Socijalizam nije raj na zemlji

23.03.2010. Srećko Pulig Novosti E_ropa/regija Komentiraj Print

Razgovor sa slovenskim povjesničarem i sociologom Levom Centrihom: Čini se kao da buržoazije više nema. Kada gledamo što se jesenas desilo u Sloveniji, s pobunom radnica u "Muri" i "Gorenju", sve izgleda anakrono. Kao da su jedina klasa još uvijek tradicionalni radnici, i oni su revolucionarni. A intelektualci ih nisu poduprli. Ispada da se samo tvornički radnici još bore. Protiv koga?

Povodom izlaska hrvatsko-srpskog ili srpsko-hrvatskog prijevoda knjige francuskog filozofa Alaina Badioua "Mračni raspad: kraj državne istine", u Zagrebu je održan skup na temu "Mračni raspad: mišljenje Jugoslavije". Sudionici, među njima i naš sugovornik, slovenski sociolog i povjesničar Lev Centrih, različito su tumačili razaranje zajedničke države, ono što mu je prethodilo i ono što je slijedilo. Problematizirana je i Badiouova misao o komunističkoj hipotezi, pa je tako Centrihovo izlaganje imalo naslov "Komunizam bez socijalizma?".

Danas se često o komunizmu govori bez da se spominje povijest socijalizma?

U povijesti radničkog pokreta često se spominju dvije riječi, komunizam i socijalizam, no kaže se da su one u praksi služile kao sinonimi. Pretpostavljalo se da razlika u nekoj temporalnosti ipak postoji.

Socijalizam kao prva faza, komunizam kao druga.

To su bila dogmatska čitanja Marxovog "Gotskog programa" i Lenjinove "Države i revolucije". Ali ipak, ta dva pojma nisu nikada bila međusobno reduktibilna. Čak ni u SSSR-u kao Staljinovoj državi, gdje su tisuće ljudi smaknute zbog izgovorenih pogrešnih riječi, nisu se usudili napraviti redukciju socijalizma na komunizam. Jer što bi to značilo? Da su revolucionarni potencijal, san, utopija, postali stvarnost. Naravno, to je bio sofizam, u stilu na dobrom smo putu, no uvijek nam još nešto nedostaje do konačnog cilja. To je u sovjetskih dogmatskih ideologa uvijek bilo pitanje tehnike.

Jugoslavensko socijalističko samoupravljanje prepoznalo je taj sofizam kao dio jednog koncepta države. Zato je ono proklamiralo da trebamo ići na ukidanje države, sada i bezuvjetno. To je bila dinamika prijelaza iz socijalizma u komunizam. Podrazumijevalo se da će u jednom trenutku država odumrijeti. U sovjetskoj doktrini to se odumiranje države uvijek odlagalo za neku daleku budućnost. Argumentacija je bila da još uvijek postoji imperijalizam, pa država mora biti snažna. No, u Jugoslaviji su mislili drugačije: istina je da postoji imperijalizam, no mi sada moramo ići s promjenama. Dajmo svim narodnim pokretima u svijetu, a nisu svi bili komunistički, novi ideal, jer je stvar u SSSR-u postala prerigidna.

Izgubljeni marksizam

Ključna je bila 1948. i svojevrsni raskid sa SSSR-om. Tu prazninu trebalo je popuniti novim sadržajem. Ušlo se u eksperiment sa samoupravljanjem, koji nije imao uzor u starijem bratu?

Jugoslavenski komunisti pružili su najprije jedan koncept - socijalizam kao svjetski proces. Paradigma je bila: imamo Sjever i Jug. Na Sjeveru postoje ekskluzivne vojne alijanse. To su NATO i Varšavski pakt. One posjeduju atomsko naoružanje kojim mogu uništiti planet. Ta igra ne vodi nikuda. Tu je i Jug, koji je u problemima. S druge strane, i na Istoku i na Zapadu postoje progresivne snage. Čak i u SSSR-u. Druga je stvar što promjene koje je donio Hruščov nisu bile dovoljne. A na Zapadu su provođene nacionalizacije, pa se mislilo da i zapadni kapitalizam ide prema socijalizmu. Sve što je potrebno jest da radnička klasa dobije vlast. No, propustili su definirati način na koji bi se to dogodilo. To su prepustili njihovoj samostalnoj invenciji. U tom smislu jugoslavenski samoupravni eksperiment trebao je biti inicijalni signal, pokušaj istovremene transformacije institucija države i partije.

