Slovenski kapitalizam ne razlikuje se pretjerano od onoga prije 150 godina koji je u Engleskoj potaknuo pisanje Kapitala. Štoviše, u Sloveniji se danas provodi projekt slovenske izvedbe doktrine šoka.

U lipnju 1863. u londonskim novinama objavljena je vijest o smrti 20-godišnje Mary Ann Walkey. Mary je bila jedna od 60 žena zaposlenih u uglednoj krojačkoj radnji Madame Elise u ulici Regent u zapadnom dijelu Londona. Zaposlenice su često radile po 16 i pol sati bez prekida. Na vrhuncu sezone to se povećavalo na 30 sati, stimuliranih povremenim dozama alkohola i kave. Sve to događalo se u dvjema pretrpanim prostorijama bez prikladnog prozračivanja. Radnice su i spavale u jednako neprozračenim i pretrpanim sobama. Vrhunac sezone je, naime, zahtijevao trenutno dovršavanje haljina za predstavnice visokog sloja koje su bile pozvane na ples velške princeze. Nakon što je radila 26 sti bez prekida, Mary Ann je umrla. Madam Elise je pritom bila iskreno začuđena što prije toga nije uspjela dovršiti vez na haljini. Službeno liječničko objašnjenje smrti Mary Ann je bilo „smrt zbog previše rada i jako loših uvjeta rada".

Mnogi će reći da je priča Mary Ann, kao i sam Kapital odraz industrijske revolucije 19. stoljeća i da je Slovenija, kao i „razvijeni" dio Europe i svijeta, priču i radne uvjete Mary Ann  već odavno ostavila iza sebe. Je li stvarno tako? Prije dva tjedna Savezu slobodnih sindikata Slovenije obratila su se za pomoć dva bugarska radnika. Nekih mjesec dana prije došli su u Sloveniju nadajući se boljoj zaradi koju im je nudio posrednik rada. I što su doživjeli u Sloveniji? Mjesec dana neplaćenog rada od jutra do mraka i spavanje u kokošinjcu - ne metaforički, doslovno! Zadnjih dana prije dolaska u sindikat baš ništa nisu jeli. Njihov takozvani šef u međuvremenu je nestao bez traga. Radnik koji se nedavno javio sindikatu ispričao je da je od siječnja do kolovoza 2009. radio na gradilištu danas uspješnog Centra urbane kulture Kino Šiška. Kaže da se ne sjeća da je imao ijedan slobodan dan. Radili su od 7 do 21. Ispričao je: "Jednom sam pitao je li danas subota. Bio je utorak." Sedam radnica servisa za čišćenje Bill iz Maribora od kolovoza ne dobiva platnu listu od poslodavca, a od 2002. im ne uplaćuje doprinose u mirovinsku blagajnu; mogli bismo i dalje nabrajati.

Ekstremni slučajevi? Možda, ali se upravo u traženju krajnjih granica iskorištavanja od strane poslodavaca, čiji je glavni motiv lov za profitom, pokazuje njihova sličnost s rentijerima kapitala, kako ih naziva dr. Rastko Močnik, a koji povećavaju profit proporcionalno s povećanjem iskorištavanja radništva.

Od privatizacije...

Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća Slovenija je bila svjedok privatizacije društvene imovine koja se preko nekoliko tzv. ovlaštenih investicijskih društava prelijevala uglavnom  u ruke šačice upravitelja tih društava, od kojih se neki i danas sunčaju na sigurnoj distanci poreznih oaza. Postupak privatizacije je u Sloveniji bio jako temeljit. 1990. godine je, prema podacima dr. Andreja Rusa, u Sloveniji bilo 2077 javnih i 5316 privatnih poduzeća. 1994. godine je bilo 2475 javnih i 27.715 privatnih poduzeća. Istom je brzinom nastajao sloj novopečenih menadžera kojima su se zakonitosti korporativnog upravljanja činile samo kao suvišan teret. U isto vrijeme događala se teška ekonomska i socijalna kriza. Broj registriranih nezaposlenih je od 1990. do 1993. porastao za skoro tri puta - sa 44.623 na 129.087. To je bilo vrijeme kad je radništvo prvi put iskusilo negativne učinke slobodnog tržišta i kapitala. Ali to je također bilo vrijeme kad se tvrdi friedmanovski slobodno-tržišni kapital prokleto dobro ukorijenio ne samo u gospodarstvo, već i u politiku i time počeo privatni interes kapitala pretvarati u tzv. javni interes države preko promocije svetog trojstva neoliberalizma - privatizacije, deregulacije i liberalizacije.

1996. godine politika je dodijelila velik dar kapitalu. Snizila je stope doprinosa poslodavaca za mirovinsko i invalidsko osiguranje sa 15,5 posto na 8,85 posto, čime se, navodno, trebala povećati konkurentnost slovenskog gospodarstva - u zamjenu za isušivanje mirovinske blagajne. Od 1996. do 2008. godine je, naime, zbog te mjere u mirovinsku blagajnu uplaćeno 6,45 milijardi eura manje. To je samo jedan od primjera.

...preko discipliniranja radništva...

