^{(The time of collective 'dženaza': Srebrenica 14 years after the genocide - in English)}

Put u Srebrenicu počinje u pet ujutro sa sarajevskog 'Trga žrtava genocida u Srebrenici', odnosno sa željezničke stanice s koje svake godine na ovaj datum kreću besplatni autobusi.

U zoru u Sarajevu lijeva žestoka kiša, bolje rečeno nastupio je potop. Na stanici su se već okupila brojna skupina ljudi potpuno pokislih ispod kišobrana. Vlasti kantona svake godine osiguravaju nekoliko autobusa, ali ne postoji sistem prijavljivanja, tako da se ne zna koliko će autobusa biti dovoljno jer se jednostavno ne zna koliko ljudi će se pojaviti.  Napokon stižu dva autobusa. Nastaje nervoza i stampedo. Dvadesetak ljudi ostalo je stajati na nogama, onako nagurani strpljivo čekaju polazak. Vozač nas sve pokušava uvjeriti da će naknadno doći još autobusa. Nitko mu ne vjeruje i nitko ne želi napustiti svoj komadić prostora. Raste nervoza. Stalno se ponavlja riječ sramota." Kakva je ovo organizacija, ukopat će ljude bez nas", negoduju svi. „Tako nam je sve, takva nam je i država", čuje se otprilike iz svakog dijela autobusa.  

Nakon sat i po vremena dolazi treći autobus. Ipak, naš autobus se nije ni najmanje ispraznio. U nedostatku nečeg boljeg novi brojevi Slobodne Bosne i BiH dana mogu poslužiti kao dobra zamjena za sjedište. Dvadesetak kilometara dalje, autobus se zaustavlja na nekoj pumpi gdje nas dočekuje još tridesetak ljudi koji se žele ukrcati. Vozač ih odbija ukrcati, oni bjesne i blokiraju nam put. „Ovo je sramota ovako su i ljude iz Srebrenice trpali u autobuse, trebalo nas je sve istrijebiti, nismo drugo ni zaslužili", dere se netko.  

Sat vremena nakon nove buke i bijesa napokon krećemo. Ljudi u autobusu puše, razmjenjuju sendviče, razgovaraju o ratu. O čemu drugo.  

Nastaje svađa između  starijeg gospodina koji pljuje po Bakiru Izetbegoviću i ratnoj ulozi njegovog babe (Alije). Mladić koji je cijelo vrijeme jako glasan, počinje urlikati: „Kako vas nije sram tako ružno govoriti o mrtvom čovjeku. Da nije njega bilo, ne bi bilo ni vas, ni mene. Bar sad imamo državu, kakva je takva je", žesti se. Stariji gospodin ne odustaje i spominje ustav iz 1974. i Tita zbog kojeg se mogao pisati kao Musliman. Pita mladića da li je čitao taj ustav. Mladić se nastavlja derati: „Nisam i neću! Mrzim Tita, mrzim Jugoslaviju." Svađa se nekako smiruje. „Opet će nas četnici klati", zaključuje mladac.nbsp;

Žena gospodina koji je izazvao mini skandal i usudio se govoriti ružno o Aliji također sjedi na podu. Sažaljeva se nad curom koja sjedi ispred nje na podu i nudi joj da se osloni na njezine noge. Iscrpljena djevojka uskoro zahvalno spava između njezinih nogu dok je Munira nunka kao malo dijete i pazi da se previše ne ljulja u drndekavom autobusu. Munira je rodom iz jednog malog sela u istočnoj Bosni, ali zadnjih tridesetak godina živi u Sarajevu. Nad zaspalom curom se sažalio i starac pored koji se brine da li je gladna i da li joj je sad malo udobnije. Nakon pauze tjera onog razjarenog mladića da joj slobodi mjesto. „Dosta si sjedio", govori mu starac. 

