Dr. Tonči Kuzmanić, sociolog i politički teoretičar, 80-ih je bio, najprije kao slobodni novinar, jedan od najglasnijih boraca za ljudska prava. Bio je savjetnik u Parlamentarnoj komisiji za mirovnu politiku, član alternativnog Odbora za ljudska prava, član Slovenskog nacionalnog vijeća za zaštitu ljudskih prava i aktivist Slovenskog mirovnog i civilno-društvenog pokreta. Od samih početaka djelovao je u Mirovnom institutu u Ljubljani. U svom istraživačkom radu bavi se modernim i postmodernim političkim ideologijama, političkim ekstremizmom i ksenofobijom - poznat je i po knjizi Bitja s pol strešice/Bića s pola kvačice (1997.) - a zadnjih godina proučava etiku i kulturu menadžera, koju predaje na Fakultetu za menadžment u Kopru. Također je i autor više knjiga s tog područja.

Dr. Kuzmanić nam je u razgovoru dao kritičan i mračan uvid u današnje i sutrašnje procese razvoja etike (post)kapitalizma. Po njemu, događaje treba razotkriti do kraja i stvari nazvati pravim imenom.

U uvodu knjige Prispevki h kritiki managerske paradigme/Prilozi kritici managerske paradigme, objavljene 2008. godine, podsjećate na slavni slogan s kraja 80-ih godina: Tu smo gdje jesmo i odavde krećemo dalje. Gdje smo dva desetljeća kasnije?

U Nigdje, u golom trajanju, vegetiranju, u kojem životarimo samo još kao biljke! Ako gledamo iz perspektive 80-ih, usred Ničega smo. Tada se na horizontu ocrtavala obećana zemlja. Socijalizam se smatrao nečim ništavnim, više-manje propalim, a na putu iz socijalizma u obećanu zemlju, našli smo se tu - u tom Nigdje ili u postsocijalizmu.

Možda smo u „Nigdje" i zato što smo zaglavili u shizofrenoj poziciji. U razvojnoj klopci. S jedne strane se, prije svega starije generacije, još sjećaju razdoblja socijalizma, njegovih sigurno barem nominalnih zahtjeva za egalitarnim društvom, društvom solidarnosti i bratstva, a s druge strane se čini da je budućnost Slovenije moguća samo u dosljednijem neoliberalističkom stavu. Je li tako?

Da, jedan od bitnih elemenata sadašnjeg stanja je neoliberalizam. Zapravo je riječ o većoj stvari, o samom postsocijalizmu koji treba razumjeti sa subjektivne strane, i to kao menadžersku revoluciju. To što se dogodilo kod nas, a i drugdje, je menadžerska revolucija. To nije više kapitalizam, to je nešto opasnije od kapitalizma. Ako u tom kontekstu pogledamo društvena, a prije svega politička događanja, nema više nikakve nade, nikakve mogućnosti razvoja; mi smo, naime, u nečem kao što je post-razvoj. Možemo se još samo kvantitativno „razvijati" unutar tehnike i tehnologija, ljudi su postali doslovno irelevantni, suvišni. Naime, kad govorimo o postkapitalizmu ili bolje o postsocijalizmu, ne suočavamo se samo s razvojnim tehničkim i tehnološkim elementima, već prije svega s brojnim retradicionalizacijskim i nadasve refeudalizacijskim momentima. Bez primjerenog uvida u te postmoderne procese, uopće nije moguće razumjeti sadašnja događanja.

 

Kako se to odražava u slovenskom društvu?

