Foto: Privatni arhivFoto: Privatni arhivGoran Milaković o prvoj zbirci poezije, Rudnik stakla: Pišem teško sporo daleko od svega.

Rudnik stakla prva je pjesnička zbirka Gorana Milakovića koji za H-Alter govori o novoj knjizi, poeziji, mjestima i drugom.

novembar
na cesti prolivenoj kroz šumu
koleba se malo ježa
iza njega plan mladosti
ispred njega duga
noć republike
Goran Milaković, Rudnik stakla, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2019.

U jednoj od pjesama kažete: "Grad se dijeli na one koji kolju svinje i one koji kolju ništa". Kako ste koncipirali zbirku?

Knjiga ima dva separata. U prvom su pjesme o ljubavi i smrti, a u drugom se tretira san kao literarna činjenica.Otišao sam jer nisam imao razloga da ostanem. Iz istog razloga vratio sam se nakon šest mjeseci. Sada sam u Vijetnamu. Ne znam kako se to uklapa u hrvatski migracijski narativ

Više je stvari koje se trebaju posložiti da se pjesnička zbirka objavi. Je li i koliko bilo teško doći do objave? Naime, pišete već dugo, pjesme su vam objavljivane i hvaljene, a Rudnik stakla vam je prva knjiga.

Šta je uopće i koliko lako? Pišem teško i sporo daleko od svega. Nije li tako najbolje?

Urednici knjige su Monika Herceg i Kruno Lokotar. Dakle, dvoje i neki od najboljih. Kakva je bila ta suradnja? Jesu li i koliko druge perspektive promijenile vašu ideju zbirke?

Suradnja je bila uzorna. S puno sluha i mjere prošli smo kroz originalni rukopis. Privilegirana je svaka knjiga koja ima takve urednike.

goran_milakovic_rudnik_stakla_2019.jpg

Zbirka ima svojevrsnu pravedničku notu. Bilo da pišete o majci, beogradskoj Merlinki ili prirodi. Za sve njih stvarnost nije najpravednija. Kakva je za vas?

Ne znam što bi bila stvarnost pravedna za sve, ali ako knjiga ima pravedničku notu možda je to zato što su gubitnici u njoj dostojanstveni. Nastojao sam da njihov pad, kako na jednom mjestu kaže Gombrowicz, bude u punom cvatu.Šta je uopće i koliko lako? Pišem teško i sporo daleko od svega. Nije li tako najbolje?

Kao i doslovno stotine tisuća građana zadnjih nekoliko godina, i vi ste recentnije odselili iz Hrvatske. U jednoj od pjesama govorite o dostavljanju novina po švedskim šumama ("to je najvažniji posao na svijetu/ ponekad iz čista mira zatrubim"). Zašto ste otišli i kakva je Švedska?

Otišao sam jer nisam imao razloga da ostanem. Iz istog razloga vratio sam se nakon šest mjeseci. Sada sam u Vijetnamu. Ne znam kako se to uklapa u hrvatski migracijski narativ. U Hrvatskoj je situacija svakako dramatična jer je velikom broju mladih ljudi nedostupna osnovna egzistencijalna infrastruktura, na primjer, kuća. Gradovi u provinciji su poluprazni. Teško se napreduje bez članstva u partiji. I malo se crta, pjeva i pleše, a puno mudruje, od malih nogu.Nastojao sam da njihov pad, kako na jednom mjestu kaže Gombrowicz, bude u punom cvatu

Objava vaše knjige, i ovaj intervju koji obavljamo virtualno, zatekli su vas u Hanoiu. Jesu li vam i koliko putovanja, takva izmicanja, važna? Kakav je taj grad?

Jako su mi važna. Hanoi je nesaglediva organizacija ljudskog postojanja u pokretu bez prekida, sve se tu vozi i prevozi, pišti i isparava, sve je na točkovima i milijardu prometnih sreća mora se dogoditi svakog dana da bi Hanoi uopće bio moguć. Možda se malo duže zadržim.

Što čini dobru pjesmu?

Ništa, kad se lepo kaže.

Ključne riječi: poezija, migracije, pisanje
<
Vezane vijesti