7.jpgSaša Šimpraga, autor urbane intervencije na zagrebačkom Gornjem gradu kojom je otvoren novi privremeni pješački prolaz između Strossmayerovog šetališta i Parka Bele IV: "U osnovi, intervencija je mala prostorna gesta kojom se dva javna prostora povezuju za potrebe pješačke komunikacije. Radi se o propitivanju prostora i njegovih potencijala na mikrorazini."

Saša Šimpraga je analitičar prostora, aktivist i autor urbane intervencije na zagrebačkom Gornjem gradu kojom je otvoren novi privremeni pješački prolaz između Strossmayerovog šetališta i Parka Bele IV., odnosno na mjestu gdje takva veza inače nedostaje.

Intervencija je izvedena u okviru međunarodnog projekta Actopolis, a intervencija Saše Šimprage naslovljena Povezivanje bit će postavljena do 9. travnja.

O kakvoj se intervenciji radi?

U osnovi to je mala prostorna gesta kojom se dva javna prostora povezuju za potrebe pješačke komunikacije. Radi se o propitivanju prostora i njegovih potencijala na mikrorazini. Intervencija je izvedena uz bedem između Strossmayerovog šetališta i Parka Bele IV. gdje ta mogućnost i potreba postoji. Jednostavno, montažno, tipsko stubište za gradilišta to je privremeno i omogućilo. Sam rad izveden je uz stručnu podršku arhitekta Davida Kabalina. Ono što je važno istaknuti je da se ovom intervencijom ne nudi konačno rješenje, već lansira ideja mogućeg povezivanja.Alternative treba isticati, makar i u pokušaju. A da bi se neki problem riješio, prvo ga treba učiniti vidljivim. Isto je s idejama za grad

Kakva je sad situacija s bedemom?

Prije svega tu je specifična povijest parcele koja je, nakon stoljeća drugačijih upotreba i planova, u konačnici postala javni park i to relativno nedavno. Na tome mjestu kuće su srušene u osvit Drugog svjetskog rata kako bi se izgradile nove, a rat je prekinuo planove  izgradnje. Sam bedem je recentnije obnovljen i to je svakako pohvalno. Međutim, mišljenja sam da je za razliku od isključivo konzervatorskog pristupa, problemu trebalo pristupiti šire, odnosno na način da se uvažavaju i suvremene potrebe grada. To je osobito važno istaknuti s obzirom na činjenicu da je bedem mjestimično bio gotovo potpuno urušen i da je ta situacija nudila neke mogućnosti pri njegovoj obnovi.

Trebalo je razmišljati o formiranju nekog tipa prolaza, a to je moguće i bez da se bitno narušava vrlo vrijedni povijesni zid. Za primjer, kaptolski sjeverni i zapadni bedem imaju prolaze koji su, međutim, izvedeni rušenjem ili bušenjem bedema. Ovdje je situacija bila takva da se iznova gradilo na temelju programa koji se ponovo osmišljavao pa se moglo, ali i još uvijek se može tražiti cjelovitija rješenja. Smatram da treba ići u smjeru formiranju nekog tipa komunikacije, a to je moguće i bez bitnog narušavanja vrlo vrijednog povijesnog zida. U okolnostima formiranog parka, obnovljenog bedema i nepostojanja direktne veze između dva susjedna javna prostora, intervencija koja je izvedena nudi jedan od mogućih smjerova razmišljanja.

Zašto ste odabrali baš tu lokaciji i temu za intervenciju?

Zadatak je bio ponuditi prijedlog koji se uklapa u temu Nevidljivo pripadanje, koju je za zagrebačku grupu projekta Actopolis izabrala kustosica Ana Dana Beroš. Imali smo potpunu slobodu, a osobno mi je bilo važno zadržati se u okviru mog polja interesa i angažmana. Osim odabrane, jedna od promišljanih lokacija za intervenciju bio mi je i istočni kaptolski bedem budući da veza između kaptolskog trga i parka Ribnjak također nedostaje. Ta je veza promišljana nizom različitih prijedloga kroz desetljeća od kojih nijedan nikad nije ostvaren, a što je vezano uz sudbinu najstarijeg zagrebačkog trga, Kaptola, čije postuliranje čekamo već više od stoljeća. Za razliku od Strossmayerovog Kod bilo kakve intervencije ključno je zadatak sagledavati šire od pogleda jedne struke i jedne temešetališta, pristupni prostor kaptolskom bedemu nije javni prostor pa je i to uvjetovalo da se zadržim na gonjogradskom bedemu.