Produktivne marksističke grupe, na srpsko-hrvatskom području ona praksisovska, u akademskom svijetu svoje suvremenosti bile su manjina. Kada je 80-ih zaživio zagovor znanstvenih i svjetonazorskih pluralizama, marksizam je jedini odmah dekonstruiran. I samo ime je napušteno. Argument je bio da se pod tim imenom krije toliko različitih i suprotnih pogleda da je ono besmisleno. Kao da to ne vrijedi npr. i za liberalizam ili anarhizam?

Kada se uzme sama riječ marksizam, to je isto kao da kažemo kapitalizam. Ne postoji nijedno singularno iskustvo koje bi moglo obuhvatiti cjelinu onoga što kapitalizam jest. Znamo da on drugačije funkcionira u Kini negoli u Hrvatskoj ili Sloveniji. Ali ipak, na jednoj teorijskoj i političkoj razini govorimo da kapitalizam postoji, iako ga čini niz partikularnosti. Isto je s marksizmom. Govorilo se npr. o afričkom marksizmu, zapadnom marksizmu, sovjetskom marksizmu. Pluralizam marksizama začet je u 50-im godinama, nakon promjena u sovjetskom i jugoslavenskom iskustvu, kritike Staljina. Ja si marksizam zamišljam kao jednu diskurzivnu formaciju koja ima svoj centar i svoju periferiju - uz koju je moguće određeno čitanje tekstova i tumačenje političke stvarnosti. Tu uzimam analogiju s Wallersteinovom teorijom svjetskih sistema. U tom smislu centar su bili ideološki aparati Sovjetskog Saveza i njihova proizvodnja, makar bila i loša i dogmatska. Nju su zapadni i jugoslavenski marksisti jako kritizirali, no to je svejedno bila početna točka nove rekonstrukcije marksizma. Na Zapadu je tih škola bilo mnogo, od kritičke teorije i altiserovaca nadalje. Marksizam je sve manje imao veze s komunističkim partijama, tako i u nas. Sve su to bili časopisi, male grupe oko njih, bez zajedničke platforme i velikih međusobnih veza. Jedino što im je zajedničko jest objekt njihove kritike: Sovjetski Savez i njegov neuspjeh u suočenju s vlastitom prošlošću. Npr. u Sovjetskom Savezu uopće se nije moglo reći da je u njih zavladao staljinizam. Govorilo se da je vladao marksizam-lenjinizam. I Staljin se smatrao lenjinistom.

Danas se prepoznaje nedostatak klasne analize naših društava, no nitko ne nudi neke modele klasa, kao da svi priznaju postojanje klasne borbe bez klasa?

Rečeno s poznatim teoretičarom Nicosom Poulantzasom: klase su s jedne strane teoretski koncept, a s druge, politički gledano, gdje ih analiza zahvaća, one postoje samo u klasnoj borbi. To znači da je u potrazi za klasama nužno odbaciti svaki apriorizam jer se okolnosti, znači oblici društvenih borbi, historijski stalno mijenjaju. Nije važno što se ljudi ne prepoznaju kao pripadnici neke klase. Klasa nije identitet! To što je partijski i sindikalni establišment npr. 70-ih u nas često prozivao radničku klasu kao zaseban identitet, bilo je dekadentno. Čak je ortodoksni marksizam Treće internacionale razlikovao klasu i klasnu poziciju. To znači da se i druge grupe, a ne samo tvornički radnici, npr. seljaci, siromašni, Kozaci, mogu ujediniti u jedan politički program. Kada klasu svedemo na empirijsku grupu ljudi, vidimo da klase nema, a to je iluzija.

Novo klasno pitanje

No, u Jugoslaviji su neki, recimo zagrebački ekonomist Luka Marković, pokušavali klasno kvalificirati frakcije partije i upravljačkih struktura u privredi, kao razne frakcije buržoazije. Kako bi to danas izgledalo?

