H-Alter potiče javnu raspravu o novim modelima razvoja društva i ekonomije. Sadržajne javne rasprave u Hrvatskoj o tome gotovo da i nema ili se vode s neoliberalističkog motrišta i iz pozicije interesa kapitala.

Sredinom rujna ove godine 'Algoritam' će izdati hrvatski prijevod poznate knjige Tonya Judta 'Zlo putuje zemljom' ('Ill Fares the Land'), u prijevodu akademika Zvonimira Baletića, o novoj ulozi socijalne demokracije u iznalaženju izlaska iz posvemašnje društvene i ekonomske krize, koja je zahvatila Europu, ali i Hrvatsku. Tim povodom objavljujemo prikaz knjige Tonya Judta, koji je napisao dr. Dubravko Radošević, znanstvenik sa Ekonomskog instituta Zagreb i docent Sveučilišta u Zagrebu (prvobitno objavljeno u časopisu 'Politička misao', Vol. 47., No. 2, 2010.).

^{Tony Judt, Ill Fares the Land:  A Treatise on Our Present Discontents,  London: Allen Lane, March 2010}

Tony Judt moderni je povjesničar poslijeratne Europe. Osnovao je institut za europske studije Remarque Institute na Sveučilištu New York, kojeg je bio direktor sve do njegove prerane smrti početkom kolovoza 2010.[1] Judt je ugledni intelektualac i polemičar angažiran u javnim raspravama o društvenom razvoju. Objavljivao je radove o francuskoj ljevici i povijesti marksizma, te perspektivama udruživanja Europe. Tony Judt je "univerzalistički socijalni demokrat", ali s dubokim sumnjama u ideologije i totalitarne pokrete. Knjiga je nastala na osnovi predavanja koje je održao 19. listopada prošle godine na Sveučilištu New York[2]. Knjiga se smatra obranom općeg dobra na osnovi pravednog društva, te pokušajem redefiniranja moderne socijalne demokracije i europskog ujedinjavanja.

Judt je u svojem ključnom djelu Poslijeratna Europa od 1945. do danas (objavljena je 2005. godine i nije prevedena na hrvatski[3]) pokušao obuhvatiti povijest cijele Europe nakon 1945. godine. Ovo  njegovo djelo navodimo jer smatramo da je duboki uvid u povijesne procese i događaje u poslijeratnoj Europi, Judtu dalo dobar osnov da - pod utjecajem globalne ekonomske krize započete 2008. godine - analizira mogućnosti daljnjeg društveno, demokratskog i ekonomskog razvitka Europe, ali i drugih društava. Knjigu Zlo putuje zemljom treba promatrati u kontekstu povijesnih istraživanja autora. Autor smatra da je "model Europa" nastao iz mješavine Judt iznosi stav kako nas je kriza 2008. godine podsjetila da je neregulirani kapitalizam sam sebi najveći neprijatelj: prije ili kasnije moglo se očekivati da će zbog ekscesa sustav doći u krizu i zatražiti pomoć države socijaldemokratske i kršćansko-demokratske teorije i prakse kao poseban put za oblikovanje društvenih sustava u pojedinim zemljama i za međudržavne odnose. Judt navodi kako se uspjeh kapitalizma u poslijeratnoj Europi odrazio u povećanoj ulozi države, jer je najveći dio javnih izdataka pokrivalo zdravstvo. osiguranje u starosti, obrazovanje, gradnju stanova i dr. Taj kapitalizam blagostanja, bio je socijalan, ali ne i socijalistički. Stvarali su ga socijaldemokrati, paternalistički katolici, te oprezni konzervativci i liberali. Krajem sedamdesetih godina, došlo je do zastoja u ekonomskom razvitku. Razdoblje ekonomskog razvoja i stvaranja novih radnih mjesta bilo je pri kraju. Jačala su "neoliberalna" mišljenja usmjerena na smanjivanje socijalnih izdataka i intervencionističke uloge države. Riječ je o kraju regulatorne države, o početku "nereguliranog kapitalizma" utemeljenom na neograničenoj liberalizaciji i tržišnoj konkurenciji u onim dijelovima javnih usluga, koje su bile sastavnim dijelom "države blagostanja", općoj privatizaciji i jačanju konzervativnih političkih opcija.

