Foto: Radiosarajevo.baFoto: Radiosarajevo.ba"Za dom, spremni!". Čine to jer znaju da mogu. Na jedan način ovo oglašavanje po tribinama mora biti njihov pokušaj ispitivanja koliko daleko mogu ići, a da netko doista ne onemogući tu kolektivnu manifestaciju mržnje kojom se iz dana u dan sve više veliča fašizam sa smijehom koji glasno odjekuje.

Nema nimalo ljubavi prema narodu i domovini u tim hladnim riječima koje znače smrt. Nemoguće je pronaći u takvim štambiljima progona i masovnih ubijanja asocijacije na ljubav, toplinu i pozitivnu borbu

Mogao je Josip sto puta biti uvjeren da se našao u ulozi Nikole Šubića Zrinskog na daskama koje život znače, a da se ispred njega nalazi parter na kojemu publika u zanosu promatra tu Zajčevu operu izmijenjenih riječi odigranu na travnjaku. Mogao je Joe omamljen pobjedom zamišljati da je zajahao konja i poput bana Jelačića visoko vinuo ruku, umjesto sablje držeći znojem natopljen mikrofon, zamišljajući navijače kao puk i vojsku koji pred sam boj treba motivirati. Mogao je Šimunić, jednako kao i oni koji se čudom čude zgražanju nad tim čistim činom za njih neupitne naravi, pronaći još tisuću prilika u kojima je Za dom spremni! izgovoren prije negoli su ustaše besramno ukrale taj poklik koji nam je, kako kaže, kriknuo na poklon. Sasvim bespotrebno! Mogao je, kao i njegova publika na terenu i izvan njega, pronaći davno izgubljen dnevnik iz stoljeća sedmog, isklesan u kamen i potpisan imenima Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i Touga i Bouga iznad kojih piše "Ugledavši Avare spoznasmo za dom spremni!" i ne bi mogao pronaći opravdanje koje nam je jeftino pokušao podvaliti. Mogao nam je Josip Joe Šimunić, jednako kao i njegov zbor, pokušati prodati neupotrebljivu povijest, kritizirati nas za nepoznavanje iste, upućujući nas da ipak nešto pročitamo jer zasigurno nismo ništa kada smo u njegovu skandiranju, i u jezivim odgovorima publike, pronašli nešto što nas smeta, a smeta nas jer je svakome jasno na što je ta publika bačena u delirij, opijena srećom i znojem, imala na svojim umovima kada je podizala desnice spremno odgovarajući Spremni!

Nije Šimunić svojim dirigiranjem maksimirskom orkestru na tribinama, čiji su instrumenti šake i teški jezici, učinio ništa novo, štoviše, samo nas je podsjetio na povijest mržnje; podsjetio na živost onog snažnog osjećaja iz kojeg se izlijeva antipatija koja rađa odbojnosti i prijezire čije su konkretnosti naposljetku logori u koje su odvozili ljude, prišivši im Davidov štit ili raznobojne trokute i brojeve na košulje jer su im imena, kao u konačnici i životi, oduzimani da se ne zna tko su; da se zatre svaki trag njihova postojanja. Događaj u kojemu se masovno veličala maksima mrzi i ubij samo je napomena da postoje oni koji nisu zaboravili štovati krvnike koji su svoje zločine pedantno regulirali zakonskim aktima i ustavima; pravnim činovima amenovali radnje koje su rezultirale Holokaustom u kojemu je šest milijuna europskih Židova te još najmanje 6 milijuna drugih skupina izgubilo živote u logorima smrti. Logori u kojima su ubijani Židovi, Srbi, Romi, Muslimani, Hrvati, politički neistomišljenici, homoseksualci, fizički hendikepirani, umno bolesni i još mnogi koje se na počecima okarakteriziralo kao neprirodan element koji treba odstraniti. Stoga kada Šimunić drekne "Za dom!", na koju se u istome trenu na te njegove užarene riječi kao muha na govno zalijepi odgovor "Spremni!", sasvim je jasno što je publika imala pred očima, na svojim glavama.

