Obilježena je 13. godišnjica stradanja Bošnjaka u Potočarima kod Srebrenice. Vojska Republike Srpske 11.07.1995. tada je u samo nekoliko dana uspjela na različite načine likvidirati više od 8000 bošnjačkih dječaka i muškaraca. Iako ne zadovoljava sve stroge elemente definicije - ovdje se jasno radilo o genocidu.

Vođene Ratkom Mladićem, jedinice vojske Republike Srpske uspjele su za nekoliko dana trajno desetkovati bošnjačku populaciju gornjeg podrinja. Iako slabo poznato, većina stradalih u Potočarima stanovnici su Bratunca ali žrtava ima i iz drugih susjednih općina: Vlasenice, Višegrada, Zvornika...

Velik dio vojnika Armije BiH i civilnog stanovništva uspio se probiti do teritorije pod kontrolom Armije. Oni koji nisu bili te sreće danas leže u Memorijalnom centru Potočari Srebrenica.

Haaško razočarenje

Gotovo sve činjenice vezane za te tragične dana su poznate. Ono što stvara kontroverze jest Srebrenica danas. U protekloj godini Međunarodni sud pravde u Den Haagu donio je presudu kojom je Srbija oslobođena optužbi za genocid, a sam čin genocida potvrđen je samo za prostor općine Srebrenica.


^{Foto: Jutarnji list}

Čitanje presude Bošnjaci su dočekali u šoku i nevjerici. U Republici Srpskoj presuda nije posebno komentirana a potpuno indiferentni su ostali Hrvati u BiH, barem što se tiče njihovih političkih lidera.

Nedugo nakon presude bošnjački političari pokrenuli su inicijativu izuzimanja Srebrenice iz administrativnih okvira Republike Srpske. Kada to nije uspjelo pokrenuta je očajnička inicijativa za kolektivnim iseljenjem Bošnjaka iz Srebrenice. Manjim ekonomskim ustupcima i gomilom obećanja Srebreničani su odustali od trajnog iseljenja.

Ono što je danas ostalo karakteristično za ovaj nesretni grad, jeste njegovo korištenje u dnevno političke svrhe. Zaklinjanje bošnjačke političke elite u posvećenost Srebrenici postala je dio političkog folklora. Riječ genocid postala je obavezna za svako ozbiljnije političko djelovanje. Ne staviti u politički plan pojam genocida i obavezu prisjećanja srebreničke tragedije ravno je političkom samoubojstvu.

Samu riječ genocid kao da se izgovara sa određenom dozom povijesnog mazohizma. Spominjanje genocida postalo je neoborivi argument za sve zahtjeve bošnjačkih političara prema Republici Srpskoj. Genocid se koristi kao nepobjedivo oružje pred kojim bi Republika Srpska trebala nestati. Ali Republika Srpska i dalje je tu. Zašto čin genocida ne utječe na njeno rasformiranje? Naprosto zato što srpska politička elita ne doživljava genocid ni približno onako kao Bošnjaci. A Bošnjaci mnogo zamjere.

Gotovo svaka obljetnica srebreničkog zločina prođe bez prisustva važnijih političara iz Republike Srpske. Za Bošnjake je to dokaz njihove podrške genocidu. A ako bi se pojavili, vjerojatno bi bili optuženi za izrugivanje žrtvama. Još vjerojatnije bi završili političku karijeru u svom entitetu.

Neugodne nuspojave

Genocid je strašno opterećenje za sva tri naroda Bosne i Hercegovine. Trauma tog događaja kao da se umnožava. Svake godine 11. srpnja u Potočare dolazi više i više ljudi. Ove godine na malom području Memorijalnog centra bilo je 40.000 ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine. Gotovo da nema medija koji nije popratio cijeli događaj. Ove godine ukopano je i novih 380 ekshumiranih i identificiranih žrtava. Veličina žrtve opravdava pažnju.

Ali cijela manifestacija ima i svoje nuspojave.

Dan poslije, 12. srpnja, Srbi iz Srebrenice obilježavaju Dan oslobođenja, slave Mladićeve riječi kojima je osvetio 500 godina turske okupacije. U centru se skupe mladići nakićeni četničkim znakovljem i na taj način daju do znanja da se Srebrenica, unatoč svemu, nalazi u Republici Srpskoj.

Druga nuspojava obilježavanja genocida jeste svojevrstan bunt hrvatske i srpske javnosti u BiH na temu Srebrenice i genocida uopće. Dva bošnjačka javna operatera BHT1 i FTV (namjerno ovo kažem jer su po svojoj uređivačkoj politici dominantno bošnjački) danonoćno prenose obljetnicu genocida, i to već godinama. Samoj obljetnici prethode specijalne emisije prisjećanja, kao i ispraćaji novih žrtava. Sve to dobrim je dijelom popraćeno islamskim obraćanjima. Gotovo sve što se u zadnjih deset godina moglo vidjeti i čuti, o Srebrenici se ponavlja. U isto vrijeme nije se pridobilo simpatije hrvatske, a pogotovo ne srpske javnosti. Naprotiv.

Kako to da ovakav zločin i do danas ima samo izoliranu pažnju jednog naroda - onog koji je podnio žrtvu!? Židovi su uspjeli internacionalizirati Holokaust, i to već desetljećima. Možda se razlog djelomično krije i u broju žrtava. Ono što neki ugledniji Bošnjaci smatraju, a što možda i nije netočno, da zločin u Srebrenici ne budi emocije kod drugih iz razloga što su žrtve muslimani.

Pregorak lijek

Budućnost Srebrenici ne donosi mnogo dobrog. Hakija Meholjić, zapovjednik policije između 1992. i 1995. godine, smatra da ovaj grad umire: Srebrenicu je, iz ekonomskih razloga, od 1996. napustilo 7000 domicijelnih Srba. Što vam to govori o perspektivama grada u kojem je nekada radilo više od 23.000 stanovnika?!

Istina.


^{Foto: Jutarnji list}

Srebrenica je prije rata uvozila radnu snagu. I danas je uvozi, ali ne zato što joj treba radnika, nego zato što nema dovoljno stanovnika da popuni i najosnovnije općinske ustanove. Od prijeratnih 36.666 stanovnika danas ih u cijeloj općini obitava oko 3.500! Tendencija je ka smanjivanju. Od sedam prijeratnih tvornica ne radi ni jedna. Unatoč milijunskim donacijama, Srebrenica i danas izgleda kao i 1995. Gradom dominiraju ruševine, a jedina tri objekta koja se grade na području cijele općine jeste konak pravoslavnog manastira u selu Sasi, džamija u centru grada i pravoslavna crkva u selu Toplice. Obzirom na činjenicu da je ove godine u gradu upisano tek 20 prvačića, izgleda da su sve ove investicije uzaludne, jer ni jedan od navedenih objekata neće imati posjetitelja (ako je to uopće svrha).

Kako sada stvari stoje, Srebrenica će nastaviti propadati i istovremeno biti stalna tema (verbalnog) konflikta dviju političkih elita, ako ne i naroda – Bošnjaka i Srba.

Srebrenica će ostati zarobljena u prošlosti sve dok obljetnice stradanja širom Bosne i Hercegovine prestanu nositi slogane Da se ne zaboravi. Kako sada stvari stoje, zaborav je jedini lijek.

Tagovi: srebrenica, Republika Srpska, genocid u Srebrenici