Europska Unija je 2010. godinu proglasila godinom borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. U tu svrhu je izdana publikacija Combating Poverty and Social Exclusion. Ciljevi ove borbe su osigurati svima pravo na sudjelovanje u društvu, promovirati zajedništvo, uspostaviti zajedničku odgovornost i sudjelovanje u borbi protiv siromaštva te odrediti plan borbe protiv siromaštva. Europska Unija definira siromaštvo kao razinu dohotka koja ne može osigurati normalno funkcioniranje u društvu. Socijalna isključenost je širi pojam koji uključuje otežan pristup zaposlenju, obrazovanju i zdravstvenim uslugama.

Preduvjeti uspješne borbe protiv siromaštva su solidarnost i socijalna kohezija, jer se za tu borbu mora osigurati potpora svih slojeva društva. Tradicionalno se smatra da nejednakosti smanjuju osjećaj solidarnosti. Stoga je za očekivati da će zemlje s većim nejednakostima biti manje uspješne u borbi protiv siromaštva. Zemlje Europske Unije s najvišim nejednakostima su Rumunjska, Bugarska, Portugal i Latvija. U Rumunjskoj 20 posto najbogatijih ima 7.8 puta viši dohodak od 20 posto najsiromašnijih, dok je u ostale tri zemlje taj omjer oko 6 puta. S druge strane, najnižu stopu nejednakosti ima Slovenija, u kojoj 20 posto najbogatijih ima samo 3.5 puta veći dohodak od 20 posto najsiromašnijih. Nakon Slovenije slijede Švedska, Češka, Finska i Mađarska. Zanimljivo je da su tranzicijske zemlje, koje su sve krenule s vrlo niskim nejednakostima u zadnjih dvadeset godina imale vrlo različite putove razvoja. Uspješnije tranzicijske zemlje poput Slovenije i Slovačke nisu olako odbacile dobro naslijeđe socijalizma - niske nejednakosti, dok su neuspješne tranzicijske zemlje poput Rumunjske i Bugarske dospjele na čelo ljestvice zemalja s visokim nejednakostima. Zbog visokih nejednakosti Rumunjska i Bugarska uz Litvu imaju najveći segment populacije kojem prijeti siromaštvo. Najniži rizik siromaštva je u zemljama s najnižim nejednakostima - Češkoj, Švedskoj, Slovačkoj i Sloveniji.

Gledamo li razdoblje od 2005. do 2007. godine, dakle neposredno prije ekonomske krize, gotovo sve europske zemlje imale su stope rasta BDP-a. Međutim, povećanje BDP-a nije u svim zemljama dovelo do pada siromaštva. Siromaštvo je padalo u Baltičkim zemljama, Irskoj, Slovačkoj i Poljskoj, dok je u ostalim zemljama ostalo na istoj razini. Ono što osobito zabrinjava je siromaštvo među zaposlenima. U kapitalističkom sustavu radnici prodaju svoj rad na tržištu i za uzvrat dobivaju plaću koja treba pokriti troškove života. Siromaštvo među zaposlenima je dokaz da nešto u tom sustavu ne štima. Listu zemalja s najvećim siromaštvom među zaposlenima predvidljivo predvodi Rumunjska (18 posto zaposlenih). Potom slijede Bugarska i mediteranske zemlje Grčka, Italija, Španjolska, Portugal. Zemlje u kojima kapitalistički sustav najbolje funkcionira su Češka, Belgija, Malta i Danska. Neadekvatno plaćeni rad nije jedini problem u funkcioniranju kapitalizma. Problem predstavlja i nemogućnost pronalaska posla, odnosno dugoročna nezaposlenost. Najviše stope dugoročno nezaposlenih imaju Slovačka, Portugal i Grčka. Malo iznenađujuće je da su pri samom vrhu i vrlo razvijene zemlje poput Njemačke i Belgije. Najniže stope, pak, imaju Cipar, Švedska, Danska, Austrija i Nizozemska.

