H-Alter
Ravno brdo ex-Jugoslavije
Prije nekoliko dana otipkani su prvi reci nečega što bi trebalo predstavljati novu stranicu u odnosima zemalja bivše Jugoslavije. U Ptuju su se sastali premijeri/predsjednici Slovenije, Hrvatske i Srbije, Borut Pahor, Jadranka Kosor i Boris Tadić, što je bio prvi susret čelnih ljudi tri zemlje poslije ratova devedesetih u ex-Jugoslaviji. Istodobno, to je bio i pripremni summit za jedan još širi i ambiciozniji, koji će se održati za desetak dana.
Na Brdu kod Kranja 20. ožujka će se održat summit svih zemalja tzv. Zapadnog Balkana, ne kojem će biti govora o, prenosim najavljeno, evropskim perspektivama ove regije. Organizirat će ga u diplomatskoj kooperaciji Slovenija i Hrvatska, kojima je to očito, iako službeno nije rečeno, dio trenaže za regionalnu suradnju pod okom Evropske Unije, koja će na summitu biti prisutna kroz trojac iz najužeg vrha EU-a (šef Evropske komisije Jose Manuel Barroso, šef Evropskog vijeća Herman Van Rompuy, šefica EU-diplomacije Chaterine Ashton).
Pred tim vrhovnim žirijem Slovenija i Hrvatska morat će pokazati znanje i htijenje da izađu na kraj s dvije neriješene situacije. Jedna je lakša, druga delikatnija i teža. Kada su čule za summit na Brdu kod Kranja, vrisnule su Španjolska i Italija, jer one u lipnju organiziraju summit u istom ovom sastavu u Sarajevu, pa što će, rekoše, još i ovaj. Posebno je ljuta Španjolska, koja trenutno predsjeda Unijom, pa se protivi summitu u Sloveniji jer se smatra povrijeđenom u dignitetu te svoje funkcije. Ali, dolazak na Brdo kod Kranja spomenute trojke iz Bruxellesa očito govori da se španjolskom protivljenju ne pridaje prevelika važnost.
Puno je toj trojki važnije vidjeti kako će se Ljubljana i Zagreb snaći u društvu bivših jugoslavenskih sustanara, a posebno kako će riješiti jednu kompliciranu, ali stvarno kompliciranu diplomatsku disciplinu. Na summit, naime, nekako treba dovući predstavnike Srbije i Kosova, a zna se da prva ne želi biti viđena zajedno s Kosovom gdje god se ono pojavljuje u ulozi neovisne i suverene države. Ovo je pomalo okrutna domaća zadaća, jer je priznanje Kosova došlo u unulateralnoj režiji Wahingtona, uz asistenciju Bruxellesa, a sada diplomatski pičvajz koji je nakon toga nastao trebaju rješavati dvije male zemlje, koje nitko ništa nije pitao.
To svakako izlazi iz okvira obaveznog uvježbavanja regionalne suradnje kojeg su morale proći sve nove članice, postkomunističke zemlje primljene poslije pada Berlinskog zida. Doduše, stoji i to da je ex-Yu regija primjer za sebe, jedva ugaslo grotlo najvećeg međunacionalnog pa i međureligijskog rata u Evropi poslije Drugog Ako naše pospane budničare Brdo kod Kranja asocira na uspon neke nove Jugoslavije, meni, naprotiv, ono više sliči na ravno brdo ex-Jugoslavije, dakle nešto što treba sravniti da bi se došlo do zdravog temelja za nešto novo. Jedino u čemu moraš biti skeptičan je da će se to stvarno dogoditi, jer se ne vidi zrelosti za to ni u onima koji će se za desetak dana naći na Brdu kod Kranja, ni u državama iz kojih dolaze svjetskog rata. Pa, kao da čuješ glas iz Bruxellesa - izvolite, momci, pokažite da ste u stanju izaći na kraj sa zadnjim repovima tog ludila. I stvarno, petnaest godina poslije rata već se postavlja pitanje kolektivne pameti na ovim prostorima da se konačno pronađe ishodišnu točku za novi početak.
