Bosno mojaaa poharana, zemljo moja neorana, četiri ljeta nesijana! Stajo mojaaa, bez volova, kućo moja bez zidova, stara majko bez sinovaaa!

Uz ovu pjesmu u interpretaciji Safeta Isovića kreće naš autobus, jedan od osam autobusa koji su se iz raznih krajeva Hrvatske zaputili u Zagreb, a potom put Bosne - do Srebrenice. Radi se o konvoju »Da se nikad ne zaboravi«, mladih Bošnjaka Hrvatske i njihovih prijatelja, koji se organizira jednom godišnje, uvijek koncem svibnja. Troškove puta, hrane i smještaja snosi organizator, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. Možda nisu svi uvjeti toliko savršeni, ali ovo putovanje ima u sebi nečeg odgojno-obrazovnog - osim što je namijenjeno tome da saznamo više o nedavnoj prošlosti prostora na kojemu je sudbina htjela da budemo rođeni, saznajemo ponešto i o sebi, pa se donedavno svakodnevni kriteriji i zahtjevi naglo smanjuju, postaju stvar neukusa, razmažene sitničavosti...

Multietnički i multivjerski konvoj

Na ovo me je putovanje doveo jedan mali, slučajno pročitani novinski članak, u kojem članovi bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj pozivaju sve zaintersirane građane da im se pridruže na putu u Srebrenicu.

"Ovo je multietnički i multivjerski konvoj", rekao je dr. Ekrem Bećirović, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, na skupu u zagrebačkoj džamiji u Gavellinoj ulici, gdje su se svi sudionici konvoja prije polaska okupili.
"Ovim konvojem želimo poručiti civiliziranom svijetu da ne ostane ravnodušan spram zločina koji se desio u Srebrenici, u Vukovaru... Nadamo se da će to podsjećanje pomoći i da se intenzivnije nastavi s procesuiranjem zločinaca koji su se rasuli po cijelom svijetu", rekao je dr. Bećirović.

»Bosno mojaaaa, poharana, zemljo moja neorana, četiri ljeta ne sijanaaa!« Moji su suputnici uglavnom svi dobro poznavali stihove ove, a i drugih pjesama koje su slijedile na CD-u, kojega nam je puštao živopisni vozač, Dalmatinac iz Istre, ni manje ni više nego prvi rođak veleuglednoga glazbenika Thompsona!

Tako se, već u startu, u samo jednom autobusu pomiješalo puno toga što se može pomiješati, neki kažu - samo ovdje kod nas, »na Balkanu«. No, uoči polaska, organizatori su nas upozorili da »obuzdamo emocije«, tako su se i diskusije o političkim opcijama ipak brzo stišale u autobusu, a ono što se dalje moglo čuti bila je uglavnom pjesma, ili kakav duhovit komentar, ili tekst o povijesti Srebrenice što nam ga je čitala gospođa Lejla Mustafić, tajnica Udruge Bošnjaka Županije Istarske.

Mladost u autobusima

Na sjedištima iza mog bio je jedan bošnjački par, muž i žena, koji su nam se pridružili u Karlovcu. Riječ je o prognanicima. Nije mi promaknulo čuti da je muškarac bio zatočenik nekog logora osamnaest mjeseci - svako pitanje koje mi je palo na pamet da bih mu, vezano uz to iskustvo, mogla postaviti, istoga trena mi se učinilo bizarnim i glupim, neozbiljnim, stoga sam radije šutjela.

Kada se konvoj po prvi put zaustavio negdje u Slavoniji, gdje smo već dobro mogli osjetiti jasne tragove rata kojima smo išli u susret, shvatila sam da nas je zaista puno - organizatori kažu, najviše sudionika do sada - čak 850! Iako je svojim nazivom određen kao konvoj »mladih«, godine, dakako, nisu važne - s nama je bilo i vrlo starih baka - Bošnjaci kažu »nena«, čijoj sam se izdržljivosti i strpljivosti na ovome putu divila. Ali naravno, mladi ljudi su prevladavali - srednjoškolci, studenti, aktivisti, predstavnici Crvenog križa Hrvatske i puno mladih djevojaka i mladića koji su na put krenuli i iz prijateljstva i volje za druženjem, neki iz želje da saznaju više ili pokušaju bolje razumjeti genocid u Srebrenici, neki zbog toga da sretnu svoje prijatelje i rođake u Tuzli, gdje smo noćili, neki naprosto zato jer idu drugi, pa su krenuli i oni... Autobusi u konvoju pristigli su iz svih krajeva Hrvatske - od Splita i Dubrovnika, preko Istre i Rijeke do Zagorja, Zagreba, čak nešto i iz Slovenije, a u Bosni su nam se pridružili i autobusi iz Slavonskog Broda, Županje, Gunje, Osijeka...

