Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović za prvih osam mjeseci svog mandata u više je navrata službeno posjetio u Bosnu i Hercegovinu. Ako bi se sudilo samo po tome, već se sada može konstatirati da će treći hrvatski predsjednik voditi aktivniju politiku prema našoj zemlji od svog prethodnika Stipe Mesića i dobronamjerniju od Franje Tuđmana. Josipović je razgovarao sa bh. političarima u Sarajevu, dočekivao ih u svom kabinetu na Pantovčaku, širom Bosne i Hecegovine obilazio mjesta zločina nad Hrvatima, Srbima i Bošnjacima, molio je agnostik po životnom opredjeljenju za oprost zajedno sa vjerskim velikodostojinicima islamske zajednice, katoličke i pravoslavne crkve, držao predavanja ovdašnjim studentima... U u dva navrata posjetio je Mostar i to nam je za ovu priču neobično važno.

Za razliku od hrvatskog predsjednika realno zainteresiranog da u, još uvijek ratnim linijama iskasapljenoj, BiH nečeg korisnog i dobrog napravi, njegov beogradski kolega Boris Tadić je, osim hvalevrijednog gesta prisustva na obilježavanju 15. godišnjice genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovinu vrijeme provodio isključivo u društvu, kako je sam priznao, "prijatelja Milorada Dodika". Tadić je tako sa Dodikom gledao košarkaške i fudbalske utakmice, aplaudirao na predizbornim skupovima SNSD-a da bi svoju podršku laktaškom kriminalcu, barem za sada, okončao dolaskom na zvaničnu inauguraciju nekadašnjeg premijera u novog predsjednika Republike Srpske. Osim Tadića, ispod ikonografije koja je neodoljivo podsjećala na onu iz Putinove ruske dume, u sali su na prve taktove "himne Republike Srpske" ustali i ambasadori brojnih svjetskih zemalja akreditiranih u Sarajevu, gradu koji se formalno još uvijek vodi kao prijestolnica države koja tog 15. novembra ljeta gospodnjeg dvijehilajdeidesete definitivno nije bila primjećena u Banjojluci.

I dok smo u redakciji 60 minuta u direktnom prenosu posmatrali tv kadrove promocije jednog dejtonskog entiteta u prekodrinsku srpsku državu punog kapaciteta (što je svojim prisustvom verificirao slovom i brojem 21 ambasador), spontano nam se, poput Gospe međugorske, pred očima ukaza hrvatska Oluja nakon čega je uslijedilo logično pitanje: "Šta bi Tadić i kolege njegovog oca iz SANU-a danas dale za jednu ovakvu predstavu u Kninu?" Neko je odgovorio: "Vuk Jeremić bi usred Generalne skupštine UN-a priznao nezavisno Kosovo". Haj ga znaj...

No ostavimo prekodrinsku saradnju Dodika i Tadića koju je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej blagosiljao riječima da "reka Drina nije granica i da će dati Bog da u skoro vreme budemo zaista jedno", i vratimo se dosljednoj podršci koju cjelovitosti Bosne i Hercegovine stiže od šefa susjedne Republike Hrvatske. Kako rekosmo, posjete Mostaru, a posebno ova posljednja, dokazuju da predsjednik Josipović iskreno pokušava odigrati konstruktivnu ulogu u bosanskohercegovačkom političkom labirintu. Njegov boravak u gradu na Neretvi koji je, nije nevažno podsjetiti, započeo na Univeritetu Džemal Bijedić, a završio susretom sa predstavnicima svih političkih stranaka koje su na izborima 3. oktobra dobile glasove ovdašnjih Hrvata (i to samo pet dana nakon što su lideri HDZ-a BiH i HDZ-a 1990 potpisali takozvani povijesni sporazum koji im možda osigurava dalji ostanak u vlasti u kojoj su, mašala, već dvadesetak godina), Josipovića je definitivno promovirao u ključnog evropskog državnika zaduženog za smirivanje uzavrelih postizbornih "velikohrvatskih" strasti u BiH.

Jer da nije baš tako, zar bi iko ozbiljan mogao prognozirati da će "proćovićevski" Večernji list ikada sa svoje naslovne strane poručiti kako je "Josipović osvojio Hercegovce... a prošlo je samo osam mjeseci od izbora". Pritom urednik misli na one iste predsjedničke izbore na kojim je tadašnji kandidat SDP-a, doktor pravnih nauka i akademski obrazovani kompozitor, u prvom krugu glasanja od hrvatskih državljana koji žive u BiH dobio povjerenje od samo 3 posto što ga je u Izbornoj jedinici 11 smjestilo tek na peto mjesto iza Milana Bandića, Andrije Hebranga, Miroslava Tuđmana i Dragana Primorca.

No bez obzira na teški poraz u Hercegovini i istovremeno odličan rezultat koji je ostvario širom Republike Hrvatske, Josipović se nije zaustavljao u utrci za Pantovčak pa je u drugom krugu, kada se za naklonost hrvatskih birača u BiH borio samo sa Bandićem, "đavolji kandidat crvenog SDP-a" (tako su, naime, u predizborno vrijeme Josipovića "svome stadu" opisivali crkveni i politički moćnici širom Herceg-Bosne) zabilježio nešto bolji rezultat: u Hercegovini je osvojio 5, a zagrebački gradonačelnik preostalih 95 procenata glasova stanovnika dejtonske Bosne i Hercegovine sa hrvatskim domovnicama u džepu.

Kad danas iz Hercegovine pogledaš prema Zagrebu, ako si pritom namrgođeni desničar koji i budan sanja o "trećem entitetu", ako do podne mrziš samog sebe a popodne čitav preostali svijet, vjeruj mi da nisi baš najinteligentniji ako se i dalje nadaš kako ćeš opet k'o nekad, u onim tuđmanšuškovim devedesetim godinama prošlog stoljeća, dobiti bianco podršku Pantovčaka za razvaljivanje vlastite domovine čije ti je ime mrsko naglas izgovoriti. Već sutra kad se probudiš iz nacionalističkog sna, kad Jadranku Kosor i HDZ u Vladi Republike Hrvatske zamijene Zoran Milanović, Vesna Pusić, SDP i HNS, biće ti i teže. Zato je bilo krajnje vrijeme da neko konačno javno prizna da je "Josipović osvojio Hercegovce". Pa makar to bili i desničarski mediji što na fotografijama koje svjedoče o Josipovićevim mostarskim susretima sa političkim liderima ni uz pomoć photoshopa nisu uspjeli uvećati vječno namrgođenog Dragana Čovića, ali ni izbrisati nasmijana lica Lidije Korać, Ante Čolaka, Jerka Ivankovića Lijanovića...