Dugo ulazimo u Srebrenicu. Slijevaju se autobusi iz cijele Bosne. Na praznim, srušenim kućama stoje osmrtnice i po nekoliko članova obitelji. Munira prepričava kako su prijašnjih godina Srbi iz Sreberenice stajali na balkonima i pljuvali na autobuse, pokazivali tri prsta. Ove godine samo stoje i promatraju.  

Kasnimo skoro tri sata, nezadovoljstvo opet raste. Kasnimo na dženazu. Napokon izlazimo iz autobusa, kiša onako sitno i uporno rumori. Pokušavamo se probiti među ogromnom količinom svijeta. Razglasom odzvanja glas reisa Cerića. 

Mezarje je načičkano otvorenim grobovima i članovima obitelji koje čekaju trenutak ukopa. Nad grobovima već su postavljeni nišani s brojevima i imenima identificiranih pokojnika. Nakon klanjanja dženaze tabuti (lijesovi) na leđima muškaraca kreću put mjesta ukopa i otvorenih grobova. Djevojka pored nas komentira kako tabuti sigurno nisu teški:  „To su ipak samo kosti". Uskoro će godinama razasute kosti po raznim sekundarnim grobnicama biti na jednom mjestu.  

Svaki tabut nosi nekoliko muškaraca dok se s razglasa čuje nabrajanje imena i prezimena i godišta onih koji će danas biti sahranjeni. Povorka sa tabutima ne prestaje, nabrajanje imena nema kraja. Uskoro se čuje samo tupi zvuk udaranja tabuta o zemlju. Zvuk za koji znate da će vas proganjati još danima. 

Ove godine ekshumirani su ostaci 534 osobe. Nikad ranije nije sahranjeno toliko mladih ljudi, svaki deseti je maloljetnik. Ostaci jednog od dječaka koji je u vrijeme pokolja imao četrnaest godina pronađeni su u trinaest različitih grobnica. Rezultat je to pokušaja prikrivanja zločina odnosno otežavanja identifikacije. Masovne grobnice su otkrivane, a kosti razbacivane na razna mjesta. Četrnaest godina nakon genocida 3 127 tijela je pokopano, službene brojke govore da je ukupan broj žrtava 8 372.  

Napokon sve završava. Rijeke ljudi i autobusa odlaze iz Potočara put Srebrenice. Poneka skupina se odlučuje na pješačenje do grada. Tijekom dvosatnog hoda upoznajemo prolaznike zainteresirane otkud mi tu i odakle smo. Zajedničko im je da su svi nekad živjeli u Srebrenici i da im je svima netko poginuo 1995. Svi sad žive negdje drugdje. Sarajevo, Švedska, Nizozemska. Uskoro će opet napustiti Srebrenicu i ostaviti je njezinoj tišini.  

Jedan od rijetkih Bošnjaka koji se vratio u grad je i Amir Kulagić iz Istraživačko dokumentacionog centra koji se bavi istraživanjem i sakupljanjem dokumenta, činjenica i informacija o genocidu, ratnim zločinima i svim oblicima kršenja ljudskih prava.

„Dženaza je jedina prilika da se ljudi skupe u ovom gradu", kaže Amir. Njegova priča slična ostalima, izgubio je deset članova uže i šire obitelji, danas je pokopao petoricu prijatelja. "Ja sam sad isto mrtav samo nisam došao na red da se ukopam", kaže Amir. Prije rata Srebrenica je imala više od 36 tisuća stanovnika, od kojih nešto više od 60 posto muslimana. U grad se zadnjih godina vratilo oko tisuću Bošnjaka, većinom starijih ljudi i to većinom žene. Večer je u Srebrenici tiha i teška. U kafiću u centru grada kraj reklame i naziva objekta zalijepljeno je pet osmrtnica danas pokopanih muškaraca. Nekoliko dana prije dženaze policija Republike Srpske uhitila je Midhata Salihovića, koji je nakon četrnaest godina prvi put krenuo u rodni grad kako bi pokopao oca i brata. Salinović nije ni znao da je predmet istrage i da je protiv njega podignuta optužnica. Uhapšen je na osnovi potjernice Okružnog suda u Bijeljini, gdje je osumnjičen za ratni zločin nad srebreničkim Srbima, i to bez znanja Tužilaštva BiH. Tako nešto je moguće jer ne postoji usklađenost sudova na državnoj razini. Salinović je vrlo brzo pušten, ali je politička tempiranost njegovog uhićenja simptomatična. „Mi smo zemlja apsurda. Kako se pojačava pritisak da se uhiti Mladić, tako se pojačava pritisak nad Bošnjacima. U isto vrijeme po gradu hodaju ljudi za koje smo sigurni da su ratni zločinci", objašnjava nam Amir.  

