Foto: Mario Vrbančić<br>Foto: Mario Vrbančić
Povodom gostovanja Slavoja Žižeka u sklopu Filozofskog teatra, postavljam pitanje: Zašto se čitav taj projekt tako zove – Filozofski teatar? Je li dosta samo dati naziv ili treba razmisliti o performativu imenovanja, o njegovoj političkoj moći ili se to pitanje treba zanemariti kao bespotrebno zanovijetanje kad smo se svi tako lijepo okupili. Je li dosta prepustiti se gostima i njihovom govoru, kao na primjer Slavoju, da udahnu teatralnu iskricu u sumornu birokratsku mašineriju nacionalne kuće?

Slavoj je svakako, kao što to Badiou kaže (anti) filozof koji u svom nastupu, svojim tikovima, znojenjem, čitavim tijelom predstavlja teatar ideja. Ti antifilozofi, po Badiou, utjelovljuju apsolutnu singularnost, oni "glume" istinu pred svojim suvremenicima. Oni pozivaju na istinu koja nije samo odraz aktualnog trenutka, nego nadilazi njihovo vrijeme; njihovo tijelo je mjesto gdje boravi apsolut. Paskalovo ukazivanje na mehanizme molitve, iako ne vjeruješ klekni i počni moliti te će se božansko prije il poslije javiti; ili Nietzscheov poznati poklič "Boga nema!", ili Rousseauovoj legendarni poziv povratak prirodi; ili Lacanovo: "Ja sam Gospodar. Ovo što govorim je apsolutna istina." Žižekov slogan zasada Uz onu Žižekovu najavljenu Antigonu, postoji i Antigona koja živi u našem polisu. U toj nenapisanoj drami zbor predstavlja glomazni ansambl, glumaca koji čame u kazališnom kafiću i umijeće glume svode na par Gavellinih fraza je teško dokučiti, ali zasigurno je na pomolu, na rubu usana, tek što nije izašao.

Usprkos svim prijeporima, Žižek teatralizira (anti) filozofiju. Taj dojam još više je pojačalo njegovo uvećano lice projicirano na platnu koje se pretezalo gotovo preko cijele pozornice HNK-a. Kao kakav Veliki Brat, njegovo lice u krupnom planu, glomazno, gigantsko, znojavo, iskrivljuje se, podrhatava, nošeno vijugama vibracija raznih tikova. Dok publika još uvijek ulazi on čavrlja s voditeljem o filozofiji i teatru, o svemu i svačemu. To čavrljanje je za nenavikle suviše opsceno i vulgarno, za fanove koanski deserti. Svakako od samog početka Žižek ponižava uzvišenu filozofsku retoriku, kao na primjer Heidgeggerovo pjesničko stanovanje u bitku. Kao da samu filozofiju treba uroniti u govna, u bullshitting, pa se tek onda, eventualno osloboditi tereta. Zato nije nimalo čudno da već na samom početku Žižek poziva na specifičnu žižekijansku simulaciju snošaja. Tako predlaže voditelju ovakvu situaciju: oni su par, muško-ženski (voditelj preuzima ulogu žene) koji je opterećen seksom; on nosi umjetni dildo, "ona" nosi umjetnu vaginu, sve digitalizirano, sve najbolje, kako bi se oslobodili pritiska, pritiska superega koje nas zove na neprestano uživanje oni jednostavno spoje svoje naprave i prepuste ih sladostrasnoj mehanici kopulacije. Dok se mašine ševe voditelj i on mogu se opustiti, relaksirati, pa i filozofirati čak.

Foto. t.g.<br>
Foto. t.g.