Čini se kao da buržoazije više nema. Kada gledamo što se jesenas desilo u Sloveniji, s pobunom radnica u "Muri" i "Gorenju", sve izgleda anakrono. Kao da su jedina klasa još uvijek tradicionalni radnici, i oni su revolucionarni. A intelektualci ih nisu poduprli. Ispada da se samo tvornički radnici još bore. Protiv koga? Mi nemamo buržoaziju poput one u 19. i 20. stoljeću, u doba tejlorizma i fordizma, a čini mi se da je nikada, u modernom vremenu, nismo ni imali. Imali smo i danas imamo samo kompradorske elite kojima klasni karakter daje njihova zavisnost od određenog ekonomskog i političkog projekta: regionalnog (zavisnost od ekonomije lokalnih zemalja, npr. Njemačke), evropskog (EU) i globalnog (NATO, međunarodne ekonomske institucije i njihovi projekti).

Treba prepoznati zajedničke vladavinske prakse, dublje od podijeljenog saveza političara i poslodavaca?

Kako je bio organiziran radnički pokret u doba tejlorizma i fordizma? Na djelu je uvijek bila neka solidarnost. Generalni štrajk značio je da kada vlasnici u jednoj tvornici prihvate radničke zahtjeve, ovi ne prestaju štrajkati. Iz solidarnosti! Dok problem ne bude riješen za sve. Danas, u postfordizmu, postoji kognitarijat - najčešće se radi o ljudima bez ugovora o radu na stalno, pa je nužno razvijati drugačiju solidarnost. Zašto smo svi gurnuti u to da sebe doživljavamo kao poduzetnike, da uz ekonomsku logiku mjerimo i međusobne odnose, a veoma često imamo i takav pravni status (samostalni poduzetnik), te vidimo samo konkurenciju jednih spram drugih? Kada klasični radnik sudjeluje u proizvodnji auta, onda njegovo ime nije naštampano na tom autu, on dobije samo nadnicu. Drugim riječima, on je naprosto ništa (nitko?), pa zato kaže Internacionala, da može i treba da bude sve! No, kognitivni radnik sve češće nastupa kao autor. Ideologija koja je u doba romantizma vrijedila za književnike kao originalne tvorce na terenu umjetnosti, danas se javlja u proizvodnji i otežava solidarnost jer generira sljedeću proturječnost. Kognitivni rad zahtijeva kolektivni rad - izmjenu ideja. U tom procesu dolazi do novih ideja, a za njih radnici ne dobivaju samo nadnicu (ona često zna izostati), već i autorstvo pomoću kojega grade svoj status. No, status je nešto što na kraju treba biti priznato, a to su institucije koje te radnike eksploatiraju. Kognitivni radnik vezan je za svog eksploatatora dvostruko - nadnicom i statusno. Kognitivni radnici mogu se solidarizirati na nivou nadnice (nova renesansa cehova, za novinare, umjetnike i slično), ali ne mogu se - ili teže - na nivou statusa. Ta ideologija originalnosti ili kreativnosti veoma je snažna, javlja se već u odgoju male djece. Nekada je odgojni imperativ prema dr. Spocku bio samostalnost, sada je dopunjen kreativnošću. Proboj tog ideološkog horizonta veoma je važan. To je novo klasno pitanje.

A socijalizam kao svjetski proces, u odnosima država i društava?

To bi trebalo nanovo promišljati, što i činim. Ne sviđa mi se u Badioua njegova averzija spram aktivista. Socijalizam je bio vezan uz državu. Ali to je bilo suočavanje s realnim problemima. Na državu su revolucionari, kao na neko sranje, naletjeli, pa se onda njime i uprljali! Socijalizam nije nikada bio zamišljan kao raj na zemlji. Ni najveći sovjetski dogmatičari nisu to govorili, zato su bili, na kraju krajeva, i pobijeđeni. Danas društveni pokreti, koji izlaze iz tradicije ‘68., ne mogu biti pobijeđeni jer naprosto ni ne traže vlast. Problem u tome naravno jest da mogu beskrajno nastojati u svojim greškama, i to bez (samo)kritike. To je razlika između mišljenja socijalizma i mišljenja komunizma, kako to danas čini Badiou. U Jugoslaviji je, barem u okviru države, postojala neka intervencija, nova politička invencija, na nivou partije. Za Badioua postoji samo buntovni subjekt kao antipod državi, a mišljenje stvarnih, konkretnih problema tog subjekata njegovoj misli je nedostupno.

POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE

23.05.

dodaj komentar 10 komentara

@Klase23.03.2010. 20:58#1

Poprilicna hrpa bullshita i najgoreg baljezganja...
Klase 223.03.2010. 21:00#2

Ovdje se vidi da je klasa samo upravljača i ostalog kako je prikazno u prethodnom komentaru
http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/trilogija-otpora

Razlika u odnosu na prije jest što je istok (lager, Kina ...) bio na koljenima a sada se od njih lako nabavi jeftinije željezo, kamen i sve. Dakle, trgovačko-poslovna razlika, kojih je bilo i prije.

I ovaj otpor, bunt i ostalo, kako samo radnici jako dobro znaju i pokazuju za razliku od instant intelektualne industrije, je i biti će u okvirima samo upravljanja dok ga bude. Nije bitno ni proizvoditi ni išta drugo, jer koga to zanima osim što je nakon vječnosti Ljubo Jurčić tek tako da zvuči znalački sjetio da bi trebalo proizvoditi pa čak i izvoziti. Bitno je izboriti se za svoj djelić samo upravnog učešća. U tom smislu ni ovi radnici i povezano nisu protivnici Čačića i Jure Radića, lokomotiva razvitka samo upravljanja i predvodnika "našeg" ponovnog osvajanja istoka i izvoza revolucije na istok, nego baš suprotno - iskusni borci koji prisiljavaju te napoleone da ih uključi u svoje redove.

Takav je život. Napoleon je shvatio da pobjedu treba kapitalizirati, Fichte je shvatio logiku a sve poslije toga dominira sveopće snažno pridruživanje napoleonskim pohodima i repriziranje istih. Tako je ovdje i benigni zagrebački šminkerčić Bruno Orešar mali napoleončić, isto kao Čaćić, Jure Radić pa i maršal, general, Mihailo Marković i razna svita seratora i idiota.
Klase23.03.2010. 21:05#3

Lev Centrih
"Kao da su jedina klasa još uvijek tradicionalni radnici, i oni su revolucionarni. A intelektualci ih nisu poduprli. Ispada da se samo tvornički radnici još bore. Protiv koga? Mi nemamo buržoaziju poput one u 19. i 20. stoljeću, u doba tejlorizma i fordizma, a čini mi se da je nikada, u modernom vremenu, nismo ni imali. Imali smo i danas imamo samo kompradorske elite kojima klasni karakter daje njihova zavisnost od određenog ekonomskog i političkog projekta: regionalnog (zavisnost od ekonomije lokalnih zemalja, npr. Njemačke), evropskog (EU) i globalnog (NATO, međunarodne ekonomske institucije i njihovi projekti)."

SFRJ i post SFRJ klase su ipak jasne.

Klasa samo upravljača (pluralizma samo upravnih interesa a zapravo jedinstveno i jedno vođe, krimosi i ubojice, mediji, tzv. privrednici i tehnomnedžeri, ...). koju bitno određuju što veći rezultati forsanjem na društveni i tuđi račun (osvajanjem, silovanjem, kokošarenjem, idiotizmom, izvozom revolucije ...), i u SFRJ i poslije dominira u najmanje 90 % svega a udara svaku točku, pri čemu ima tzv. demokratski uticaj 99-100 % u vlasti, svim političkim, zakonskim i stvarnim odlukama.
To je razumljivo i neizbježno, obzirom da je moskovski vrh na čelu s profesorima Titom i Kardeljom uz pomoć stručnjaka za rentu dr Vladimira Bakarića otvorio vrata i rješenja za stvaranje tog najšireg fronta i izvoza revolucije.
Naročito je razumljivo da su tzv. intelektualne i stručne elite, jurišnici i idioti instalirani nakon temeljitog višekratnog čišćenja stvarnih manjinskih intelektuačnih i stručnih elita, postale idejni predvodnici te faze revolucije koja traje zadnjih 40 godina.
Posve je logično da su idioti Mamula i Kadijević, koji su se od smrti Tita bavili kako pohapsiti sve, najviši izraz te faze revolucije, jer su oni tada upravljali sa najviše oružja i sile a što je ključno za to.
Također je logično da su najšire snage baza za regrutaciju i podršku toj klasi, osim manjina koje se nisu uspjele zateći na tim pozicijama i/ili se nisu uspjele adaptirati i/ili nađu na udaru i škripcu i koje manjine i pojedinci su time klasa ili klase za sebe i po sebi ili po logici te dominantane klase samo upravljača (osvajača, silovatelja, rentijera, idiota).

