BiH Dani su od svog osnutka 1992. godine uveli i do danas održavaju standarde novinarstva koje bi se u najširem smislu mogle nazvati građanskim i lišenim onog što je u poslijeratnom društvu susjedne države glavni kriterij svega, etničkog. U državi sa četrnaest vlada i potpuno nefunkcionalnim državnim institucijama, opterećenje nedavnom prošlošću vidljivo je na svakom koraku. To opterećenje vidi se i na stranicama ovog magazina u kojem je rat i dalje najveća tema, ako ne i opsesija. Baš kao i većini građana BiH. U posljednjih mjesec dana na prostoru onog što nazivamo regijom dogodile su se dvije značajne geste: Izglasavanje Deklaracije o genocidu Srebrenici od strane srbijanske Skupštine, i isprika hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u parlamentu BiH zbog agresivnih politika u devedesetima. Iako bi se o iskrenosti i dugoročnim posljedicama tih gesti dalo raspravljati, njihovo postojanje novi je trenutak u odnosima država dejtonskog trokuta. A upravo je BiH država na koju bi potencijalni novi, bolji odnosi trebali ostaviti najviše traga, baš kao što su ostavili i najtragičniji otisak devedesetih. Dan prije našeg razgovora sa Senadom Pećaninom, urednikom BH Dana, u Sarajevu su boračke organizacije, ogorčene zbog najave smanjivanja davanja iz državnog proračuna, demolirale zgradu Vlade Federacije, a jutro nakon Dani su izašli s naslovnicom „Pišanje na Vladu". Dani, ipak nisu stali na stranu boraca, smatrajući ih politički izmanipuliranim masama, ali isto tako su još jednom pokazali prezir prema vlastima, korumpiranim, nekompetentnim i zarobljenim u trčkaranju po čistilištu etničkih podjela, koje ih hrane i održavaju.

Dan prije ovog našeg razgovora prosvjed boračkih organizacija eskalirao je do te mjere da su rušili i palili zgradu Vlade Federacije BiH. Iako sam očekivala puno veći odjek, već danas se taj radikalni čin doslovno pretvorio u jučerašnju vijest. Imam dojam da se nitko pretjerano ne obazire?

To je u principu tačno, ali morate znati situaciju u Bosni i Hercegovini. Svatko tko je protiv ovakve krajne nekompetentne, korumpirane i kriminalne vlasti je u pravu. Međutim, ovdje se događa nešto specifično. Iako su danima najavljivali taj protest i pozivali građane da im se pridruže, građani Sarajeva se nisu masovnije priključili protestima. Za to postoji nekoliko razloga. Prvo, jer su predstavnici boračkih organizacija svih ovih godina najjači saveznici upravo ovih korumpiranih, nacionalističkih, kriminalnih, nekompetentnih vlasti. S druge strane, dosta je indicija da su protesti dirigirani od strane, to mogu konkretno reći, nove stranke koju je Javnost je u Josipovićevom govoru, gestama, stavovima, prepoznala spremnost da se našoj nedavnoj prošlosti pogleda u oči, da se iz njih izvuku pouke, i da se na zaista suštinskim, prijateljskim, dobrosusjedskim odnosima gradi neka bolja budućnost formirao vlasnik Avaza Fahrudin Radončić. Također, borci, odnosno organizacije koje su organizirale ovaj štrajk, su prije četiri godine, svega 3-4 dana prije izbora, uputile ucjenu tadašnjoj vladi. Naime, zaprijetili su da će, ako ne usvoje zakone koje su oni predlagali, a kojima se znatno proširuje obim njihovih prava, organizirati demonstracije protiv onih stranaka koje u parlamentu glasaju protiv njihovih prijedloga zakona. Zanimljivo je da su tada sve parlamentarne stranke, ne samo iz vlasti, nego i na moje veliko razočaranje i iz opozicionog SDP, glasali za te zakone iako je svim poslanicima i svim strankama bilo jasno da nema budžetske podloge za takvo proširivanje prava boraca.

Avaz je većinom usmjeren na bošnjačku publiku. Koliki je uopće njegov stvarni utjecaj? Njegov vlasnik Radončić je nedavno osnovao vlastitu stranku koja se kombinacijom populizma i nacionalizma pokušava nametuti kao nova politička snaga. Koliko on po vašem mišljenju stremi tome da se pretvori u nekog novog bošnjačkog Dodika, spasitelja Bošnjaka?

Upravo na tom tragu. Nisam siguran radi li se o Dodiku, mada je to vrlo logična usporedba. Za potrebe hrvatske javnosti, opisao bih ga kao sintezu, recimo, Keruma i Ante Đapića. Zamislite sad jednog tajkuna koji je zbog zaštite svoje tajkunske imperije i istraga kako je došao do te imperije, shvatio da mu je potreban ulazak u otvorenu političku arenu. E sad, najkraći put za sticanje političkog statusa relevantnosti u BiH jeste briga odnosno navodna briga o zaštiti nacionalnih interesa Srba, Hrvata ili Bošnjaka. On se opredijelio za taj put, otvoreno govori o tome i sebe vidi kao novog bošnjačkog lidera pri čemu, i kao u svakom populizmu, svoju ambiciju hrani najjeftinijom kombinacijom nacionalizma i socijalne demagogije.