A mogu filozofirati čak i o filozofiji i kazalištu. Složno, i voditelj i gost, zauzimaju Platonovu poziciju o kazalištu kao svojevrsnu opsjenu, kao sjenu sjene koje zavaravaju stanovnike pećine, dovode u vječnu zabludu, u neprestani prijepor između privida i istine. Žižek je, naravno, oduvijek bio lakanovac. Po Lacanu ( i Žižeku) fikcija je potrebna kako bi sebe doživjeli kao "ja" , kao cjelovitu osobu, kao subjekt. Zbog toga smo svi mi pomalo glumci, katkada svjesno, katkada nesvjesno. Ne radi se tu samo o društvenim ulogama, nego i o samoj konstrukciji društvene zbilje, kao što je sociologija poslije Ervnga Goffmana voljela isticati. Bez privida ne možemo doći do istine, i štoviše, privid ili fikcija strukturira ono što poimamo kao zbiljsko. Otuda i Žižekovo promišljanje ideologije u raznim kontekstima, od pada Željezne zavjese krajem osamdesetih godina Odista, uz rijetke izuzetke, HNK je prespavalo čitavo dvadeseto stoljeće, a u prvom dijelu dvadeset i prvog stoljeća taj san prerasta u kliničku smrt dvadesetoga stoljeća do današnjeg unificiranog svijeta globalnog kapitalizma.

Žižeku teatar nije u žiži interesa, tek sporadične opservacije, većinom vezane uz Brechta, i svakako posvemašnja zaluđenost Wagnerom i operom, što je rezultiralo i knjigom gdje ispituje odnos suverena i božje milosti. Svjetsku slavu stekao je kao filmofil koji obožava razotkrivanje ideologije tamo gdje je najmanje očekujem – u hollywoodskim blockbusterima. Zato ovo njegovo približavanje teatru svakako budi interes, pogotovo što se namjerava iskušati u dramskom pismu. Kao što je najavljeno, dramski prvijenac je nova verzija Antigone koja bi se trebala postaviti u HNK sljedeće godine. Sama tema isto tako nije iznenađujuća, tragični lik heroine, javlja se neprestano u raznim fragmentima gotovo kroz čitav osebujan opus.

Antigona zaokuplja pozornost akademske zajednice u posljednjoj dekadi, čak i više nego i sam Edip. Judith Butler, na primjer, u Antigona"s Claim promišlja Antigoninu sudbinu u današnjem kontekstu državnog reguliranja roda (gender), te u njoj pokušava pronaći klice otpora naspram nasilnom jarmu U ime Obitelji (koji bi zapravo trebali zvati U ime Oca). Feministička Antigona, u polisu i izvan polisa, usvaja politički govor države kako bi se opirala nasilju imenovanja, tj, nasilju U ime Oca, koji želi putem države nametnuti heteroseksualnu matricu kao univerzalnu i vječnu istinu. "Nije ona budala!" rekao mi je Žižek kad sam ga upitao o takvom čitanju Antigone, koje je djelomice i kritika Lacanove pozicije. (Neki Povijest filozofije je neka čudna vrsta guženja, gdje filozof guzi drugog filozofa kako bi se začelo dijete koje ovaj nije htio, monstruozno dijete, koje još uvijek duguje svoje postojanje ocu, koji je želio spriječiti, njegovo začeće pshoanalitičari u Francuskoj su kritizirali istospolne brakove jer se bez imena Oca, tj bez, ako ne stvarne onda simboličke uloge oca, dijete ne može normalno razvijati). Odista, ta Butlerica nije budala. A ni Žižek. Njegova Antigona tematizirala tri varijacije dramske priče: prva bi bila najsličnija Sofoklovoj verziji - sukob između glavne heroine i kralja Kreonta, sukob između dva zakona ili između dva prava, onoga starih rodbinskih običaja i potisnutih bogova i zakona države; u drugoj verziji Antigona bi se uspjela izboriti za svoje pravo, ali građani bi se pobunili, te bi opet ostala usamljena, ovaj put u tragikomičnoj poziciji; i u trećoj verziji zbor bi preuzeo ulogu jakobinskih revolucionara i terorom razriješio čitavu tu tlapnju i prijepor. Kao i Butlerina feministička verzija, Žižekova drama u procesu pisanja potiče na razmišljanje o alternativi današnjoj teatralizaciji zbilje, alternativi današnjem globalnom teatru neoliberalne ideologije. I njegovo čitanje dakle traži nove vidove emancipatorske energije.

