Put do mogućega povratka britanskih laburista na vlast 2015. godine bit će dug i trnovit, no za novoizabranog šefa laburista Eda Milibanda jedno od najvećih iskušenja na tom putu stiže već danas, kad će njegov brat i protukandidat na stranačkim izborima David Miliband odlučiti hoće li biti član njegove vlade u sjeni. I za jednoga i za drugoga bit će to iznimno teška odluka.

Jučer je David Miliband u prvom javnom istupu, nakon što je poražen od svoga mlađeg brata, pozvao svoje sljedbenike da ne dopuste ponavljanje rivaliteta kakvog pamtimo iz vremena Tonyja Blaira i Gordona Browna, nazivajući Eda "velikim političkim vođom". "Nema nikakvih frakcija, niti sapunice", kazao je David, koji se jučer ipak nije želio izjasniti hoće li nastaviti političku karijeru pod vodstvom svoga brata, ili će napustiti politiku.

Karizmatični brat

Iako je stariji Miliband do samoga kraja bio izraziti favorit dramatičnih laburističkih izbora, mlađi i karizmatičniji Ed odnio je pobjedu s tijesnom prednošću od svega 1,3 posto glasova. Koliko god bila statistički mala, ta je prednost vjerojatno zauvijek pokopala nade starijega Milibanda da će postati prvi čovjek britanskih laburista. Prošle je godine David Miliband odbacio ponudu da preuzme novouspostavljenu funkciju europskog ministra vanjskih poslova, no ipak je odlučio ostati u Londonu, kako bi sudjelovao na izborima za nasljednika Gordona Browna.

Njihovu međusobnu bitku - neviđenu u suvremenoj politici - poticali su krvoločni britanski mediji, priželjkujući šekspirijansku dramu i osobni razdor između politički sukobljene braće, iako su na početku obojica uvjeravala kako je bratska ljubav važnija od politike.

Tabloidima su pritom išle naruku njihove međusobne razlike, koje nije bilo moguće prikriti. Jedan od njih - stariji David - tipičan je Blairov čovjek koji se politički profilirao upravo kao savjetnik Tonyja Blaira u njegovim najboljim danima devedesetih, aktivno sudjelujući u izradi programa Novih laburista. Mlađi brat, Ed Miliband, Brownov je kadar, koji je u svom prvom govoru nakon objave pobjede rekao zauvijek zbogom i Blairu i njegovim Novim laburistima. Ed obećava povratak tradicionalnoj bazi laburističke stranke, odnosno ljudima koji žive od svoga rada, radničkoj klasi, premda je posve jasno da se laburisti u Britaniji neće vratiti na vlast sve dok ne povrate glasove razočaranoga radništva, ali i odmetnute srednje klase, koja sada još uvijek nestrpljivo iščekuje hoće li uspjeti projekt Davida Camerona i Nicka Clegga.

Ljevičarski imidž

Nakon što je pobijedio na stranačkim izborima upravo na lijevoj paradigmi i na potpori sindikata, što je onda opravdano objašnjeno kao laburističko skretanje ulijevo, Ed Miliband je laburiste i cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo morao razuvjeriti - i to je njegovo drugo veliko iskušenje - da je ljevičar. Odjednom je postao centrist, kakvim su obično smatrali njegova glavnog takmaca. 

Blairovo nasljeđe ipak je učinilo svoje, jer se laburistička stranka već odavno oprostila sa svojim ljevičarskim imidžem. Osim toga, konzervativci britanskoga premijera Davida Camerona priželjkivali su upravo ovakav ishod: tijesnu pobjedu koja najavljuje mogućnost dubljih podjela i izbor "Crvenog Eda" za novoga šefa, jer upravo su konzervativci inzistirali na takvoj etiketi i njegovu ljevičarstvu, predstavljajući ga kao taoca sindikata i čelnika stranke koja okuplja društvene gubitnike.