Islam i kršćanstvo

" Jebo narod kojeg Nizozemci čuvaju, eto šta ti je", pojašnjava ukratko, u »vic maniri«, prijatelj Ramiz iz Raše okolnosti strašnih događanja u Srebrenici, u srpnju 1995. godine.

U autobusu, srednjoškolka i reperica Emina pjeva nam, odnosno »repa« pjesmu koju je napisala i posvetila Srebrenici - »Plač, muka, patnja dio su tog stanja, koje još traje i trajat će do vijeka, dok idemo na konvoj, znamo što nas čeka...«. Svi plješćemo, oduševljeni Emininim zrelim stihovima i sugestivnoj interpretaciji, to jest, »repanju«. Čak i do tada pomalo kruti vozač, oduševljen Eminom, govori da će joj »srediti« da snimi CD, moleći je za još koju pjesmu, to jest »rep«...

"Paradigma postratne Srebrenice, nakon Drugog svjetskog rata, jedino održive u multietničkim okvirima", čita nam naša voditeljica puta, gospođa Lejla, tekst o povijesti Srebrenice, nazvane, jasno, po nalazištima srebra, udaljene deset dana jahanja od Dubrovnika, smještene u području Podrinja, uz samu granicu sa Srbijom, uz rijeku Drinu, na području na kojemu se sastaju orijentalno-islamski kulturni krug i zapadnoeuropski, kršćanski...

"Islam i kršćanstvo živjet će u Srebrenici, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, u suodnosu kakav je na Balkanu, u većini država nepoznat ili čak nemoguće zami
sliv", kaže se dalje u istome tekstu, i nastavlja: - U drugoj polovici 1991. godine uslijedila je agresija na Bosnu i Podrinje, sa ciljem da na velikodržavnom konceptu Srbije zauzmu cijelu BiH i silom je pripoje Srbiji te biološki i duhovno istrijebe Bošnjake...

Tri dana srpnja 1995. godine

Kasnije navečer ulazimo u Tuzlanski kanton, a od grada Tuzle uspijevam vidjeti impresivne, futurističke obrise pogona za preradu soli, nekoliko ružnih nebodera i nekoliko prekrasnih starinskih »građanskih kuća« uz rijeku, u pomalo otužnom stanju, čija je pojava dovoljna prizvati mi siluetu i pismo zacijelo najvećeg Tuzlanca u dosadašnjoj povijesti ovoga grada - Meše Selimovića.
Neki sudionici konvoja ostaju noćiti u Medresi u Tuzli. Mi ostali vozimo se do tuzlanskog aerodroma, gdje su nam vojnici koji čuvaju tamošnju bazu organizirali uvjete za kratak i neophodan san.

Rano ujutro, nakon doručka u vojnoj bazi »Eagle base«, drugoga dana konvoj nastavlja svoj put. Razvedirlo se i sada iz autobusa možemo lijepo promatrati prekrasne krajolike, kuće gusto nanizane uz cestu, polja i šumovita brda koja se prostiru iza njih. Najveći dio putovanja vozimo se doslovno uz rijeku Drinu - s njene druge strane vidimo srpska sela. Efendija koji je putovao s nama u autobusu, također nam govori o povijesti ovoga kraja. Između ostaloga, kaže, Drina se je u ovim krajevima crvenjela od krvi pri navali Turaka, u petnaestom stoljeću, u Prvom svjetskom ratu kao i u Drugom svjetskom ratu, a i u ovome posljednjem ratu očevidci pričaju da je ova rijeka bila crvena od krvi. Čini se da nitko od prisutnih u autobusu nije osobito iznenađen ovim povijesnim faktima.

Zatim slušamo priču o tome što se zapravo, tijekom ovoga rata, zbivalo u Srebrenici i okolnim općinama. Zapravo, to nije priča, već samo hladno nanizane činjenice, kronologija zbivanja koju svatko koga zanimaju točni detalji može pročitati, recimo, na web siteu Memorijalnog centra Potočari, prema kojemu se vozimo - s točnim datumima, kada je otpočela opsada grada i šireg teritorija, kada je prostor stavljen pod zaštitu UN-a, kada se u Srebrenici zateklo više od 40.000 stanovnika, izbjeglih Bošnjaka iz raznih dijelova Bosne... UN je formalno štitio Srebrenicu, ali unutar »zaštićene zone« Bošnjaci su svakodnevno ubijani od granata srpskih jedinica. Najstravičniji zločini - za samo kratak »podsjetnik« - kasnije određeni kao »genocid« jer se, kako je poznato, radilo o etničkom čišćenju, događali su se u tri dana, počevši s 11. srpnja 1995. godine. Tada su udružene srpske jedinice iz Srbije i s područja BiH, pod komandom generala Ratka Mladića i uz podršku vojno političkog rukovodstva SRJ započeli s ubijanjem nevinih civila. U nekoliko dana ubijeno je (zadavljeno, zaklano, živo zapaljeno, itd.) desetak tisuća nevinih i nenaoružanih ljudi, među kojima je bilo dosta žena, djece i staraca. Na preliminarnom popisu ubijenih ljudi trenutno se nalazi 8.106 imena, a 12.000 ljudi se vodi kao »nestalo«. Nedavno je otkrivena sedamdeseta masovna grobnica...To su fakti koji govore u prilog tome da je genocid počinjen u Srebrenici nešto najstrašnije u povijesti čovječanstva od Drugog svjetskog rata do danas. Sve se, kako je također poznato, događalo doslovno pred očima političkih i vojnih zvaničnika UN-a čija je zadaća bila zaštititi bespomoćno civilno stanovništvo, što nisu učinili.