Padom komunizma devedesetih godina, post-komunizam je izazazvao goleme poteškoće u lijevom spektru političke scene. Određenom broju zemalja istočne i srednje Europe uspjelo je prevladati jaz između državnog socijalizma i tržišne ekonomije. Kapitalizam je provodio - kao osnovnu polugu "društvenog inženjeringa" - sveobuhvatnu privatizaciju, ali to je u uvjetima slabih institucija i odsustva vladavine prava, dovelo do "kleptokracije", odnosno kako Judt kaže do pojave "klepto-kapitalizma", u kojem je nestala razlika između privatizacije, korupcije i krađe.[4] Političke strane izgubile su svoju predstavničku ulogu u sustavu parlamentarne demokracije i pretvorile su se u zastupnike određenih interesnih skupina, čiji interes nije primarno usmjeren na opće dobro, umjesto zastupanja određenih segmenata društva.

U takvim uvjetima, napredna ljevica trebala je novu programsku usmjerenost, jer više nije mogla zastupati klasične skupine građana. Politička ljevica više nije mogla mobilizirati radničku klasu, jer je klasična radnička klasa, razvitkom moderne ekonomije uslužnog tipa, promijenila svoj karakter, te je izgubljena reprezentativna funkcija političkih stranaka. Na nezadovoljstvu naroda raste nova krajnja desnica, koja uglavnom mobilizira pristalice na pitanjima imigracije i ugroženosti njihovih radnih mjesta uslijed neobuzdane globalizacije.

Intelektualci u zapadnoj Europi djelomično su zadržali svoju kritičku funkciju, ali više nemaju ideala za masovniju mobilizaciju pristalica. Zbog toga je bio osmišljen tzv. "Treći put"[5], kao pokušaj da se pomire negativni efekti neograničenog kapitalističkog tržišta sa društvenim posljedicama nereguliranog kapitalizma. Nastankom globalne ekonomske krize 2008. godine, ova opcija pokazala se je prevladanom[6]. S druge strane, ekonomska kriza u Europskoj uniji, koja je započeta ekonomskim slomom Grčke početkom 2010. godine, dovela je u pitanje održivost "europskog društvenog modela". Naime, neoliberalna agenda postala je osnovni okvir unutar kojeg se kreću sve političke opcije. Tako imamo pojavu Judt smatra da bi se izlaz iz krize mogao tražiti u okviru nove post-moderne paradigme socijalne demokracije "neoliberalne ljevice" i "neoliberalne desnice", koje su prihvatile neoliberalizam kao neutralni opći okvir, ali se razlikuju samo u marginalnim pitanjima, s područja kulture (pobačaj, umjetna oplodnja, istospolni brakovi, itd.)[7].

U uvodnom dijelu knjige Judt iznosi stav kako nas je kriza 2008. godine podsjetila da je neregulirani kapitalizam sam sebi najveći neprijatelj: prije ili kasnije moglo se očekivati da će zbog ekscesa sustav doći u krizu i zatražiti pomoć države. Zbog toga moramo tražiti alternative, nešto novo, kako se takve krize ne bi ponovile. Društveni ugovor koji je bio u srži europskog društvenog modela, više ne postoji. Ali, autor smatra da bi se izlaz iz krize mogao tražiti u okviru nove post-moderne paradigme socijalne demokracije. Socijaldemokrati imaju liberalna uvjerenja glede kulturne i religijske tolerancije, ali u javnim politikama vjeruju u mogućnost zajedničke akcije društva u ostvarivanju općeg dobra. Progresivno oporezivanje i veća uloga države u pružanju javnih usluga, dodatni je sadržaj ove paradigme. Globalna kriza uzrokom je povratka keynzijanizmu (podržavljenje banaka u SAD-u, državne intervencije u industriju, etc.), ali to predstavlja samo taktički uzmak neoliberala.

