H-Alter
Foto: Novi listFoto: Novi listRedatelj Oliver Frljić za H-Alter govori o cenzuri unutar i oko teatra, od uklanjanja plakata za "Fine mrtve djevojke", do teškoća s postavljanjem predstave o Aleksandri Zec: "Ovo što se događa oko 'Aleksandre Zec' gotovo je identično onome što se događalo tijekom rada na projektu 'Zoran Đinđić' u beogradskom Ateljeu 212."

"I tamo je moj rad predstavljen kao napad na najveće nacionalne svetinje."

Povodom uklanjanja plakata za predstavu "Fine mrtve djevojke", razgovarali smo s redateljem Oliverom Frljićem, jednim od prvih koji je oštro osudio ovaj potez i povukao svoje projekte iz kazališta "Gavella". Osim cenzure u kazalištu, s Frljićem smo razgovarali i o utjecaju crkve, društvenim prilikama te suočavanju s prošlošću u regije gdje svojim predstavama propituje traumatska pitanja s ovih područja.

Zbog skandala s uklanjanjem plakata za predstavu Fine mrtve djevojke, odlučili ste povući svoje projekte iz Gavelle. I sami ste se susreli s pokušajem uklanjanja, pa postavljanjem natrag predstave Bakhe na Splitskom ljetu 2008, ali i ove godine na Dubrovačkim ljetnim igrama s predstavom Dantonova smrt. U prvom slučaju je riječ o vjerskoj, u drugom o političkoj cenzuri, a u trećoj o politički korektnom potezu prema onima koji se bore za prava životinja. Što ti potezi govore o hrvatskom društvu?

fine_mrtve_djevojke.jpg

Mislim da u pozadini otvorenog sukoba na relaciji Kaptol-Vlada leži strah Crkve za privilegije koje ima, i da se provociranjem ovakvih sukoba želi stvoriti situaciju u kojoj se aktualna vlast neće usuditi dovesti u pitanje povlastice koje je Crkva dobila za Tuđmanovog vremena

Uklanjanje plakata samo je dio igrokaza koji se već neko vrijeme odvija na relaciji Crkva-država zbog pitanja zdravstvenog odgoja, tj. modula spolnog odgoja. Neki, poput bivšeg predsjednika Stipe Mesića, koji je u intervjuu za Novosti rekao kako je zapravo riječ o dimnoj zavjesi, smatraju da je to samo propaganda Katoličke crkve koja na taj način nastoji preventivno djelovati u pokušaju propitivanja njene uloge u društvu i revidiranja Vatikanskih ugovora. Kakva je danas uloga Katoličke crkve u hrvatskom društvu s obzirom na financijsku moć koja se ne smije ni kontrolirati ni propitivati i s obzirom na blage reakcije vlasti kad se miješa u svjetovne poslove?

Nadam se da će u skoro vrijeme doći do revizije ugovora sa Svetom Stolicom

Prije dvije godine sam u Zagrebačkom kazalištu mladih postavio predstavu Buđenje proljeća koja je govorila o političkoj moći koju Katolička crkva ima u hrvatskom društvu, te kako se ta moć realizira. Sramotni ugovori Republike Hrvatske sa Svetom stolicom, zbog kojih se iz državnog proračuna izdvaja ogromna svota novaca za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, te za izgradnju i uzdržavanje crkava i pastoralnih središta, koji nisu u popisu spomenika kulture, određuju još jednu stvar koja nas, obične građane, diskriminira u odnosu na klerike. Prema članku 8. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, navodi se da će u slučaju sudske istrage o kleriku zbog mogućeg krivičnog djela predviđenog krivičnim zakonikom sudske vlasti o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti. Zbog čega bi sudske vlasti u ovakvim slučajevima prethodno obavještavale nadležne crkvene vlasti? I što to govori o objektivnosti i neovisnosti sudske istrage u slučaju kada klerik počini krivično djelo? Tu dolazimo do drugog pitanja kojim sam se bavio u ovoj predstavi, a to je epidemija pedofilskih skandala u Katoličkoj crkvi, ta načina kako su oni bili zataškavani. Ako se vratimo na slučaj Gavella, ispada da je katoličkim vjernicima jedan plakat puno važniji od sigurnosti njihove djece. Nisam nikada čuo da su se tako glasno javljali i osuđivali slučajeve svećeničke pedofilije koji su utvrđeni. Podsjetit ću ih na velečasnog Ivana Čučeka koji je bio osuđen zbog 16 kaznenih djela bludnih radnji nad desetogodišnjim djevojčicama, kao i na rapskog župnika Dragu Ljubičića, te bibinjskog don Nedeljka Ivanova. Treće pitanje kojim sam se u Buđenju proljeća bavio je pitanje uloge Crkve u formiranju seksualnog identiteta djece i mladih, te trauma koje iz toga proizlaze. Sa polemikama oko zdravstvenog odgoja, ta tema se ponovno aktualizirala. Mislim da u pozadini otvorenog sukoba na relaciji Kaptol-Vlada leži strah Crkve za privilegije koje ima, i da se provociranjem ovakvih sukoba želi stvoriti situaciju u kojoj se aktualna vlast neće usuditi dovesti u pitanje sve one povlastice koje je Crkva dobila za Tuđmanovog vremena. Nadam se da će u skoro vrijeme doći do revizije ugovora sa Svetom Stolicom, jer su oni najprije štetni za Republiku Hrvatsku, a zatim i zbog toga jer ih nijedna druga država u okruženju nije sklopila.