Radončić je podigao čak pedesetak tužbi protiv BiH Dana?

Da, i to pedesetak tužbi u posljednjih šest mjeseci. Tužbe koristi kao sredstvo pritiska na Dane, kao i na ostale medije, Oslobođenje, Slobodnu Bosnu, ali prije svega na Dane. Prvo je pokušao na razne načine utjecati na uređivačku politiku, različitih poslovnim ponudama itd., a kad mu to nije pošlo za rukom, okrenuo se tužbama. Shvatio je da, nažalost, nismo u financijskoj mogućnosti da angažiramo advokata. Srećom, ja sam pravnik pa sam preuzeo tu ulogu i moram se pohvaliti da to radim dosta umješno. Bez obzira na sve, radi se strahovitoj demonstraciji zloupotrebe pravnog sistema jer se strah od njega jako osjeća u procesima koje imamo pred sarajevskim sudom. Naravno, nama ne pada na pamet da promijenimo svoju uređivačku politiku.

Kad listam Dane iz broja u broj, imam osjećaj kao da još nije nastupila 2010. godina, koliko su ratne teme prisutne. Doslovno kao da je i dalje 1993. godina. Znači li to da je rat još uvijek tema koja javnost najviše zanima?

Nažalost, da. Kao u svakom mediju, naš sadržaj je definiran interesom javnosti i to najšire javnosti. Činjenica je da je ugrožen mir u BiH zbog radikalizacije međunacionalih odnosa, koja je, po meni, prije svega, posljedica jedne brutalne, agresivne i nacionalističke politike Milorada Dodika.  Medijska slika je rezultat, s jedne strane, propagandnih politika koje se ovdje vode, a s druge strane  zabrinutosti za ugrožavanje mira i mogućnosti izbijanja novog rata. Ta mogućnost je isključena prije desetak godina, ali to više nije slučaj. 

Mislite da je rat realna mogućnost?

Ne mislim da je realna, ali je ne isključujem. Ukoliko međunarodna zajednica i Srbija Na vrlo jeftin, ružan način bošnjačka politika je uspjela iskoristiti činjenicu da je bošnjački narod, vjerojatno, najveća žrtva ratova vođenih na području bivše Jugoslavije. Ono što je bošnjačku vlast tokom rata razlikovalo od srpske i hrvatske je činjenica da zločini koji su počinjeni od strane armije BiH nisu bili dio političke strategije bošnjačkog političkog vodstva ne iskoriste svoje mogućnosti i ne izvrše odlučan pritisak na vlast Republike Srpske, konkretno na Milorada Dodika, kontinuitet njegove politike vodi BiH u iskušenja s vrlo neizvjesnim ishodima u kojima ni rat nije isključen.

Prijeđimo na regionalne teme. U zadnjih mjesec dana dogodile su se bitne stvari poput Deklaracije o Srebrenici koju je izglasala srbijanska Skupština, hrvatski predsjednik Josipović ispričao se u BiH parlamentu zbog agresivne politike Hrvatske tijekom devedesetih. Iako su obje geste izazvale žestoku raspravu i u Srbiji i Hrvatskoj, zanimljivo je da je reakcija u BiH ostala poprilično ravnodušna?

Da, apsolutno. Prije nego što odgovorim na to pitanje, treba biti precizan i reći da je bošnjačka javnost ili javnost u Sarajevu na potpuno drugačije načine primila Deklaraciju o Srebrenici i gestu predsjednika Josipovića. Zašto? Jednostavno zato što ljudi prepoznaju iskrenost odnosno neiskrenost u učinjenim gestama. I to je značajna razlika. Javnost je u Josipovićevom govoru, gestama, stavovima, prepoznala spremnost da se našoj nedavnoj prošlosti pogleda u oči, da se iz njih izvuku pouke, i da se na zaista suštinskim, prijateljskim, dobrosusjedskim odnosima gradi neka bolja budućnost.

Nažalost, kada je Srbija u pitanju, tog sadržaja nema i onda su reakcije takve kakve jesu. Reakcija je u skladu sa stvarnim sadržajem, dometima, načinom na koji je Deklaracija istrgovano u srbijanskoj Skupštini, i brojem glasova koje je dobila. Naravno da je to više od ništa koje smo imali svih ovih godina iz Srbije, ali je daleko od dovoljnog.

Da, Deklaracija bi se mogla nazvati krnjom zbog izbjegavanja riječi genocid u dokumentu koji govori upravo o genocidu. Ali s druge strane, bošnjačka strana je već godinama ukopana u pravedničkom diskursu najveće žrtve. Bez odmaka od takve politike i uz geste Srbije i Hrvatske se ne može napredovati u smjeru regionalnog pomirenja?

