Neofašisti, rasisti i populisti, ksenofobni i antiimigrantski nastrojeni europarlamentarci, okupljeni u stranačke klubove krajnje desnice, dobro su poznati europskoj javnosti. Likovi poput Jean-Marie Le Pena, Pije Kjaersgaard ili pokojnog Jörga Haidera često su se nalazili po stranicama novina, ponajviše u rubrikama o skandalima ili naprosto nevjerojatnim izjavama o pripadnicima drugih naroda, rasa, vjera ili pak spolnim i seksualnim manjinama. Od novinara obožavani, narodu zanimljivi, tijekom godina su postigli neviđen rast u broju glasova. Istovremeno su zaokupili pažnju politologa i sociologa, razbijajući svaku iluziju da se politika i dalje može promatrati i razumijevati po racionalnom ili ideološkom, veberijanskom načelu.
I dok su navedeni populisti prilično poznati i u hrvatskoj javnosti, krajnje desni političari kao što su Volen Siderov, Corneliu Vadim Tudor ili Jan Slota dosad su, izvan svojih zemalja bili prepoznatljivi tek odabranoj šačici zainteresiranih znanstvenika. U Europsku su uniju ušli na zadnja vrata, grabeći sve više mjesta u Europskom parlamentu iz izbora u izbore. Posljednje izjašnjavanje političke volje europskih građana, barem one manjine koja je izašla na izbore za Europski parlament, instaliralo je ekstremnu desnicu visoko među europske zvijezde. Prema rezultatima izbora 2009. godine blokovi radikalne desnice osvojili su 12 posto mjesta, a prosjecno su od 1990. osvajali 7 do 10 posto.
Paradoksno, ušli su među zastupnike koji brane „Tvrđavu Europe", iste one koji su do prije nekoliko godina govorili o rumunjskoj ili bugarskoj opasnosti i njihovim sumnjivim porijeklima. No, iako su neke stranke bile zabrinute zbog nedostatka garancija za političku i ekonomsku stabilnost novih članica, radikalna je desnica pozdravila širenje na države postkomunističke Europe. I tu seže granica širenja. U izvaneuropskoj zoni ostaju Turska, ali i Rusija, iako se radi o pravoslavnoj, dakle kršćanskoj, kulturi.
Krajnja, radikalna ili ekstremna desnica pojam je koji u politološkoj literaturi ima ravno 23 različita termina, te otprilike isti broj definicija. Adornovski shvaćena autoritarna priroda radikalne desnice uključuje dogmatizam, rigidnost, ekskluzivnost, autoritarnost, nacionalizam, antipermisivizam, ksenofobiju, rasizam, netoleranciju, antidemokratičnost, želju za jakom državom itd. „Mainstream" desnica ih ne podnosi, smatra ih izravnim konkurentom, ali i svojevrsnim političkim šljamom koji u sebi nema elemente elitizma, aristokracije ili bilo kakvog traga burkeovskog konzervativizma.