Naravno, cilj je izazvati podjele između sindikalnoga dijela laburističkog elektorata i zastupnika u britanskom i europskom parlamentu, koji predstavljaju stranačku nomenklaturu, a na izborima su većinom podržali Davida, a ne Eda. "Nisam Crveni Ed!", poručivao je stoga Ed Miliband sa stranačke konvencije u Manchesteru, pokušavajući oprati nametnutu stigmu, s upitnim ishodom.

Životni trenutak

Kad se svibanjskim izbornim krahom njegova političkog mentora Gordona Browna ispraznilo čelno mjesto laburista, Ed Miliband nije puno oklijevao prihvatiti najveću priliku svoje političke karijere. "Pa zar se neću kandidirati zato što se David kandidirao? Da on nije istaknuo svoju kandidaturu, ne bih imao nikakvih dilema", objasnio je kasnije mlađi Miliband britanskom Guardianu svoju tešku životnu odluku, jer je cijeli svoj život, kao četiri godine mlađi brat, proveo u sjeni svoga starijeg brata.
Najprije u istoj školi, koju je pohađao nakon Davida, u sjevernom Londonu, a onda je za starijim bratom došao i na Oxford, gdje je pohađao isti studij, na istom fakultetu. Potom i u politici: najprije je za Davidom stigao u Donji dom britanskoga parlamenta, a onda je ubrzo s Davidom sjeo za isti stol u britanskoj vladi. David je bio ministar vanjskih poslova, a Ed ministar energetike i zaštite okoliša, što je bio prvi takav slučaj bratske podjele mandata poslije Drugoga svjetskog rata.

Na koncu je svanuo i taj dan. Na izborima za prvu stolicu laburista, Ed je konačno pretekao svoga starijeg brata, kojemu je cijeli život gledao u leđa. Bio je to njegov životni trenutak.

Briljantni ljevičar

Ed Miliband rođen je na Božić 1969. godine, od oca utjecajnog marksističkog intelektualca Ralpha Milibanda, poljskog židova koji je u Britaniju stigao 1940., bježeći iz Europe pred Nijemcima, i majke učiteljice Marion Kozak, koja je iz Poljske u Britaniju stigla pedesetih godina.

David i Ed Miliband odrastali su u otvorenom i intelektualnom okružju. Njihov dom uvijek je bio ispunjen raspravama, u koje su i oni bili pozivani da se uključe. Opisujući svoje iskustvo s Oxforda, Ed je u tom razdoblju otkrio svoju aktivističku žicu, shvativši da ga je "politika uvijek motivirala više od akademskog svijeta". 
Nakon fakulteta, Ed proživljava kratkotrajno iskustvo rada u medijima, kao istražitelj na televiziji, no onda nastavlja karijeru u laburističkoj stranci. Harriet Harman, ugledna laburistička zastupnica i čelnica laburista od Brownove ostavke do Milibandova izbora, opisala je Eda iz tih godina kao "briljantnog lijevo orijentiranog mladića". 
Ed Miliband potom odlazi za savjetnika u kabinet tadašnjeg ministra financija u Blairovoj vladi Gordona Browna. Nekako u to vrijeme stvaraju se dva nepomirljiva tabora - Blairov i Brownov - koji su i nerazdvojnu braću ostavili na suprotnim obalama. Tada su neki upravo u Edu vidjeli osobu koja bi mogla ponovo pomoći uspostavi pokidanih veza između dvaju tadašnjih laburističkih rivala, ponajprije zbog njegove veze s bratom Davidom, ali i zato jer je u to vrijeme hodao s Liz Lloyd, koja je također radila za Blaira. Cijelo to vrijeme braća su ostala bliska, a čak su neko vrijeme živjeli i u odvojenim stanovima u istoj kući u sjevernom Londonu. 
Godine 2005. Ed je izabran u britanski parlament, a potom počinje njegov strelovit uspon u stranačkoj hijerarhiji, sve dok ga Brown nije imenovao za ministra u novoformiranom ministarstvu energetike i klimatskih promjena.