Bilo bi vrlo uputno razlikovati bošnjačku nacionalističku politiku od bošnjačke javnosti. Šta hoću reći? Na vrlo jeftin, ružan način bošnjačka politika je uspjela iskoristiti činjenicu da je bošnjački narod, vjerojatno, najveća žrtva ratova vođenih na području bivše Jugoslavije. Ono što je bošnjačku vlast tokom rata razlikovalo od srpske i hrvatske je činjenica da zločini koji su počinjeni od strane armije BiH nisu bili dio političke strategije bošnjačkog političkog vodstva. Ovim ni na koji način ne želim reći da nije bilo bošnjačkih zločina, strašnih, teških, najgorih, bošnjačkih zločina. Ali, isto tako činjenica je da oni nisu bili sredstvo za ostvarivanje političkog projekta, kao što Bez lažne skromnosti i s velikim ponosom mogu reći da su Dani prednjačili u pisanju o bošnjačkim zločinima, i zbog toga smo bili napadani kao izdajnici i neprijatelji je to slučaj sa srpskim i hrvatskim. Umjesto da iskoristi tu činjenicu, bošnjački vrh je dugo godina negirao uopće mogućnost da su i Bošnjaci činili zločine. Bez lažne skromnosti i s velikim ponosom, mogu reći da su Dani prednjačili u pisanju o bošnjačkim zločinima i zbog toga smo bili napadani kao izdajnici i neprijatelji.

Zbog takve bošnjačke politike događa se da Sarajevo, s razlogom, burno reagira na činjenicu samog tretmana osuđene ratne zločinke Biljane Plavšić od političkog vrha republike Srpske, a s druge strane hladno prešuti, opet s izuzetkom Dana i par drugih medija, činjenicu da Sulejman Tihić, tada član Predsjedništva BiH, po povratku iz Haaga prima osuđenog Nasera Orića. Ili činjenicu da jedan notorni ratni zločinac Mušan Topalović Caco, koji je odgovoran za ubistva desetaka srpskih i hrvatskih civila tijekom opsade Sarajeva, bude sahranjen uz najviše vjerske, političke počasti.

Zanimljiv je i slučaj Ejupa Ganića, bivšeg člana Predsjedništva BiH čije je izručenje zbog slučaja Dobrovoljačka ulica u Sarajevu zatražila Srbija. Dani su otvoreno stali na njegovu stranu?

Mislim da je važno razjasniti ovdje nekoliko stvari. Prvo, ne znam da li treba naglašavati da svatko tko je odgovoran za zločine treba za njih i odgovarati. Mislim da tu ništa nema sporno. Međutim, kada se radi o Ganiću mora se imati u vidu činjenica da je Haaški tribunal godinama istraživao događaje u Dobrovoljačkoj ulici i ustanovio da, ne samo da ne postoji odgovornost Ganića, već da nema ni elemenata krivičnog djela, jer kako kaže Haaški tribunal, radilo se o legitimnom vojnom cilju.

Pisali ste da je Srbija svojim zahtjevom za izručenjem Ganića po prvi put priznala da je bila agresor u ratu u BiH?

Sva obrana Srbije pred Međunarodnim sudom pravde pred optužbom BiH za genocid je bila bazirana na tvrdnji da Srbija nije sudjelovala u ratu, da Srbija nije agresor i da se radilo o građanskom ratu. U zahtjevu za izručenjem Ganića londonskom sudu Tužilaštvo za ratne zločine Srbije tvrdi da se u BiH radilo o međunarodnom vojnom sukobu  i da je jugoslavenska vojska bila kolona strane vojske na teritoriju BiH. Zašto? Zato što je preduvjet za procesuiranje Ganića, priznanje da se radilo o međunarodnom sukobu. Srbija je je sada priznala sve ono za što je godinama tvrdila da nije slučaj i napokon je to eksplicitno priznala u slučaju Ganić. Meni je žao što mediji i u BiH, u regiji čak, ne pokazuju interes za ovo zaista frapantno, šokantno okriće.

Očekujete li posljedice ovog slučaja?   

Posljedice su već nastupile. Odnosi između BiH i Srbije su možda na najnižem poslijeratnom nivou. Srbija se u odnosima prema BiH, kao i u odnosima prema Crnoj Gori, pokušava uživiti u ulogu velike regionalne sile. Niz je potvrda takvog jednog arogantnog odnosa, od činjenice da Ratko Mladić ni danas nije uhapšen, da se Karadžić toliko skrivao, što je bilo nemoguće bez pune suradnje sa vlastima u Srbiji, do toga da Srbija tri godine nije htjela prihvatiti imenovanog ambasadora BiH do toga da odbija potpisati sporazum o granicama sa BiH.

Moje pitanje je više usmjereno na međunarodne instance odnosno na utjecaj koji ovakvo priznanje Srbije može imati na odnos međunarodne zajednice prema Srbiji.

Ne očekujem krupne posljedice. Očekujem samo da međunarodna zajednica koja na neki način pokušava Srbiji kompenzirati gubitak Kosova povlaštenim tretmanom u europskim integracijama, uvidi da Srbija s ovakvom politkom, prije svega prema BiH, predstavlja i dalje najveći faktor regionalne nestabilnosti, a ne stabilnosti.