Feministička teologija ističe nužnost propitivanja podložnosti žene muškarcu kroz prizmu mahom seksističkog tumačenja Biblije. Feministi/tkinje zahtijevaju posebno posvećivanje pažnje patrijarhalnim tekstovima, patrijarhalnom tumačenju tekstova od crkvene tradicije, povijesti prenošenja tekstova te prijevodima.
 Molite se Bogu. Ona će vas uslišiti!
Međunarodni savez Ivana Arška

Kontekst. Razvojni put feminističke teologije od žene kao kolateralne žrtve androcentrizma pa do punopravnog člana vjeroispovjedne kršćanske zajednice, barem jednog njenog djela,[1] prošao je mnoge faze srastanja. Od iščitavanja biblijskih tekstova od strane ženske grupe predvođene Elizabethom Cady Stanton krajem 19. stoljeća, pa preko feminističkog pokreta u rimokatoličkom svijetu putem zaklade Međunarodni savez Ivana Arška, sve do prakse ređenja žena unutar protestantizma u pedesetima i šezdesetima dvadesetog stoljeća i Drugog vatikanskog koncila na kojem je skupina žena na čelu sa Gertrudom Heinzelmann izdala proglas pod nazivom Nismo više spremne šutjeti!, zrcali se briljantna borba vjernica za pravo da ih se unutar Crkve doživljava kao potpuna ljudska bića. Kad kažem potpuna, osvrćem se na netom navedeni proglas u kojem, između ostaloga, i stoji kako se žene očito ne smatraju punopravnim članovima Kristove zajednice jer im je uskraćeno primanje sakramenta svetog reda što daje nedvosmislen i opasan zaključak kako muškarci i žene pred Bogom nisu jednaki.


Elizabeth Cady Stanton

elizabeth-cady-stanton.jpg elizabeth-cady-stanton.jpg

Navedeni, mogli bismo slobodno reći, krik nije nipošto bio prvi takav pokušaj s kojim se nastojalo senzibilizirati patrijarhalnu crkvenu hijerarhiju za ovaj problem, ali kao da je bio prvi koji je odjeknuo toliko glasno da ga se čuje. Jer vrijeme nakon Koncila dovelo je do snažnog razvoja kako feminizma u globalu, tako i feminističkog pristupa teologiji kroz mnoge važne ideje, ljude i njihova djela kao što je primjerice Crkva i drugi spol (1968.) autorice Mary Daly, Mistika ženskosti (1963.) Betty Friedan ili pak Politika spola (1969.) Kate Millett. Navedeni tekstovi se smatraju temeljnim fundusom za ženska, i teološka i sociološka, promišljanja u kontekstu društva koje ih okružuje. Pristup svake pojedine od njih jeste drugačiji, no zajednička crta otpora svakako je kritika, jer "kršćanstvo, a posebice Katolička crkva, još nije preuzela zadaću koja joj pripada da istjera demone spolnih predrasuda, već je štoviše, čak zaostala u odnosu na svijet".[2] Ovakav stav, potkrijepljen jasnom vizijom o nužnosti redefiniranja maskilističkog sustava i njegovih diskriminacijskih postupaka, doveo je početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća do stvaranja nove crkvene stvarnosti pod nazivom feministička teologija.

Početak i razvoj. Kroz nju "žene po prvi put, konkretno, postaju subjekt vlastita iskustva vjere, njezina oblikovanja i razmišljanja o njoj i, dakle, subjekt teologiziranja".[3] Naime, radi se o tome da je ovaj revolucionarni potez žena posve izokrenuo nedodirljivu višestoljetnu statičnu sliku o muškarcu kao alfi i omegi cjelokupnog civilizacijskog prostora koja permanentno odolijeva suvremenim sociološkim datostima i pripadajućem razvoju svijesti. Ovo feminističko "Ne" monumentalnom religijskom androcentričnom sistemu možemo bespogovorno smatrati velikim iskorakom jedne vjeroispovijesti prema svijetu gdje pravila susreću zdrav razum, a napose i gdje susreću poštovanje prema bližnjem, pa taman bližnji i bio "nježnijeg spola". No, kako bi se zadobio što bolji uvid u sustav ovog otpora, važno je razlučiti faze njegova srastanja čiji pojedinačni dijelovi doduše jesu komplementarni, ali razlikovanje istih uvelike olakšava mogućnost prepoznavanja kontinuiteta feminističkih zahtjeva.