Te procese najprije trebamo nazvati pravim imenom. Sloveniju - i šire - treba početi promišljati kao kastinsko društvo! Trebalo bi se riješiti pretpotopnih kategorija iz doba socijalizma i kapitalizma o tzv. društvenim klasama. To je nešto što je neminovno „ostalo" iza nas; društvo (die Gesellschaft) se doslovno razletjelo i to na kaste, ili bolje, da izbjegnemo asocijacije na Indiju, zaletjelo se pravo u feudalne položaje, bez mogućnosti da bi ujedno mogla ostati bilo kakva zajednica (die Gemeinschaft). Da bismo razumjeli sadašnje „postojanje nemogućeg" ili postklasnu situaciju, koja ima snažne retradicionalizacijske elemente, moramo prebaciti analizu i razumijevanje političkih - ne samo društvenih - procesa, iz dosadašnjih kategorija klasa na kategorije kasta, u smislu nekakvog posteuropskog feudalizma. Odzvonilo je bajkama o tome da će iza kapitalizma doći socijalizam ili da je iza socijalizma došao kapitalizam. Trebamo razmišljati na način da je ovo u čemu smo sad i što će se samo još intenzivirati nakon kapitalizma, prije svega radikalni razvoj u tehnološkom smislu i ujedno povratak u brojne refeudalizacije, uključujući iznimno jake naglaske na kastinskoj podjeli.

Na čemu temeljite svoje teze?

Još uvijek smo zarobljeni u znanstvena blebetanja koja raspredaju o klasama i sanjaju o besklasnosti

Jasno je da je „iPod", ako ga uzmemo za primjer tehnološkog razvoja, nešto što će ići u uznositu „beskonačnost". A na području društvenih odnosa - o političkim da i ne govorim - pokazuje se da je spektar vrednota i potencijala francuske revolucije potpuno iscrpljen. Od njenih premisa ne može se više dalje. Horizonti su se stisnuli. Čamimo u nečem što nazivam republikanskim fundamentalizmom i što se našlo u permanentnoj depresiji, a ne u krizi. U tom horizontu nema nikakvog prostora za demokraciju i baš zato upravo taj iscrpljeni i depresivni republikanizam ne samo da omogućuje, već upravo zahtijeva povratak u feudalne forme, što nam diktira da razmišljamo o kastama. „Obični ljudi" to itekako mogu „vidjeti i osjetiti", o tome i govore, a s druge strane nemamo prikladne teze ni samu terminologiju na razini teorije, konceptualizacije. Još uvijek smo zarobljeni u znanstvena blebetanja koja raspredaju o klasama i sanjaju o besklasnosti. Šezdesetih godina prošlog stoljeća govorilo se nešto o stratifikacijama, o različitim slojevima, ali je ta rasprava zamrla. Razumljivo, jer se nije radilo o „društvenom", nego o političkom problemu, koji antipolitični znanstvenici s područja društvenih znanosti uopće ne mogu promišljati.

Koristite termin postkapitalizam i postsocijalizam. Kakva je razlika među njima?

Postkapitalizam se događa na terenu već postojećeg društva i radikalizacija je same socijalnosti, njena fundamentalizacija. Postkapitalizmi slijede kapitalizme koji su na različite načine već prethodno organizirani. Postkapitalizam je menadžerski, „unutrašnje" revolucionizirani kapitalizam. Postsocijalizmi se ne događaju na terenu društava, već na terenu zajednice. Ishodište je dakle drukčije, a i rezultati. Da pojednostavim: kod jednog je na djelu kontekst Gesellschaft, a kod drugog

Gemeinschaft. Osnovni zadatak postsocijalizma je razgradnja zajednice, zato da bi „oblikovao" društvo. I još nešto zanimljivo: dok se kapitalizmi na terenu društvenosti uspostavljaju kao pobjeda nad monarhijom i stvaraju republikanske odnose, svi socijalizmi su prethodno već bili republike.

I u takvim prilikama već dugo teče menadžerska revolucija?