Nakon Drugog svjetskog rata, tih desetljeće i pol bilo je više nego dovoljno da se nekadašnje zaraćene strane ne samo izmire, nego i da se počnu udruživati pod kapom današnje Unije. Ej, stani ti, već čujem nacionalne budničare standardno tankih živaca, želiš li možda reći da se na tom Brdu kod Kranja sprema nekakva nova jugoslavenska unija?! Naravno, s našim budničarima imaš uvijek isti problem, a to je da im se zbog silnog bdijenja prispava baš kada je najvažnije, i, jasno, kada zatim otvore krmeljive oči više ne vide ni ono što se vidi iz aviona.
A i iz aviona se vidi da jedino na ovakvom skupu izmirenih bivših ratnih protivnika može biti proglašen kraj Jugoslavije i početak nove suradnje na nekim drukčijim regionalnim osnovama. Ne vide to, doduše, ni mnogi koji će se naći za zajedničkim stolom za desetak dana kod Kranja, jer su se proteklih godina junačili u međusobnim svađama i mislili da time pridonose nacionalnom i patriotskom identitetu novih država. Ne znaju, zvekani, da je upravo obratno. Baš tim svojim svađama mentalno su ostajali u Jugoslaviji, i to u onom njenom traumatičnom razdoblju kada se ona počela nepovratno raspadati, ali se kao mrtvac koji nije svjestan da je umro, još godinama držala na nogama.
Zato ako naše pospane budničare Brdo kod Kranja asocira na uspon neke nove Jugoslavije, meni, naprotiv, ono više sliči na ravno brdo ex-Jugoslavije, dakle nešto što treba sravniti da bi se došlo do zdravog temelja za nešto novo. Jedino u čemu moraš biti skeptičan je da će se to stvarno dogoditi, jer se ne vidi zrelosti za to ni u onima koji će se za desetak dana naći na Brdu kod Kranja, ni u državama iz kojih dolaze. Sve te države izgledaju i puna dva desetljeća nakon raspada zajedničkog kućanstva nedovršeno, nesposobne čak i da riješe elementarno, početno državno pitanje odakle i dokle se prostiru.
Pa onda imaš stalne zapjenjene svađe što je čije, kao što si ih imao i u bivšoj zajedničkoj državi, prvenstveno oko raspodjele na federalnoj razini, i jedina je razlika što je tada o tome arbitrirao savezni CK u Beogradu, a danas to čini "CK" u Bruxellesu. Doduše, i to je bolje, ili manje gore, nego ponovno repetirati puške zbog tamo nekih ada, morskih grebena i vala. Ali, u krajnjoj liniji, to vodi u ultimativnu ovisnost o drugima, iako i oni imaju ovakvih graničnih sporova koliko hoćeš, ali su dovoljno mudri da o tome možeš čitati samo na krajnjim marginama novina, ili ni ondje.
Što je najgore, ta je ovisnost o međunarodnim autoritetima i bez toga prešla svaku razumnu mjeru, prvenstveno u lakomislenom i podaničkom uvozu tipa kapitalizma koji i tamo kod njih puca po šavovima, ali mu je ovdje sasvim dobro, doduše uz cijenu da je proizveo ekonomsku i socijalnu pustoš. I zato će sudionici summita kod Kranja, ako budu pametni kao što sumnjam da jesu, inicirati povratak zapadnobalkanske regije sebi i međusobnoj suradnji koja će ih učiniti i zajedno i pojedinačno važnijim i jačim. Ovo - ponavljam budničarima ako ponovno nisu utonuli u san - nema nikakve veze s obnovom Jugoslavije, ali priznajem da ima veze s tezom koju sam, čini mi se, na ovom portalu već jednom iznio.
