U Nizozemskoj klimatske promjene još uvijek nisu stvorile ugodnu klimu. Sivo nebo i svakodnevna kiša ipak ne ometaju Nizozemce da pedaliraju. U ljubavi s dvokotačima, Nizozemci ih ukrašavaju. Plastično cvijeće, plišane igračke, dugine boje. I susjeda u ulici gdje je i moja privremena kuća, prava nizozemska, uska i dugačka, svako jutro vozi dvoje djece u školu na biciklu, a treće dijete biciklira samo.

U susjedstvu prave nizozemske uske i dugačke kuće je i frizerski salon Haške glave. Momak ispred salona u patchwork haljetku s čupavom frizurom žonglira, a kanta za smeće oslikana je cvijećem. Cvijećem, to jest bijelim tratinčicama na zelenoj podlozi bio je oslikan i kombi parkiran na uglu, koji me uveseljavao pri povratku s manje veselih tema na Haškom sudu. Redovito sam virila kroz prozor, kuhinjica, ormar, krevet, stalo je u kombi po izgledu vjerojatno stariji od mene. Na prozoru je bio zalijepljen i natpis, da se prodaje za 4 000 eura, pa je jednoga popodneva i nestao s ugla.

Bez hipijevskog kombija, bila sam prisiljena pronaći prijevozno sredstvo. Zaputila sam se na De Haagse Markt, za koju tvrde da je najveća tržnica u Europi. Probijanje kroz masu. Zaobilazim pudlice koje se voze u dječjim kolicima, prodavače kivija i čarapa, prodavače traperica i alata, antikviteta i haringi, ali nigdje prodavača bicikla. Odmah uz parkiralište za bicikle, ograđeno, plaća se, tamnoputi momak sa staklom u očima, nudi da isprobam njegov bicikl. Zahrđali lanac, kočnice ne rade, žalim se. "Ako će ti bicikl dobro izgledat, odmah će ti ga ukrast", savjetuje mi. Marketinški trik je upalio, za 30 eura sad imam ponešto klimavi bicikl.

Na izlazu me zaustavlja Indijac, gura zeleni „sretni" kamenčić u ruku, predstavlja se kao Kaka i kaže: „Vidim, ti si dobra osoba, vidim slijedeći tjedan tvoja obitelj dobro tvoja škola dobro i tvoj život dobro. Imaš dobro srce ja sam yogi iz Delhija skupljam pomoć za indijsku djecu koja su gladna..." Obećavam ga posjetiti kada dođem u Indiju pa onda kada vidim tu djecu uživo odlučiti o donaciji. "A koliko ćeš mi dati kada dođeš u Indiju?", ne odustaje Kaka. A nije on jedini, u ovom su kvartu gotovo svi s nekog drugog kraja svijeta.

Haška je tržnica naime, smještena u getu. Ulica kojom prolazim kao da se pomiješala s ulicama Indije ili Turske. Plastični lavori uz vrećice deterdženta prodaju se poslagani na ulici, kičaste haljine prizivaju iz izloga. U getu ne žive Nizozemci, ovdje su redovi bezličnih zgrada u koje su naselili imigrante iz raznih krajeva različitih pokrivala za glavu, različitih duljina brada i dužine suknje.

U Haagu postoje dvije vrste imigranata. Ovi u getu, i oni drugi, zaposleni po međunarodnim institucijama ovog "grada mira i pravde." Jedna od ovih drugih je i Nadia. Ona se tek doselila u Den Haag. Odrasla u SAD-u i Grčkoj, sletila je u Nizozemsku iz Londona gdje je studirala i živjela. Ni ona baš nije sigurna kako odgovoriti na pitanje „Odakle si?", dobro se uklapa u hašku sliku. Ne mogu se maknuti od haške teme, i ona je odvjetnica radi na jednom od slučaja na Sudu. Okret na desno u Cafe de Bi ebu, bivšoj knjižnici. Tu je Fabian, zaposlenik Shella, i nekoliko Poljakinja, studentica. Gdje su se sakrili Nizozemci?

Čini se da idu u muzeje. Nalazim ih kako stoje u dugim redovima pred Gemeentemuseum gdje se između nekoliko drugih izložbi imena poput Picassa i Mondriana ugurala i velika izložba slika Vlahe Bukovca. "Kozmopolitski Hrvat" poziva veliki plakat kojim je oblijepljena zgrada, kojeg uhvatim dijelom oka svako jutro na putu do Haškog suda.

Upravo dok sam jednim okom po tko zna koji put hvatala Vlahu, zaskočilo me dvoje policajaca. Imam samo jedno svjetlo na biciklu, a zakon kaže da trebam dva. "A sada moraš hodati", naređuje mi plavokosa policajka pa poslušno hodam uz bicikl do slijedećeg ugla.

U Den Haagu se nalazi ne samo dobro poznati sud na koji sam se uputila, već više od 150 međunarodnih organizacija, od onih kao što je Međunarodni kazneni sud do sjedišta Shella, one kompanijice koju su prošli mjesec tužili neki nigerijski ribari jer im uništava okoliš.