"Za Badioua postoji samo buntovni subjekt kao antipod državi, a mišljenje stvarnih, konkretnih problema tog subjekata njegovoj misli je nedostupno."

To je ne samo korektno od Badioua i Žižeka nego i povijesno ključno za budućnost i popravak prošlosti:
- npr. kada nitko i ogromnoj ex i post SFRJ još ni malo nije pokazao ni najmanji stvarni interes makar za poznavanjem elementarnih stvarnih činjenica i poslovanja bar radi uspješnijeg vlastitog forsanja i kokošarenja, bilo kavo zanimanje Badioua za to bi bilo kontraproduktivno "bacanje biserja pred svinje" i ključni pogubni doprinos nastavku procesa obmane i samoobmane u sveopćem preseravanju;
- i bez toga Žižek i on uspjevaju tržiti i zavoditi mlade studentice i intelektualke pa još neko pokazivanje zanimanja samo dalo snažno impuls beskrajnim kokošraskim intelektualnim divizijama za novi val sveopćeg silovanja i sličnog ....

Dakle, sve je stalno više nego jasno, imamo idiote s idiotizmom i ostalo, pa tko voli nek izvoli, svima je odavno sve slobodno i dostupno.
Klase 3 - diktator kao osnova26.03.2010. 11:24#4

Lev Centrih
"Za Badioua postoji samo buntovni subjekt kao antipod državi, a mišljenje stvarnih, konkretnih problema tog subjekata njegovoj misli je nedostupno."

Lev Centrih ne vidi ključno - diktatora. Badiou (i Žižek) su transparentno vremena i vremena izgubili na preispitavnju uloge diktatora u novim uvjetima. Oni su u tome u najmanju ruku profiteri, obzirom da uspješno razmatranje uloge diktatora donosi u najmanje neodoljivu privlačnost i pažnju bez konkurencije. Jednako kao što kreiranje i održavanje uloge Angeline Jolie, koja sve osvaja i drži pod nogama (dok ne dospije pod tretman kakvog time neimpresioniranog crnca), tako Badiou (Žižek, Krleža, Chomsky itd.) drže pozicije razmatranejm uloge diktatora, uključujući Savla, svetog pavla apostola kao diktatora i antipod Kristu iz Nazareta, koji je diktaturu preobaražavao u slobodniji i bogatiji život od samog robovanja.

Zemlje koje su "imale sreće" da su iskusile diktature komunističkih, zapravo lenjističko-staljinističkih partija, i dalje pod diktatora imaju Politbiro, genseka i slično, a u specifičnim oblicima to je ono što su Trocki i Zinovjev na brzinu improvizirali za muslimanske i druge rubne djelove - nasljedni diktatori koji istovremeno provode diktat u ime boga, partije i diktature kao ključnog i najvišeg izraza izvrsnosti, kojim ključnim izrazom se postaižu sve ostale izvrnosti. Politbiro u odavno kooptiranom i proširenom sastavu čine i tzv. tehnomenadžeri ili milijarderi, sitni politikantski ološ, krimosi i ubojice, predstavnik medija (agitpropa), vodeći instant akademici, Krleža, Mihailo Marković i drugo što je potrebno za kreaciju i provedbu diktature kao osnove svega.

Tako je diktator i dalje ostao (samoproglašena i neupitna) klasa za sebe, klasa nad klasama koje su figure za igranje tog "šaha".

