Heinrich Böll Stiftung - Hrvatska nedavno je proveo natječaj za najbolje novinarske radove na temu "Europa u previranju". H-Alter će tijekom narednih desetak dana objaviti tri najuspjelija rada s toga natječaja.

Treću nagradu dobila je Ivana Anić, s člankom pod radnim nazivom "Erozija ljudskih

Ivana Anić

prava i sloboda, primjena represije i povratak autoritarnosti", koji objavljujemo s nešto kraćim naslovom, "Povratak Europe autoritarnosti".

Ivana Anić rođena je u Puli 1985. godine. Apsolventica je povijesti umjetnosti i anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za sebe kaže da je neformalno obrazovanje stjecala u Centru za ženske studije, na Kustoskoj platformi, edukacijskom projektu "Criticize this!" za mlade kritičare izvedbenih umjetnosti, radionicama bioetike, multikulturalizma itd., kao i kroz petogodišnje volontiranje na festivalima izvedbenih umjetnosti. Primarni interesi su joj umjetnost i ljudska prava, naročito prava žena i seksualnih te rodnih manjina. 

Povratak Europe autoritarnosti

"I mi bismo, poput Nerona, voleli malo muzike dok stvarnost sagoreva", pronicljivo piše američki slikar i pisac Philip Core u srpskom izdanju knjige Camp. The Lie That Tells The Truth.

Prodrijevši u srž ljudske potrebe za utjehom, Core ovdje govori o gotovo trajnom ljudskom stanju, potrebi za bijegom od stvarnosti. Bijegom koji se očituje u apolitičnosti mladih, hipsterskoj subkulturi, stilizaciji života kroz modu i gastronomiju, fenomenu zvijezda i opskurnom televizijskom programu namijenjenome nekritičnom gledateljstvu dok se, istovremeno, sustav koji je otvorio put ka banalizaciji stvarnosti urušava sam u sebe. Odlučivši se za programirani zaborav te tješeći se iluzijom kako u zapadnom svijetu 2012. godine nije moguć povratak fašizma, okreću glavu od činjenice kako će se, iako se građanin ne želi baviti politikom, iako se, navodno, nalazimo u post-ideološkom, post-rasističkom, post-feminističkom i inim balonima od prefiksalne sapunice, politika itekako baviti njime/njome.

Islam, imigracija i terorizam

Povratak fašizma nove generacije, kojeg karakteriziraju borba multinacionalnih kompanija za financijskom premoći i vlasništvo nad resursima, obilježen je trima događajima: ideološkim prevratima započetim 1989. godine rušenjem Berlinskog zida, slomom komunističkih režima u Europi i raspadom SSSR-a, zatim zračnim napadom na Svjetski trgovinski centar u SAD-u 2001. godine, te izbijanjem svjetske financijske krize 2008. godine.

Danas je računica jasna: neodrživ sustav u rasulu - jer, neoliberalni kapitalizam nije u krizi, on jest kriza - u jeku financijske, političke i moralne krize nudi nam protekciju u zamjenu za naša prava, privatnost, i, konačno, našu ljudskost.

Počevši sa 2001. godinom, kada je američki predsjednik Bush objavio rat terorizmu (war on terror), iako bi najobičniji lapsus calami ponudio točniju sintagmu jednostavnom promjenom gramatičkog prijedloga (war of terror), stanje ljudskih sloboda se drastično pogoršava. Islamski terorizam kao glavnu prijetnju zapadnom Opći model uzroka ugroženosti ljudskih sloboda vrlo je jednostavno ocrtati: u vremenima ekonomske nestabilnosti građani uvijek traže krivce za nastalu situaciju, što dovodi do radikalizacije stavova i simplificiranih objašnjenja u svrhu povratka zemlje u stanje stabilnosti društvu bi u tom kontekstu uvijek trebalo promatrati usporedno sa američkim vojnim intervencijama potpomognutima europskim  snagama, te se prisjetiti proverbijalne logičke zavrzlame o tome tko ima monopol nad uzrokom stvari, kokoš ili jaje.