Menadžerska revolucija je ono što im je zajedničko. To je taj ključni, „subjektivni element" u cijeloj priči, koji je "u rukama" menadžera, samo ti menadžeri nisu tzv. nova klasa, kako je tvrdio Đilas, već je to jedna od kasti u kastinskim, refeudaliziranim društvima. Kad govorimo o razlici između kapitalista i menadžera, bitno je to da su kapitalisti ujedno i prije svega vlasnici i da u kapitalizmu ulaze u „igru" za vlastiti račun i vlastitim novcem. S menadžerima je drukčije: oni u pravilu nisu vlasnici kapitala i ulaze u menadžerske igrice za tuđi novac, za novac poreznih obveznika, državni novac. Menadžersku revoluciju, dakle, promišljam s pozicije subjekta koji sve to organizira i radi, a njena logika upravljanja procesima uvukla se - potpuno podmuklo - ne samo u menadžiranje poduzeća i države, već i u sve pore društvenog, političkog i kulturnog djelovanja. Menadžere možemo razumjeti samo ako i kad ih promišljamo u dimenziji revolucionara, koji kao zmija noge skrivaju svoju samu revolucionarnost. I u tome se menadžeri, koji „društvene odnose" revolucioniraju u smjeru refeudalizacije, bitno razlikuju od kapitalista, koji možda revolucioniraju samo produkcijske procese u smislu tehnike i tehnologija. To je ključna stvar u razumijevanju događanja u svim postsocijalističkim državama. Pravi počeci menadžerske revolucije padaju u vrijeme oko 2. svjetskog rata, kad se na Zapadnoj obali SAD-a oblikovala nova menadžerska kreacija koja pomaže - što je bitno - kapitalizmu da se izvuče iz problema s kojima se suočio još u vrijeme velike krize između 1929. i 1932., kad se našao na velikoj kušnji.

Načela menadžiranja bila su upotrijebljena za upravljanje, ne za vladanje, u vojnom/obrambenom gospodarstvu i po cijeloj državi, da bi ih 60-ih godina primijenili na društvo kao cjelinu

Kapitalizam se tada izvukao iz krize upravo pomoću prelaska u postkapitalizam, odnosno pomoću „unutrašnje" menadžerske revolucije.

Kako se učinci te revolucije iskazuju na različitim razinama društva i politike?

Kad govorim o menadžerskoj revoluciji, to ni slučajno ne znači da govorim o procesima, organizacijskim, inženjerskim i drugim, koji teku samo na razini poduzeća. Paradigma menadžiranja je prvo stvarno uvedena na razini vlade/države (na razini poduzeća su bile samo „vježbe"), i to 40-ih godina u SAD-u. Načela menadžiranja bila su upotrijebljena za upravljanje, ne za vladanje, u vojnom/obrambenom gospodarstvu i po cijeloj državi, da bi ih 60-ih godina primijenili na društvo kao cjelinu. Principe menadžmenta koriste danas sve vlasti, i na području znanja, pa čak i samoorganizacije pojedinca. Danas je onaj tko nije sposoban organizirati svoje vrijeme jednostavno pregažen. Menadžerska revolucija je dakle ključni način kontroliranja i vođenja svih podsistema, koji ne dolazi odozgo, već odozdo! A posebno je bila moćna - i još uvijek jest - na razini znanstvenoga, koje prelazi u znanje i danas ga nazivaju industrijom znanja. I, ne manje važno, upravo „uz pomoć" menadžerske revolucije uspostavljena je i „financijska industrija" i/ili ono što je dovelo do „krize" posljednjih godina. Bit menadžerske revolucije je dakle takva da je treba promišljati kao upotrebu načela znanstvenog menadžmenta na razini poduzeća, preko posredovanja na vođenje države, a onda na društvo u cjelini te na sve pojedinačne podsisteme i, konačno, doslovno je ugrađena, kao čip, u svakog pojedinca posebno. Tu je ta „totalnost" posttotalitarnog i postfašističkog. U postfašizmu ne trebate više ducea ni firera ni Staljina. Zapravo je to, riječima Hannah Arendt, vladavina Nikoga, koja dolazi „odozdo". Zato sam vam na početku rekao da smo u Nigdje - ili ondje kamo vodi točno taj Nitko. Svi skupa smo, dakle, na neki način uključili „svog" autopilota i sigurno plovimo u nove pobjede ili u samo srce tame.

Zaustavimo se kod upravljanja poduzećima u svjetlu vaše analize menadžerske revolucije. Vrijedi, naime, negativan mit da je samoupravljanje u socijalizmu bilo čisto gubljenje vremena, ispijanje kava, onda „čik pauze"... Je li stvarno bilo tako?