Neregulirani kapitalizam doveo je do brojnih društvenih nejednakosti i narušava društvenu koheziju. U nereguliranom kapitalizmu, kakav je prevladavao zadnjih tridesetak godina, nezaposlenost i oslonjenost na socijalne pomoći, promatra se individualistički, kao neuspjeh neodgovornih i nekompetentnih pojedinaca u slobodnoj tržišnoj ekonomiji. Društvo i država ne snose nikakvu odgovornost za nezaposlenost, za razliku od keynzijanizma koji je glavnim ciljem ekonomske politike i državnog intervencionizma smatrao ispravljanje nesavršenosti tržišta i ostvarivanje "pune zaposlenosti", uz ravnomjernu distribuciju nacionalnog bogatstva. Judt navodi, kao konkretan primjer, zakone administracije Billa Clintona (ali i slične u viktorijanskoj Engleskoj), koji su svojim odredbama prisiljavali nezaposlene da prihvate bilo koji posao uz bilo koju nadnicu, ako ne žele izgubiti potporu za nezaposlene. Takvi zakoni temeljili su se na ekonomskim teorijama da ako nadnice padnu dovoljno nisko i nema nikakve druge alternative za zapošljavanje, tada će svatko naći nekakav posao i neće biti nezaposlenosti.

Kritika nereguliranog kapitalizma najčešće polazi od kritike "teorije o učinkovitosti tržišta", koja je bila prevladavajuća u zadnjih tridesetak godina, nakon napuštanja tzv. "keynzijanskog konsenzusa". Hipoteza o savršenom djelovanju tržišnih zakonitosti, u kojem cijene predstavljaju glavni instrument racionalne alokacije ograničenih resursa u ekonomiji, te su uvijek automatski (bez intervencije države) uravnotežene, prevladana je krizom 2008. Keynzijanizam je predmijevao potrebu vođenja anti-cikličke ekonomske politike, čiji je glavni cilj ostvarivanje pune zaposlenosti. Anti-cikličke ekonomske politike morale bi spriječiti buduće ekonomske depresije i osigurati "državu socijalne sigurnosti". Ključni element istraživanja Keynesa je bio da ljudi djeluju u uvjetima neizvjesnosti, tako da ekonomska politika u osnovi predstavlja upravljanje neizvjesnošću. Keynsova razmišljanja - na osnovi povijesnog iskustva iz razdoblja između dva svjetska rata - išla su u pravcu teze da u okviru laissez - faire kapitalisti nisu sposobni djelovati u svojem najboljem interesu, pa država to mora učiniti za njih, željeli to ili ne.

Socijaldemokratski koncept "države blagostanja", odnosno "socijalne države" bio je prihvaćen u Europi, posebice u Skandinaviji.[8] Zanimljivo je da se švedski model Slom komunizma devedesetih godina, prema Judtu, trebalo je iskoristiti za pozitivne društvene promjene i izgradnju nove međunarodne arhitekture, kako bi se konačno otklonile posljedice Drugog svjetskog rata i Hladnog rata socijalne države zasniva na jakom privatnom sektoru gospodarstva, ali ključni je  distributivni element ovog modela, gdje se kroz politiku oporezivanja ujednačavaju imovinske nejednakosti, radi osiguravanja javnih funkcija države i socijalne sigurnosti pojedinaca u društvu. Kako kaže Gunnar Myrdal, skandinavski model ima za cilj "zaštiti ljude od njih samih". [9] Model ne garantira društveno vlasništvo, već garantira društvenu zaštitu (primjerice, sve skandinavske zemlje, s izuzetkom Švedske, imaju privatne mirovinske sustave). Socijaldemokratske vlade osiguravale su u Europi dugo razdoblje socijalne sigurnosti, ali uz visoke stope ekonomskog rasta sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Međutim, paternalizam države, regulacija i kontrola brojnih aspekata društvenog života, te fragmentacija klasične radničke klase, sve to dovelo je do pojave tzv. Nove ljevice. Šezdesetih godina dolazi do veće individualizacije i zahtjeva za osiguranjem autonomije pojedinca u odnosu na društvo i državu.