U vremenima invazije na Afganistan i Irak, intervenciju u Libiji, jednogodišnjih tenzija u Siriji i moguće invazije Irana, frustracije većinski umjerenog muslimanskog svijeta nisu teško shvatljive, a fundamentalistima pružaju razlog za ekstremne mjere. Tako je nedavni stravični pokolj sedam osoba židovskog porijekla - među kojima je bilo i djece - u Toulouseu, kojeg je počinio 23-godišnji Mohamed Merah, opisan kao djelo simpatizera al-Qaide koji je već otprije bio poznat policiji zbog posjeta Afganistanu i Pakistanu. Izolirani slučajevi pojedinaca koji su laka meta za fundamentalističke organizacije, ali i postojanje organiziranih terorističkih mreža doista predstavljaju visoku razinu prijetnje, no u društvu 2012. godine njihovo postojanje je okidač niza političkih odluka i postupaka koji će imati dalekosežne posljedice na mnogo veći broj građana SAD-a, Europe i svijeta.

Tako se od napada na Svjetsku trgovinsku organizaciju iznos za obrambeni budžet SAD-a gotovo udvostručio, te je za 2012. godinu iznosio 662 milijarde dolara, a jedna od stavki tog istog zakona, punog naziva National Defense Authorisation Act (NDAA), kojeg je 31. prosinca 2011. potpisao predsjednik Barack Obama, omogućava američkoj vladi pritvaranje stranih, ali i američkih građana na neodređeni vremenski rok, bez suđenja, ukoliko se posumnja na njihovo terorističko djelovanje.

Upravo na tragu slične histerije inducirane osjetljivom temom terorizma, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy trenutno skuplja bodove za predsjedničku kampanju uoči izbora koji će se održati 22. travnja ove godine.

Imigracija, sigurnost građana i islamski fundamentalizam glavne su tema debate u predsjedničkoj kampanji u Francuskoj, državi u u kojoj živi 6 milijuna muslimana, iako je nedavno istraživanje pokazalo kako je pitanje nezaposlenosti prvo na listi prioriteta, a problem imigracije tek na devetom mjestu, te kako u posljednje vrijeme najveći broj imigranata pristiže iz Kine i Istočne Europe, a ne Sjeverne Afrike. Naravno, ukoliko promotrimo širu sliku, možemo zaključiti kako problem nezaposlenosti najviše pogađa gradske četvrti i predgrađa naseljene imigrantima upravo iz Sjeverne Afrike i kako je ona rasno, etničko, a ponekad i vjersko pitanje (kao u slučajevima uručivanja otkaza ženama zbog burke, čije je nošenje Sarkozy zabranio prije godinu dana), te se treba prisjetiti kako su upravo u istočnom pariškom predgrađu Clichy-sous-Bois 2005. godine izbili građanski nemiri nakon smrti tinejdžera Zyeda Benne i Boune Traore koje je ubila električna ograda na koju su se popeli bježeći od policije. Stvorio se, dakle, začarani krug u kojem i druga generacija imigranata teško dolazi do posla zbog pritajene diskriminacije, pa često završavaju kao sitni kriminalci, da bi u društvu ponovno bili stigmatizirani kao "rulja" ili "ološ", kako ih je Sarkozy nazvao dva dana prije smrt spomenutih tinejdžera, kada su ga pri posjeti pariškom predgrađu Argenteuil, koju je posjetio s namjerom da izvidi provedbu mjera protiv gradskog nasilja, stanovnici dočekali opremljeni bocama i kamenjem.

Antimuslimanski osjećaji nisu, naravno, prisutni samo u Francuskoj, i nisu ograničeni na muslimane kao jedine "neprijatelje" stabilnosti država te očuvanja tradicionalnih (umetnuti odnosni pridjev deriviran iz imena bilo koje europske države) vrijednosti.

