Suspense je u zraku. Mediji iz dana u dan nagađaju, građani sa nestrpljenjem očekuju odgovor na pitanje: hoće li se Crna Gora zadužiti kod MMF-a? Hoće li mala ali ponosna država uzeti 200 miliona kredita od agenta kapitalizma, čija neoliberalna inkarnacija, evo, doživljava posljednje dane, odlučna da sa ovog svijeta ne ode prije nego što imenuje dostojnog nasljednika i sa sobom u berzom-pulsirajuće Ništa ne povuče što više biomase koja se odaziva na ime čovjek?

Evo krasnog vica o MMF-u iz uzbudljivog spisa Nevidljivog komiteta (iza kojeg stoji Julien Coupat i skupina Tarnac 9, uhapšena u novembru 2008. zbog optužbe za terorizam) - "Nadolazeća pobuna". Kaže ovako: "Pitanje: kako zovemo hiljadu ekonomista MMF-a na dnu mora? Odgovor: dobar početak".

Drugi vic iz istog spisa glasi: "Dvojica ekonomista razgovaraju. Prvi kaže: Razumiješ li ti što se zbiva? Drugi kaže: evo, odmah ću ti objasniti. Našto prvi kaže: ne, ne, i ja sam ekonomista, i ja znam objasniti. Pitanje je: razumiješ li?".

Doista: znam da crnogorska Vlada i opozicija, koja pruža nepodijeljenu podršku faustovskom sporazumu sa MMF-om, znaju objasniti zašto treba uzeti kredit. Ali moje pitanje glasi: razumiju li što to zaista znači?

Jugoslovenska implozija

Ono što nam se kao odgovor nudi u medijima provincijalni je amaterski teatar, tragedija koja se, nehotično, bez namjere autora i glumaca, pred očima anestezirane publike, pretvara u komediju. Naši eksperti trude se da građanima Crne Gore MMF predstave kao Veliko Drugo: MMF će crnogorsku ekonomiju napokon transformisati i postaviti na "zdrave osnove" - suzbiti korupciju i samovolju crnogorske vlasti koja, bez MMF-a da je nadgleda, pustoši državu. Opis aktivnosti vlasti je prilično tačan: problem je u bajkovitom opisu onoga što nam se obećava kao budući doprinos MMF-a našem blagostanju.

Crna Gora, kao članica-republika Titove Jugoslavije, već ima iskustvo "plodne saradnje" sa MMF-om. Profesor ekonomije Michel Chossudovsky sa University of Ottawa u radu "Dismantling Yugoslavia, Colonising Bosnia" opisuje saradnju koja je pripremila teren za ekonomski kolaps države čiji će ostaci izgorjeti u ratovima devedesetih.

Chossudovsky piše: "Kroz dominaciju u globalnom finansijskom sistemu, zapadne sile su, zarad svojih nacionalnih i kolektivnih strategijskih interesa, oborile jugoslovensku ekonomiju na koljena". Kako?

Za odgovor na to, treba otići natrag u 1979. Do te godine, naime, Titova Jugoslavija bila je "regionalna industrijska sila i ekonomski uspjeh". U dvije decenije koje su prethodile toj godini, GDP je godišnje rastao prosječno za 6.1 procenat (to je, radi usporedbe, prema izvještaju CNN-a, kao rast u prvom kvartalu 2009. u super-Kini), zdravstvena zaštita bila je besplatna, pismenost 91 procenat, a prosječan životni vijek 72 godine.

Ono što se dalje dešavalo Chossudovsky opisuje ovako: " Jugoslovenska implozija bila je dijelom rezultat mahinacija SAD-a. Uprkos politici Nesvrstanosti i trgovinskim vezama sa Evropskom unijom i samim SAD, Reaganova administracija nanišanila je jugoslovensku ekonomiju u National Security Decision Directive (NSDD 133), "Us Policy towards Yugoslavia", dokumentu iz 1984., čija je cenzurisana verzija objavljena 1990... SAD su se ranije pridružile internacionalnim kreditorima kod kojih se Beograd zadužio, da bi se sprovela prva runda makroekonomskih reformi , što je počelo 1980., kratko pred smrt Maršala Tita. Inicijalna runda rekonstrukcije uspostavila je šemu. Kroz osamdesete, MMF i Svjetska banka periodično su propisivale nove doze gorkog ekonomskog lijeka, sve dok jugoslovenska ekonomija lagano nija pala u komu.
Od početka, programi koje je sponzorisao MMF ubrzavali su dezintegraciju jugoslovenskog industrijskog sektora. Industrijska proizvodnja je do 1990. pala na minus deset posto rasta a država blagostanja je demontirana, uz predvidljive društvene posljedice. U međuvremenu, sporazumi za restrukturiranje duga doveli su do povećanja zaduženja".