U Rumunjskoj 20 posto najbogatijih ima 7.8 puta viši dohodak od 20 posto najsiromašnijih, dok je u ostale tri zemlje taj omjer oko 6 puta. S druge strane, najnižu stopu nejednakosti ima Slovenija, u kojoj 20 posto najbogatijih ima samo 3.5 puta veći dohodak od 20 posto najsiromašnijihU uvjetima ekonomske krize, koja uglavnom nije obuhvaćena ovom studijom (većina podataka su za 2007. i 2008. godinu), siromaštvo će rasti. Kako bi što bezbolnije prošli ovu krizu siromašni će se morati osloniti na sustav socijalne zaštite. Izdavanja za socijalu, prema postotku u BDP-u, su najveća u najrazvijenijim zemljama, prije svega Nordijskim zemljama, Belgiji, Nizozemskoj i Francuskoj. S druge strane, najmanje za socijalu izdvajaju Baltičke zemlje, Bugarska i Rumunjska. Međutim, još važnije od samog iznosa socijalne pomoći je koliki dio stiže do onih kojima je socijalna pomoć najpotrebnija. Socijalna pomoć najviše doprinosi smanjenju siromaštva u Skandinavskim zemljama, Irskoj i vrlo zanimljivo Mađarskoj. S druge strane, vrlo neučinkovit sustav socijalne zaštite imaju stare mediteranske članice poput Grčke, Španjolske i Italije. Budući da su ove zemlje ujedno među najpogođenijima svjetskom gospodarskom krizom, uz ovako neučinkoviti sustav socijalne zaštite za očekivati je da će siromaštvo drastično porasti.

Studija Europske Unije predstavlja vrlo korisno početno štivo o siromaštvu, nejednakosti i socijalnoj isključenosti u Europi. Međutim, još interesantnija će biti usporedba ovih podataka s onima tijekom 2009. i 2010. godine, kada će svjetska gospodarska kriza dosegnuti svoj vrhunac. Jasno je da će doći do porasta siromaštva i socijalne isključenosti. Međutim, ono što je interesantno je što će se dogoditi s nejednakosti. Tijekom Velike gospodarske krize došlo je do znatnog pada nejednakosti. Razlog tomu je da je ta kriza pomela sve slojeve stanovništva. Budući da su svi gubili, nejednakost je padala jer su bogati imali puno više za izgubiti. Današnje vlade su naučile lekciju iz krize tridesetih godina prošlog stoljeća i svojim su intervencijama smanjile i skratile današnju krizu. Suvremena kriza nije uništila sve društvene slojeve već su današnje vlade uspjele lokalizirati gubitke. Problem je samo u tome tko su glavni gubitnici. Jesu li to oni koji su u krizi izgubili posao, uključujući i «sitne» bankare s Wall Streeta i Cityja, ili vodeći menadžeri koji su svojim lošim politikama odveli svoje kompanije do ruba propasti? Ukoliko su to obični radnici, nejednakost će vjerojatno rasti, a ukoliko su to menadžerske elite, nejednakost bi trebala padati.

Svaki dobro funkcionirajući ekonomski sustav, bio to američki sustav tržišne ekonomije ili njemački model socijalne ekonomije, mora nagrađivati uspješne. Istina, te nagrade bi ipak trebale biti manje od 68 milijuna dolara, koliko je samo u jednom danu dobio glavni menadžer Goldman Sachsa Lloyd Blankfein, ali bi isto tako trebale biti veće od obješene slike u hodniku, kako se to radilo u socijalizmu. No, isto tako je važno da se te iste pojedince «kazni» ukoliko njihovo riskantno ponašanje završi Povećanje BDP-a nije u svim zemljama dovelo do pada siromaštva. Siromaštvo je padalo u Baltičkim zemljama, Irskoj, Slovačkoj i Poljskoj, dok je u ostalim zemljama ostalo na istoj razini neuspjehom. Bez tih kazni otvara se problem moralnog hazarda. Ako mogu puno zaraditi iracionalno riskantnim ponašanjem, a ne mogu pri tomu ništa izgubiti, nemam puno razloga da se ponašam racionalno i odgovorno. Stoga, ukoliko glavni menadžeri, prije svega financijskih institucija, ne budu i glavni gubitnici ove krize, moguće je da će državne intervencije, koje će nas izvući iz ove krize istodobno posijati sjeme za buduću krizu. Poruka države ne bi smjela biti ponašajte se neodgovorno, ukoliko zaglibi mi ćemo vas spasiti novcem poreznih obveznika. Nažalost, čini se da se upravo ovo događa.