Ksenofobija i antisemitizam pokojnog Jorga Haidera i njegove Austrijske slobodarske stranke (FPÖ), nizozemske Stranke za slobodu (PVV) Geerta Wildersa koji je htio zabraniti Kuran, neofašistički mađarski radikali Jobbik i ostale slične stranke zauzimaju jasan stav prema strancima, pripadnicima ne-kršćanskih vjerskih zajednica, pripadnicima LGBT zajednice itd. Ono što je vrlo zanimljivo jest činjenica da se mnogi antisemitski raspoloženi pripadnici desnih političkih opcija u zadnje vrijeme dodvoravaju Izraelu i židovskoj zajednici, pa je tako Geert Wilders 2010. godine u Tel Avivu islam proglasio prijetnjom "ne samo Izraelu, već i cijelom svijetu", a Heinz-Christian Strache, sada na čelu Austrijske slobodarske stranke, je te iste godine branio pravo Izraela da se zaštiti od islamske prijetnje. Filip Dewinter, vođa belgijske stranke Vlaams Belang, iznikle iz stranke Vlaams Blok čiji su pripadnici surađivali sa nacistima tijekom Drugog svjetskog rata, također naziva židovstvo "stupom europskog društva".

Zbunjujuća situacija u kojoj pripadnici neofašističkih stranaka deklarativno podržavaju Izrael - državu odgovornu za zločine nad pripadnicima palestinskog naroda - dok istovremeno izražavaju antisemitske stavove, umanjuju značaj Holokausta ili izvrću povijesne činjenice vrhunski je izdanak teatra apsurda.

Feminizam i prava pripadnika LGBT zajednice

Kada govorimo o, s jedne strane, ideološki demokratskoj, a s druge ekonomsko imperijalističkoj poziciji koju SAD ima u svijetu, teško je zanemariti činjenicu da će mu Kina i Rusija uskoro parirati po istim kriterijima: Kina kao bastardni komunističko-hiperkapitalistički režim koji se na račun eksploatacije radnika i zatiranja radničkih prava pozicionirala kao jedna od vodećih, a uskoro i vodeća ekonomija u svijetu, te Rusija kao autoritarni režim s Putinom kao očekivanim novim/starim predsjednikom, koju neki vide kao dobrodošlu protutežu ekspanzionističkoj politici SAD-a i jedinu (deklarativnu) demokraciju dovoljno snažnu za ostvarivanje psihološkog pariteta sa Sjedinjenim Državama.

Mnogi su pozdravili veto spomenutih država na prvu UN-ovu rezoluciju o Siriji, koja je uključivala moguću intervenciju Zapada na sirijskom tlu.

Glavna logička pogreška nekritičkih podržavatelja ruske politike, često prisutna na, primjerice, hrvatskom lijevo orijentiranom dnevnopolitičkom portalu Advance.hr, je princip kojeg možemo jednostavno nazvati "neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj", u kojem Rusija i Kina predstavljaju sve ono što je SAD izgubio: integritet, poštenje, otpor. Naravno, potpuno se zanemaruje unutarnja politika države prema vlastitim stanovnicima.  

Kako piše ruski pisac i filozof Mihail Ryklin u svojoj knjizi Svastika, križ, zvijezda iz 2006. godine, "razlika između totalitarizma i autoritarizma dovoljno je značajna: prvi suzbija svaki protest, sve ono što je drugačije, a potonji ne uklanja sve, nego samo ono što prijeti njegovom postojanju. Autoritarizam je u fašističkim tendencijama produkt 'liberalizacije' totalitarizma. On se može uskladiti sa otvorenim granicama i trudi se uvjeriti vanjski svijet da je svojevrsni oblik demokracije."

Te iste, 2006. godine, u Rusiji je ubijena Ana Politkovskaja, novinarka koja je otvoreno kritizirala Putina i rat Čečeniji, a godinu prije toga je i sama Ryklinova supruga, umjetnica Anna Mikhalchuk koja je 2003. sudjelovala u izložbi Oprez! Religija u moskovskom muzeju Andrei Sakharov i zbog toga završila na sudu - kasnije je oslobođena optužbi - nađena mrtva u Berlinu, navodno počinivši samoubojstvo.