Ključna razlika između socijalizma i postsocijalizma je to što kategoriju jednakosti, koja je bila središnji element u socijalizmu, u postsocijalizmu zamjenjuje sloboda

Samoupravljanje je, naravno, bilo puno više od toga. Konačni princip samoupravljanja nije bila uspješnost. Funkcioniralo je kao shizofreni sistem društvene zajednice, ali u njemu je bila naglašena socijalna egalitarnost. Ključna razlika između socijalizma i postsocijalizma je to što kategoriju jednakosti, koja je bila središnji element u socijalizmu, u postsocijalizmu zamjenjuje sloboda. I zamjena jednakosti za slobodu je ono što omogućuje i perpetuira sadašnje stanje vegetiranja. Ključna kategorija samoupravljanja nije bila profit, već zadovoljavanje osnovnih potreba vlastitog stanovništva. Ta radikalna socijalna antipolitika dosegla je ogromne rezultate točno na onim točkama gdje su postsocijalizmi kratki. Milijuni ljudi siromašnih roditelja mogli su se školovati, milijuni su imali pravo - barem od druge polovice 60-ih naovamo - na razmjerno dobru zdravstvenu i drugu njegu. Samo rijetki pojedinci bili su bez socijalnog osiguranja, uključujući i mirovinsko. Da ne govorim o izgradnji infrastrukture i, što se u pravilu previdi i zaboravlja, enormnom fondu privatnih kuća na privatnoj zemlji. Zato što samoupravljanje nikad nije išlo u totalnu "nacionalizaciju" privatnog vlasništva. Upravo suprotno! Titova generacija je organizirala narodnooslobodilački rat također i na obećanju ljudima, prije svega seljacima, da će dobiti komad privatne, dakle svoje zemlje, a o tome više pišem u svojoj novoj knjizi o Titu i njegovoj generaciji. Za razumijevanje današnjeg doba jako je važan upravo taj element vlasništva. Da tada milijuni seljaka nisu dobili zemlju, danas bi vladala glad. Glavni razlog što u postsocijalizmu još nema gladi je zemlja koju je partizanska i samoupravna generacija omogućila seljaku privatniku. To je ono što danas prodaju kao komadiće zemlje, kao male parcele, dijelove šume i zbog toga danas još nemamo problem gladi. Kad sve to bude prodano, govorit ćemo o brutalnim oblicima siromaštva. Zasad još živimo od te socijalističke supstance. Inače, istina je da je, s obzirom na druge oblike socijalizama, a i svih kapitalizama, samoupravni socijalizam bio jako „easy" sistem. Sad je gotovo. Nestao je, ispuhao se.

Kako biste definirali suvremenog slovenskog menadžera s aspekta etike i kulture poslovanja?

Etiku poučavam već 15 godina i to je stvarno ključni problem. U kapitalizmu je glavna briga kapitalista bila da vlastitim novcem na jednom mjestu okupi veliki broj ljudi i prikladna produkcijska sredstava za proizvodnju. Zato, naravno, da bi stvorio što veći profit iz perspektive masovne produkcije. Menadžer na to gleda s drugog stajališta jer ne koristi svoj novac i razmišlja kako bi zadovoljio sebe, onda vlasnika (profit), a prije svega - koga će otpustiti, a ne zaposliti. Sad je, posljedično, previše ljudi, bilo kakva masovnost je „passé". Ako je SAD, kao svjetska paradigma, uvijek uvozio radnu snagu, danas mu je najveći problem kako „izvoziti" suvišne ljude i zatvoriti granice. Čini se neprihvatljivim govoriti o etici i menadžmentu skupa. Što god kažeš, što god želiš razložiti, recimo distinkciju između etike i morala, između dobrog i korisnog, i čega god se prihvatiš na tom području, studenti to u pravilu shvaćaju kao prodiku. Na ljude gledaju kao na korisne aparate iz kojih neko određeno vrijeme možeš nešto izvući, a onda ih se riješiš.

Što je s tzv. crvenim direktorima, neki ih danas zovu „old boys"? Jesu li oni još imali neku drukčiju etiku?