Betty Freidan

friedanbetty.jpg friedanbetty.jpg

Prije svega, tu se radilo o nastojanju žena da se osamostale tražeći jednakost građanskih prava što su iskazivale organiziranjem brojnih pokreta u prvoj polovici prošlog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Desetljeće-dva kasnije, ovo je preraslo u zahtjev za oslobođenjem, kako u Sjevernoj Americi tako i u Europi, jer izborena samostalnost je bila zadobivena samo unutar uzusa muške kulture, a cilj proboja je bio upravo u tome da se ide s onu stranu ustaljenih pravila. Tako uspostavljene neofeminističke međe ojačane su trima psihološkim i društveno-ekonomskim postavkama. Zahtjevu za korijenitim oslobođenjem žena kao autonomnih ljudskih bića, prepoznavanju socijalnih čimbenika koji su vodili ka ugnjetavanju žena, te pobunom protiv jednostranosti patrijarhalnih okvira. U svemu tome bujala je i klica feminističke teologije koje je, gotovo paradoksalno, ali posve istinito, proces ovog već prijeđenog puta morala ponovno prelaziti, ali na nešto partikularnijem, no poprilično tvrdokornijem uzorku, tijelu Rimokatoličke crkve. Možda baš zbog toga nikad nije dosegla razinu sustavnosti akademske teologije, već se više manifestira kao nekakav teologizirajući pravac o problematici žena unutar kršćanskog stanja uma, što naravno nipošto ne umanjuje njenu izuzetnu važnost i značaj.

No, kad se govori o feminističkoj teologiji, mora nam biti jasno da se načelno govori o tri struje koje su unutar nje obznanjuju. Prva i glavna struja svoj lokus iznalazi unutar biblijsko-kršćanske predaje vršeći proročku službu kako u Crkvi tako i društvu.[4] Druga struja, pak, svoj kontekst nema više unutar biblijsko-kršćanske predaje, već se kreće u pravcu "postkršćanskih krajeva" gdje neka druga etika stvara pravila i principe i gdje Biblija nije ključno polazište. Religioznost je i dalje zadržana, no ona više nije samo kršćanske naravi.[5] Dok je treće i posljednje usmjerenje, na neki način i najradikalnije, a zasniva se na kultu matrijarhata pod imenom "religija Božice", ginekokracija je, smatraju članice ovog pravca, prvotno i osnovno društveno uređenje i samim time jedinstveno plodno tlo za duhovno oslobođenje žena.[6]


Gertrude Heinzelmann

gertrude_heinzelmann.jpg gertrude_heinzelmann.jpg

Ova tri ukratko izložena puta su, naravno, u nekakvom suodnosu, no nipošto ne smijemo ispod njih podvući crtu istoznačnosti. Naime, radi se o tome da je prva i glavna struja danas, na neki način, pojmljena kao feministička teologija u užem smislu, i kao ona "jedina prava" iz razloga što njena osobnost isključivo proizlazi iz okvira kršćanskog naučavanja te je kao takva adekvatna za konstruktivnu kritiku religijskih običaja, dok ove dvije potonje poradi svoje suštinske odcijepljenosti od same vjere tu snagu jednostavno nemaju. Feministička teologija, u užem smislu, smatra da se kršćanski prostor jednostavno ne smije preskočiti, jer je nužno da upravo Crkva bude ravnopravno zajedništvo muškaraca i žena ojačano praksom uzajamnosti što je ujedno i jedinstveni putokaz za potpuno oslobođenja žena.

Doprinos. To oslobođenje, dakako, nije samo idejna briga, već i određeni zbir postavki koje vape za svojim društvenim opravdanjem. U prvom redu, potaknuta svetopisamskim recima iz Gal 3,28, feministička teologija ističe nužnost propitivanja podložnosti žene muškarcu kroz prizmu mahom seksističkog tumačenja Biblije. Te drevne lance zastarjelog starozavjetnog poimanja nužno je prekinuti i dovesti u kontekst današnjice, stoga feministi/tkinje zahtijevaju posebno posvećivanje pažnje patrijarhalnim tekstovima kao što su primjerice Ef 5:21-33; Tim 2,9-15; 1 Kor 11:1-16 i slično, patrijarhalnom tumačenju tekstova od crkvene tradicije; povijesti prenošenja tekstova te prijevoda, kako se više ne bi događale situacije u kojima se žene kao ljudska bića stavlja na kraj evolucijskog reda.