Trenutno stanje ljudskih prava u Rusiji je prilično uznemirujuće, budući da je guverener Sankt Petersburga, Georgij Poltavčenko, 7.ožujka 2012. godine potpisao zakon kojim se zabranjuje "homoseksualna propaganda" u tom gradu, što uključuje knjige, novine, filmove, glazbene spotove sa LGBT sadržajem, kao i zastavu duginih boja, a postoji i mogućnost da se taj zakon počne primijenjivati i na ostale ruske gradove. U zemlji u kojoj je homoseksualnost dekriminalizirana 1993. godine, a sa popisa mentalnih bolesti skinuta 1999. godine (!), ovo je drastičan korak unatrag. Snažna potpora spomenutom zakonu dolazi iz redova ruske Pravoslavne crkve, a koliko je utjecaj Crkve snažan pokazuje primjer tri članice deseteročlanog radikalnog punkersko-feminističkog kolektiva Pussy Riot suočene sa mogućom zatvorskom kaznom od sedam godina pod optužbom za huliganstvo zbog performansa na vrhu bazilike na Crvenom trgu, kada su izvele pjesmu Revolt In Russsia, Putin Got Scared, te drugog performansa u crkvi Hrista Spasitelja, kada su izvele molitvu "Sveta mati, blažena djevice izbavi nas od Putina". Još jedan glasan feministički otpor dolazi iz Ukrajine, u kojem se prosvjedna aktivistička grupa Femen bori protiv odnosa prema ženama u Crkvi, seksualne eksploatacije žena i alarmantne stope prostitucije u Ukrajini, teme koja je naročito aktualna uoči Europskog nogometnog prvenstva koje će se ove godine održati u Poljskoj i Ukrajini.

Kada govorimo o balkanskom prostoru, Crkva ima vrlo snažan utjecaj u Srbiji i u BiH, gdje je još uvijek gotovo nemoguće održati Povorku ponosa. U Srbiji je prva, krvava Povorka održana 2001. godine, a druga se uspjela održati tek 2010, dok je u Bosni to još uvijek nezamislivo. Situacija u Hrvatskoj je puno bolja i Povorke se odvijaju posljednjih deset godina.

Opasna jednostavna rješenja

Očito je da velika većina država u Europi ima svoje specifične diskriminirane skupine, a targetirane grupe ovise o stupnju sekularnosti, geopolitici te povijesti i kulturološkom nasljeđu tih zemalja. Opći model uzroka ugroženosti ljudskih sloboda vrlo je jednostavno ocrtati: u vremenima ekonomske nestabilnosti građani uvijek traže krivce za nastalu situaciju, što dovodi do radikalizacije stavova i simplificiranih objašnjenja u svrhu povratka zemlje u stanje stabilnosti: krivi su Židovi i cionistički lobiji, muslimani, homoseksualci (ukoliko ih se koristi kao argument izmišljotine Zapada "dizajnirane" kako bi razorila tradicionalnu obitelj, pa i cijelu državu), etničke manjine ili lijeni južnjaci, PIGS, kako su zlobno nazvani Portugal, Italija, Irska, Španjolska i Grčka, zemlje najdrastičnije pogođene ekonomskom krizom. Takav odnos prema Drugome, prouzrokovan krizom ekonomije, politike i morala vrlo je opasan jer otvDodatno zabrinjava trend na strani jednog dijela ljevice, koja opravdano kritizira neoliberalni fašizam, banke i financijske grupacije, no usto je sklona proširivanju kritike djelovanja određenog broja bankara židovskog porijekla i na cijelu židovsku zajednicu, opasno se približavajući nacističkoj retorici koju tako zdušno osuđuje otvara put fašizmu vrlo sličan onome koji je Hitler iskoristio kada je 1933, četiri godine nakon pada burze na Wall Streetu, došao na vlast. Ono što dodatno zabrinjava je trend na strani jednog dijela ljevice, veoma prisutan na već spomenutom portalu Advance.hr, koja opravdano kritizira neoliberalni fašizam, banke i financijske grupacije, no usto je sklona proširivanju kritike djelovanja određenog broja bankara židovskog porijekla i na cijelu židovsku zajednicu, opasno se približavajući nacističkoj retorici koju tako zdušno osuđuje.