Zemlje nastale raspadom Jugoslavije nisu uopće, kako se obično misli, sasvim raskinule s tom mrskom i prezrenom državom. Naprotiv, preuzele su do zadnje mrvice ono najgore što je bilo u njoj, a to je prvenstveno dogmatsko-autoritarni stav da ljudima treba utuvljivati da žive u najboljem od svih svjetova sve dok u to ne povjeruju. A odbacile su ono najbolje u njoj, ponajprije socijalnu egalitarnost koja je manje-više sezala do vrhova vlasti, te državnu samosvijest da ona sama odlučuje o sebi, a ne da to prepušta međunarodnim sponzorima i tutorima.
Eto, treba to samo okrenuti naglavce i pola posla odmah je obavljeno.
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 14 komentara
Autor i u ovom najglobalnijem prikazu uključuje ono što je osnovna specifičnost SFRJ, a koja je opet osnova svih razmatranih sadašnjih djelova i ključni razlog zbog čega je Evropskoj uniji potrebnija SFRJ nego obrnuto.
Ta specifičnost jest stabilno upravljanje kao samo upravljanje na društveni i sveopći račun, koje i u burama i olujama, pa i sada, snažno mobilizira sve elitne i manje elitne snage te stabilno ide dalje.
I nakon što je iz privatnog u društveno pa opet u privatno u SFRJ pretvoreno 99,1 % stanova i drugih nekretnina, novca i svega, u okviru čega su članice EU zaradile bar 200 mlrd EUR-a čisto te i u krizi stabilno zarađuju 10 mlrd EUR-a godišnje čisto, sustav samo upravljanja ne samo što funkcionira besprijekorno nego je još napredovao te umjesto Čulićevih liblinga Mesića i Josipovića konferenciju najavljuje troje besprijekornih manekena Pahor-Kosor-Tadić, kojima nne može konkurirati nikakva svjetska trojka.
Kao nikad do sada, sada je svima goruće poboljšati bankrotirani kredibilitet, zarade, estetsku privlačnost i neodoljivost te zarade, što sve i ne mora kao do sada biti naj naj ali je bitno da je uzlazno.
SFRJ reprezentirana navednom trojkom menekena, sa stabilnim zaradam i privlačnostim sustava samo upravljanja, blista kao nikad. Već ta slika ključno smiruje i ruješava postregvolucionarnu deepresiju i beznađe po Grčkoj, Italiji, Španjolskoj a još više po Austriji, Njemačkoj i dalje. Prava histerija nastala otkrićima da je osim turbo rastućih zarada putem banaka, telekomunikacija i raznog po SFRJ moguće i dio toga izgubiti, npr. Hypo, sada je ne samo smirena nego su posve utemeljene stare projekcije rasta, sve čista dobit bez rizika, samo lopatu i pokupiš.
SFRJ sa samo upravljanjem na društveni i sveopći račun je baš sada spasonosna za truli zapad, Rusiju i još puno toga. Kardelj trijumfira.
Prostorima bivse Jugoslavije ili kako nas posprdno i potpuno politizirano a ne geografski nazivaju zapadnim Balkanom (pod tim podrazumjevajuci gotovo plemenske ratove, nepostojanje kulture, ekonomije ili bilo koje osobine koju oni smatraju temeljim vrijednostima demokratskog drustva) zapadna Europa i zemlje koje svoje vrijednosti i svoje uredenje smatraju “perfektnima” nisu u povijesti nikada donijele nista dobro.
Posljednji odlomak dosita oslikava tri znacajne osobine drzava nastalih raspadom SFRJ (preuzimanje “dogmatskog i autoritarnog sustava”, odbacivanje “socijalne osjetljivosti” i gubitak “drzavne samosvjeti”). Osobno smatram da je to idealno stanje u kojem te “perfektne” zemlje osiguravanju financijski i politicki profit iz tih nesretnih prostora – povijesno gledajuci, nista novo. Zakljucak bi, barem teorijski, bio vrlo jednostavan: regionana suradnja je prijeko potrebna.
