U demokraciji možemo kritizirati demokraciju argumentom da ne vrijedi svaki politički glas jednako, jer nije svaki čovjek jednako sposoban politički rasuđivati. Mnoštvo glasova daje neki rezultat uvijek adekvatan svojoj artikulaciji, a javna artikulacija počinje privatnom.
U atmosferi slobodnog govora možemo osuditi sve, pa i slobodu govora, a zloupotreba naših argumenata protiv slobode govora izvjesnost je zbog koje ne smijemo javno napasti slobodu govora, što logički znači da slobode govora nema i ne može biti. Postoje dva diskursa, javni i privatni, a granicu određuje stupanj društvene svijesti, pa tako neću javno reći sve ono što mi privatno padne na pamet, jer kad govorim javno, govorim u ime javnosti općim konsenzusom u što široj sintezi mnogih pojedinačnih stavova. Javni govor je djelo uma, a privatni srca.
Ako u društvu nije dozvoljeno raditi sve, pa zakoni dijele naše postupke na obavezne i zabranjene, zašto je u društvu dozvoljeno govoriti sve i pod kojom pretpostavkom tinja ta sloboda?
Pod pretpostavkom autocenzure, jer moralnu odgovornost za izgovoreno snosiš duhovno, a za učinjeno, tjelesno, a autocenzura je moguća pod pretpostavkom političke svijesti ili kolokvijalno, pristojnosti.