Crveni direktori su još pod jakim utjecajem partizanske etike, „drugarstva" i samoupravnog socijalizma. Oni grade zajednicu „slobodnih proizvođača" u kojoj će ljudi biti nagrađeni prema tome koliko su napravili, ako već ne prema svojim potrebama. Za njih je, dakle, primarna sama zajednica tih proizvođača, a ne profit. U postsocijalizmu se više ne radi o zajednici, jer je bit postsocijalizma u razgradnji svih zajednica i uspostavljanju društva. Društva dakle funkcioniraju po nekoj radikalno drukčijoj logici, poduzeće u postsocijalizmu djeluje na drukčije načine. Pojedincu osigurava plaću samo ako je učinkovit. Onaj koji zarađuje je učinkovit, ali prije svega obratno. Tu je doslovno riječ o borbi za preživljavanje, i to na ludom terenu učinkovitosti koja se postavlja iznad svega kao nadnaravna sila (survivalizam). Ali to ne vrijedi samo među pojedincima, poduzećima, već i među samim menadžerima. Ako i kad se radi o konkurentnosti, radi se o beskompromisnosti. Upravo to, „biti-učinkovit", osnovni je princip u cijeloj razgradnji zajednice, to je sama bit postmoderne socijalnosti, koja više nije ista kao moderna. Moderna ju je još „uključivala u društvo", postmoderna je isključuje! Teoretičari menadžmenta o tome govore s pozicije kad su se zajednice i društva već raspali, kad žele neku kvazi zajednicu - besplatno! - rekonstruirati. Njihova stajališta su, drugim riječima, sama po sebi protuslovna. Ako poslušamo govor menadžera, shvatimo da je per definitionem shizofren. Jedno moraju govoriti, a drugo raditi. Zato sa stajališta etike često kažem da su shizofreni zombiji.

Mislite li da u Sloveniji postoje još neke socijalne veze koje izviru iz neke druge etike rada, drukčijeg organiziranja rada?

Postsocijalizam omogućuje i čak zahtijeva organizaciju sve luđih kasti i u obliku kvazi stranaka

Prekasno je! Generacija koja je sada na vlasti, u političkom i tehnološkom značenju riječi, dakle generacija Janše i Pahora, sjeća se nekadašnjih veza, ali današnji menadžeri, posebno mlađi, ne znaju više ništa o tome. Oni su više ili manje odrezani od poruka tog vremena i zagledani u SAD. Ono što je ostalo živo i što je „dublje" su vrednote, koje su sačuvane u druga dva segmenta. U crkvi i među seljacima. Vrednote obitelji, braka, hijerarhije, bogobojaznosti, bogoljublja, ili ostaci seljačke vrednote „vrijednog rada". To su vrednote na kojima je još moguće graditi - ali što? I tu je kvaka: te vrednote se, naime, poklapaju upravo sa spomenutim procesima refeudalizacije i retradicionalizacije. Bitno je istaknuti barem još to da su se npr. seljaci i umirovljenici, da bi obranili svoj interes, danas prisiljeni organizirati kao kvazi stranke. Postsocijalizam omogućuje i čak zahtijeva organizaciju sve luđih kasti i u obliku kvazi stranaka. Time doslovno razara politički prostor jer ga u samoj osnovi retradicionalizira i refeudalizira. Zato je postsocijalizam tvornica intenzivnog razvoja nerazvijenosti. Ne u tehnološkom pogledu, jer će taj razvoj sigurno eskalirati, već u intenzivnom zaostajanju demokracije i njena razvoja.

Kakva je etika gospodarskih elita u Sloveniji?

Danas se suočavamo s radikalnom nejednakošću. Pojam jednakosti je postao najomraženiji, zato se svi vrtimo oko pitanja slobode. Sloboda je u uvjetima antipolitike i nedemokracije „moja sloboda" i djeluje na principima sile i nasilja. Hobbes je to nazvao prirodnim stanjem. Suočeni smo, naime, s "ratom svih protiv sviju".

Što dakle znače te socijalne mreže - danas su već dobile izgled urotničkih skupina - koje odlučuju o svemu u društvu?