Šimunićevi poklici kojima je zagađen maksimirski zrak, a čime je narušen ionako krhak mir, nisu ništa drugo do kukasti križevi pod kojima su ubijani ljudi sablasnom sistematičnošću

Nogometni je teren na trenutak postao amfiteatar s profesionalnim gladijatorom koji izgovara riječi opčaranoj gomili, derući svoje glasnice da dobije sasvim jasan i očekivan odgovor. Tim riječima i napetim mišićima koji odgovaraju pozdravu razlivenom nogometnim terenom kroz masivne zvučnike iznova se mahalo mrtvima čija imena mnogi nikada neće ni čuti, pljuvalo se u njihova izgubljena lica, ponovno se dogodila šoa milijunima koje se tako besramno iznova ubija i onda kada ih više nema. Svaki od četiri puta izgovoren Za dom!, kao i odgovori nakon kojih je uslijedio smijeh popraćen aplauzom, bio je besramno ruganje ubijenima pod tim sloganom, jednako kao i upozorenje da nisu izumrle zločinačke ideje koje streme ostvarenju nedovršenih snova. Upravo iz tog razloga sve i jedan pokušaj koji bez imalo grča pokušava stati u obranu takvih uzvika sigurno postaje dokazom prethodnoj tvrdnji tragičnog karaktera. Opravdanje u konačnici biva proširen teren i njegove tribine; opravdanje izgovara onaj pojedinac koji se na svoju žalost nije našao na tribinama ispunjenim mnoštvom da stopi svoj glas s glasovima drugih, a tako je žarko to htio; opravdanje je svatko tko je već sutra spreman dignuti desnicu u znak novih kolona ljudi koje bi tako rado otpravili u nestanak da ne dijele s njima isti zrak i tlo pod nogama. 

Uvijek je mučno čuti poklike koji znače obredno zazivanje pojava gdje su takve parole izgovarane kao prepoznatljivi pečati razvoja i održanja na životu fašizma i nacizma, sustava prošlog stoljeća koje znamo kao stoljeće tvornica smrti kada je razbuktan i utjelovljen antisemitizam duboko ukorijenjen i prije konkretne pojave spomenutih ideologija priraslih dušama i srcima ponosnih europskih naroda što ustaše za svoje ljubljene države tako da su ustali protiv čovjeka. Šimunićevi poklici kojima je zagađen maksimirski zrak, a čime je narušen ionako krhak mir, nisu ništa drugo do kukasti križevi pod kojima su ubijani ljudi sablasnom sistematičnošću. Odgovori na dreknut poklik također nije ništa drugo do hrvatske inačice "Juden rausa!" koji ćemo još uvijek moći čuti na našim ulicama kojima svakodnevno prolazimo, praveći se da je tako nešto u potpunost nemoguće. Nisu li i onda pričali nije moguće, zar ne?

Nije Šimunić svojim dirigiranjem maksimirskom orkestru na tribinama, čiji su instrumenti šake i teški jezici, učinio ništa novo, štoviše, samo nas je podsjetio na povijest mržnje

Izgleda da su predugo sjedili u svojim gnijezdima, gotovo da su im se kosti ukočile. Predugo su bili nijemi, istina uvijek tu negdje, ali dugo ne tako glasni, toliko glasni da ti dođe da zaplačeš od tuge

Slavlje pobjede na kraju nogometne utakmice ustaškim pozdravima dio je ustašluka na terenu koji se ne nalazi samo na stadionu nasuprot gradskih pluća ovog lijepog grada. Nemili događaj nije izoliran slučaj nekim čudom pogrešno interpretiran; neshvaćen pjev patriota koji u zanosu opjevavaju ljepote svoje zemlje u kojoj pozivaju na zajedništvo koje čine svi njeni žitelji. Nema nimalo ljubavi prema narodu i domovini u tim hladnim riječima koje znače smrt. Nemoguće je pronaći u takvim štambiljima progona i masovnih ubijanja asocijacije na ljubav, toplinu i pozitivnu borbu, kako se pokušao obraniti taj mučni pjev uništenja pod kojim su ubijani ljudi i rušeni domovi! Nemoguće je jer "Za dom spremni!" znači graditi koncentracijske logore, podizati ih na mjestima udaljenim od velikih gradovima da ljudi ne vide strahote za koje su znali, a "Spremni!" je čin odobravanja masovnih deportacija da bi se izvršilo istrebljenje; konkretnije da ne budu u mogućnosti da ustvrde bilo kakve elemente kaznenog djela. "Za dom spremni!" znači otužan prazan prostor u Praškoj ulici na koji gleda neprimjetna dvojezična spomen ploča na kojoj piše da je na tom mjestu stajala sinagoga zagrebačke židovske zajednice sagrađena 1867. i srušena po fašističkim vlastima 1941. kada je "Spremni!" značilo udariti po tom predivnom zdanju da ga se satre i pretvori u prah tako da budući stanovnici svoga grada ni ne znaju da je tamo ikada postojala. "Za dom spremni!" znači biti nositelj fobičnih pojava koje smo svjedočili kao detaljno razrađene, usustavljene i u konačnici u konceptu konačnog rješenja u punoj svojoj potpunosti realizirane mučnine s kojima je nemoguće nositi se. Izreći "Spreman!" znači podati se toj nacionalističkoj totalitarnoj ideologiji, odnosno kako Danilo Kiš govori o slici i prilici citiranog Sartrovog antisemite; znači biti pojedinac koji je isprva kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu. Nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune. Izreći "Za dom spremni!" znači "Za mržnju spremni!", a dizanje uvis desnica kao vizualna pratnja glasanja "Spremni!" znači doista biti spreman za svu onu rušilačku snagu koja počiva na praktičnoj manifestaciji zla - izreći "Za dom spremni!" znači otvoreno dreknuti "Heil Hitler!".