Neokolonijalna Bosna

Chossudovskyjev članak, čiji nas se odjeljak "Neokolonijalna Bosna" ovdje naročito tiče, objavljen je u proljeće 1996.

"Sa mirovnim dogovorom koji garantuje NATO oružje, Zapad je pokrenuo program "rekonstrukcije" koji je suverenitet masakrirane zemlje sveo na najniži nivo koji u Evropi viđen nakon Drugog svjetskog rata. Taj se program velikim dijelom sastoji od pretvaranja Bosne u podijeljenu teritoriju pod NATO okupacijom i zapadnom administracijom", piše Chossudovsky.

On konstatuje da je na osnovu Dejtonskog sporazuma Zapad u Bosni uspostavio kolonijalnu administraciju. Napominje da su nakon rata ekonomsku politiku u Bosni preuzele Bretton Woods institucije i Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj. MMF je preuzeo Centralnu banku, kojoj nije dozvoljeno da funkciniše kao Centralna banka. Chossudovsky: "Da bi se Bosna ikada spasila od pustošenja koje su joj donijeli rat i neokolonijalizam, biće nužna masivna obnova. Ali sudeći po istoriji Balkana, zapadna pomoć prije će Bosnu odvući u Treći svijet nego je uzdići do jednakosti sa njenim evropskim susjedima".

Chossudovsky se suprotstavlja zvaničnoj, medijski kreiranoj "istini" o mračnom raspadu Jugoslavije: Zapad jeste zaustavio rat u Bosni, ali time je samo okončao ono što je započeo. On kao mitološku i ideološku odbija tezu po kojoj se Jugoslavija raspala zbog vječnih, gotovo onostranih etničkih mržnji, pa umjesto toga nudi ekonomsko objašnjenje. U njegovoj priči, Ante Marković nije pozitivan lik.

U odjeljku "Gospodin Marković ide u Washington", Chossudovsky podsjeća da se na jesen 1989. Marković u sreo sa Georgeom Bushom ocem. Tema razgovora bio je novi "paket pomoći" Jugoslaviji. Da bi dobio pomoć, Marković prihvata žestoke reforme: devalvaciju valute, zamrzavanje plata i, najvažnije, započinje proces ukidanja društvenog vlasništva. Cilj je masovna privatizacija i ukidanje javnog sektora. Prema podacima Svjetske banke, nakon Markovićeve posjete Americi, likvidirano je 2 435 industrijskih preduzeća. Onda je došao rat, a prostor Jugoslavije rascjepkan je na male "tržišno orjentisane" ekonomije.

U knjizi "Pravo na pobunu. Uvod u anatomiju građanskog otpora" Igor Štiks i Srećko Horvat zaključuju:

"Jasno je da su početkom 90-ih zapadni kreditori zadovoljno trljali ruke, "šok terapija" je uspjela, a vanjski dug Jugoslavije pažljivo je podijeljen među državama nasljednicama, koje su sada, htjele to ili ne, morale krenuti u "strukturalne prilagodbe", a neke su se, poput Hrvatske, toliko zadužile da su ubrzo nadmašile cjelokupni vanjski dug prezadužene socijalističke Jugoslavije. Raspad Jugoslavije otvorio je mogućnost da se u državama direktno pogođenim ratom konsolidiraju novi, često povezani, režimi kojima će šok rata i razaranja omogućiti da bez otpora učvrste nove oligarhije (s mnogim članovima iz stare okoštale oligarhije) i raspodijele među sobom ogromno društveno bogatstvo".