U (post)SFRJ je diktator kolektivno predsjedništvo, što je uhodano još za Tita jer je Tito još za života bio Tito - bog i faraon i svjetska nadpojava istovremeno. Osamdesetih je maula pokazivao ambicije postati sam dikator (u suradnji s maršalom Jazovim), ali nije uspio. Formula kolektivnog diktatora, koja uspješnije artikulira i zadivoljava diktatorske ambicije većinske "elite", po Šuvaru cca 50 % čovjekolikih članova društva a politikanata početkom osamdesetih).

U razmatranju klasa i uloge diktatora obrati pažnju na čvrsti kontinuitet istih snaga i pojava na temu avangarda, diktatura, naj, izvrsnost .... Npr. i na netom prohujalim predsjedničkim izborima je najmanje 10 kandidata čvrsto i odlučno vodilo kampanju najvišeg elitizma, nadsvjetla i nadvrijednosti, nadsvjetovnih i nadreligijskih, pri čemu je Marinko Čulić u stratu morao upozoriti Kajina i Vesnu Pusić da je to skoro pa čisti fašistički govor. A tek štemer Primorac i drugi.

Diktator (kolektivno predsjedništvo, politbitro) je osnova svega pa klasa i klasnih igri. Samo time neopčinjeni se mogui minimalno suočiti s pojavom. Očinjeni su vojska i sirovina toga, sitni ološ u službi i kada se ne plaća.
Klase 4 - novi prilozi27.03.2010. 16:27#5

Klasa samo upravljača - najnaprednije sekcije (koje misle ozbiljno, pravednosti i altruizma ...)

http://www.jutarnji.hr/hrvati-od-daimlera-trazili-vece-mito-nego-kinezi-i-rusi/664030/?pageNumber=3#page_3
Rusija manje od 2 %
Kina cca 4 %, razdjeljeno na manje jer se za više od 1 milijun $ gubi glava
Srbija, Turkmenistan i ostali slično
Hrvatska bar 100 % na cijenu

Slično
http://www.poslovni.hr/136181.aspx

http://www.seebiz.eu/hr/tvrtke/infrastruktura/hac-bivsi-direktori-crnjak-i-prskalo-optuzeni-zbog-izmjene-trase-ravce-ploce,72215.html
@Klase27.03.2010. 19:45#6

Boze postedi nas kuge, rata i komentara Klase 1, 2, ...

Covjece, smanji proljev!
@Klase 1....2....327.03.2010. 20:26#7

Uzmi čovječe neke tablete za "proljev" recimo Linex :-((
@ @Klase 1....2....327.03.2010. 21:49#8

"Uzmi čovječe neke tablete za "proljev" recimo Linex"

Ne radi se o proljevu. Klase su se očigledno prenadule. Dugo dugo dugo su se nadimale, pa su se nadule. Blagotvorna kriza nadimanja je pokrenula procese od-nadimanja, oddimanja, uz blage manevre klasne borbe te snažne modne promjene sa nadimanja na razne veselije i zanimljivije izraze.

P.S. A ti , potpuna koncentracija na proljev !?
Klasično klasno poslovanje i smjerovi28.03.2010. 18:54#9

http://www.slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/97001/Default.aspx

Školski primjer. Općina (Makarska) je sedamdesetih, u zlatno doba (samo)upravljanja, uzela zemljišta privatnim vlasnicima i ništa nije platila niti o tome vodila dokumente, iako je po tadašnjim zakonima trebala platiti (cca 5-10 % cijene).
To je darovala društvenom hotelskom poduzeću, koje je sagradilo hotele krditima koje nije vartilo niti je išta platilo komunalije a ni sredilo i platilo vlasništvo zemljišta.
Poslovalo se je kontinuirano, do sada a sada još jače, tako da država plaća tzv. pripremu sezone, reprogram dugova i slično, sve komunalije i komunalne troškove itd., što pokriva troškove a poduzeće od prihoda rješava ostale samo upravne potrebe i razvitak - privatne vikendice, kuće, ekskluzivnu potrošnju i cash te izvrsnost i naprednost.
Hoteli su dani privatno bez i 1 kune / dinara i sve se nastavlja isto. Čačić i konferenecija hoteljera kažu da je zadnji trenutaka da Vlada sa kakvih 15 mlrd kuna intervenira u turizam, kao da je Vlada i kada zaradila i 1 dinar / kunu, kao da je ikada za bilo šta bio ostavljen i ima i 1 dinar / kuna.
Troškovi na društveni i tuđi račun nisu samo 1 x ili 100 % nego bar 2 x ili 200 % obzirom na sustav cijena, kamatarenje, kamate na kamate, troškove samo upravnog odlučivanja i upravljanja te naročito izvrsnosr u rangu Lehman Brothers (koji se je rasuo na ništa taj trenutak kada se je pojavila prva slabost).