Kad je Rumunjska ušla u Europsku uniju, ugledni britanski dnevni list Guardian objavio je priču o Stranci Velike Rumunjske, tada trećoj najjačoj stranci u državi, čiji je predsjednik Corneliu Vadim Tudor ušao u drugi krug predsjedničkih izbora (slično kao što je Le Pen konkurirao Chiracu u Francuskoj). Naslov tog teksta glasi „Rumunjski prvi dar Europskoj uniji - neofašisti i negatori holokausta."   No, poznati antisemitizam, unatoč Tudorovom posjetu memorijalnom centru Yad Vashem u Izraelu (kao što je svojedobno u posjet privatno otišao Anto Đapić), nije izrastao na krilima fašizma. Dapače, Tudorova stranka se sablažnjava na ikakve usporedbe s rumunjskim fašističkim diktatorom Ionom Antonescuom, proglašavajući ga veleizdajnikom domovine. Uostalom, Tudor, kao i svi slični populistički vođe, zapravo su bili gordi pobornici komunističkog režima i radili u obavještajnim službama ili tajnim policijama. U njihovom se desničarenju radi o puno starijem i kompliciranijem etnonacionalizmu od fašizma koji je Istočnu Europu ostavio u masi nesređenih odnosa. O tome govori i antropologinja Katherine Verdery: „Smatram da nacionalna ideologija koja je postala zaštitni znak Causescuove Rumunjske ima nekoliko autora, a samo jedan od njih je njena namjerna instrumentalizacija od strane Partije. Do izvjesne mjere, rekla bih, Partija je bila natjerana ući na teren nacionalnih vrijednosti pod pritiskom drugih, naročito intelektualaca koje nije mogla u potpunosti angžirati ni na jedan drugi način."
Poremećaji i patološke deformacije političkog razvoja započinju propašću Austrougarskog, Ruskog i Otomanskog carstva nakon kojih su ostali nesređeni odnosi. Većina naroda imalo je i pod imperijima svoje državne ili poludržavne organizacije i pripadajuću političku svijest. Pod utjecajem jezičnog nacionalizma i propašću imeprija, ti narodi su se našli u stanju fluidnih granica, mješanih gospodarstava i snažnih nacionalnih osjećaja. Nastala politička histerija okrenula je istočnoeuropske narode jedne protiv drugih. Razne nacionalne „znanosti" dovele su do poremećaja inače demokratskog pokreta nacionalnog osvještenja i stvorile „antidemokratski" šovinizam. Istočna Europa u tome nipošto nije jedini primjer, međutim, ona još nije zatvorila to poglavlje povijesti, već ga je prešutila. Poznati mađarski disident i vjerojatno najveći politolog sedamdesetih godina u višegradskim državama Istvan Bibo prepoznao je takav razvoj i još tada zaključio da će u budućnosti klica budućeg većeg rata biti opet za teritorij, jezik i pravo državnosti, i to na području Istočne Europe, najvjerojatnije Balkana. Preciznost njegovih predviđanja očituje se u divljačkom nacionalizmu koji se pretvorio u sofisticiran populizam i projekciju krivnje prema Drugima.

Dobro poznata formula optužila je Židove i judeomasone, antikriste i komuniste za zlodjela učinjena u tranziciji i državnom osamostaljivanju, iako je tek šačica ljudi spremno za ponovnu komunističku borbu. Broj Židova je iznimno malen u Istočnoj Europi, uz relativnu iznimku Mađarske. Dežurni krivci su uvijek Romi, a potom i autohtone, «špijunske» manjine koj, po radikalno desnom razmišljanju, plesanjem svojih narodnih plesova i razgovorom na vlastitom jeziku čine veleizdaju državnih interesa. Tako je vođa bugarskog Nacionalnog saveza Volen Siderov odlučio da bi svaki javni (pa i privatni) govor na ne-bugarskom jeziku trebalo sankcionirati, čime je izravno ciljao na romsku i tursku manjinu u Bugarskoj. Anakronizam koji je prisutan u ovakvim porukama ostavlja dojam da se radi o pričama iz tridesetih godina prošlog stoljeća, no stvarnost je varljiva; posljednji veliki rezultati na opisanim ekstremno desnim platformama stvaraju snažne stranke poput mađarskog Jobbika, Lige poljskih obitelji, Slovačke narodne stranke, od kojih mnoge sudjeluju čak u vladama!
"Uglađena" zapadnoeuropska desnica ne ide tako daleko. Dapače, u programu austrijskih slobodaraca spominju se zasluge i autohtona pomoć u stvaranju „austrijanstva" ne samo Nijemaca, nego i Slovenaca, Talijana, Hrvata, Mađara, Čeha... Njihov protektivni nacionalizam usmjeren je imigraciji iz Azije i Afrike, često praćen ekstenzivnim rasizmom i protivljenju islamizaciji društva (čelnik Flamanskog interesa Phillip Dewinter već godinama govori o arabizaciji Europe).

