Gospodine Bittner, Austrijska istraživačka zaklada za razvojnu pomoć već četrdeset godina prati pružanje razvojne pomoći, dokumentira i istražuje taj fenomen. Koliko se Zakladi vjeruje i koliko je neovisna?

Zaklada je prije svega financijski neovisna. Nju financira država bez ikakvih uplitanja i ona ne prima novac za svoj rad od privatnih izvora jer se pretpostavlja da bi privatni sponzori imali neke interese koje bi pretočili u pritiske na našu Zakladu. A interesi postoje jer je u pitanju velik novac. U Austriji postoji oko tisuću organizacija koje na godinu skupe oko 550 milijuna eura za razne namjene.

Kakva je suradnja organizacija koje se bave prikupljanjem pomoći za razvoj unutar i izvan Austrije?

U Austriji postoji oko sedamsto privatnih organizacija koje se bave razvojnom politikom, mnoge su od njih lokalne no svima je zajedničko da surađuju međusobno čak i u slučajevima kad su ideološki posve različito orijentirane.

^{Sjedište Zaklade je u Beču}

Tko i kako kontrolira te organizacije?

Ako mislite na neku državnu kontrolu ona ne postoji, jer od 1848. savezima organizacija država jamči neovisnost. Tako da organizacije moraju poštovati pravila saveza: moraju imati određenu razinu unutarnje demokracije, imaju obvezu financijskih izvješća, a od 2004. postoji i Registar saveza na Internetu u kojem se mogu naći podaci koja se organizacija čime bavi i poštuje li pravila. Sličnu bazu podataka u području organizacija koje se bave razvojnom politikom izradila je naša Zaklada i ona se nalazi na stranici www.eza.at.

Na toj sam stranici našao formulaciju organizacije koje kontroliraju trošenje priloga građana tretiraju se u Austriji kao crne ovce civilnog sektora no zahvaljujući njihovu radu u zadnjih nekoliko godina nije bilo značajnijih financijskih skandala, kako je dakle bilo prije?

Financijski skandali oduvijek su vezani uz novčane priloge. Zadnji je u Austriji bio 1998. kad se novac skupljen prilozima građana trošio na političku kampanju. To je bio i povod uvođenja Potvrde o dobrom trošenju priloga koju izdaje Zaklada. Potvrda je uvedena po uzoru na druge zemlje, u Skandinaviji postoji petnaest godina, u Nizozemskoj četrdeset, a u Njemačkoj i Švicarskoj također niz godina. Dakle ta je provjera u Austriji uvedena 2002. Potvrdu ima dvjestotinjak organizacija i nesumnjivo je pridonijela smanjenju broja skandala s izuzetkom organizacija koje se bave promicanjem prava životinja, posebice onih lokalnih koje prikupljena sredstva još uvijek troše na nedovoljno svrhovit i jasan način. Potvrda konkretno znači da je organizacija poštivala pravila poštenog natjecanja u svojoj kampanji prilikom skupljanja novaca. Nadalje prilikom skupljanja novaca ona je poštovala potrošačka prava, što znači da osoba koja je donirala novac trajnim nalogom ima pravo svoj potpis povući u roku od dva tjedna. Na kraju to znači, između ostalog, i to da se naravno prikupljeni novac potrošio za ono za što se i skupljao a to se dokazuje postojanjem financijskih izvještaja što sve mora biti objavljeno na internetu. Od tisuću organizacija koje skupljaju novac oko 250 ima Potvrdu a može se vrlo jasno pokazati da one imaju i iznadprosječna davanja građana.

Koliko su inače Austrijanci raspoloženi za davanje dobrovoljnih priloga?

Za područje razvojne politike ili problema razvoja u Austriji i nerazvijenim zemljama prošle su godine Austrijanci donirali 250 milijuna eura ili četrdeset posto svih svojih davanja za civilni sektor. Postoji veoma duga tradicija davanja i po mojoj procjeni razina od osamdeset posto stanovništva, koja je postignuta u Austriji i Skandinaviji, jest limit preko kojeg se više ne može.

Kako se onda snalaze organizacije prilikom skupljanje novaca za nove projekte?

Prije svega one pokušavaju zadržati građane da što dulje doniraju svojim trajnim nalozima a druge strane obraćaju se bogatima koji recimo iz nasljedstva mogu dati jednokratno veoma velika sredstva. Isto tako mislim da su korporacije u Austriji posve zakazale u donacijama. One su prošle godine dale svega petnaest milijuna eura. Uz to mnoge nevladine organizacije se žale kako ne mogu odrađivati odnose s javnošću koje korporacije traže za svoje donacije. Ni država se nije baš pokazala jer je vladajuća garnitura prije izbora početkom godine obećavala kako će reformirati porezni sustav i omogućiti da svatko može deset posto svoje dobiti uplatiti u humanitarne svrhe jer trenutno nije uopće moguće u našoj zemlji. Kao članu povjerenstva za tu reformu priopćeno mi je kako te promjene neće biti prije 2010.

Koliko postoji svijest o tomu da se i takve međunarodne akcije trebaju kontrolirati?

Takva kontrola ne postoji i Potvrda koju izdaje Zaklada se na nju ne odnosi. Ipak u većini takvih akcija postoji zahtjev da se one financiraju u država koje se provode i od strane države, čak i u većem dijelu, pa to na neki način osigurava javnu kontrolu.

Postoje li trendovi u davanju, svrha koja je moderna jedno vrijeme pa onda opet padne u drugi plan?

Dakako, recimo jedno je vrijeme jako bila moderna zaštita djece, nakon pada Berlinskog zida bila su moderna davanja za srednju i istočnu Europu, pa zatim prirodne katastrofe jer samo 2004. skupljena 54 milijuna eura za žrtve tsunamia, a uspješna je bila i međunarodna donatorska kampanja za humanitarnu katastrofu u Sudanu. Neke organizacije poput austrijskog Caritasa godinama stagniraju dok su recimo Liječnici bez granica u osam godina preko tristo puta povećali prihode, a Greenpeace skromnijih dva i pol puta. Pritom valja reći kako i mediji usmjeravaju davanja jer recimo u vrijeme tsunamia koji je bio sjajno medijski popraćen nije bilo velikog prostora za skupljanje za zaštitu životinja ili oboljelih od AIDS-a.