Intelektualni konzervativizam doveo je u pitanje klasičnu, poslijeratnu socijaldemokratsku paradigmu. Klasični liberali prihvatili su ideju države blagostanja i društvene intervencije, kao i progresivnog oporezivanja i društvene akcije u korist općeg dobra. Ali, suprotstavljali su se svakom obliku autoritarne vlasti (države). To je našlo izraza 1958. u poznatim Esejima o slobodi Isaiha Berlina[10], koji je razradio koncepciju "pozitivnih sloboda" - očuvanje prava pojedinaca koje može osigurati samo država, te "negativnih sloboda" - prava pojedinca da bude slobodan u svojim individualnim pravima. Naposljetku, keynzijanski konsenzus doveden je u pitanje idejama neoliberala Čikaške škole. Ali, njihove ideje nastale su na radovima idejama libertarijanaca i konzervativaca, imigranata iz Austrije (Ludwig von Mises, Friedrich Hayek, Joseph Schumpeter, Karl Popper i Peter Drucker). Ovaj intelektualni zaokret doveo je kasnije do razgradnje ekonomskih funkcija države, dok je represivna snaga države čak i pojačana (posebice u kontekstu brobe protiv globalnog terorizma). Privatizacija je dignuta na razinu kulta. Privatizacija državne imovine bila je opravdavana većom profitabilnošću privatnog sektora, te ostvarivanja dodatnih fiskalnih prihoda, radi financiranja preostalih državnih funkcija. Ali, neke vrste gospodarskih djelatnosti nisu mogle biti privatizirane po standardnim kriterijima, zbog njihove neprofitabilnosti ili potrebe za dugoročnim ulaganjima (željeznice, poštanske usluge, i sl.). Judt iznosi podatak da je zbog nižih cijena imovine koja je privatizirana, u osnovi, britanska država izvršila neto transfer u korist privatnih investitora u iznosu od 14 milijardi funta, uz dodatak plaćanja provizija za bankovne usluge od 3 milijardi funta. Tako da je ukupni neto gubitak javnog sektora u privatizaciji državne imovine iznosio sveukupno 17 milijardi funta. Dakle, toliki iznos je britanska država platila privatnim investitorima da provede privatizaciju javnih usluga i državne imovine. [11] 

Operativno djelovanje tako privatiziranih kompanija kasnije nije pokazalo pozitivne rezultate. Primjerice, britanske željeznice posluju s gubitkom, te nadalje primaju državne subvencije, jer nije moguć njihov bankrot. Hayek nije shvatio da monopolizirane grane privrede, zbog nemogućnosti stečaja, i nakon privatizacije mogu nastaviti s neprofitabilnim poslovanjem. Ukratko, Hayek nije predvidio tzv. "moralni hazard", što je posebice došlo do izražaja u financijskoj krizi 2008., kada su u najrazvijenijim tržišnim ekonomijama banke de facto nacionalizirane. Privatizacija javnog sektora, te individualizacija, povezana s proklamiranjem egoizma i utilitarizma kao osnovnih društvenih vrijednosti modernih društava i tržišnih ekonomija, dovela je do razočaranja, političke pasivnosti, izborne apstinencije i nepovjerenja u demokratske institucije, posebice političare. Moderna društva djeluju u uvjetima "demokratskog deficita". Demokratski deficit vrlo je opasan u uvjetima indirektne predstavničke demokracije. Ukratko, participacija u demokratskom procesu nužna je za razvitak društva i općeg dobra.

