Priče iz Hong Konga (7): Hong Kong je blještav, spektakularan, nezaboravan, impresivan! No ako je čovjek mjera svih stvari, onda je taj grad prazna utopija: ispražnjena od ljudi, njihovih misli i snova. Najviše razara spoznaja da nitko ne sanja i da zato u ovom osam-milijunskome gradu nikoga nema s kime možeš podijeliti snove.

Dok se na svjetskome ekonomskome i turističkome tržištu Hong Kong brendirao kao mistični, ali moderni spoj Istoka i Zapada, ispod njegove svjetlucave luksuzne i privlačne površine  taj unutarnji raskid je urodio osjećajima izgubljenosti, nedorečenosti i društveno-duševnoga propadanja

Dok sjedim u tajvanskom restoranu s premalo osoblja, na ulicama vječito gužvovitoga Mong Koga pada kiša koja označuje početak vlažne i sparne kišne sezone. Carol, Kineskinja koja je iz jedne od sjevernih kineskih provincija prije pet godina došla na studij u Hong Kong sjedi nasuprot meni. Ona je jedna od mnogih studentica i radnica koje su se odlučile na jednostavnu razmjenu: hektični honkonški stil prepleten intolerancijom prema Kinezima (i većini ne-bijelaca, jer ovaj "međunarodni" grad ima prilično eksluzivno mišljenje o "među-narodnostima") za honkonško državljanstvo. Malo koja Kineskinja zaista želi ostati u Hong Kongu: posebice mlađa generacija zapravo želi honkonške putne isprave, jer tako izbjegavaju rigorozne imigracijske   procese koje doživljavaju kao kineski državljani: čak niti u Hong Kong ili Singapur oni ne mogu bez posebne vize.

Carol je, poput mene, gotova s ovim gradom: ona odlazi u Ameriku, a ja u Japan i, zamalo na kraju boravka u Hong Kongu, dijelimo nepodijeljeno mišljenje o ovome gradu: jednom od najčudnovatijih mjesta u ovome dijelu Svemira. Ovdje ono čudnovato nije priroda ili arhitektura: čudnovat je cjelokupni sklop segmenata grada koji se zove Hong Kong. Neobično je to mjesto koje poput perilice rublja centrifugira sve dijelove svijeta: sve heterotopije (zbiljske i simulirane), da bi ih (upitnog uspjeha) integrirao u zbilju, koju je Foucault ironično odlučio nazvati "utopija".

Poštujem koliko mogu ono što je Hong Kong uložio u svoju egzistenciju; dapače, iako sam mišljenja da je u tijeku povijesti naracija otišla ukrivo, smatram da je s obzirom na historio-geografsko-političku situaciju Hong Kong neizbježno postao ovakvim kakav je danas. Pod japanskom, kineskom i britanskom upravom, Hong Kong se gubio u prijevodu, uvijek iznova i fatalno: posljednje gubljenje dogodilo se prilikom primopredaje 1997. godine, kada je Hong Kong formalno vraćen Kini, ali je nastavio politički egzistirati kao specijalna administrativna jedinica. Ono što se tada dogodilo honkonškom identitetu određuje ga i danas, a ako ne bude znatnih invazivnih promjena u budućnosti, određivat će ga i dalje. Hong Kong se profilirao kao ne-kineski grad između dvaju svjetova: dok se na svjetskome ekonomskome i turističkome tržištu brendirao kao mistični ali moderni spoj Istoka i Zapada (s naglaskom na Zapad), ispod njegove svjetlucave luksuzne i privlačne površine  taj unutarnji raskid je urodio osjećajima izgubljenosti, nedorečenosti i društveno-duševnoga propadanja označenog sa mnogo gorčine i netrpeljivosti.

Za vrijeme mojega dvogodišnjega boravka u gradu, neprestano me pratio nedefinirani osjećaj dislokacije koji se uvijek iznova ponavljao kroz moj dojam da svijet ovdje promatram kroz staklo iza kojega se miču ljudi i stvari, i odvija život, ali zapravo ne vidim u dubinu: kao da je svijet dvodimenzionalna stvarnost. Možda bi na ovome mjestu bilo pristojno spomenuti Platonovu pećinu koja metaforički opisuje ljude što promatraju sjene bačene po zidovima pećine, uvjereni da promatraju zbilju.                                                                                                                     

Možda i više od samoga grada, mučila me njegova nedokučivost. Zauvrat, ono što mi je mjesecima promicalo udarilo me posred čela dok sam na jednom od nebrojenih honkonških semafora sa nepravedno kratkim zelenim svjetlom za pješake, čekala na - zeleno svjetlo. Na putu prema tajvanskom restoranu shvatila sam u čemu je problem koji se ispostavio vrlo banalnim:

Dok se grad mijenjao kao prostor-vremenska pojava, mentalitet njegovih stanovnika je ostao statičan: zarobljen negdje u prošlosti, u drugim vremenima -  izgubljen