Nesretne ideje gradnje zidova na granicama radi osiguravanja terirorijalnog integriteta, koje su na tim prostorima cvale devedesetih, pokazale su se kao odlicna osnova za gubljenje drzavnog suvereniteta. Za razvoj ekonomije neophodna je jaka regionalna suradnja. Drzave koje nemogu financijski opstati nemogu zadrzati niti svoj suverenitet te ce biti teritorijalno razgrabljene ili ce teritorijalno integralne nestati i biti progutane od vecih i mocnijih. Zalaganje za intenzivnu regionalnu suradnju ne znaci novu Jugoslaviju ali bliska ekonomska pa i politicka suradnja je nezaobilazna. Samo, jeli politicki trojac toga zaista svjestan i sto je jos vaznije koliko je sposoban to pretvoriti iz teorije u stvarnost?
A Makedonija priznala Kosovo...
Baš tako partija upravlja cijelo vrijeme a od sedamdesetih estetski kulturnorevolucionarno, skidanjem bilo kakvih ograda i zapreka za osvajanje i trošenje na račun svega te usmjeravanjem na sustavno agresivno menekenstvo VSS-VŠS-SSS idiotiziranih krda na čelu kojih su vodeći idioti manekeni - kao najmoćniji instalirani komesari, akademici, profesori fakulteta, direktori ... Npr. nije instant komesarka Marina Matulović Dropulić i dalje najneodoljivija, nego i svi čelnici krda, čak i na smetlište bačena Milka Planinc.
Tito je bio najneodljivi u svijeru, vodeći komadi Sophia Loren i Elisabeth Taylor padaju taj trena, a isto tako sve do dna. Kada naš zadnji radnik stiđe u Sibir, po arapaskom svijstu i naročito na zapad i u Afriku, na rubu izdržljivosti svakoga kao ozeblog sunce čeka desetke biranih žena.
Veliki progres te pojave jest što je ovo manekenska trojka bez konkurencije i ovdje do sada i u svijetu, gdje to ključno odlučuje (vidjeti šta sve moraju Sarkozy i carla Bruni te Michele Obama).
" a sve u orkestraciji.Bruxellesa koji se bavi dresiranjem majmuna tako što im stavi kravatu, odvede ih na summit u triliteralu ili neku drugu farsu."
Malo sutra. Ovih troje su svi prošli SK škole i ne puše te fore kao Sanader; Vesna Pusić i razni nego jako dobro znaju da upravljaju samo upravljanjem u Jugoslaviji kao najpouzdanijim i najsuperiornijim sustavom i proizvodnjom, odakle se npr. uvijek može skupiti razmjerno više casha nego igdje, a cash and carry je osnova poslovanja. A gdje je još toliko toga.
Bruxelles se tek uči razvijenijem kardeljizmu i ova manekenska trojka je već preuzela ulogu glavnih profesora u po Bruxelles ključnim trenucima, baš kao što su mladi Kardelj i Tito preuzeli katedre na Sveučilištu Kominterne u Moskvi tridesetih.
Konačno opet "naši" i "naše škole" diktiraju svjetske smjerove, nakon privremenog dikatata diletanata koji su za tren sav "napredak" doveli u 3 pm.
P.S. Marinko Čulić je jedini koji se je skinuo sa apsolutnih dopinga fikcija i konačno počeo pratiti impresivnu stvarnu živu igru. Igor Lasić ga prati sa strane.
Baš tako partija upravlja cijelo vrijeme a od sedamdesetih estetski kulturnorevolucionarno, skidanjem bilo kakvih ograda i zapreka za osvajanje i trošenje na račun svega te usmjeravanjem na sustavno agresivno menekenstvo VSS-VŠS-SSS idiotiziranih krda na čelu kojih su vodeći idioti manekeni - kao najmoćniji instalirani komesari, akademici, profesori fakulteta, direktori ... Npr. nije instant komesarka Marina Matulović Dropulić i dalje najneodoljivija, nego i svi čelnici krda, čak i na smetlište bačena Milka Planinc.