Autor navodi kao prekretnicu za socijalnu demokraciju pad socijalizma i tranziciju post-komunističkih zemalja na sustave parlamentarne demokracije i tržišne ekonomije. Slom komunizma devedesetih godina, prema Judtu, trebalo je iskoristiti za pozitivne društvene promjene i izgradnju nove međunarodne arhitekture, kako bi se konačno otklonile posljedice Drugog svjetskog rata i Hladnog rata, nakon 1945.Nalazimo se u vremenu "političkih pigmejaca", kaže Judt. Zbog toga je široko rasprostranjeno duboko nepovjerenje građana u političku klasu, političke stranke i demokratski sustav godine. Rezultati tih društvenih procesa, s aspekta ubrzanog društvenog i ekonomskog razvitka post-komunističkih zemalja, prema Judtu, nisu zadovoljavajući, odnosno "razdoblje od 1989. do 2009. godine su koje su pojeli skakavci". Negativno naslijeđe realnog socijalizma, bilo je uzrokom dezorijentacije demokratske ljevice i socijalne demokracije u Europi, dok su koncepti pojačane državne uloge i njezinog intervencionizma u tržišne mehanizme, smatrani zastarjelima. Negativno nasljeđe realnog socijalizma, imalo je utjecaja na (ne)prihvatljivost lijevih programa, iako je povijesna činjenica da socijalna demokracija nikada nije transformirala u autoritarne političke sustave. S druge strane, represivne funkcije države pojačane su u demokratskim konzervativnim političkim sustavima, pod prijetnjom globalnog terorizma, dok je intervencionistička uloga države smatrana neprimjerenom u ekonomskoj politici.

Ukratko, Judt postavlja pitanje "Što da se radi?", nakon promašenih dvadeset godina. Autor ukazuje na nedostatak državničkog kapaciteta modernih političara, kakvog su imali stari političari iz razdoblja konstitucionalnog liberalizma (Winston Chruchill, Charles de Gaulle, Franklin Delano  Roosevelt etc.). Oni su predstavljali političku klasu koja je imala osjećaj duboke moralne i društvene odgovornosti u svojem javnom djelovanju za opće dobro. Danas se, pak, nalazimo u vremenu "političkih pigmejaca", kaže Judt. Zbog toga je široko rasprostranjeno duboko nepovjerenje građana u političku klasu, političke stranke i demokratski sustav[12]. Potrebne su političke reforme: novi zakoni, različiti izborni sustavi,  restrikcije u lobiranju i financiranju političkih stranaka, jačanje autoriteta izvršne vlasti, te treba osigurati mehanizme izbora takvih političkih predstavnika koji će biti odgovorni svojim izbornim konstituencama i biračima. Demokratski mehanizmi morali bi osigurati rješavanje društvenih konflikata, posebice u uvjetima sve većih imovinskih nejednakosti u post-komunističkim društvima, ali i razvijenim tržišnim zemljama. U modernim društvima ponovo su potrebna rješavanja socijalnih pitanja. Primjerice, postoji opasnost zadržavanja visoke endemske nezaposlenosti u razvijenim ekonomijama, uslijed brzih tehnoloških promjena i ekonomske globalizacije. Javlja se potreba za paternalističkom ulogom države, kako bi se sačuvala društvena kohezija.