Kako je utvrdio dr. Miroslav Stanojević, poduzeća u Sloveniji su od 90-ih godina prošlog stoljeća svoju konkurentnost sustavno gradila na temelju povećavanja radnih opterećenja zaposlenih, a posljedica toga je iznimno velik broj mišićno-koštanih oboljenja i znakova burnouta na radnom mjestu. A što se tiče položaja nezaposlenih osoba, dovoljna je usporedba njihova položaja 1991. i 1998. godine. Nezaposlena osoba koja je bila osigurana tri godine, po Zakonu o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti (Zakon o zaposlovanju in zavarovanju za primer brezposelnosti - ZZZPB) iz 1991. godine, primala je nadoknadu u trajanju šest mjeseci. Nakon promjena ZZZPB-a 1998. godine, ta ista osoba primala je nadoknadu samo pola tog razdoblja, dakle tri mjeseca. Budući da se u razdoblju od 1998. do danas na slovenskom tržištu rada iznimno pojačalo zapošljavanje na određeno vrijeme (udio zaposlenja na određeno vrijeme među svim radno aktivnim skočio je sa 11,5 posto na 16 posto), što znači da je sve više nezaposlenih osoba osigurano na sve kraće razdoblje, možemo se opravdano zapitati koliko je državni proračun uštedio tom mjerom.

Vrijeme krize

Cijeli svijet je nakon šoka koji je donijela kriza očekivao katarzu kapitalizma, a umjesto toga je dobio socijalizaciju gubitaka i privatizaciju profita. Državne statistike u SAD-u su za prvi kvartal 2010. pokazale da su profiti poduzeća pokrili 87 posto gubitaka iz krize. A 12. kolovoza je Slovenska tiskovna agencija objavila podatak da je broj novih zahtjeva za primanje novčanih naknada u SAD-u tjedan dana prije toga narastao na najvišu razinu u zadnjih šest mjeseci, na 484.000.

A što nam je ponudilo krizno razdoblje u Sloveniji? Osim povećanja nezaposlenosti, nepodmirenih obveza poduzeća, neplaćenih socijalnih doprinosa i drugog, također i paket strukturnih reformi koje, po američkoj vojnoj doktrini Shock and Awe (Šok i strahopoštovanje) odjednom otvaraju čak nekoliko polja. Na tržištu rada predlažu se snižene otpremnine i kraći otkazni rokovi te Zakon o malem delu, koji samo još dodatno prekarizira radnike. Na području socijalnih prava predlaže se Zakon o primanjima za socijalnu zaštitu koji mijenja pravo na trajnu novčanu pomoć u socijalni kredit i uvodi toothbrush brigade socijalnih radnika koji će imati potpuno pravo na ulazak u stanove radi pregleda „realnog" socijalnog stanja kućanstva, te Zakon o korištenju prava iz javnih sredstava koji uvodi velikobratovsku jedinstvenu točku unosa, sastavljenu od 44 različite baze podataka. I, naravno, na području mirovinskog zakonodavstva predlaže se podizanje pune starosti za umirovljenje na 65 godina i produljenje razdoblja za određivanje prijevremene i starosne mirovine sa sadašnjih 18 na 34 godine. Sve to u ime nužne fiskalne konsolidacije javnih financija.

Projekt slovenske izvedbe doktrine šoka vjerno slijedi već opisani uzorak, jer je u njega uključeno i discipliniranje radništva preko iskušanog mehanizma proizvodnje osjećaja manje vrijednosti kod ljudi. Za razumijevanje toga dovoljan je samo jedan podatak - u javnoj raspravi o prijedlogu Zakona o primanjima za socijalnu zaštitu i Zakona o korištenju prava iz javnih sredstava riječ „zloupotrebe" bila je upotrijebljena 59 puta. I ne, nisu govorili o zloupotrebljavanju državljana od strane sistema, upravo suprotno - o strahu od zloupotreba države od strane državljana.

Tko je ovdje taj koji zloupotrebljava? Nezaposlena osoba koja moja prodati svoje dostojanstvo za novčanu socijalnu pomoć i koju prate televizijske kamere kad se pojavi u Crvenom križu Slovenije? Ili kapital koji je uspio legalno oteti 6,45 milijardi eura mirovinskoj blagajni? Koji je dobio 1,6 milijardi eura sredstava za iscrpljivanje poduzeća i koji iscrpljuje radnike u ime konkurentnosti? Koji ne plaća socijalne doprinose zbog čega ljudi i umiru? Ali to kao da nije važno. Razlike između javno-političkog polja i interesa kapitala više nema. Demokratski proces javno-političkog odlučivanja pretvorio se u laboratorij gdje se na radništvu izvodi eksperiment izvedbe projektnog plana strukturnih reformi.

Članak 56. Zakona o zimbabveškim izvozno-prerađivačkim zonama, kako u knjizi Za 100 eura na mjesec upozorava Vasja Badalič, kaže sljedeće: „Zakon o radnim odnosima neće se odnositi na djelujuće prijavljene investitore i zaposlene radnike u izvozno-prerađivačkoj zoni."

Gdje su, dakle, granice kapitalizma? Tamo gdje ih postavimo MI. I nitko drugi! Upravo zato je motor kapitalizma razbijanje društvenih odnosa na što manje jedinice pod izlikom „slobodnog izbora". Ali kakva je to sloboda izbora? Ili, kako glasi naslov jednog priloga sindikata novinara Slovenije o položaju novinara - Kad je sloboda tragična posljedica neslobodnog izbora. Put iz kapitalizma je put razbijanja iluzija kapitalizma.