Studija s Harvard Law Schoola pokazuje da bogatstvo vodećih menadžera nije nestalo zajedno s kompanijama koje su propale pod njihovom dirigentskom palicom. Najbolji primjer toga su dva posrnula financijska diva Bear Stearns i Lehman Brothers. Vodeći menadžeri Bear Stearnsa su u razdoblju od 2000. do 2008. sami sebi dodijelili oko 1.4 milijarde dolara. Menadžeri Lehman Brothersa su bili nešto skromniji i dodijelili si samo 1 milijardu dolara. I dok su oni zadržali svoje bonuse, njihovi dioničari su 2008. ostali bez ičega, a njihovi zaposlenici su dobili radne knjižice. Prema istraživanju Wall Street Journala menadžeri vodećih 38 financijskih institucija će 2009. godine zarađivati više nego što su zarađivali rekordne 2007. godine. U prošloj godini zaradit će čak 145 milijardi dolara. Sustav nagrađivanja je opasno poremećen kada menadžeri čije kompanije država mora spašavati dobivaju povišice! Jedini koji se za sada usudi javno obračunavati s bankarima je američki predsjednik Barack Obama, koji je nedavno izjavio da bi financijske institucije koje su primile državnu pomoć trebale vratiti taj novac, ne na način da dižu cijenu svojih proizvoda, već da uzimaju od silnih bonusa koje su si njihovi vodeći menadžeri isplaćivali prije krize. No, za sada je Obama samo pas koji reži. Hoće li se stvarno usuditi zagristi drugo je pitanje.

Umjesto da naši građevinari snose i neke odgovornosti za sagrađene stanove koje nitko ne želi i počnu spuštati njihovu cijenu, vlada donosi mjeru kojom će davati subvencije pri kupnji stanova. Drugim riječima, vlada će novcem poreznih obveznika spašavati loša ulaganja hrvatskih građevinara Slični problemi javljaju se i u Hrvatskoj. Hrvatska kriza je dobrim dijelom uzrokovana i građevinskim boomom, koji je naglo došao kraju. Nedavno je na javnoj televiziji jedan od vodećih hrvatskih graditelja, Jure Radić, izjavio da je građevinski boom iluzija, te da građevinski sektor sudjeluje manje u Hrvatskom BDP-u nego što je to prosjek u Europskoj Uniji. To je možda točno, ali važnije od ukupnih građevinskih ulaganje jesu projekti u koje se ulaže. Gradi li Europska Unija velebne mostove od Mrduše Donje do Mrduše Gornje? Gradi li auto-ceste koje su profitabilne maksimalno tri mjeseca u godini? Gradi li stambene objekte bez analize trebaju li nam ti stanovi ili ne? Umjesto da naši građevinari snose i neke odgovornosti za sagrađene stanove koje nitko ne želi i počnu spuštati njihovu cijenu, vlada donosi mjeru kojom će davati subvencije pri kupnji stanova. Drugim riječima, vlada će novcem poreznih obveznika spašavati loša ulaganja hrvatskih građevinara.

Sustav mora nagrađivati uspješne, a ne neuspješne. Čini se da će menadžerska elita kroz ovu krizu proći netaknuta, a glavni teret će iznijeti obični radnici koji su samo slijedili pravila koja su im postavili njihovi šefovi. Stoga će ova kriza najvjerojatnije povećati, a ne smanjiti nejednakost, kako je to bio slučaj s Velikom gospodarskom krizom. Međutim, ono što je puno važnije, poslat će jasnu poruku menadžerskim elitama da bez obzira koliko pohlepni i neodgovorni bili, sredstva poreznih obveznika su uvijek tu da im spase dupe. Zbog toga paketi državne pomoći u sebi nose i sjeme nove krize.