Na izbor teme i lokacije utjecala je i činjenica da je za ovu godinu najavljeno preuređenje Strossmayerovog šetališta, pa je utoliko idealna prilika da se lansira ideja koju rad propituje, a to je otvaranje komunikacije na mjestu gdje takva veza sad nedostaje. Iako rad u prvome planu testira ideju otvaranja pješačke komunikacije, s druge strane i u kontekstu teme koju je zadala kustosica, savladavanjem povijesnog bedema dodiruje se i aktualna seoba naroda tj. vrijeme kada se zidovi podižu, zatvaraju granice ljudima koji bježe od rata i siromaštva, a mnogi od njih i prisilno zatvaraju. U vremenu podizanja zidova jedan se premošćuje. Veza koja je sad nevidljiva ili neosviještena, na kratko postaje vidljiva i otvorena. Testiranjem ideje premošćivanja, intervencija lansira ideju drugačijih odnosa i mogućnosti za grad.

Ta veza ima i svojevrsno povijesno utemeljenje budući da je na jedom starom Zelmanovom prikazu Zagreba upravo na lokaciji bedema vidljivo široko stubište jedne od tadašnjih palača neposredno uz kulu Lotrščak. No, bitno važnije od toga čine mi se aktualne, nove, okolnosti koje su odredile da danas tamo postoji uređeni javni park te važno šetalište i spomenuti planovi njegova uređenja. Lansiranjem ideje povezivanja na tome potezu, ta se mogućnost nastoji učiniti vidljivom kako bi danas-sutra negdje tamo možda došlo do stvaranja pješačke komunikacije s rješenjem koje će uvažiti sve specifičnosti mjesta. Pritom je, jasno, imperativ očuvati i ne u bitnome remetiti bedem, a takva su rješenja svakako moguća. 

Stubište je ujedno i vidikovac. 

Ideja vidikovca oslanja se na prirodu lokacije i samu upotrebu mjesta. Bilo je dovoljno promatrati na koji se način ljudi tamo kreću. Malo dječje igralište ugurano je u kut parka uz bedem, pa su djeca spontano stvorila dio koji je utaban, sve kako bi se približili ogradi i promatrali šetalište i grad. Upravo taj pogled je jedna od najvećih kvaliteta i osobitosti tog parka, a što projektom njegova uređenja nije najbolje ili uopće Na izbor teme i lokacije utjecala je i činjenica da je za ovu godinu najavljeno preuređenje Strossmayerovog šetališta, pa je utoliko idealna prilika da se lansira ideja koju rad propituje, a to je otvaranje komunikacije na mjestu gdje takva veza sad nedostajeprepoznato. Mjesto gdje su ljudi sami utabali pristup rubu, sve do bedema, je sad iskorišteno za prilaz privremenim stubama i to kao jedna od mogućih lokacija za eventualno buduće povezivanje. Stube smo istovremeno iskoristili za mali vidikovac čime je postojeći i spontani vidikovac na neki način ekstendiran i lagano povišen te je tako i doživljaj okolnog prostora još intenzivniji.

Kako bi ocijenio samo uređenje parka? 

Netko je dobro primjetio da dječje igralište nema ni ljuljačku. Ono je bitno manje od površine koju zauzimaju terase kafića, a klupe u parku, umjesto prema gradu i mjestimično vrlo dojmljivom pogledu na grad, toj panorami okreću leđa. Tomu je tako jer se bedem planira podići pa bi pogled u tom slučaju posve nestao, a smatram da bi to bila velika pogreška. Danas podizati bedem i poništavati izuzetno atraktivni pogled na grad je upravo besmisleno. Time bi se ukinula ikakva vizualna veza između parka i šetališta. Činjenica je i da se bedem sad uopće ne doživljava iz pozicije korisnika parka. Kotu bedema treba podići za oko jedan metar kako bi zid postao i ograda te omogućiti da se bedemu može prići jer je uz pogled na grad atraktivno i promatrati ljude koji šeću po Strossu. Time bi se omogućilo i da se na bedem može nasloniti, na njega sjesti, odnosno on bi imao novu funkciju.

