Izbori za hrvatskoga člana predsjedništva BiH bit će najzanimljiviji dio predstojećih BiH parlamentarnih izbora u nedjelju, 3. listopada, kada je riječ o hrvatskome dijelu biračkoga tijela susjedne zemlje. Izbori za državni te entitetske i županijske parlamente u Federaciji BiH, naime, najvjerojatnije neće donijeti ništa bitno novo u parlamentarnoj politici Hrvata u BiH.

Hrvatsko mjesto u Predsjedništvu BiH važno je zato što simbolizira slabosti Daytonskoga ustava, ali i (ne)sposobnost hrvatskih političara da tim slabostima doskoče postojećim institucionalnim mehanizmima. Postojeće rješenje, naime, kontradiktorno je i nepravedno: BiH je po Daytonu zemlja u kojoj se sva vlast dijeli prema nacionalnome ključu, ali je to pravo Hrvatima u Federaciji BiH okrnjeno zbog nesrazmjera u broju bošnjačkih i hrvatskih birača. Ondje se, naime, glasa za unaprijed zajamčeno mjesto hrvatskoga i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Svi birači mogu glasati za bilo kojega kandidata, a s obzirom da je Bošnjaka mnogo više od Hrvata, Bošnjaci vrlo lako preglasaju Hrvate. Tu je mogućnost na prošlim izborima 2006. prepoznao SDP BiH, pa se dogodilo senzacionalno iznenađenje kada je pobijedio kandidat SDP-a BiH za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Željko Komšić. Hrvatske stranke tvrdile su da Komšić nije legitiman hrvatski član Predsjedništva BiH, argumentirajući to podatkom da je najmanje glasova osvojio u županijama s hrvatskom većinom. Ali, postigle nisu ništa osim deklarativnih izjava političke solidarnosti jer ne postoje zakonski mehanizmi koji bi omogućili da Hrvati glasaju za hrvatskoga, a Bošnjaci za bošnjačkoga člana Predsjedništva BiH.

Komšiću šest protukandidata

Svima je jasno da se takvo stanje neće promijeniti dok se ne promijeni daytonski ustav. Svjesni da to neće ići lako, prošlih je mjeseci bilo prijedloga o zajedničkome kandidatu hrvatskih političkih stranaka za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. Ali dogovor je propao, potvrđujući da se hrvatski političari u BiH ne mogu dogovoriti ni o onome što zovu temeljnim interesom vlastitoga naroda. Tako se na predstojećim izborima Komšiću, kojega je SDP BiH i ovaj put s dobrim razlozima kandidirao, suprotstavilo čak šest kandidata. Među njima, glasovi će se zasigurno raspršiti na tri glavna kandidata: Borjanu Krišto, kandidatkinju HDZ-a BiH Dragana Čovića, koja je trenutno na dužnosti predsjednice Federacije BiH, Martina Raguža, kandidata Hrvatske koalicije HDZ-a 1990. i HSP-a BiH, te Jerka Ivankovića Lijanovića, kandidata Narodne stranke Radom za boljitak.

Pobijedi li Komšić, a to predviđa većina anketa, tek će trebati vidjeti bi li zbroj glasova ta tri kandidata, zajedno s glasovima manje poznatih kandidata, dostajao za pobjedu nad SDP-ovim kandidatom, odnosno bi li zajednički kandidat hrvatskih stranaka uopće mogao dobiti više od Komšića. No ako se i pokaže da ne bi, već je sada jasno da hrvatske stranke u BiH ne mogu postići suglasje čak ni o vlastitome zajedničkom interesu.

Rat stranaka

Ta se činjenica može proširiti i općom, nipošto novom tvrdnjom: hrvatske stranke u BiH već godinama ne uspijevaju formulirati zajedničku politiku, kao što ni svaka od njih ne uspijeva utvrditi vlastitu, jasnu i razgovjetnu političku strategiju. Svaka od njih, kako je to ovih dana izrazio analitičar Ugo Vlaisavljević, "klati se između ultraseparatizma i autentičnog građanskog integralizma". U predizbornoj kampanji svjedočili smo grotesknim situacijama, u kojima su se ta dva dijametralno suprotstavljena stava mogla čuti na istome predizbornom skupu iste stranke: Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, primjerice, u Busovači je okupljenima prenosio pozdrave Darija Kordića, ratnog zločinca koji je naredio pokolj u Ahmićima, obećavajući istodobno da će poboljšavati odnose sa susjedima. Stranke koje su se još donedavna pokušavale dogovoriti o zajedničkom kandidatu za hrvatskog člana Predsjedništva, sada jedna drugu uzajamno pozivaju neka povuku kandidature svojih kandidata, optužujući se već unaprijed da je ona druga kriva za najvjerojatniji poraz i pobjedu njima svima omraženog Željka Komšića.

Najutjecajniji hrvatski kandidati

- HDZ BiH - najutjecajnija hrvatska stranka u BiH, koju je osnovao još Franjo Tuđman. Predsjednik Dragan Čović vjerojatno je najžilaviji hrvatski političar u BiH. Prije nekoliko godina politički je preživio suđenje za financijske malverzacije na Sudu BiH, svađu s Ivom Sanaderom te zamrzavanje statusa HDZ-a BiH u Europskoj pučkoj stranci, ali i osamostaljenje stranačke frakcije u HDZ 1990. HDZ BiH istaknuo je kandidate na svim razinama, te Borjanu Krišto za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

- Hrvatska koalicija HDZ-a 1990. - HSP BiH - HDZ 1990. osnovana je u travnju 2006. otcjepljenjem od HDZ-a BiH. Na izborima u listopadu te godine podijelila je vlast s njom, pa otad postoji dvojnost bez razlika u hrvatskoj politici u BiH. HSP BiH vodi Zvonko Jurišić, zubar iz Posušja. Na predstojećim izborima koalicija ima kandidate na svim razinama, a kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH je Martin Raguž iz HDZ-a 1990., nekadašnji visoki dužnosnik HDZ-a BiH u vrijeme Mate Bobana.

- Narodna stranka Radom za boljitak - stranka širokobrijeških poduzetnika, braće Jerka i Mladena Ivankovića. Prvi se kandidirao za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, drugi za predsjedatelja Vijeća ministara vlade BiH. Njihova se stranka predstavlja nenacionalističkom strankom poduzetnika, a zapravo je dobrim dijelom organizacija za promicanje interesa njihove mesne industrije "Lijanovići". Najavljuju, primjerice, da bi u parlamentu usvojili Zakon o zaštiti domaće poljoprivredne proizvodnje, čime bi srušili regionalni sporazum o slobodnoj trgovini - što su jednom već uspjeli - i tako zajamčili visoke cijene i tržište vlastitim proizvodima u BiH.

- HSS-NHI - Koalicija dvije neutjecajne, ali žilave hrvatske strančice koje ponegdje mogu biti jezičac na vagi. Obje laviraju između probosanske i federalizacijske politike. Nemaju kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva, i nisu se kandidirale na svim razinama. HSS se smatra neokaljanom političkom korupcijom, dok je Nova hrvatska inicijativa (NHI) osnovana nakon što je njen predsjednik Krešimir Zubak odbio potpisati Daytonski sporazum, prosvjedujući protiv Tuđmanova odustajanja od bosanske Posavine. No nijednoj od njih kod birača nije pomogla ta predožba o političkoj moralnosti.