Svega nekoliko dana nakon komunikacije koju je spomenuti nogometaš vodio s posjetiteljima na tribinama, isprva tvrdeći da nije ništa napravio te dodajući "ako nekome smeta, to je njegov problem" pristojno poručivši onima kojima doista smeta neka stave čepiće za uši, istu će stvar učiniti navijači na Poljudu za vrijeme utakmice Hajduka i Osijeka, skladno razgovarajući tako da sa sjeverne tribine zdušno puste kroz svoja ugrijana grla "Za dom!" dok će istok srdačno odgovarati "Spremni!" Dodat će i "Ajmo, ustaše!" da netko doista ne bi pomislio da su na dvoboju Hrvatska - Island zaista mislili na nekog tamo Šubića Zrinskog, ili možda prije bana Jelačića jer ipak je po njemu nazvan glavni zagrebački trg pa su morali čuti za njega, ili su doista otkrili dnevnik sedmero braće i dvije sestre s početka priče, pa eto, održali su masovnu konferenciju za novinare kako bi obavijestili javnost o tom velikom otkriću da ubuduće imaju opravdanje u javnim izljevima ljubavi spram domovine koju je, eto opet simptomatično, moguće voljeti samo ako podigneš desnicu, na cesti zaurlaš Za dom spremni! ili uhvatiš lasti minute putovanje do Madrida kako bi kleknuo uz poglavnikov grob i napravio nekoliko fotografija za uspomenu jer ipak je on, nakon kralja Tomislava, najvažnija povijesna ličnost.

sinagoga_nacional.jpg sinagoga_nacional.jpg

Svega nekoliko dana nakon komunikacije koju je vodio Šimunić, istu će stvar učiniti navijači na Poljudu za vrijeme utakmice Hajduka i Osijeka

"Ajmo, ajmo, ustaše!" je još jednom svjesno rasparan zrak da doista čujemo ono što govore, čak i ukoliko smo poslušali dobronamjeran savjet pa smo nagurali debele slojeve vate u uši da nas ne vrijeđaju bolno usklađeni pozivi na mržnju. Bez imalo ustručavanja oni se okupljaju na stadionima, glasno pjevajući ruganje svima onima koji su isprva protjerani iz svojih domova, vlastite zemlje, da bi na kraju bili ubijeni u klaonicama gdje je čovjek bio tretiran kao stoka; dok onima koji su živi priređuju predstave koje ni ne treba odgledati do kraja jer znamo kako bi oni željeli da završe. Čine to jer znaju da mogu. Na jedan način ovo oglašavanje po tribinama mora biti njihov pokušaj ispitivanja koliko daleko mogu ići, a da netko doista ne učini potez koji bi onemogućio tu kolektivnu manifestaciju mržnje kojom se iz dana u dan sve više veliča fašizam sa smijehom koji glasno odjekuje.

Naravno da znaju da taj brutalan smijeh neće nitko sankcionirati u društvu u kojemu je antifašizam proglašen genetskim poremećajem dok se ratni zločinac Maks Luburić, zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, proglašava čovjekom koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku. Neće prestati sve dok je u redu otvoreno priželjkivati diskriminacijske zakone kakvi su na snazi, primjerice, u Ugandi. Ne mogu se zaustaviti s veličanjem zločinačkih režima pod kojima su milijuni ubijeni sve dok u svojoj domovini pronalaze utočište u političkim strankama koje koriste demokratske aparate za raspisivanje kojekakvih referenduma kojima se želi oduzeti sloboda i pravo na jednakost. Nitko ih ne može zaustaviti dok se razbijaju pisma i poziva na podjele. Danas je i više nego jasno, sve i da žele, oni ne mogu prestati, jer su se uzvrpoljili poput kokoši u skučenom kokošinjcu, razmahali su krila ispunivši perjem i paperjem zrak, izmiješavši ga sa sitnom prašinom koja počinje daviti. Izgleda da su predugo sjedili u svojim gnijezdima, gotovo da su im se kosti ukočile. Predugo su bili nijemi, istina uvijek tu negdje, ali dugo ne tako glasni, toliko glasni da ti dođe da zaplačeš od tuge.      

<
Vezane vijesti