Jedna od dvije suradnje koje ste trebali ostvariti s Gavellom je autorski projekt o Aleksandri Zec. U medijima je bilo govora o tome kako vam je bilo teško pronaći mjesto gdje postaviti takvu predstavu. Zbog čega ste se odlučili pozabaviti tom temom?

Sva društva koja su nastala raspadom Jugoslavije bave se isključivo autoviktimizacijom. Rijetko kad se nađe volje i snage da se netko pozabavi "vlastitim" zločinima. Smatram da građani ove zemlje trebaju polako početi shvaćati da je zločin počinjen nad obitelji Zec, zločin koji je počinjen i nad njima. Ako pogledate komentare ispod članaka koji su ovih dana pisani o mom odustajanju od suradnje s kazalištem Gavella, vidjet ćete da je još uvijek dominantan diskurs koji postavlja pitanje  "njihovih" zločina nad "nama". Meni je neshvatljivo da prosječno inteligentna osoba ne shvaća da su i pobijeni članovi obitelji Zec bili građani ove zemlje. Ono što je ipak specifično u slučaju ovog zločina je to da su, uz sve materijalne dokaze i priznanje, namjerno napravljene proceduralne greške da bi  se počinitelje ostavilo na slobodi. Zašto? Vjerojatno zato jer se smatralo da ima nešto duboko patriotsko u ubijanju dvanaestogodišnje djevojčice srpske nacionalnosti.

Znate li već sada što će biti s tim projektom?

Građani ove zemlje trebaju polako početi shvaćati da je zločin počinjen nad obitelji Zec, zločin koji je počinjen i nad njima

Krenuo sam u razgovore s pročelnikom za kulturu grada Rijeka, gospodinom Ivanom Šararom, i tražimo način na koji bi se projekt mogao realizirati u tom gradu. Nadam se da ćemo uspjeti.

U hrvatskom kazalištu umjetnička obrada ratnih tema rijetko kada pristupa s pozicija suočavanja s prošlošću kao što ste vi najavili da je riječ u ovom slučaju. Mislite li da hrvatsko društvo u cjelini još nije spremno otvarati takve teme?

Euforija koja je zahvatila hrvatsko društvo po izricanju oslobađajućih presuda generalima Markaču i Gotovini, pristranost s kojom su mediji cijelu tu stvar pratili i interpretirali, zaboravljanje zločina zbog kojih je ovim ljudima suđeno i zbog kojih još uvijek netko treba biti procesuiran - sve to pokazuje da hrvatsko društvo mentalno još uvijek živi u proteklom ratu i u sustavu vrijednosti koji je njime nametnut. Bez obzira na duhovnu i ekonomsku devastaciju zemlje, te puno gori socijalni status od onog koji su imali u Jugoslaviji, većina građana Hrvatske se još uvijek ne usudi upitati što je dobila novom državom i načinom na koji je ona stvorena. Zbog toga je još uvijek tako teško suočavanje s prošlošću, osobito s njihovim dijelom odgovornosti za tu i takvu prošlost. Građani Hrvatske moraju se suočiti s činjenicom da su devedesetih dali demokratsku legitimaciju političkoj stranci kojoj je rat bio jedina opcija.