Raspitujemo se za nizozemskog vojnika za kojeg smo čuli da je doselio u Srebrenicu. Amir ga poznaje površno, baš sinoć su sjedili za večerom skupa s još nekoliko nizozemskih vojnika koji su u vrijeme pokolja bili u bazi u Potočarima kada su muškarce predali na milost i nemilost Mladićevim snagama. Hasan Nuhanović u svojoj knjizi „Pod zastavom UN-a" tvrdi da su nizozemski vojnici u nekoliko navrata prisustvovali likvidacijama i kasnije to fotografirali. Bivši bošnjački vojnici poput Amira uvjereni su da je to točno. Grupa od njih nekoliko nastoji kroz razgovore s vojnicima doći to te dokumentacije kako bi se točno znalo tko je likvidacije izvodio i tko je sve ubijen.  

Jedino što znamo je da Rob Zomer živi negdje u brdima poviše Potočara. Putem se raspitujemo. Svi znaju za njega, ali nitko nije siguran gdje točno živi. U lokalnoj birtiji nas upućuju na makadmski put koji vodi do kuće dotičnog Muje." Mujo će znati gdje je Rob", kažu nam. Pješačimo uzbrdo po zvizdanu i putem upadamo u blato. Napokon dolazimo do kuće iz koje se čuju glasovi, pitamo ukućane da li znaju za Roba. Imamo sreće, jedna od djevojčica u kući je njegova kćer, i objašnjava nam da joj tata nije baš sretan sa tolikom medijskom pozornosti i ne zna hoće li nas htjeti primiti, ali ipak se odlučuje otići po njega i pokušati. Za to vrijeme Mujo i njegova žena Amira ugošćuju nas u svojoj kući koja je nedovršena i kojoj usred ljeta gori peć na drva na kojem nam kuhaju kavu, a prije toga nam poslužuju rakiju. Osim Muje, Amire i njihove kćeri, u kući je i Muhamed, koji inače živi u Nizozemskoj. Njegova kuća je ispod Mujine. Kuća nema zidova, kavu kuha ispred kuće na vatri. Selo Džogaze u kojem se nalazimo raspršeno je po obroncima točno iznad Potočara. Mujo i Muhamed jedini su od rijetkih muškaraca iz sela koji su uspjeli „prijeći". Nekoliko dana prije pada Srebrenice pobjegli su iz grada i završili u Srbiji. Tamo su uskoro bili uhvaćeni, proveli su nekoliko mjeseci u zatvoru. Obojica. Sretni su jer ih Crveni križ brzo detektirao pa ih srpske vlasti nisu mogle dugo držati zatvorene. U selu je za vrijeme rata bilo 43 vojnika. Samo ih je troje preživjelo. Mujo je uz Roba jedini muškarac koji sada stalno živi u selu, u ostalim kućama žive starije žene, same. Ne poznaju dobro svog novog susjeda i ne ulaze previše u njegove razloge. Ni ne misle da je itko od tih vojnika kriv za ono što se dogodilo pod zaštitom njihovog bataljuna. „Ne predbacujem im ništa, nisu oni krivi. Zna se tko je krivi, ti vojnici nisu mogli ništa napraviti", kaže Mujo. 

Neočekivano, na vratima se ipak pojavljuje muškarac u četrdesetim godinama, sportskog izgleda i s uočljivom vojničkom ogrlicom oko vrata. Nije oduševljen našim dolaskom, ali shvaća da je pričanje njegove priče bitno.  

