Pet godina čistog neoliberalnog režima na Islandu, koji broji 320 tisuća stanovnika, činilo ga je jednom od najbogatijih zemalja na svijetu. Sve državne banke su 2003. godine privatizirane, a u nastojanju da privuku strane investitore nudili su online bankarstvo čiji su minimalni troškovi nudili relativno visoke stope povrata. Računi pod nazivom IceSave privukli su mnoge engleske i nizozemske male ulagače. No kako su ulaganja rasla, tako je rastao i inozemni dug banaka. Dug Islanda je 2003. bio otprilike 200 puta njegova BDP-a, ali 2007. iznosio je čak 900 posto, a 2008. došlo je do financijske krize. Tri glavne islandske banke, Landbanki, Kapthing i Glitnir, bile su nacionalizirane, a islandska kruna je izgubila 85 posto svoje vrijednosti u odnosu na euro. Na kraju godine Island je proglasio bankrot.

Suprotno onome što bi se moglo očekivati, Islanđani su oporavili svoja suverena prava kroz proces direktne participativne demokracije koja je u konačnici dovela do novog ustava. No sve je to došlo nakon mnogo boli, piše The South African Civil Society Information Service (SACSIS).

Geir Haarde, tadašnji premijer iz Socijaldemokratske koalicijske vlade, ispregovarao je 2,1 milijuna dolara kredita na koji su nordijske zemlje dodale još dva i pol milijuna. Ali inozemna financijska zajednica izvršila je pritisak na Island i nametnula mu drastične mjere. FMI i Europska unija htjeli su preuzeti njegov dug, tvrdeći da je to jedini način da zemlja Nizozemskoj i Velikoj Britaniji vrati dug.

Uslijedili su prosvjedi i neredi koji su na kraju prisilili vladu da podnese ostavku. Došlo je do novih izbora 2009., koji su rezultirali lijevom koalicijom koja je osudila neoliberalni ekonomski sustav, ali je odmah izdala zahtjev da Island isplati ukupno tri i pol milijuna eura. To je značilo da svaki građanin Islanda mora platiti 100 eura mjesečno (ili oko 130 dolara) narednih petnaest godina, s 5,5 posto kamata, odnosno, da se isplati dug koji su prouzročile privatne osobe vis a vis drugih privatnih osoba.

Ono što se dogodilo bilo je neočekivano. Uvjerenje da građani moraju platiti za greške financijskog monopola, da cijela nacija mora biti oporezovana da bi se isplatili privatni dugovi bilo je odbačeno, što je transformiralo odnos između građana i njihovih političkih institucija. Šef države Olafur Ragnar Grimsson odbio je ratificirati zakon kojim bi građani Islanda bili odgovorni za dugove bankara, te je prihvatio poziv za referendum.

Naravno, to je samo povećalo pritisak međunarodne zajednice na Island. Velika Britanija i Nizozemska su zaprijetile stravičnom odmazdom koja će izolirati zemlju. Islanđani su izašli na referendum, a strani bankari zaprijetili su da će im blokirati bilo koju pomoć od MMF-a. Britanska vlada prijetila je da će zamrznuti štednju i provjeru računa Islanđana. Kao što je Grimsson rekao: "Rekli su nam da ako odbijemo uvjete međunarodne zajednice, postat ćemo Kuba na sjeveru. Ali ako prihvatimo, mi bi postali Haiti sjevera."

U ožujku 2010. na referendumu je 93 posto Islanđana glasovalo protiv otplate duga. MMF je odmah zamrznuo njegov kredit. Uz podršku bijesnog građanstva vlada je pokrenula građansku i kaznenu istragu onih koji su odgovorni za financijske krize. Interpol je izdao međunarodne tjeralice za bivšim predsjednikom Kaupthinga, Sigurdurom Einarssonom, kao i drugim bankarima odgovornim za financijsku krizu, koji su pobjegli iz zemlje. No Islanđani se nisu tu zaustavili: odlučili su napraviti nacrt novog ustava koji bi oslobodio zemlju od pretjerane snage međunarodnih financija i virtualnog novca.

Za pisanje novog ustava Islanđani su izabrali 25 državljana između 522 odrasle osobe koje ne pripadaju nekoj političkoj stranci, ali pod uvjetom da ih je preporučilo najmanje trideset građana. Taj dokument nije djelo nekolicine političara, ali je napisan na internetu. Sastanci se mogu pratiti online, a građani mogu slati svoje komentare i prijedloge. Ustav koji proizlazi iz participativnog demokratskog procesa bit će podnesen parlamentu na odobrenje nakon sljedećih izbora.

Danas se Island oporavlja od financijskog kolapsa na način koji je suprotan od onih koji se općenito smatraju neizbježnima, što je potvrdila i nova šefica MMF-a Christine Lagarde. Grci su rekli da je privatizacija njihova javnog sektora jedino rješenje. A oni u Italiji, Španjolskoj i Portugalu se suočavaju s istom prijetnjom. Oni bi se trebali ugledati na Island i odbiti se poklonit stranim interesima te pokazati da su suvereni. To je razlog zašto Island nije više u medijima, zaključuje SACSIS.