I sve to sljedeće godine trebalo bi se odvijati u HNK. Pazite: emancipatorsko kazalište u HNK! Sad je došlo vrijeme da se i autor ovog teksta malo rastereti. Jednostavno se ne mogu suzdržati da ne prasnem u smijeh – novi oblici teatralne emancipacije ni manje ni više nego u HNK. "Žižek, stop bullshiting!“ Ne mogu se suzdržati od povika. Ne iz omalovažavanja, nego iz čiste ljubavi. Što se tiče filozofskog teatra i Žižekovih dramskih ambicija trebalo bi slijediti kuru koju navodim u uvodu svoje knjige The Lacanian Thing, Psychoanalsis, Postmodern Culture and Cinema, parafrazirajući Deleuzea. Povijest filozofije je neka čudna vrsta guženja, gdje filozof guzi drugog filozofa kako bi se začelo dijete koje ovaj nije htio, monstruozno dijete, koje još uvijek duguje svoje postojanje ocu, koji je želio spriječiti, njegovo začeće. Tako bi trebalo i samog Žižeka, koji je i sam nestašno priznao da posljednjih trideset i više godina nije bio u kazalištu, natjerati da izrodi monstruozno dijete...

Što možemo, dakle, očekivati od buduće izvedbe Antigone u HNK?

Pazite: emancipatorsko kazalište u HNK! Sad je došlo vrijeme da se i autor ovog teksta malo rastereti. (Foto: hnk.hr) Pazite: emancipatorsko kazalište u HNK! Sad je došlo vrijeme da se i autor ovog teksta malo rastereti. (Foto: hnk.hr)

Ideja Filozofskog teatra, izgleda, počiva samo na tekstu; možda može biti još i malo hodanja, ali uglavnom to će biti recitiranje replika. Prva priredba bila je posvećena Juliji Kristevoj. Alma Prica čitala je dio njezinog teksta o Svetoj Terezi skoro sat vremena. Sjedio sam u publici prožet nesvakidašnjom dosadom, riječi su se monotono nizale jedna za drugom, monotono, kao da smo na kakvoj školskoj priredbi. Imao sam osjećaj da sam zombi u nizu drugih agramerskih kulturnih zombija koji ne žvaču meso nego otrcale isprazne oblike izvedbe koje se ponavljanju, s manje ili više prekida, čitavo dvadeseto stoljeće. Odista, uz rijetke izuzetke, HNK je prespavalo čitavo dvadeseto stoljeće, a u prvom dijelu dvadeset i prvog stoljeća taj san prerasta u kliničku smrt. Je li doista dovoljno da postoji zgrada koja se zove kazalište i da se recitira čitav niz pitanja: što je čovjek, koji je smisao postojanja, kamo idemo, odakle smo došli, postoji li sloboda izbora? Ili u današnjem suvremenom kontekstu: što se moj šupak tiče države, kako isplivati iz falokracije, da li kad kupujem McDonald kupujem i omot... Je li doista dovoljno doći na scenu i o svemu tome razglabati pa da se to zove filozofski teatar?