Osim seksističkog tumačenja Biblije, velika pozornost se poklanja i nauku o Bogu sa jasnim pitanjem da li Otac i Sin znače da je Bog muško ili je to samo simbolična semantička odrednica? Naravno da je ovo drugo, jer se Bog ne poima u patrijarhalnom već u trojstvenom smislu Stvoritelja, Spasitelja i Posvetitelja. Uostalom, "činjenica da se Božja briga za Izrael može također izraziti u pojmovima majčinske ljubavi dovoljno jasno pokazuje kako spolno razlikovanje ima malo mjesta u razumijevanju Boga Oca."[7] Nadalje, važna feministička stavka je i uloga Marije u povijesti čovječanstva što je poprilično otvoreno, a rekao bih i vrlo ranjivo pitanje suvremene kršćanske teologije. Njena uloga se svakako treba shvatiti u svoj punini patnje i spasenja, sad ću biti slikovit pa reći, na jednak način kako se to doživljava za Oca, jer smrt Sina nipošto ne zaobilazi nijednog od roditelja, a da mu ne redefinira egzistencijalnu poziciju.


Kate Millett

kate_millett.jpg kate_millett.jpg

Međutim, feministička teologija smatra da rješenje nije u podizanju paralelnog oltara Mariji koji bi se izdizao do nivoa Stvoritelja, već isključivo u depatrijarhalizaciji govora o Bogu kako bi se preko maskilistički obojanih lovorika Ocu i Sinu jasno mogla vidjeti i slika majke. Treći, a u ovom nizu ujedno i posljednji značajni doprinos teološkog pravca o kojem je riječ, bazira se na ekleziološkoj problematici poimanja žena u Crkvi. Ovo izrazito škakljivo pitanje je na neki način sinteza i otpora seksističkom tumačenju Biblije i "muškobanjastom" nauku o Bogu. Naime, od 1976. pa do 1994. godine RKC je donijela četiri dokumenta koji, svaka na svoj način, potvrđuju nemogućnost pristupa ženi svećenstvu. Stoga feminističko negodovanje itekako iznalazi svoje protestne razloge, no ono mjesto protuargumentacije u maniru teologija oslobođenja ne nudi suprotstavljanje već etiku pomirenja i ide unatoč, a ne kontra problema, što je urodilo puno značajnijim rezultatima no što bi ih dalo puko protivljenje. Naravno da po ovom pitanju službena crkvena hijerarhija i dalje nema nijedan zvanični propis kojim bi ukazala da je išta od navedenog uzdrmalo njihovu odluku, no sve veći broj teologa, i to nekih veoma bitnih imena kao što su Moltmann i Rahner, govori o tom na jedan posve drugačiji način. Dakle, stvari se polagano mijenjaju.

Za ukočenu strukturu Crkve, koliko god to ne izgledalo prema vani, ovo su uistinu veliki koraci. Jer model uzajamnosti u različitosti koji nudi feministička teologija uistinu je jedna poprilično pitoma priča oslobođenja, koja u svojoj suštini ne žudi za osvetom višestoljetnoj androcentričnoj interpretaciji svijeta oko sebe, već je samo poziva da pokaže i svoju žensku stranu.

mary-daly.jpg mary-daly.jpg

Prethodne nastavke serijala "Novo prisuće" Branka Sekulića pročitajte ovdje:

teologija_oslobodjenja-m.jpg teologija_oslobodjenja-m.jpg

Teologija oslobođenja

Crnačka teologija


[1] Rimokatolici i pravoslavci još uvijek uvelike zaobilaze problematiku ređenja žena dok je u crkvama protestantske tradicije ova praksa prisutna već nekoliko desetljeća. Službeno, prvi takav slučaj zbio se 1958. kada je Švedska luteranska crkva odlučila i žene uzimati u pastorsku službu, time poprilično uzburkajući tadašnji hladni dogmatizam konzervativnih teoloških krugova bez obzira što je dotad već bilo prošlo čitavo jedno stoljeće od kad su 1853. slobodne Crkve u Americi ovo uvele kao normalnu proceduru u vjerskom životu jedne zajednice.

[2] Rosino Gibellini, Teologija dvadesetog stoljeća (Zagreb: KS, 1999.), 417.

[3] Gibellini, Teologija dvadesetog stoljeća, 418.

[4] Neka vrlo bitna imena ovog pravca su: Phyllis Trible, Catharina Halkes, Kari Elisabeth Borresen, Letty Russel, Anne Carr.

[5] Vjerojatno najvažnije ime unutar ovog teološkog koncepta je feministkinja Mary Daly sa svojom već spomenutom knjigom "Crkva i drugi spol" koja ponire u suštinu samog odnosa seksizma i religije.

[6] Neka važna imena ove struje su: Carol Christ, Elga Sorge, Naomi Goldenberg, Ursula Krattinger.

[7] Alister E. Mcgrath, Uvod u kršćansku teologiju, (Zagreb: T.F. Matija V. Ilirik, 2006.), 268.

Ključne riječi: Novo prisuće, teologija
< >
Vezane vijesti