Ima i onih kojima koristi haška birokratska sveobuhvatnost. "Zbog lošeg imidža Haaga na Balkanu lakše je dobiti fondove za kulturne projekte suradnje s umjetnicima s toga podučja", tvrdi mi Olof van Winden, organizator festivala TodaysArt. To je isti onaj Olof o kojem ste već mogli čitati na H-alteru koji je u zemlji slobode optužen za „poticanje nasilja" zbog plakata za umjetnički festival.

Iako je Amsterdam glavni grad Nizozemske, nacionalna vlast, kraljica i parlament, su u Den Haagu, kao i međunarodna vlast s Europolom i UN-ovim sudovima. "Za vanjske promatrače tri su velika nizozemska grada gotovo jedan grad, ali u Rotterdamu zarađuju novac, u Haagu odlučuju gdje ga potrošiti, u Amsterdamu ga troše", objašnjava Olof.

Gdje se odlučuje, tu se i prosvjeduje. Jedan su dan tako prosvjedovali Iranci. Njih hrpica ispred Palače mira pod požutjelim lišćem haškog drveta viču „Sloboda za Iran", pjevaju na farsiju, dok Nizozemci voze bicikle i ne okreću se, idu doma kuhat večeru.

„O da, Nizozemska je slobodna", kaže Maria koja se, doduše, tek doselila iz Irana.

Novinara nema, zainteresiranih promatrača nema. "U Nizozemskoj je teško dobiti novinare na prosvjede. Zato organiziramo prosvjed nedjeljom. Drugim danom ne bi došli", tvrdi mladić iz aktivističkog Groenefronta objašnjavajući bitku za vjetrenjače u skvotu Fitie. U toj poluraspaloj kući navečer se kuha vegetarijanska hrana, okuplja se dvadesetak mladih i gladnih, usput slušaju o vjetrenjačama koje u nekom selu Urk lokalni stanovnici ne žele. U kući je i freeshop, biram neke knjige na engleskom, slijedi me nečiji zaboravljeni pas.

U Haagu ima puno skvotova, međutim krajem prošle godine nije zadan udarac kulturnjacima već i skvoterima. Dok se za umjetnost ide na sud, slično prijeti i skvoterima. Zakon iz sedamdesetih godina omogućavao je nizozemskim skvoterima pravo na useljenje ako je nekretnina prazna 12 mjeseci bez očitog razloga. Međutim, u studenom je parlament izglasao novi zakon koji su predložili kršćanski demokrati, pa skvoterima sada prijeti čak i zatvorska kazna.

Taj zakon ipak neće ugroziti stanovnike De Grote Pyra. Veliku i lijepu zgradu pokazuje mi ga Aart. "Živjeli smo u drugom velikom skvotu. Međutim, grad je planirao sagraditi cestu i srušiti zgradu. Nismo htjeli ići, ali u pet smo godina izgubili sve žalbe čak i na Europskom sudu za ljudska prava. Rekli su nam da bi nas  preselili i da nismo skvoteri. Ovu staru školu dobili smo kao zamjenu." Sada imaju ugovor s gradom kojim su dobili zgradu na neograničeno korištenje sve dok ju održavaju. "Ovo je spomenik kulture i održavanje nije lako. Ambicije su nam bile veće od onog što smo uspjeli." U Grote Pyru živi 40 ljudi, mnogi od njih s djecom. U zgradi su smješteni i razni obrti, jedan stanar izrađuje transportne bicikle, jedan dostavlja kolače i čaj, u prednjem dijelu je vegetarijanski restoran.

Iako više zapravo nisu skvoteri, Aart smatra da je zakon "kraj svijeta kakvog smo poznavali". "Gradonačenici su rekli da neće primjenjivati ovaj zakon, ali izbacivanje skvotera bit će puno lakše", kaže.

I inače je u Nizozemskoj čini se uobičajena politika „stvari koje nisu baš legalne, ali su tolerirane". Tolerirane, ako donose novac. U središtu Haaga tako, u Juffrouw Idastraat, je jedna od nizozemskih „skrivenih crkava". Za vrijeme Reformacije katolička je crkva u Nizozemskoj zabranjena, ali nebo se malo rasčistilo kad je francuski kralj Luj XIV. okupirao dio zemlje u 17. stoljeću. Kako bi pridobio katoličku manjinu dopustio je da se okupljaju u vlastitim crkvama, ali te crkve nisu smjele izgledati kao crkve i vjernici su morali platiti velike svote novca za ovu "toleranciju".

„Nas Nizozemce često doživljavaju kao hladne, ali zato takve stvari kod nas funkcioniraju. „'Čini što god hoćeš dok god to mene ne dira', naša je kulturna oznaka", smatra Berna koja, doduše, nije iz haške priče, već amsterdamske, ali Amsterdam je ionako na svega 45 minuta vožnje vlakom. Berna, koja je diplomirala na povijesti prostitucije, pokušavala mi je objasniti kako je moguće da prostitutke sjede u izlozima usred grada već desetljećima ako je to legalizirano tek 2000. „Kao i s travom, nije bilo legalno, ali bilo je 'tolerirano'", objašnjava Berna svoju Nizozemsku.