Prema istraživanju Europske komisije iz 2006. godine, 32 posto građana EU-a vjerovalo je svojim parlamentima, 28 posto njih u svoje vlade, a tek 14 posto svojim političkim strankama. Radikalno desne stranke ovdje se nalaze u specifičnoj poziciji, jer svojim populističkim stavom napadaju etabliran politički poredak kao elitistički. Postavljajući sebe kao rušitelja tog elitizma, radikalno desne stranke nastoje pokazati da «govore s pozicije naroda» i da predstavljaju «glas naroda koji biva ignoriran od ostalih političara». Kao dotadašnji politički outsider, radikalna desnica posebno brine o neokaljanosti svog ugleda na vladajućim pozicijama. Pošto većina radikalno desnih stranaka nije bila u vladi ili, barem, nije slagala vladinu koaliciju, spremno napada liberalizam u politici, kulturi i društvu kao osnovicu krivnje za ekskluzivnost i elitizam. Njemački politolog Hans Georg Betz uočava sposobnost radikalne desnice da prekrši tabue i javno progovori o složenim problemima na jednostavan, ali radikalan način. Stalno se krećući na ivici zakonskih odredbi, primjerice kod rasizma, predstavljaju se kao «svježa politička snaga koju mainstream stranke kažnjavaju zbog otvorenosti».

Le Pen je jednom sažeo razmišljanje radikalne desnice o Europi: «Kako bi Europa bila realnost, morao bi postojati istinski europski osjećaj; zato smo izrazili želju za prodorom iza patriotskog, iza naših osjećaja za nacionalni patriotizam, kako bi se dostigao europski patriotizam. To znači da neće biti Europe ako joj nije suđeno da postane nacijom. Ova nacija može samo nastati kroz potrebu obrane protiv vanjskih prijetnji, a Bog zna da postoji dovoljno prijetnji Europi.»

Zanimljivo je da se radikalna desnica sve više rješava svoje „euroskeptične" strane jer uviđa da im udaljavanje od euroskeptičnosti omogućava bolje izborne rezultate i veću moć. Nizozemski politolog Cas Mudde u svojoj knjizi o radikalno-populističkim strankama u Europi dijeli njihovo opredjeljenje na euroentuzijaste, europragmatičare, europrotivnike i euroskeptike. U prve smješta jedino austrijske Slobodarce. Kao europragmatičare vidi jednu od najvećih rumunjskih stranaka, Stranku Velike Rumunjske, jer je njihov čelnik Corneliu Vadim Tudor ulazak Rumunjske u EU prokomentirao riječima kako to «nije kapitulacija, već realpolitika». Protivnici Europske unije nalaze se među 15 «starih» članica, ponajviše u tradicionalno euroskeptičnim društvima kao što su Velika Britanija i Danska, dok euroskeptici okupljaju i najpoznatije radikalno desne stranke poput Flamanskog interesa, Nacionalnog fronta, Sjeverne Lige, Lige poljskih obitelji (Liga Polskich Rodzin, LPR), a Mudde takvom strankom vidi i Hrvatsku stranku prava (HSP), iako Hrvatska još nije članica EU-a. Euroskeptici ne odbacuju udruživanje u Europi per se, ali se oštro protive Europskoj uniji kakva je stvorena u Maastrichtu. Ti stavovi se ocrtavaju u izbornim sloganima: Ne Maastrichtu - Da Europa domovina (FN), Da Europi - Ne Europskoj Zajednici (REP), Da Europi - Ne Bruxellesu itd.
Nacionalistička postfašističko-ksenofobna internacionala svoj je najveći integrativni uspjeh na europskoj razini postigla u Kontaktnom forumu za europske patriotske i nacionalne stranke i pokrete sa sjedištem u Beču. Zadatak je tog foruma održavanje godišnjeg sastanka i zajedničke akcije na europskoj razini. Forum je izdao i Bečku deklaraciju patriotiskih i nacionalnih pokreta u Europi koja se sastoji od osam točaka:

1. Zasnivanje Europe slobodnih i nezavisnih nacija unutar okvira konfederacije suverenih država-nacija;
2. Odbacivanje svih pokušaja stvaranja ustava za centralističku europsku super-državu;
3. Jasno odbacivanje neograničenog proširivanja europske integracije na geografsko, kulturno, religijsko i etničko ne-europsko područje Azije i Afrike, uključujući Tursku;
4. Učinkovita zaštita Europe protiv opasnosti poput terorizma, agresivnog islamizma, super-moćnog imperijalizma i ekonomske agresije država s niskim budžetom;
5. Trenutno zaustavljanje imigracije u sve države Europske unije, također i u područjima tako zvanog ponovnog spajanja obitelji;
6. Pronatalistička obiteljska politika koja cilja na velik broj djece unutar tradicionalne obitelji europskih etničkih zajednica (Völker) ;
7. Solidarna borba europskih etničkih zajednica protiv socijalnih i ekonomskih učinaka globalizacije;
8. Obnova socijalnih sustava država članica EU-a i socijalna pravda za europske etničke zajednice.

Može li se išta napraviti da se nekako spriječi poguban i protudemokratski rast krajnje desnice? Dariusz Aleksandrowitz sa Sveučilišta u Berlinu, koji proučava radikalnu desnicu, smatra da se može i, dapače, da neke zemlje EU to vrlo učinkovito rade. „U Njemačkoj, primjerice, vladine su institucije aktivne i učinkovite u kontroliranju desno populističke scene s obzirom na ksenofobiju, rasizam i slična pitanja". Iako radikalne desničarske grupacije preuzimaju lokalnu vlast u pokrajinama nekadašnje Istočne Njemačke, prilično su ograničene i ne uspijevaju dosegnuti predstavljenost na državnim razinama. NPD i Die Reoublikaner, dvije najpoznatije njemačke radikalnodesne stranke, jedva da su uspjele dobiti pokoje mjesto u Europarlamentu. Neke druge države, ističe Aleksandrowitz, nisu toliko sretne, ali i one pokušavaju umiriti populističke ispade svojih radikala. Tako je belgijski Ustavni sud 2003. godine, zbog rasističkog govora mržnje i poticanja na likvidaciju emigranata, zabranio djelovanje vrlo jake flamanske stranke, Vlaamse Blok. Međutim, njegovi su vođe samo preimenovali svoju stranku u Vlaams Belang (Flamanski interes) i nastavili s djelovanjem, stvorivši još snažniju stranku.

No, rijetko je koja zapadnoeuropska desničarska stranka imala tako dobar rezultat kao istočnoeuropski pandani. Slovačka narodna stranka dobila je strahovito mnogo glasova koji su doveli šovinizam u samu vladu. Slovački su desničari poludjeli od sreće tijekom vrlo neugodnog slučaja kad je slovačka vlada zabranila mađarskom predsjedniku prelazak prekograničnog mosta između dviju zemalja, kad je ovaj htio posjetiti mađarsku manjinu u Slovačkoj. Poljska stranka Liga poljskih obitelji uživa ogromnu potporu Katoličke crkve i jedna je od najvećih radikalno desnih stranaka u Europskom parlamentu. Mađarski Jobbik javno govori što mađarski konzervativci misle - a to je pripojenje svih «mađarskih pokrajina» u Veliku Mađarsku, dok njihovi velikoetatistički drugovi u Stranci Velike Rumunjske spremno vode kampanju pripojenja Moldavije i iskorijenjivanja Roma.

Zvijezde očito sjaje za istočnoeuropsku krajnju desnicu u kojoj još vlada ideologija Blut und Boden.