Rob Zomer imao je 26 godina kad je pala Srebrenica. Misija UN-a bila mu prva i zadnja u životu. Samo je šest mjeseci bio dio Dutchbata III, tada smještenog u centru grada. Kao i većina UN-ovih vojnika koji su 1995. bili tu,  boluje od PTSP-a.  

Odbija priznati da je tu zbog grižnje savjesti, stalno ponavlja da je došao zbog planina, šuma i života bez stresa. To je prije tražio u Južnoj Africi, ali nakon što je prošle godine sudjelovao u Maršu mira od Tuzle do Srebrenice, shvatio je da je njegovoj potrazi za mirom došao kraj. Tu ima i svoju osobnu povijest, kakva god ona bila, i što je najvažnije, može pomoći lokalnoj zajednici.  

„Pogledajte oko sebe, tu je jako lijepo. Ljudi misle da sam tu jer sam kriv, ali nisam. Naravno da su rat i sve što se događalo povezani s mojim dolaskom, ali ne u smislu krivnje. Jednostavno, nisam kriv. Svi to govore, ali to je glupo. Znam za sebe i za puno svojih kolega da smo pokušali pomoći koliko smo mogli, najvažnije mi je što lokalni ljudi misle. Kažu mi da nisam kriv i da sam napravio koliko sam mogao, zahvaljuju mi se. Zaista mi kažu 'hvala ti'", priča Rob. 

Trenutno s obitelji, ženom i dvije kćeri živi u šatoru i nada se da će do zime uspjeti makar polovično izgraditi kuću. Nakon toga planira započeti nekakav biznis, iako još uvijek nije siguran u što će točno investirati novac. 

„Želim podići samopouzdanje ljudi u ovom području, nemaju ga jer nemaju posla. Što je najvažnije, stvarno mislim da im mogu pomoći, kaže Rob.

Ostaje začuđen nad pitanjem o razgovorima s lokalnim Bošnjacima o razmjeni dokumentacije i fotografija likvidacija. „Imam fotografije iz tog vremena, ali one nikome ne bi bile od koristi. Svi misle da imamo takve podatke, ali jednostavno, nemamo ih. Bili smo vojnici, nismo bili na visokim pozicijama. Važnije je što možemo učiniti za budućnost ovih ljudi", uporno ponavlja Rob.  

Nakon što je još jednom rekao da je tu samo zbog tri razloga: planina, šuma i života bez stresa, postavljamo pitanje zar nije stres gledati ove ljude koji većinom žive prilično lošim životom. Jako se uzrujava. „Ne znam da li želim više razgovarati s vama. Ne slušate me. Rekao sam već nekoliko puta, tu sam zbog planina, šuma i života bez stresa. Došli ste već sa pričom u glavi i ne želite me slušati", uzrujano nam odvraća.  

Na povratku u Zagreb stajemo na još jednoj postaji. U Bratuncu pored Srebrenice, samo dan nakon komemoracije u Potočarima, Srbi obilježavaju sedamnaestu godišnjicu pogibije svojih žrtava. Na lokalnom groblju okupilo se petstotinjak ljudi na parastosu koji vodi vladika koji spominje četiri tisuće Srba poginulih na području Podrinja. „Želimo pomirenje, ali želimo i da pravda bude ista za sve. Optužuju nas da smo zvijeri i love nas kao divlje zvijeri. Oprosti im bože jer ne znaju što čine", odzvanja iz zvučnika. „Ujedinimo svoje redove. Gospode, neka nas svake godine na ovom mjestu bude što više", nastavlja vladika dok su u redovima oko njega okupljeni muškarci u crnim majicama s likovima Šešelja, Mladića i Draže Mihajlovića.  

Bosna je zemlja apsurda, najčešća je rečenica koju ovdje možete čuti. Pomirenje u apsurdu ravno je apsurdu, a ovi ljudi ostaju prisiljeni u njemu živjeti. Nekako mu se ne vidi kraj.