To treba razumjeti s pozicije kasti, kao što su odvjetnička, liječnička, vojna, crkvena, menadžerska i slične. Sa stajališta klasne „teorije" to se ne može vidjeti. U toj optici se čini da je to nešto irelevantno. A u optici kasti odjednom sve postaje vidljivo i otvoreno za promišljanje, pa i ključni element kasti, dakle sama skrivenost! Sve te udruge i komore, kvazi sindikati i kvazi stranke, ključni su za postsocijalizam. Kroz "naočale kasti" moguće je odmah utvrditi tko je u kojoj kasti, gdje je raspoređen na hijerarhijskoj ljestvici, kakve veze ima..„

Ako de facto posvuda prevladava kastinski sistem i društvene razlike su sve strašnije, nešto treba napraviti, zar ne?

U zadnje vrijeme čujem da je potreban novi društveni ugovor, što je traženje zadnje slamke spasa. Ali društveni ugovor više ni slučajno ne može upaliti. Oni koji blebeću o njemu ne razumiju samu bit društvenog ugovora. To je rani društveno-bajkoviti pojam engleske provenijencije, koji naklapa o tome kako su ljudi društvena bića koja

 Društveni ugovor u današnjim okolnostima samo je moljakanje, moraliziranje, a iza njega se skriva nostalgija, sentiment koji je izrazito retradicionalizacijski

sklapaju društveni dogovor, a onda na temelju njega djeluju i izaberu, recimo, monarha. Mi smo u radikalno drukčijem položaju. Mi smo "tek" ili "već" na putu destrukcije zajednice u društvo. Traženje novog društvenog ugovora dokazuje da nam nije jasno u kojoj fazi i gdje se uopće nalazimo, odnosno svjedoči o radikalnoj dezorijentaciji ovdašnjih pacijenata. Društveni ugovor u današnjim okolnostima samo je moljakanje, moraliziranje, a iza njega se skriva nostalgija, sentiment koji je izrazito retradicionalizacijski, jer zahtijeva uspostavljanje nečega kao što je "nonsense" ili drveno željezo, a to je "društvena zajednica" ili "društvo zajednice". To što je zajednica je nestalo, ubijeno je i danas samo još može plašiti kao fantom Naroda. Druge kategorije nema - možda samo povremene provale prodike o nacionalnom interesu, što je opet podvrsta prodika o Narodu u društvu raspadajuće zajednice.

Trebamo novi „društveni ugovor" da bismo pravednije dijelili između onih koji imaju dovoljno ili više nego dovoljno i onih koji nemaju za golo preživljavanje. Je li to uopće moguće očekivati?

Prekasno! Nešto malo bi možda bilo moguće napraviti progresivnim oporezivanjem, a ono čega bi se morali ozbiljno prihvatiti jest kraj prošlog stoljeća s privatizacijom društvene (zapravo zajedničke) imovine. Današnje "stranke", koje za mene nisu stranke, već menadžerska poduzeća, koja vode Janša, Pahor itd., i koje funkcioniraju kastinski, nemaju snage za to. Zato ćemo se u budućnosti sretati sa sve većim negodovanjem, a kola će nastaviti svojim putem. Ili: psi će lajati na kapitalizam, na kapitaliste kojih nigdje nema, a karavana menadžera i njihova revolucija neometano će ići naprijed. Zato moramo prijeći s govorenja o kapitalizmu na govorenje o menadžerima i menadžerskoj revoluciji te o kastama. Samo tako ćemo vidjeti s čime imamo posla. Najprije je dakle potrebno obuzdavanje i ograničavanje postulata sadašnjeg nerazumijevanja prilika, a onda „otvaranje ventila demokracije". Trebamo oblikovati opoziciju i poziciji i opoziciji odjednom. Tek onda će biti moguće postaviti primjerena i društveno relevantna pitanja te možda, iako sam pesimist, naći prikladne odgovore. A odgovor zapravo može biti samo jedan: političko djelovanje za demokraciju.

Budući da nema odgovora na pitanje kako ukloniti sadašnji demokratski deficit, ljudi posvuda po Europi bježe u opasni populistički govor s naglašenim regresivnim nacionalizmima. Je li takav govor moguće utišati?