Iz navedenog nije teško zaključiti kako su europski unutarnji "neprijatelji" u osnovi žrtvene životinje, simptom jedne šire, globalne priče u kojoj financijski centri moći koji deklarativno promiču demokraciju u svijetu, u suradnji sa Svjetskom bankom, Međunarodnim monetarnim fondom i Svjetskom trgovinskom organizacijom iscrpljuju države, ljude, tla i resurse kako bi održali vlastiti paradni perpetuum mobile unaprijed osuđen na propast.

Invazija privatnosti

U tom kontekstu posebno je zabrinjavajuća erozija ljudskih prava u okviru prava na privatnost, dijela jedne šire priče o pravu na glas, protest i ljudsko dostojanstvo, a u ekstremnijim slučajevima i pravu na goli život.

SOPA, PIPA i ACTA - a uskoro bi ih mogla naslijediti i CISPA - su zakoni osmišljeni na američkom i europskom tlu kako bi, pod izlikom zaštite autorskih prava, smanjili slobode na Internetu. Korporacija Google, koja je od 2006. godine u posjedu najvećeg internetskog video servisa YouTube, najprije je povezala Gmail i YouTube račune svakoga tko ulogiran koristi spomenute stranice, da bi od 1. ožujka 2012. počela djelovati prema novi uvjetima korištenja: svatko svojim daljnjim korištenjem računa pristaje na to da se njegova online aktivnost na Googleu i svim njegovim partnerskim kompanijama pomno bilježi i koristi u svrhu "poboljšanja usluge", oglašavanja sadržaja skrojenih prema rezultatima povijesti pretraživanja i jednostavnijeg korištenja.

Takav virtualni nadzor, u kombinaciji sa nadzornim videokamerama na ulicama, zatvorenim prostorima i u javnom prijevozu u svrhu "sigurnosti građana", uslugama poput Google Eartha i kontroverznim istraživačkim i razvojnim programom Project Glass - svojevrsnom smartphoneu u obliku naočala za vid s obavijesnim sustavom koji reagira na glasovne upute - koji je još u nastajanju, te ranije spomenuti National Defense Authorisation Act, kao i prisutnost određene anti-imigracijske klime u Europi u vrijeme izbijanja novih ratnih sukoba diljem Bliskog Istoka i Afrike, povlači pitanje imaju li ljudskih prava budućnost.

Budućnost je naša?

Na to pitanje bi upravo budućnost trebala odgovoriti, a nama ostaje da se informiramo, budemo glasni, odlazimo na prosvjede i štrajkove - poput onoga u Šapanjolskoj za koji je procijenjeno da je 77 posto radnika izašlo na ulice - i, što je najbitnije, sudjelujemo, od pokreta Occupy Wall Street, preko studentskih borbi protiv komercijalizacije školstva od Hrvatske do Čilea, pa sve do iznalaženja novih načina življenja. Tako je u posrnuloj Grčkoj, Nacionalno kazalište Sjeverne Grčke (NTNG) odlučilo otvoriti svoja vrata posjetiteljima naplaćujući ulaz prehrambenim namirnicama koje zatim prosljeđuju Caritasu, a na tržnicama grčkog grada Volosa stanovnici odbacuju novac i vraćaju se robnoj razmjeni.

"Dosegnuli smo dno. Sada želimo razmišljati na drukčiji način", izjava je prodavača na tržnici.

Imamo li dovoljno snage za to?