Globalna kriza 2000. - 2008. zatekla je ljevicu nespremnom na izazove krize, te je razbila  iluzije u učinkovitosti nereguliranog kapitalizma i korporativističke tržišne ekonomije, uz minimalnu ekonomsku ulogu države. Rast nezaposlenosti, propast banaka i cijelih industrijskih grana u razvijenim tržišnim ekonomijama, tražili su hitnu intervenciju države u ispravljanju tržišnih poremećaja. Njemački kršćanski demokrati, napustili su doktrinu slobodnog tržišta, te se vratili modelu "socijalno - tržišnog gospodarstva". Ponovno je vraćen ugled državi kao "posredničkoj instituciji" između ugroženih građana i neodgovornih korporacija i međunarodnih institucija, u uvjetima globalizacije i ekonomske krize. Karl Popper kaže da je slobodno tržište doista paradoksalno. Ako se država ne umiješa, tada će se umiješati druge kvazi-političke institucije, kao monopoli, trustovi, sindikati, i drugi, reducirajući tako slobodu tržišta do fikcije. Upravo to je ključno, kako navodi Judt.  Uvijek postoji opasnost tržišnih poremećaja od strane jakih igrača, čije djelovanje priječi državi da se umiješa i zaštiti slobodno djelovanje tržišnih zakonitosti. S vremenom, tržište postaje samo sebi najvećim neprijateljem. Nedostaci tržišta mogu biti katastrofalni, ali i uspjeh tržišnog djelovanja može biti politički opasan. Ukratko, država ne smije samo ispravljati nedostatke tržišta, već treba djelovati i na kontroli iznadprosječnih profita. Međutim, Postoji opasnost zadržavanja visoke endemske nezaposlenosti u razvijenim ekonomijama, uslijed brzih tehnoloških promjena i ekonomske globalizacije. Javlja se potreba za paternalističkom ulogom države, kako bi se sačuvala društvena kohezija u post-komunističkim zemljama generacije mladih ljudi učile su (naravno, pogrešno) o opravdanosti slobodnog tržišta i minimalne uloge države. Mladi ljudi pretpostavili su da su ekonomske slobode i intervencionistička uloga države međusobno isključive kategorije, što je dogma američke Republikanske stranke. Judt izvrsno uočava da su zbog toga različite forme "klepto-kapitalizma" vrlo lako naslijedile korumpirane socijalističke režime, što predstavlja teške izazove za krhke demokratske strukture.[13]

U završnom poglavlju, Judt navodi da socijalna demokracija nije najbolji sustav za budućnost, ali niti ne predstavlja neku idealnu prošlost. Ali, moderna socijalna demokracija najbolja je opcija od svih raspoloživih koje danas imamo. Socijalna demokracija predstavlja kombinaciju prihvaćanja kapitalizma, kao ekonomskog sustava, te parlamentarne demokracije, kao političkog sustava predstavničke demokracije koji osigurava zastupanje interesa većine stanovništva. Naslijeđe europske socijalne demokracije bilo je vrlo pozitivno, u razdoblju nakon 1945. godine. Ali, budućnost će biti pod snažnim utjecajem globalizacije. Rast nejednakosti u modernim društvima, te ideje jednakosti unutar društva, ali i između različitih zemalja, predstavljaju osnov za redefiniranje socijalne demokracije i njezinu novu ulogu u budućnosti.

^{[1] Geoffrey Wheatcroft: Tony Judt obituary; Guardian; London, 8 August 2010}

^{[2] Predavanje se pod nazivom "What is Living and What is Dead in Social Democracy"}

^{[3] Opširniji prikaz ove knjige vidjeti u: Mirjana Gross, (2007.): Tony Judt - Poslijeratna Europa od 1945. do danas; Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, listopada 2007.}

^{[4] Negativni efekti privatizacije u Hrvatskoj mogu se sagledati na temelju "Izvješća o radu na provedbi pretvorbe i privatizacije"; Državni ured za reviziju Republike Hrvatske; Zagreb; rujan 2004.}

^{[5] Tony Blair: Treći put - nova politika za novo stoljeće; Naklada Jesenski i Turk; Zagreb; 2000.}