Tito je bio najneodljivi u svijeru, vodeći komadi Sophia Loren i Elisabeth Taylor padaju taj trena, a isto tako sve do dna. Kada naš zadnji radnik stiđe u Sibir, po arapaskom svijstu i naročito na zapad i u Afriku, na rubu izdržljivosti svakoga kao ozeblog sunce čeka desetke biranih žena.
Veliki progres te pojave jest što je ovo manekenska trojka bez konkurencije i ovdje do sada i u svijetu, gdje to ključno odlučuje (vidjeti šta sve moraju Sarkozy i carla Bruni te Michele Obama).
" a sve u orkestraciji.Bruxellesa koji se bavi dresiranjem majmuna tako što im stavi kravatu, odvede ih na summit u triliteralu ili neku drugu farsu."
Malo sutra. Ovih troje su svi prošli SK škole i ne puše te fore kao Sanader; Vesna Pusić i razni nego jako dobro znaju da upravljaju samo upravljanjem u Jugoslaviji kao najpouzdanijim i najsuperiornijim sustavom i proizvodnjom, odakle se npr. uvijek može skupiti razmjerno više casha nego igdje, a cash and carry je osnova poslovanja. A gdje je još toliko toga.
Bruxelles se tek uči razvijenijem kardeljizmu i ova manekenska trojka je već preuzela ulogu glavnih profesora u po Bruxelles ključnim trenucima, baš kao što su mladi Kardelj i Tito preuzeli katedre na Sveučilištu Kominterne u Moskvi tridesetih.
Konačno opet "naši" i "naše škole" diktiraju svjetske smjerove, nakon privremenog dikatata diletanata koji su za tren sav "napredak" doveli u 3 pm.
P.S. Marinko Čulić je jedini koji se je skinuo sa apsolutnih dopinga fikcija i konačno počeo pratiti impresivnu stvarnu živu igru. Igor Lasić ga prati sa strane.
Smrt fasizmu - Sloboda narodu
JBT
"SKJ bi ostao jedinstven, pod mojim vodstvom, i prisutan na izborima i u parlamentima svih novonastalih drzava, kao avangarda radnicke klase, i neophodan korektiv liberalnom kapitalizmu koji nas okruzuje. U zamjenu za osiguranje takve mirne tranzicije u stanje prizeljkivano od svih naroda i narodnosti, zahtjevao bi jedino da novonastale drzave zadrze zajednicku vojsku (kao NATO) i jedinstvenog ministra vanjskih poslova (kao Lady Ashton)"
Citat 2
"Granice izmedju novonastalih drzava bile bi otvorene kapitalu i radnoj snazi. Vladajuce stranke novonastalih drzava bile bi slobodne da urede unutrasnju politiku, ekonomiju, obrazovanje, kulturu, simbole, jezik po svom nahodjenju. Sporovi bi se rjesavali u koordinativnom tjelu. Mirna Bosna.
Smrt fasizmu - Sloboda narodu
JBT"
Male i velike ideje i veliki mali narodi
Male ideje s narodima i svijetom se sastoje od raznih sitnih modifikacija pomoćne estetike (simbola, parola, broševa ...), organizacije (da li malo više logorskog ili klasičnog vojničkog hijerarhijskog), sastančenja (stalnim seansama), birokratizma i sličnog na pretpostavci i zbilji što apsolutnije diktature idejnih vođa i samog vođe uz što razvijenije tehnologije i sustave silovanja i sile radi prikrivanja beznačajnosti ideja.
Velike ideje su zasnovane na pretpostavkama da su ljudi i svijet veći, bogatiji, sposobniji i pouzdaniji od onoga što se ikada može znati pa i pojmiti, da je već u običnoj svakodnevnoj okolici toliko čuda i potencijala da se to ne stigne uočiti ni nakon dugog pažljivog uočavanja, pa su oslobođene razne nužnosti nužnosti koja uopća nije nužna nego nužda bezidejnih i dezorjentiranih napuhanih snaga.