Struktura grada (njegova egzistencija kao pojave u prostoru) je tijekom godina napredovala i razvijala se u znanstvenofantastične oblike (premda upitne kakvoće jer je naglasak u ekspanzivnoj gradnji bio stavljen na kvantitetu i brzinu, što ga čini opasnim i ruševnim, poput kule od karata): u luksuzne šoping centre, skupe mramorne stambene zgrade, ostakljene nebodere i fantaziju spoja Istoka i Zapada sa proizvodima dostupnima iz svih dijelova svijeta. Istodobno, dok se grad mijenjao kao prostor-vremenska pojava, mentalitet njegovih stanovnika je ostao statičan: zarobljen negdje u prošlosti, u drugim vremenima -  izgubljen. Grad je nesrazmjeran jer ne odgovara mjerama svojih ljudi. Ako je čovjek mjera svih stvari, onda je Hong Kong prazna utopija: ispražnjena od ljudi, njihovih misli i njihovih snova. Hong Kong je sam utjelovljenje fantastičnih snova o progresivnoj budućnosti; ekonomskoj nezavisnosti i luskuznome životnome stilu, međutim, u procesu tijekom kojega se Hong Kong profilirao kao takva fantazija (možda jedini način da opstane u ovakvim uvjetima), njegovi su stanovnici prestali sanjati. I to je razlog zašto je ovo mjesto toliko uznemirujuće: istovremeno impresivno i razarajuće. Najviše razara spoznaja da nitko ne sanja i da stoga nema nikoga s kime možeš podijeliti svoje snove u ovom osam-milijunskome gradu.

Dok raspravljam svoje nenadano prosvjetljenje s Carol koja kima glavom u znak slaganja, ona inzistira da joj objasnim kojim sam to "kognitivnim postupcima" došla do toga zaključka. Jedini odgovor koji joj mogu ponuditi jest da se život grada možda može racionalizirati, ali se mnogo bolje osjeća. Osjećaj je ono što nas zadržava na jednome mjestu ili nas upućuje dalje; osjećaji su ono što nam esencijalno omogućuje da se povezujemo s drugim ljudima, s drugim mjestima: jedna Finkinja koju sam upoznala na konferenciji prije pola godine rekla mi je da je za nju Hong Kong "raj na zemlji". Većina se ipak slaže da je grad bešćutan i bez snova. Ne, ne grad - nego njegovi ljudi.


Ovaj grad je u mnogočemu tehnokracija: proizvodi i regulira ljude kao dijelove stroja koji proizvodi utopiju - utopiju koja silom želi sebi nametnuti diskurz i auru "bogatoga Zapada".  Zbilja je stoga za mnoge stanovnike ovoga grada prestala postojati i oni su se prepustili simulacijama u kojima mogu zaboraviti na svoje jastvo i na bilo kakvo filozofijsko preispitivanje toga jastva, ili smisla postojanja. Naravno da to turist neće osjetiti: Hong Kong je blještav, spektakularan, nezaboravan, impresivan! Hong Kong je uistinu jedinstven. Mi "turisti na dulje" znamo da je glavnina ovih pridjeva simulacija: simulacija koja otupljuje i umrtvljuje. Najgore je što protagonist često ne primijeti kada je postala integralni dio simulacije, i kada je simulacija postala integralni dio nje.

Zbilja je za mnoge stanovnike ovoga grada prestala postojati i oni su se prepustili simulacijama u kojima mogu zaboraviti na svoje jastvo i na bilo kakvo filozofijsko preispitivanje toga jastva, ili smisla postojanja. Naravno da to turist neće osjetiti

I premda se u svome radu posvećujem temama hibridizacije društva, kulture i tehnologije, umjesto da me simulira, Hong Kong me osvijestio: ipak više volim grad koji s ljudima postoji u simbiozi, kao organizam, nego grad koji se svojim ljudima hrani. 

Na kraju se za svaku spačku krivi sam grad ili Kineze (koji su savršeni dežurni krivac za sve honkonške nedaće, a o kojima je Hong Kong ekonomski posve zavisan), no nije grad ili država ono što čini ljude: taj čin postojanja trebao bi biti ujedno i čin uzajamnoga stvaranja i supostojanja. Razlog je to i što osjećam duboku simpatiju za Hong Kong, čiju jedinstvenost koju nisam nigdje drugdje doživjela zamjenjuju otupjelost i kapitalistička zadrtost.                                                                                                                                   

Baš kao što se većina odnosi prema tehnologiji, tako se odnosi i prema mjestu u kojemu živi: s premisom da oboje postoji nezavisno od ljudi. Ta pogreška u zaključivanju vrlo jednostavno ilustrira koliko smo skloni odrješivanju od svake odgovornosti i prebacivanju te odgovornosti na nešto drugo. Život je mnogo složeniji od toga - za one koji shvate da je zbilja proces, a ne fakt, koji se neprekidno zbiva, stvara i preinačuje - sa zbiljskim i ozbiljenim ljudima.                      

Dok promatram Hong Kong kroz njegovo staklo, osjećam potencijal svega onoga što bi on mogao biti i simpatiziram sa svime što je izgubljeno u prijevodu zbog načina na koji je taj grad odabrao biti.

Ključne riječi: Hong Kong
<
Vezane vijesti