Radili ste u čitavoj regiji. Koja su vaša iskustva što se tiče recepcije publike kad je riječ o prikazivanju "kontroverznih", uvjetno rečeno, tema, ali i reakcija koje dolaze bilo iz stručnih, bilo nekih državnih ili političkih institucija?

Smatralo se da ima nešto duboko patriotsko u ubijanju dvanaestogodišnje djevojčice srpske nacionalnosti

Ovo što se događa oko Aleksandre Zec gotovo je identično onome što se događala tijekom rada na projektu Zoran Đinđić u beogradskom Ateljeu 212. I tamo je moj rad predstavljen kao napad na najveće nacionalne svetinje. A bavio sam se samo onim čime smatram da se trebam baviti u tom kontekstu - hipotekom proteklih ratova koje nosi srbijansko društvo, nespremnošću većeg dijela tog društva da se suoči sa svim onim zločinima koje je ta zemlja u njima napravila, okolnostima pod kojima je izvršen atentat na Đinđića i upletenost najvišeg državnog vrha, uključujući i bivšeg predsjednika Srbije Vojislava Koštunicu, u njega. Nakon tog projekta cjelokupna medijska mašinerija se stavila u pogon da bi diskvalificirala predstavu, ljude koji su radili na njoj, a i mene osobno. Vrhunac tih medijskih napada bila je izjava aktualnog ministra kulture Bratislava Petkovića dnevnom listu Politika u kojoj je indirektno pozvao na moje hapšenje.

Bitno drugačije nije bilo ni nakon premijere predstave Pismo iz 1920 koja je rađena u koprodukciji Bosanskog narodnog pozorišta i Festivala Mess. Glumac Emir Hadžihafizbegović, čija snimka monodrame Godine prevare je bila korištena u predstavi, osobno me zvao i prijetio da istu moram izbaciti. Kasnije je orkestrirao medijske napade kojima se predstavu pokušavalo ugasiti. Šovinisti imaju puno više zajedničkog nego što si u međusobnoj mržnji žele priznati.

Koje je područje najtolerantnije po pitanjima suočavanja s prošlošću?

Ne znam. Čini mi se da su jednako netolerantna. Trenutno u Sloveniji radim projekt o izbrisanima. Tim pojmom se označavaju građani te zemlje koji su donošenjem Zakona o državljanstvu 1991. bili izbrisani iz slovenskog državljanstva. Riječ je o 25 000 ljudi. Neki do danas nisu uspjeli riješiti taj status. A riječ je o ljudima koji su do 1991. bili trajno nastanjeni u Sloveniji. Drago mi je da radim ovaj projekt jer je po pitanju izbrisanih slovensko društvo i dan danas jako podijeljeno, a svi procesi koje su vodili pred slovenskim sudovima za dobivanje odštete za sve one godine, koje su proveli bez državljanstva, do sada su riješeni negativno za njih.

oliver_frljic1.jpg oliver_frljic1.jpg

U Splitu ste završili gimnaziju, tamo vam je skoro zabranjena predstava. Zagreb se uglavnom shvaća tolerantnijim nego Split, što smo imali priliku vidjeti u više navrata, bilo da je riječ o gay prideu ili ponašanju lokalnih vlasti. No, nijedan od dva spomenuta grada ne priznaje, primjerice, da su za vrijeme rata u njemu postojali sabirni logori. Kad uspoređujete Split i Zagreb po pitanju tolerancije, kakve su razlike?

Teško mi je generalizirati svoja iskustva. U Splitu sam živio u najgore vrijeme, kad se demografska struktura potpuno promijenila. Bio je rat. Imao sam 16 godina. Ljudi su bili izbacivani iz stanova zbog krivog porijekla ili zato što su bili supružnici oficira JNA. Nisam imao nikakvih dokumenata. Jedva sam se upisao u školu. Sve to je odredilo moju percepciju Splita i logično je bilo da sam jedva čekao da odem. U Zagreb sam došao nakon rata. Situacija je bila bitno drugačija. Međutim, splitska iskustva su odredila i moj život u Zagrebu.

<
Vezane vijesti