Prije svega takva izvedba je skučeni vid građanskog teatra koji isključuje sve druge oblike izvedbe. Takav pristup isključuje posvemašnju raznolikost eksperimenata u teatru i performansu dvadesetog stoljeća. Od raznih avangardnih eksperimenta u kojima se pokušava ukinuti razlika Kao i Butlerina feministička verzija, Žižekova drama u procesu pisanja potiče na razmišljanje o alternativi današnjoj teatralizaciji zbilje, alternativi današnjem globalnom teatru neoliberalne ideologije između teatra i života, oblika rituala i ispitivanja ljudskog tijela, koliko je ono spremište gesti, odglumljenih događaja, teatra kao vizualnog, magičnog strujanja slika, ispitivanje multikutralnih, globalnih oblika izvedbe, ili pokušaja da se kroz teatar izraze potlačeni, besprizorni. Teatar kao laboratorij socijalne imaginacije, priprema za revoluciju, pa sve do današnjih hibridnih, interdisciplinarnih izvedbi. Upravo u tome što svi ti oblici ispituju teatratibilnost npr. roda, rase, nacije, odnosa Imperije i kolonija, postkolonijalnih oblika, ranih oblika aktivizma oni su bliski filozofskom teatru. Ili, oni su filozofski teatar upravo po tome što iznutra ispituju granice i dosege izvedbe. Zato se performanse može gledati kao prakse, dakle suprotno Platonovom teatru ideja, uspstaviti Aristotelov pojam teatra kao svojevrsne prakse, pa i u stilu (bez ironije) danas zaboravljene filozofske škole praksisovaca, "čovjek je biće prakse". Upravo u tim raznim rukavcima, strujanjima otvara se ponegdje mogućnost za napuknuće, za alternativu, ili ono što Badiou zove Event (događaj), a Žižek act (čin).

Naravno ne tvrdim da bi sve to trebalo protresti HNK narednih mjeseci. Više je to javni apel za ponovo promišljanje projekta pod nazivom Filozofski teatar.

Ili sam možda u krivu.

Možda sve to i nije potrebno jer, uz onu Žižekovu najavljenu Antigonu, postoji i Antigona koja živi u našem polisu. U toj nenapisanoj drami zbor predstavlja glomazni ansambl, glumaca koji čame u kazališnom kafiću i umijeće glume svode na par Gavellinih fraza; Kreont, kralj (gradonačelnik) zauzima čudnu poziciju nalik onoj Antigoninoj, (po Lacanu između dvije smrti), pod sumnjom da je sam prekršio ZAKON, ali nije osuđen nego ostavljen da glavinja u čudnom međuprostoru, ne može vidjeti svoje podanike, ali nije abdicirao. A sama Antigona se postepeno gubi u sivilu birokracije, koja nije ona državna, nego čudna mješavina despotske i kafkijanske birokracije kako ju je opisao Deleuze u prekrasnoj knjižici Kafka i manjinska književnost. Antigona se gubi u bezgraničnom labirintu hodnika koji kao u Kafkinom Procesu prožimaju čitav srednjeuropski Agram. Bilo kako bilo, to birokratsko sivilo se gomila, guši, klaustrofobično zatvara, i ono me navodi da citiram riječi svog velikog učitelja, koje je izrekao u loži na samom početku predavanja:

DA NE SJEDIM OVDJE, POSTAVIO BIH BOMBU.


 

ytb-prtsc
ytb-prtsc

Mario Vrbančić, autor ovoga priloga, bavi se kulturnim teorijama, filmom, performansom i kazalištem.  Njegova doktorska disertacija (The University of Auckland, 2005.) posvećana je filmu u širem kontekstu popularne kulture. Rezultate svojih istraživanja do sada je objavio u knjizi The Lacanian Thing: Psychoanalysis, Postmodern Culture and Cinema (2011, Cambria Press, New York), te u raznim časopisima kao što su New Literary History, Comparative Literature and Culture, Performance Studies...Predaje na raznim na raznim sveučilištima:  Sveučilištu u Aucklandu (Novi Zeland), Sveučilištu u Lavovu (Ukrajina), Sveučilištu u Melbourneu (Australija), Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (Hrvatska) i Sveučilištu u Zadru (Hrvatska). Trenutno dovršava dugometražni igrani film Uhođenje i piše par dramskih tekstova.U Agramu živi u unutarnjem egzilu. (op. ur.)

<
Vezane vijesti