Takvo rješenje onda zahtjeva i promjene u sadašnjem krajobraznom rješenju parka. Potrebno je vrlo pažljivo odvagnuti što se dobiva, a što gubi, pritom vodeći računa o tome da grad živi sad. Inače, u čitavom tom parku jedno je osobito mjesto po svojoj poziciji - mali lagano povišeni dio parka nesporedno uz kulu Lotrščak. Na tome je mjestu trebalo težiti stvaranju intime javnog prostora jer nije slučajno da se baš tamo često mogu zateći ljubavni parovi. To je velika kvaliteta tog mjesta koju nismo htjeli remetiti eventualnim smještajem stuba baš tamo. Takve momente mjesta u prostoru mogao je nuditi čitav park čije uređenje nije u potpunosti slobodna autorska koncepcija jer je bilo arheoloških i drugih zadatosti, a u i jednom i drugom svakako ima mjesta, pa i potrebe, za poboljšanjima.   

Što se najavljuje za Stross?

U nekom širem poimanju, ova intervencija može poslužiti i kao poticaj na skretanje pažnje na najavljene, ali u zagrebačkom slučaju i uvijek neizvjesne, planove preuređenja za koje nije objavljeno kako će izgledati. Javnost bi pravodobno trebala biti upoznata s projektima uređenja javnih prostora, osobito onih važnijih. Južna promenada, kako se isprva zvalo Strossmayerovo šetalište, jedan je od prvih uređenih javnih prostora u gradu i s prvim pravim gradskim drvoredom, pa je već i po tome izuzetno značajan. Svojevremeno su postojali i planovi da šetalište ide oko čitavog Gornjeg grada, no od toga se brzo odustalo.

Ono što je uređeno po projektu Huge Ehrlicha 1912. godine nikad nije do kraja izvedeno. Najavljenu obnovu moglo bi se iskoristit i za povratak ploče koja je nekad tamo postojala, a postavljena je baš povodom prvog uređenja 1813. godine. U novoj verziji mogla bi sadržavati stari tekst koji je poznat, a ukazivao je na to da je šetalište građeno prilozima građana ("Uskrsnih darežljivošću godine Gospodnje 1813."), uz novi dodatak o podacima aktualne obnove i samog povratka ploče.   

Koji je općenito glavni problem kod uređenja javnih prostora u Zagrebu?

 Priča o načinima na koji Grad Zagreb danas oblikuje javne prostore je poznata i tragična, a kad se to sagleda u trajanja ljudskoga života i U vremenu podizanja zidova jedan se premošćuje. Veza koja je sad nevidljiva ili neosviještena, na kratko postaje vidljiva i otvorena. Testiranjem ideje premošćivanja, intervencija lansira ideju drugačijih odnosa i mogućnosti za gradmalih izgleda da će se jednom preuređeni prostori ponovo skoro preuređivati, jer za tim u pravilu bude potrebe zbog načina na koji se to radi i slabih rezultata, svi samo mi osuđeni na manje nego što smo mogli dobiti od iskustva grada i svega što to nosi. Sadašnje pristupe je apsolutno potrebno mijenjati, inzistirati na transparentnosti, stručnosti, interdisciplinarnosti, demokratičnosti i izvrsnosti. Zagreb sve to može, ali je problem sistemski.

Kako ljudi reagiraju na stube?

Ujutro prije otvorenja tamo smo zatekli puno čaša i prve grafite iz čega je vidljivo da su stube odmah aktivirane i u dodatnoj funkciji mjesta za sjedenje. Ljudi ih svakodnevno koriste za prolaz jer su praktične budući da prolaz na tome mjestu inače nedostaje. Ovako nove unose i neki element iznenađenja. Bile bi još korisnije ljeti kada na šetalištu boravi puno više ljudi, pa bi male stube vjerojatno smanjile i gužve, omogućile bolji protok i vezu s parkom koji je prirodno vezan, ili bi mogao biti, za šetalište. Mislim da na tome potezu svakako ima mjesta za neki tip povezivanja i da to može biti zahvalni projektantski zadatak. Ovim privremenim montažnim stubama ideja te veze tek je lansirana, ponuđena je jedna od mogućih lokacija i jedan tip povezivanja, no svakako postoje i druge opcije. Jasno, jedna od njih je i da se ne gradi ništa.

