Jučerašnji prvi krug parlamentarnih izbora u Mađarskoj došao je pod posebnu pažnju "međunarodne javnosti" iz dva glavna razloga. Prvi je katastrofalni poraz dotad vladajuće Mađarske socijalističke stranke, a drugi je senzacionalni uspjeh ekstremno desnog Pokreta za bolju Mađarsku (Jobbik). Pažnja koju Jobbik privlači motivirana je prije svega uočljivom sličnošću te stranke sa fašističkim pokretima koji su se u Europi stvarali tridesetih godina, za vrijeme velike depresije, dakle u vrijeme jedne druge velike krize kapitalizma. Kao i fašisti iz tridesetih, i Jobbik za simptome krize kapitalizma optužuje nacionalne manjine i korumpiranu vlast koja ne zna upravljati "čvrstom rukom".

Program te stranke uključuje i "reviziju" Trianonskog ugovora, ugovora iz 1920. kojim je stara Kraljevina Mađarska smanjena za dvije trećine za kaznu zbog sudjelovanja na krivoj strani u Prvom svjetskom ratu. Osim huškanja protiv manjina i iredentizma prema susjednim državama, Jobbik ima i treću karakteristiku fašističke organizacije: paravojnu organizaciju Mađarsku gardu. Ako ksenofobna demagogija i nije neka novost u političkim kampanjama u Europi, postojanje paravojne postrojbe svakako jest. Iako je teško razumljivo kako su najsiromašniji Romi i malobrojni Židovi odgovorni za pad socijalnih prava ili zbog čega je promjena granica iz 1920. ključna za blagostanje mađarske nacije, Jobbikova retorika očito ima uspjeha.

Uzrok Jobbikova velikog uspjeha treba tražiti u drugoj zanimljivosti ovih izbora: kolapsu Mađarske socijalističke stranke. Zapravo, od katastrofalnog poraza socijalista na izborima, veće je čudo to da se ta stranka uopće održala na vlasti, pošto je već godinama poznato kako uživa vrlo malu potporu. Presudni događaj u gubitku potpore toj stranci bili su veliki prosvjedi 2006. koji su izbili nakon što je u javnost izašla snimka na kojoj mađarski premijer priznaje kako je u kampanji lagao kako bi se održao na vlasti. Spoznaja da političari lažu teško da je mogla šokirati ikoga, pa uzrok pobune svakako nije incident sa snimkom, on je mogao biti samo povod, a uzrok je svakako veliko nezadovoljstvo socijalnim stanjem koje je moralo erumpirati prije ili kasnije. Tako je mađarska pobuna 2006. bila zapravo prva pobuna vezana uz krizu (koja tada još nije imala globalni karakter), dvije godine prije grčke prosinačke pobune nakon ubojstva dječaka od strane policije. Prosvjedi koji su trajali više od mjesec dana u rujnu i listopadu 2006. kulminirali su velikim neredima i sukobima s policijom na proslavi mađarske pobune iz 1956. Obljetnica je iskorištena od strane ekstremne desnice da bi se u antikomunističkoj retorici povukla paralela između bivšeg režima i socijalista. Mađarska socijalistička stranka nastala je kao pravni slijednik vladajuće partije iz "realsocijalističkog" razdoblja (slično kao hrvatski SDP) i bila je na vlasti kroz veći dio tranzicijskog razdoblja. Mađarska je od kasnih pedesetih (uz Jugoslaviju) prednjačila po uvođenju tržišnih mehanizama u službeno plansku socijalističku privredu, pa je tranzicija kasnih osamdesetih više bila nastavak tržišnih reformi nego neka stvarna promjena. Tako pripremljena, Mađarska je u tranzicijskom periodu bila često hvaljena kao uzor po uvođenju neoliberalnih reformi u čemu su socijalisti imali ključnu ulogu.

1995. socijalistička vlada je uvela paket mjera koji je između ostalog uključivao zamrzavanje plaća, ubrzavanje privatizacije, uvođenje obaveznih školarina, ukidanje zubarske zaštite, dječjih doplataka i porodiljinih naknada. Zanimljivo je da je autor te reforme Lajos Bokros danas član Odbora za proračun i Odbora za ekonomsku i monetarnu politiku pri Europskom parlamentu. Ove klasične neoliberalne mjere pojačala je i produbila ponovno socijalistička vlada 2006. koja se morala suočiti s početkom stagniranja mađarskog gospodarstva i to sve neposredno prije pobune. Mađari su sigurno imali sasvim opravdanih razloga da se bune protiv socijalista, a taj razlog je bila njihova ne samo antisocijalistička, nego i antisocijalna politika.