Tvornica akumulatora u Potočarima

Iz Tuzlanskog kantona ulazimo ponovno u Republiku Srpsku. U selu Konjević -Polje vidimo novosagrađenu pravoslavnu crkvu, u dvorištu, pred privatnom kućom Fate Orlović, danas već poznate građanke koja ne prestaje potraživati pravdu za nepravdu koja joj je učinjena - u njenom je dvorištu sagrađena crkva! Saznajemo da u ovome selu ne živi niti jedan pripadnik srpske nacionalnosti, što gradnju ove crkve, kao uostalom i mnogih drugih na drugim mjestima, razotkriva kao politički čin.

U Općini smo Bratunac koja pripada širem području Općine Srebrenica, i odakle je također »likvidirano« jako puno ljudi (u egzekuciji nesrpskog stanovništva sudjelovalo je 500 autobusa i velik broj kamiona, što govori o tome da je to bio organiziran, planiran zločin). Vidimo jedno od mjesta gdje su ljudi bili zatvarani i kasnije strijeljani, tragovi metaka u zidu još su tu. Uskoro stižemo u Potočare, koji pripadaju Općini Srebrenica, pred današnji Memorijalni centar Potočari, kojega je službeno otvorio Bill Clinton u jesen 2003. godine, nekadašnju tvornicu akumulatora gdje je bio zatočen, i blizu koje je bio ubijen, velik broj nevinih Bošnjaka.

Nasuprot hala tvornice akumulatora, koje ni danas ne mogu sakriti jezu koju zrače, nalazi se groblje - mezar, mezaristan. Ispred groblja nalazi se musala, mjesto predviđeno za molitve. Trenutno je na groblju u Potočarima ukopano nešto više od 2.000 posmrtnih ostataka Bošnjaka. Svake godine, na dan obilježavanja genocida, 11. 7., organizira se zajednička đenaza, obred ukopa svih čiji su ostaci u međuvremenu ponađeni u masovnim grobnicama i identificirani. Memorijalni centar Potočari i Srebrenicu posjetili su i haška tužiteljica Carla del Ponte, predsjednik Republike Srbije Boris Tadić, predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić... Nitko od službenih tijela Republike Srpske, saznajemo, još uvijek nije posjetio Memorijalni centar u Potočarima.

U Memorijalnom centru naš konvoj dočekuju načelnik Općine Srebrenica, kao i glavni imam. Odlazimo prvo u hale tvornice akumulatora, gdje je bio jedan dio zatočenog stanovništva.
"To je bila mala grupa", govori nam mladić koji je u to doba također bio zatočenik logora, kao 13-ogodišnji dječak. Dječaci od 13 i više godina bili su likvidirani - on je imao sreće i ostao je živ, za razliku od mnogih njegovih prijatelja koji su, kako kaže, bili i mlađi od njega, i ubijeni su u masovnom pokolju. Danas je Azir Nuhanović profesor povijesti - tihim, smirenim glasom, bez želje da ikome nametne nekakav osjećaj krivnje zbog onoga što je propatio, tumači nam okolnosti zbivanja koja ne možemo, i nikada nećemo moći shvatiti.

Masovni pokolj pored zastave UN-a

"Mi ostali smo bili gore izvan grada, izvan kruga holandskog bataljuna UNPROFOR-a. Ovdje u bazi holandskog bataljuna UNPROFOR-a zaštitu je pokušalo naći 25 - 30 tisuća ljudi, a samo je 5, 6 tisuća ljudi uspjelo tu ostati, ostali su bili izvan. Ali na koncu niti ovi koji su tu ostali nisu bili izuzeti od likvidacija, mučenja, žene su silovane. Ovdje se vijorila zastava UN-a, a odmah tu preko puta, u takozvanoj »bijeloj kući«, ljudi su klani i ubijani".