Još koliko, Veliki Štrumfe?

O tome kako to radi MMF piše i politički filozof Peter Hallward, autor knjige "Damming the Flood: Haiti, Aristide, and the Politics of Containment". Samo dva dana nakon razornog zemljotresa na Haitiju, MMF je dao sve od sebe da ionako siromašnu zemlju gurne dublje u dužničko ropstvo. MMF je razorenoj zemlji odobrio zajam - ne, ne donaciju - od 62 miliona funti. Haiti MMF-u već duguje 101 milion funti. MMF je za svoje dobročinstvo zahtijevao da vlada u zemlji koja vapi za pomoći poveća cijenu struje, zamrzne plate i obuzda inflaciju. Hallward zaključuje: "Kriza je iskorištena za sprovođenje neoliberalnih reformi u zemlji koja je već na koljenima. Ukupni dug Haitija iznosi 546 miliona funti. Samo 2003., Haiti je potrošio 35 miliona funti na ime servisiranja pozajmljenih 24 miliona - plaćajući više nego što su primili".

Kao što se mora odbaciti ideja "za sve je kriv Zapad", kojom svoju bezgrješnost u ratovima za raspad Jugoslavije brane tadašnje nacionalističke elite, tako se mora odbaciti i ideja da je Zapad dobrodušni civilizator, koji je sa tugom i zebnjom posmatrao naše divljačke sukobe, da bi se konačno umiješao i kultivisao nas, pripitomio i oplemenio, te na koncu proširio svoj Rajski vrt demokratije i kapitalizma i na naše gore i dolove. Očito je da, uprkos svemu, to nije samo po sebi razumljivo, pa stoga vrijedi napomenuti: MMF nije instrument Velikog drugog, koje će povesti računa o našoj sudbini (dok mi samo treba da se prepustimo i da ga štujemo). Ideja da negdje, u obećanoj zemlji, tamo daleko na krajnjem zapadu svijeta, postoji savršena demokratija i kapitalizam sa ljudskim likom, po uzoru na koji i mi imamo izgraditi svoje društvo i ekonomiju, nije samo bizarna, infantilna i urnebesna. Ona je i operativna.

Političke i intelektualne elite, okružene kordonima ideološke policije sačinjene od NVO aktivista, djeluju, dejstvuju, kao da to stvarno postoji, kao da će neoliberalna utopija doista trajati još hiljadu godina. Gromoglasni uzvici "Hoćemo MMF", koji ovih dana odzvanjaju crnogorskim brdima, dokaz su tome.

U toj bajci MMF je neka vrsta istočnjačkog učitelja koji, a da to nije čak ni paradoksalno, stiže sa zapada. On uči da je, prije nego pobijedimo opake neprijatelje tržišta i otvorenog društva, nužno pobijediti sebe. On uči harmoniji: da bismo se stopili, sjedinili sa bestjelesnim tržištem, najprije moramo savladati sopstvene inhibicije, koje se javljaju u obliku socijalno osjetljive države (što Crna Gora, i utoliko smo bliži neoliberalnoj utopiji, svakako nije). Moramo savladati nagone, čiji su glasni i zamorni agenti radnici i siromašni . Moramo prevladati sopstvene antagonizme, koji uzimaju spoljnu formu društvene borbe. Kada sve to prevaziđemo, kada nakon posljednjeg testa Veliki Učitelj napokon procijeni da smo spremni... Da, zaista: što onda?

U crtanim filmovima o štrumfovima često se ponavlja scena koja može poslužiti kao metafora odnosa MMF-a i dužnika. U toj sceni, štrumfovi slijede Velikog štrumfa, mudru starinu koja ih nekamo vodi. Samo on zna put: ostali ga tek poslušno slijede. Ali u jednom trenu štrumfovi postaju umorni i nestrpljivi, jer put se odužio, a cilj kao da neprekidno izmiče. Tada štrumfovi stanu zapitkivati: još koliko, Veliki štrumfe? I put se nastavlja...

Stvar se može saopštiti i drugačije: MMF je nalik na onog dresera koji je rekao - "Baš kad sam psa naučio da ne jede, on je crkao".