Kakve bi te buduće stube mogle biti?

Svako rješenje koje bi se eventualno implementiralo trebalo bi biti prilagođeno mjestu na način da mu se dodaje, a ne oduzima na vrijednosti. Uvažavanjem ambijenta, oblikovanjem, izborom materijala, pa čak i eventualnim dodatnim sadržajem poput nekog tipa info momenta o bedemu ili općenito fortifikacijskom sustavu grada, ta bi buduća veza trebala omogućiti kvalitetnu nadogradnju javnog prostora. Nije nebitno ni da bi same stube ili veza jednostavno sugerirale upotrebu parka koji je bitno manje posjećen od šetališta, a s obzirom na dužinu bedema, malo stubište ne bi ometalo njegov doživljaj već upravo suprotno - skretalo pažnju na njega. Naime konstruiranjem stuba i vidikovca, uz onaj utilitarni, stvoren je dodatni moment, ponuđena je nova vizura na park i sam bedem koji se s tog vidikovca može doživjeti u svojoj cjelini. Kod bilo kakve intervencije ključno je zadatak sagledavati šire od pogleda jedne struke i jedne teme jer ih bedem sažima više. Smatram i da ne treba podcjenjivati kreativnost koja može ponuditi rješenja uz puno uvažavanje važnosti bedema. Međutim, da bi se sve to dogodilo, prvo treba omogućiti da se taj kreativni potencijal, u suradnji sa stručnim gradskim službama, na neki način iskaže i propita.      

Intervencija je izvedena u okviru velikog međunarodnog projekta Actopolis – The Art of Action. Kakav je to projekt?

Projekt Actopolis pokrenule su dvije njemačke organizacije, Gothe-Institut i Urbane Kunste Ruhr, a okuplja više od 40 umjetnika i aktivista i 9 kustosa iz više zemalja. Svaka zemlja ima svog kustosa ili kustosicu. U zagrebačkom segmentu i u okviru onoga što kustosica Ana Dana Beroš opisuje kao inkluzivne urbane topografije, planiran je niz izvedbi različitih autora i autorica okupljenih oko središnje teme Nevidljivog pripadanja. U sklopu projekta predviđene su i mikrorezidencije kojima se sudionici individualno povezuju kroz posjete određenim uključenim gradovima.Ova intervencija može poslužiti i kao poticaj na skretanje pažnje na najavljene, ali u zagrebačkom slučaju i uvijek neizvjesne, planove preuređenja za koje nije objavljeno kako će izgledati

Kako je intervencija Povezivanje vezana uz tvoj autorski projekt Seminar za hodače?

Seminar za hodače vezan je uz rad platforme 1POSTOZAGRAD. Djeluje kroz seriju manje uobičajenih tematskih gradskih šetnji, a za cilj ima stvaranja nove aktivističke grupe koja se kroz čitavu 2016. bavi malim i velikim urbanim poboljšanjima, afiramcijom javnih dobara i lansiranjem ideja za grad. Poziv u projekt Actopolis i ponuda da nešto osmislim bio je idealna prilika za takvo povezivanje, odnosno da se jedna od ideja materijalizira kroz privremenu intervenciju i na taj način testira. Nakon otvorenja, održana je jedna od šetnji Seminara za hodače i to na temu donjogradskih prolaza i pasaža, onih poznatih i nepoznatih, odnosno onih koji postoje i koji su planirani ili bi se tek mogli promišljati.  

Misliš da takve akcije mogu utjecati na pomake?

Alternative treba isticati, makar i u pokušaju. A da bi se neki problem riješio, prvo ga treba učiniti vidljivim. Isto je s idejama za grad. Mislim i da već samo razgovor o gradu može rezultirati određenim pomacima. Ne možda odmah, ali se svaki prijedlog u prvo treba otvoriti da bi se jednom možda i ostvario. Grad uvijek treba gledati i kroz mogućnosti. 

<
Vezane vijesti