U prolazu, mogu se čuti glasovi sudionika konvoja, koji se u ovom prostoru počinju više »otvarati« jedni drugima.
"Meni je sin poginuo u Bosanskoj posavini", čuje se glas jednog čovjeka. Došle su i neke od Srebreničkih majki, žena koje su preživjele pokolj, a čiji su muževi, sinovi, očevi, braća likvidirani... Lica su im tužno ponosna - nikada nećemo moći razumjeti njihovu nesreću, one žele da ostane tako, da ne budemo u prilici da ih razumijemo.
Od jedne srebreničke majke čujem - ubojca njenog muža i sina danas je još na slobodi, njen je sugrađanin. Viđaju se na ulici gotovo svakoga dana - kada prođe pored nje, on okrene glavu na drugu stranu. Druga žena priča kako je njen prvi susjed, kada su joj muž i sin odvedeni u logor, odmah došao u njeno dvorište i odvezao njihov automobil iz garaže - Neće ti se oni više vratiti - rekao je.

"Kada smo došli u Potočare, meni se činilo da je sav svijet tu došao, toliko je ljudi tu bilo", priča žena kojoj je muž, kao i mnogim drugima, odveden iz holandske baze UN-a u Potočarima i ubijen. "Vi ne možete vjerovati kako je ovo ovdje izgledalo - ljudi nagurani jedan na drugoga, bez centimetra slobodnoga prostora, i vi istovremeno vidite kao se jedni vješaju, a drugi se rađaju..."

Ovu priču slušamo i gledamo u dokumentarnom filmu kojega se može pogledati u Memorijalnom centru Potočari. U tom filmu vidimo i dokumentarni snimak Ratka Mladića, koji 15. 7. 1995. ulazi u Srebrenicu i izjavljuje: »Veliki srpski praznik. Evo nas napokon u Srebrenici. Poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Bravo za Potočare!« Ratko Mladić je, kao i drugi srpski časnici na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) optužen za ratne zločine, optužnica ih tereti za genocid. Kako je poznato, general Mladić još uvijek nije priveden sudu.

Na dokumentarnim snimcima također vidimo neke od muškaraca koji su se pješice, kroz šume, od Srebrenice uspjeli probiti do slobodnog teritorija, do Tuzle (na tisuće muškaraca i dječaka koji su hodali kroz tu šumu pobijeno je). Vidimo starca koji, hoda i plače, vidimo muškarce grubih lica koji sjedaju na zemlju, izuvaju cipele i počinju plakati.
Nakon molitve na musali i oblaska mezara odlazimo u samo mjesto Srebrenica, gdje nas očekuje okrepa - begova čorba, teletina s rižom i tufahije za desert. Nakon izvrsnog ručka imamo nekoliko slobodnih sati, za šetnju malom, još uvijek tužnom Srebrenicom, mjestom posve malim, stiješnjenim u uskoj kotlini između visokih brda, gustih šuma, koje kriju još neotkrivenih grobnica...

Živjeti dalje zajedno

U Srebrenici upoznajem jedan simpatičan bračni par, koliko shvaćam, Srbi koji su u ratu iz Sarajeva izbjegli ovdje.
"Ne bi to bio rat da tu ima pravila, al narod nivan, narod k'o ovce, i ono, zvono kad zazvoni, svi za njim. Tako smo i mi dovedeni iz Sarajeva ovdje. Zaveli nas. Dolje u Sarajevu mi je ljepše bilo, ali to je politika bila, i ajde, jedni na druge, udri. A evo, mi sad sjedimo zajedno i pijemo. Politički je to puno odrađeno, žalosno je to jer narod je žrtva, vrlo je opipljivo to i pričat. I na drugoj strani je pobijeno puno ljudi, znate, ne volim o tome ni pričat. Danas, što se tiče samog života ovdje u Srebrenici, jedni s drugima, Srbi i Muslimani, ima više Srba, to je izuzetno dobro, nema nikakvih problema. Ovdje za sad ima nešto povratnika Muslimana koji su bili dosta po Sarajevu, dosta ih je tamo i ostalo, i u Tuzli... Mislim da se ovdje ni jedan eksces nije dogodio otkako su se počeli vraćati povratnici Muslimani. Vide svi da su nasanjkani od političara. Nije dobro izazivat, dosta smo već nastradali, svi. Al uglavnom, sam nek je zdravlja. I da se ovo sve stiša, i šta je tu je, idemo dalje. Učimo djecu da budu ljudi".

Bio je pokolj

»Nisam nikada bio u Bosni, a kamoli u Srebrenici, i krenuo sam da saznam više o tome što se tamo dogodilo. Znam samo da je to nešto gdje se vrti cijela povijest, bio je pokolj, stradalo je puno nedužnih ljudi... Ja sam mlađa generacija, '89. godište, mi u školi nismo učili ni Prvi ni Drugi svjetski rat...«, kaže student turizma Aleksandar iz Labina, koji je jedan od onih sudionika konvoja koji nisu Bošnjaci, ali su krenuli da vide i saznaju...