Probrano se društvo okupilo u restoranu Sky, na vrh splitskog tržnog centra Joker i tamo jednoglasno izabralo Željka Keruma za predsjednika friško osnovane Hrvatske građanske stranke. Tako je, eto, najgori gradonačelnik u historiji tog dalmatinskog grada, veletrgovac i primitivac prve klase, krenuo u novu političku avanturu: cilj mu je, kaže, osvojiti 10 mjesta u Saboru Republike Hrvatske i u Vladi te zemlje imati dva (bukvalno) svoja ministra. I opet se u hrvatskim medijima s intelektualnih visina govori o tome kako čovjek sa, kako ga je opisao Viktor Ivančić, frizurom nalik ribanom kupusu, ne može predstavljati Split niti voditi građansku stranku, jer ne samo da je seljak rodom i porijeklom, nego je i enciklopedijski primjerak svih razloga zbog kojih se ta riječ (seljak) odavno ne odnosi za nečije mjesto rođenja, nego na stanje svijesti. Podsjeća se na sve Kerumove gafove, rasističke izjave, pa se onda tekstovima magazinskih priloga dnevnika educira trgovčeve glasače, baš kao da oni što su spremni glasati za Keruma i sve balkanske kerume nešto čitaju...

Sve, dakle, liči na ono vrijeme u kojem je feudalista s „gornje strane" Jadranske magistrale najavio kandidaturu za prvog čovjeka Splita, izazvao opći podsmijeh i malo kasnije preuzeo vlast od prethodnika uspješnih jedino u aktivnom neradu i međusobnim sukobima.

U restoranu na vrhu Avazovog tornja u Sarajevu, za sada se okupio samo Adnan Terzić. Bivši i još uvijek najuspješniji predsjednik Vijeća ministara BiH prvo je, kako se to sportskim riječnikom kaže, zvučno pojačanje Saveza za bolju budućnost BiH, novoformirane bh. stranke, čiji je osnivač Fahrudin Radončić, vlasnik najmoćnije medijske imperije u BiH, kompanije Avaz i jedan od najdražih bošnjačkih sinova tranzicije. U Sarajevu se, sedam dana nakon što je Radončić odlučio za put prema vlasti, niko sa podsmijehom ne osvrće na njegove planove. Iz nekog, potpuno nejasnog razloga - obzirom na iskustvo prema kojem je od svih rješenja uvijek moguće ono najgore - Radončićeva odluka se ili ignorira ili ga se unaprijed osuđuje na poraz, jer, kao, niko od bitnijih aktera političkog života ne misli pod njegovu komandu, dok je svima poznato ko je i kakav je Mali zmaj velikih ambicija i zašto se, na kraju krajeva, odlučio pokušati biti liderom Bošnjaka. Baš kao da budući Radončićevi glasači čitaju nešto osim Dnevnog avaza...

U zemljama retardirane demokratije uvijek se iza velikih riječi o nacionalnom preporodu kriju sasvim jasni, ekonomski, motivi. Radončić, naravno, nije izuzetak. Dok drvi o „stavljanju svojih resursa na raspolaganje svom narodu", „ugovoru s narodom", „vraćanju dostojanstva Bošnjacima", „odbrani lika i djela Alije Izetbegovića", „izgradnji 1200 kilometara autoputa", on računa kako kompaniju posrnulu kreditnim zaduženjima može spasiti onako kako ju je i napravio. Samo što mu ovaj put milione neće, kao davnih, Izetbegovićevih godina, dijeliti predsjednik SDA, nego će to obaviti sam.

Možda je, zaista, godinu dana, koliko je ostalo do općih izbora u BiH, nedovoljno za ozbiljan rezultat stranke koja nema članstva, nego ga misli skupiti skupiti dijeleći 100.000 pristupnica u Dnevnom avazu, nema stranačke infrastrukture, niti se njen predsjednik može pohvaliti respektabilnim saradnicima... Samo što, rekosmo, iskustvo govori kako je od svih rješenja uvijek najizvjesnije najgore. I još je puno, previše toga što Radončiću odgovara. Ukoliko se, a teško da hoće, reisu-l-ulema Islamske zajednice ne predomisli i ne promijeni stranu, ulogu stranačkih kancelarija SBBBiH obnašat će džamije, dok će predsjednike mjesnih odbora, barem u početku, igrati hodže odane Ceriću. Najozbiljniji konkurenti Malog zmaja su, pak, u rasulu:

SDA je nakon kongresa zabavljenja, uglavnom, sama sobom i unutarnjim kadrovskim prekompozicijama u kojima Sulejman Tihić ima sve manje saveznika. Silajdžićeva Stranka za BiH, iako deklarativno multietnička a suštinski bošnjačka partija, od svog je nastanka društvo jednog (Silajdžićevog) lica, koji u brojnim i utjecajnim Avazaovim izdanjima, ali i dijelu liberalnih medija, odavno nema nikakvu podršku. Radončićev, kako ga je nazvao, politički projekat u prednosti je i nad Socijaldemokratskom partijom BiH: za razliku od SDP-a koji računa na glasove svih naroda u BiH te zato, ali i zbog svoje prirode, ne može - kao Dodikovi navodni socijaldemokrati - manipulirati nacionalizmom, Radončića bosanski Srbi i Hrvati ne zanimaju, jer njegova Bosna i nije jedinstven politički prostor, nego unija tri regije u kojoj Srbi na svom teritoriju rade šta hoće, Hrvati na svom isto tako, dok na bošnjačkoj zemlji gospodari on.

Balkanski narodi najviše liče u svojim glupostima, a upravo je to nešto s čim se u svakom predviđanju gore budućnosti mora računati. Nije, uostalom, niti Željko Kerum jučer postao poznatom po tome što se obogatio na nezakonit način, niti je, zbog stranačkih rashoda počeo izrabljivati svoje uposlenike, kao što se ni njegov primitivizam nije probudio u emisijama HTV-a. No, ništa od svega što se o njemu znalo, biračima nije bilo važno. Punoljetni Splićani su jučer, kao što bi punoljetni Bošnjaci mogli sutra, modulirali definiciju socijalizma kao sistema u kojem je vlast krala, ali je i narodu davala i podržali nekoga za koga vjeruju da se već obogatio toliko da bi sada mogao početi dijeliti. Pri tome je porijeklo bogatstva, naravno, sasvim nevažno, baš kao i mjesto rođenja onih koji glasaju i onih za koje glasaju.

Otkako je došao u Sarajevo da proda Sandžačke ćehaje, zbirku narodnih priča iz Sandžaka koju je sam objavio, pa sve do press konferencije na kojoj je sebe predstavio bošnjačkim Berlusconijem, Fahrudin Radončić nije skrivao višak ambicija i manjak skrupula. A s takvima uvijek treba ozbiljno računati. Onako kao što Radončić računa na politiku kao sredstvo za daljnje ostvarivanje megalomanskih ciljeva. Pri tome, uopće ne mora pobijediti naredne godine. Dovoljno će biti da SBBBiH postane parlamentarna stranka s kojom se zarad formiranja vlasti mora koalirati. Kada se, dobro, ako se to dogodi, dio BiH sa bošnjačkom većinom funkcionirat će poput Avaza, medijskog koncerna u kojem je oduvijek vladala sloboda Radončićevog mišljenja, a ucjene bile i ostale legitimno sredstvo bogaćenja ili prijećenja neistomišljenicima, odnosno poput jedine privatne regije na svijetu, Dodikove Republike Srpske, u kojoj se živi onako kako se radi za Željka Keruma - robovski.