Ma kakvi. Bit će još gore! Te pojave moramo razumjeti u sklopu retradicionalizacije i refeudalizacije postmodernih društava. Suočeni smo s depresijom republikanizma (postmoderna), a ne s krizom kapitalizma (moderna)! Zveckanje „niskim natalitetom" je ovdje simptom. To bi bio problem kad bi nedostajalo radne snage, ali nije riječ o tome. Radne snage  je previše, a posla premalo. Problem je to što nema dosta „naših" ljudi. Danas je premalo Slovenaca, premalo Slovaka..., što je posve drugi problem i ne spada u produkcijsku sferu, već u paradigmu jednog principa zajednice usred raspalih društava koji je ostao, a to je Narod. A tu više nije riječ o nacionalizmima koji se pojavljuju kod oblikovanja države. Sada se suočavamo s raspadanjem države prema unutra; to nije više borba za državu, već borba za

Pitanje demokracije, pitanje politike, uvijek znači djelovanje političke životinje na razini njene/njegove tjelesnosti

određenu novu i istodobno staru zajednicu, a to je Narod sam. Zapravo je ovdje riječ o narodnjaštvu. To je ono o čemu govori Hitler u Mein Kampf kao völkish.

Javni diskurz kakav čujemo u većini medija obilježen je agresivnošću. Kako ga umiriti da bi težinu imala moć argumenta, a ne argument moći?

U doba enormnog procvata medijskih tehnologija nije više moguće govoriti o javnosti. Jer javnost i nastupanje u javnosti zahtijevaju ne samo virtualno i ne samo simboličko, već prije svega tjelesno izlaganje. Pitanje demokracije, pitanje politike, uvijek znači djelovanje političke životinje na razini njene/njegove tjelesnosti. Ostalo je tek malo nade da će se tu nešto promijeniti. Preostalo je nekoliko otočića jednakosti i slobode, odnosno subverzivno-alternativnog djelovanja. Prije nekih deset godina osnovao sam Delavsko-punkersku univerzu, danas Lykeon (Licej), koji spada, prema Marku Brecelju, među otočiće slobode i jednakosti. To je ono što možemo i moramo napraviti za početak. Nije realno očekivati da bi znanstvenici s područja društvenih znanosti mogli nešto postići preko hipermedijalizirane scene. Bez neposrednog tjelesnog angažmana svakoga od nas, bez toga da djelujemo kao političke životinje, neće ići.

I otvoriti prostor za političku participaciju novih ljudi?

Da je nešto stvarno pošlo po zlu, pokazuje apstinencija na izborima. Riječ je i o djelovanju partitokracije. Svaka politička stranka sve više, jer drukčije ne ide, prisiljava na to da bude više ili manje  zatvorena kasta, koja se otvara isključivo kao oglašivačko poduzeće, i to samo nekoliko mjeseci u vrijeme izborne kampanje. A onda se opet zatvori. Tu se jasno vidi propadanje republikanskog modela na točki stranačkog života, čime su ograničene mogućnosti same politike u cjelini. Naime, oštro razgraničujem, prema Aristotelu, politiku i političku tehnologiju. Politički tehnolozi stranačkih korporacija zapravo sele odlučivanje iz parlamenta na neko drugo mjesto, u kastinski strukturirane, privatizirane stranke. To označava gubitak moći parlamenta i depresiju republikanizma. I danas pojedinci moraju početi politički nastupati kao državljanke i državljani kojih se društveni i politički problemi nadasve tiču. To ne smijemo prepustiti nekoj stranci, parlamentu, sudskoj odluci, već se moramo doslovno sami izboriti za mjesto za upravljačem kola. Najprije kao pojedinci, a onda polako plesti mrežu udruživanja i zajedništva, koja više nije socijalna ili stranačka, već čak protustranačka, dakle politička. Čim političke stranke, za koje smo rekli da su kaste, privatizirana antipolitička poduzeća kojima upravlja jedan čovjek, prekriju mogućnost političkog djelovanja, imamo sranje. I sada smo tu. Problem je u tome što sad to sranje trebamo progutati i u njemu smo čak prisiljeni uživati.