Najmanje 30 % cijene i svega odlazi na čiste troškove ubiranja i distribucije, (samo)upravljanja, uključujući tzv. kapitaliste poduzetnoke, stručnjake, političare, kamatare, reketare ...

Programom društveno (državno) financiranje ljetovanja i raznog svima bi se uštedilo bar pola i bar dvostruko bolje preusmjerilii i profilirali poslovi, tržište i sve.
Programom aspolutno besplatno obrazovanje, stanovi, umjetnost i kultura svima, uključujući najstarije i najmlađe, bi se uštedilo 2/3 ukupnih troškova, još bolje reprofiliralo sve ...
Uklonila bi se stalna nedoljiva privlačnost osvajana tako izašnih ciljeva, uključujući ratne i stalne mirnodopske mobilizacije i biteke oko osvajanja. Za puno manje troška a više dobiti svi domaći i strani bi se mogli opušteno zabavljati.
Komunizam na djelu30.03.2010. 12:26#10

Gospodarski savjet Predsjednika RH po Predsjedniku "nije skup tajkuna, već društveno odgovornih osoba". Obzirom da se i oni svi slažu da je kriza, da je model istrošen te da trebaju privatna ulaganja a sastav je kompletno od osoba koje predstavljaju velike biznise koje nisu stvorili nego dobili od društva i doveli u krizu. a doavno žive ne kao socijalistička pojava nego kao komunizam, komuna koja se ponaša po vlastitim želejma i potrebama, kao komuna Lehman Brothers prije propasti
http://www.jutarnji.hr/kad-se-udas-za-direktora--tvrtka-je-tvoj-vlasnik/665890/
iz toga proizilaze razna pitanja:
- ključno je pitanje koji je motiv ostalih koji sve to financiraju da i dalje financiraju sve ove, uključujući funkciju predsjednika zajedno sa enormnim rezidencijama, zoološkim vrtovima i ostalim te ostalu strukture vlasti te kako će dalje ti "financijeri" postupiti obzirom na potvrđena opredjeljenja i stanja poslovanja
- šta sa svim tim sada kada "financijeti" očigledno neće i ne mogu to financirati, a konačno se je i Njemačka zajedno sa EU izjasnila da neće i ne može
- šta će i kako će "financijeri" dalje, bili društveno odgovorne osobe ili ne. Npr. zašto ne bi umjesto zoološkog parka na Brijunima i u dvorima, gdje se jadne životinje muče, taj novac dali mladima da malo uče, vide svijeta i da se malo zabave.

Bilo kako bilo, svi se slažu da je kraj dosadašnjeg poslovanja a novo nije rođeno. Dakle, u prvom redu je to veoma zahvalna i veoma izazovna situacija. Npr. samom nemoći financiranja raznog i iskazivanja nemoći te sa nešto raspoloženja za nove izazove, "financijeri" ovaj put sa 1 % uobilajenih napora mogu bitno izmjeniti situaciju u svoju korist. A kada se, u tako rijetkim prilikama, čovjek pobrine za sebe is voje raspoloženje odmah je rješio stvar i za još koga.

Gol je prazan, vrijeme je pogodno, sve je svima jasno i sada je na svakome hoće li i kako će igrati.

Dodaj komentar

Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.

H-Alter

Marinko Čulić 24.05.2012.

Što nam znači pobjeda Karanikolića

Što nas čeka

Trg Burze

Deutsche welle

Socijalizam nije raj na zemlji

dodaj komentar 10 komentara

Dodaj komentar

POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE

Syriza čuva euro

Tužiteljstvo traži odbacivanje prigovora

Demokracijom protiv ropstva

Apsurdu nikad kraja

Gore je nego što se mislilo

Srbija ima novog predsjednika

Nastavlja se blokupiranje Frankfurta