Citat 1 pokazuje da bi vodeća svjetska mafija i mafijaška oaza htjela zadržati vodeću i ključnu ulogu radi servisiranja što uspješnijeg poslovanja s derivatima derivata kapitala i derivatima derivata malih ideja. Neoliberalizam bi, naravno, to zdušno prihvatio da je moguće, da ga servisira iskusni ortak a ne da se nateže s raznim diletantima, od Dubaija preko Rusije i Kine diljem svijeta. I ne samo liberalizam, nego i razne druge male ideje i ideologije i izmi, nadreligije i idiotizmi malih estetskih fikcija kreiranih pomutnjom Adobe Photoshop sličica i malih ideja.
Međutim, citat 2 pokazuje da bi to ne bi išlo, da bi već 1981. godine preraslo u stravu, beskrajni kanibalizam i obračun među štabovima i drugovima koji modificiraju izvoz revolucije diljem svijeta, do Vladivostoka i duboko u Afriku, na zapad i jugoistok .... Možda bi došlo i do sveopćeg rata malih ideja na svjetskom tržištu. U svakom slučaju Jugoslavija bi, kako smo vidjeli kasnije, bila puno efikasnije i s pomoću više tehnike i proba spržena zemlja.
Ovako su mali a zapravo veliki narodi ipak odoljeli poptuno se žrtvovati za te male a novdono velike ideje, imitiranja Ivana Groznog i Franje Josipa u novom holivudskom sapuničarskom ozračju, i preseravanja koja na temelju njih neizbježno slijede.
Kako god nas je rezalo navek je nekak bilo.
Smrt fašizmu, Sloboda narodu
1. zajednička vanjska politika svrstane nesvrstanosti i vojska (JNA) su već prerasli revolucionarnu mogućnost pratnje radnog naroda, individualnih poljoprivrednih proizvođača i ostalih snaga pluralizma samoupravnih interesa. Samo prateće službe toga sa beskrajno rezidencija, casha i žive sile doma i u svijetu su veće nego USA, Rusija i Kina zajedno
2. i da su potpuno spremni, u međuvremenu revolucijom samo upravljanja prožete neoliberalne (novoslobodne) snage svijeta također nisu u stanju to pratiti ni financijski ni fizički, čak i uz pomoć svih mogućih i nemogućih dopinga. Defetizam svako malo pohara mozgove i fiziku
3. u vanjske i unutarnje snage sve više traže rupe za skrivanje a sve manje su u stanju izložiti se na Brijunima i sličnom, pa je organizacija pobjeda za pobjedama sve više u problemima a uz organizaciju polako ali sve više u pitanje dolazi i estetika kao ključna nijansa, slika slika, čak i slika samog JBT-a. Pitanje je da li maserke i druge ipak ograničene snage mogu održavati i unaprijeđivati tu sliku kao izvor neodoljivosti unedogled. Doba je kada čak i Angelina Jolie nešto blijedi
4. šta s beskrajnim plijenom osvajanja, ne samo nekretninama i cashom te pokretnim i nepokretnim umjetninama nego sa beskrajem znanja, sposobnosti, leševa i drugim djelovima najveće izvrnosti? Tko će osigurati toliko stručnjaka i svega za brigu oko toga, kako, kuda i čemu ?
5. kako stalno unaprijeđivati i na nivou najveće i nedostižnne izvrsnosti držati i održavati sve brojnije elitne i manje elitne snage revolucije i koje su to snage koje će ih trenirati, doškolovavati, razigravati itd ? Kako nahraniti njihove sve veće apetite sa sve više žive i mrtve sile i nadasve estetike?
Iznosi se ne radi defetizma nego baš obrnuto, sada je pogodnije no ikad da JBT opet presiječe gordijske čvorove, da smjer i da se krene u nove pobjede. Snage revolucije drže sve pozicije i kao nikad željno čekaju znak toga što bi rješilo bar ofanzivu za iduće razdoblje, ne mora ni petoljetka, dovoljno je bilo koliko dugo samo da se odlučno krene.
Povoljnije je no ikad, gol je prazan a skoro sve snage spremne čekaju da zabiju gol.
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.