^{[6] U Engleskoj, "Novi laburisti" izgubili su izbore, ali su, također, postali tek trećom strankom u Velikoj Britaniji, uslijed uspona "demokratskih liberala" , nakon 70 godina političke marginalizacije liberala. Stvorena je koalicija konzervativaca i liberala, koja će uvesti čisti proporcionalni izborni sustav, te tako dokinuti dvostranačje konzervativaca i laburista. U  Njemačkoj, pak, SPD je doživjela raskol, pa je lijevo krilo stranke (zajedno s bivšim komunistima) formiralo novu stranku "Ljevice".  SPD je od tada u opoziciji, nakon neuspjelog mandata Gerharda Schredera i Velike koalicije sa CDU-CSU, koja je trajala samo dvije godine. Ova opcija u vrijeme Billa Clintona potaknula je vrlo snažnu deregulaciju financijskog sektora, što se danas smatra glavnim razlogom financijske krize u SAD, te globalne recesije. Politička i ekonomska kretanja u Njemačkoj i V. Britaniji, te SAD pokazuju svu promašenost tzv. "Trećeg puta" u razvitku socijaldemokracije. Alex Callinicos naziva ga "najboljom ideološkom krinkom neoliberalizma" (Alex Callinicos: Protiv trećeg puta. Antikapitalistička kritika; Naklada Jesenski i Turk; Zagreb; studeni 2009.). Trenutačno socijalna demokracija nema uvjerljivog programa za izlazak iz društvene i ekonomske krize. To pokazuje potrebu formuliranja novog političkog i ekonomskog programa post-moderne europske socijalne demokracije, koji bi zamijenio neoliberalnu paradigmu.}

^{[7] O nastojanjima "neoliberalne ljevice" da u uvjetima krize, koristeći "doktrinu šoka", provede do kraja neoliberalnu agendu, opširnije vidjeti u: "Ljevica za kapitalističku klasu"; intervju sa slovenskim filozofom Mladenom Dolarom, Mladina; Ljubljana; 20. srpnja 2010. Prema Dolaru, desnica drži stranu koja uključuje prije svega ekonomski liberalizam, a ljevica onu stranu koja je baština kulturnog, političkog liberalizma, ali te dvije paradigme se preklapaju, tako da ljevica spašava pogrešnu (neoliberalnu) politiku i tako produžava njezine negativne konzekvence. U tom kontekstu treba shvatiti zalaganje hrvatskih socijaldemokrata za provedbu anti-kriznih mjera ekonomske politike sredinom 2010. godini na osnovama neoliberalnog programa.}

^{[8] Carlos Buhigas Schubert and Hans Martens: The Nordic Model: A Recipe for European Success?; EPC Working Paper No. 20; European Policy Center; Bruxelles; September 2005.}

^{[9] Sheri Berman: The Primacy of Politics: Social Democracy and the Making of Europe's Twentieth Century; Cambridge Universisty Press; New York; 2006; str. 207. Cit. prema Tony Judt, str. 75.}

^{[10] Isaih Berlin: Četiri eseja o slobodi; Feral Tribune, Split, 2000.} 

^{[11] Judt ove podatke koristi da ilustrira promašaj politike privatizacije državne imovine, koji se je opravdavao boljom efikasnošću privatnog poduzetništva i pozitivnim efektima privatizacije za javne financije. Autor je u tome koristio egzaktne podatke drugih autora, i to: Massimo Florio, The Great Divestiture: Evaluating the Welfare Impact of the British Privatizations 1979 - 1997; The MIT Press, Cambridge, 2006.}

^{[12] Primjerice, prema istraživanjima Eurobarometra, čak 84 posto hrvatskih građana ne vjeruje Vladi, a čak 92 posto građana ne vjeruje hrvatskim političkim strankama.}

^{[13] Hrvatski demokratski sustav ugrožen je hrvatskim modelom "klepto-kapitalizma" koji je bio izgrađen u zadnjih 20-tak godina, ali posebice intenzivno u razdoblju 2003. - 2010. godine. Brojne koruptivne afere pokazuju sistemski karakter korupcije u Hrvatskoj, uslijed slabe države. Moglo bi se reći kako je u Hrvatskoj na djeluje fenomen tzv. "zarobljene države".}