Zapravo je veliki paradoks tranzicijskih zemalja da su upravo vlade "ljevice", često nasljednici "komunista" iz realsocijalističkog razdoblja, bili glavni zagovornici antisocijalnih i neoliberalnih reformi. Set takvih reformi donijela je i SDP-ova vlada u Hrvatskoj neposredno nakon pobjede na izborima 2000. Logično je da tzv. gubitnici tranzicije, odnosno žrtve neoliberalnih reformi, alternativu liberalnom ekstremizmu "ljevice" traže u ekstremnoj desnici pri čemu se socijalna demagogija miješa s antikomunizmom. Problem je samo u tome što su političari kojima se oni protive sve samo ne komunisti, a njihova politika (bilo ona iz perioda tržišnog "realsocijalizma", bilo ona iz perioda neoliberalne tranzicije) sve samo ne komunistička. Ono što je kolabiralo u Mađarskoj nije samo Mađarska socijalistička stranka, nego tranzicijski liberalni ekstremizam, ali koja je njegova alternativa? Jobbik nije pobijedio na izborima (pobijedila je Mađarska građanska zajednica - Fidesz), ali Jobbik se čvrsto pozicionirao kao realna alternativa sa dobrim šansama za napredovanje pošto je izvjesno da liberalni konzervativci i umjereni nacionalisti iz Fidesza neće riješiti mađarske tranzicijske probleme. Što u tom slučaju nudi Jobbik može se u velikoj mjeri iščitati iz sličnih nacionalističkih projekata u drugim tranzicijskim zemljama. Naime, politika većine tranzicijskih zemalja već se dvadesetak godina nemoćno koprca između liberalizma "ljevice" i nacionalizma "desnice".

Paradoksalno, nitko se nije pokazao kao veći izdajnik nacionalnih interesa i sluga stranog kapitala kao nacionalisti, a nitko se nije pokazao kao veći neprijatelj ljudskih socijalnih prava od liberala. Poljski nacionalisti (među koje je spadao i nedavno pokojni predsjednik Lech Kaczyński) bili su među glavnih podražavateljima američke intervencije u Iraku i Afganistanu, te zagovornici izgradnje američkih raketnih baza u Poljskoj kojoj se prema svim anketama protivila većina Poljaka. Istodobno, "lijeve" vlade su u pravilu na tranzicijske probleme odgovarale prebacivanjem tereta na leđa radnika intenzivnim rezanjima socijalnih prava (osim spomenutih primjera Hrvatske i Mađarske i u Bugarskoj 1996., Češkoj 1999., Poljskoj 2002. itd...). Sve te reforme vođene su u ime "bolnih rezova" koji su trebali donijeti dugoročno blagostanje koje nikad nije došlo, bar ne za većinu stanovništva.

Nacionalistički mit o vječnom blagostanju nakon konačnog nacionalnog oslobođenja i/ili ujedinjenja bolno je udario po glavi i nas u Hrvatskoj, a nacionalistički projekti pokazali su se kao sjajan paravan su besramnu krađu, bilo javne imovine, bilo socijalnih prava. S druge strane, projekti "euroatlanskih integracija" bili su i ostaju usko vezani uz "liberalizaciju" gospodarstva što je samo šifra za jeftinu prodaju javne imovine uglavnom zapadnoeuropskim tvrtkama uz smanjenje radničkih i socijalnih prava. Ta politika doista je uspjela uključiti ekonomiju tranzicijskih zemalja u svjetsku ekonomiju, ali na način da ju je podredila stranim ekonomijama i pretvorila u periferiju kapitalizmu ovisnu o centru, uspjela je izgraditi tržišno gospodarstvo, ali na način da je izvlastile građane tih zemalja otimajući javnu imovinu i znatno smanjivši socijalna prava. U svakom slučaju, rezultat kojem se malo tko u tranzicijskim zemljama nadao početkom devedesetih. Osim toga, ova kriza jasno pokazuje da ta politika nije donijela ni željenu stabilnost pošto su tranzicijske zemlje među najteže pogođenima recesijom (pogotovo baltičke zemlje, Ukrajina, Mađarska i Rumunjska). Najveći paradoks tranzicije je da ona ne vodi nikuda: ona ne stvara uspješnu ekonomiju i ne rješava osnovne probleme zaostale ekonomije, ona samo cementira perifernu poziciju tranzicijskih zemalja u svjetskom gospodarstvu.

Bez obzira na sukobe i smjene nacionalista i liberala na vlasti u tranzicijskim zemljama, ono što ni jedna ni druga strana nikada nisu ugrozile su interesi kapitala. U tom smislu treba promatrati i Jobbik i njegovu funkciju u održanju sustava. Ta stranka je u velikoj mjeri uspjela kooptirati masovni otpor neoliberalnim reformama i usmjeriti tu borbu protiv manjina i socijalista (koji to nisu). U svemu tome, ono što ostaje zaštićeno od narodnom bijesa je diktatura kapitala koja je jedini stvarni protivnik socijalnih prava većine. U toj situaciji ono što treba u svim tranzicijskim zemljama je pokret koji će biti alternativa politici i jednih i drugih, a ta alternativa može biti samo borba protiv diktature kapitala i njezinih vjernih sluga, liberala i fašista podjednako.

Link