Besplatno školstvo je termin kojim se koristimo kako bismo postigli ukidanje svih vidova plaćanja obrazovanja na svim obrazovnim razinama. Tražimo zakon kojim bi se obrazovanje odredilo i provelo kao pravo, svima dostupno na temelju sposobnosti.

 

Visoko obrazovanje u Republici Hrvatskoj je samo načelni prioritet aktualne politike koji se promovira na deklarativnoj razini terminima poput "društvo znanja", pri čemu se ni sami promotori ne mogu točno dogovoriti što taj termin točno znači i na što se odnosi. S jedne strane čujemo da se "društvo znanja" sastoji velikog broja (kvalitetno) visoko obrazovanih ljudi - koji bi u praksi doprinosili društvu uopće, razvijali našu kulturu i privredu, s druge strane čuju se povici o "društvu znanja" kao društvu s malim brojem iznimno kvalitetno obrazovanih stručnjaka. No postoji i treće tumačenje popularne sintagme koje se koristi na razini Europe, a označava informatizaciju društva - informatičku pismenost i dostupnost interneta što većem broju građana. Terminološka nedosljednost otkriva dubinsku strukturalnu nedosljednost provođenja politike.

Nerazmjer deklarativnog i strukturalnog očituje se u svim područjima - od donošenja zakona i raznih pravilnika do provedbe istih. U toku su izmjene i dopune skupine zakona o znanosti i visokom obrazovanju. Različita radna tijela rade na različitim zakonima i međusobno ne komuniciraju. Zakoni su i biti će međusobno neusklađeni, donose se bez javne rasprave s porukom "nacrt je na mrežnim stranicama".

Prije godinu dana nismo znali što je to GATS, što se sve događa, da budemo iskreni nismo znali ni na kojim sve razinama možemo utjecati i mijenjati stvari, znali smo samo da možemo i hoćemo

U takvoj situaciji država pliva i kad je riječ o besplatnom školstvu. Rastrojena između socijalne pravde i svjetskih neoliberalističkih tokova, pomalo popušta pod pritiskom javnosti, malo pod pritiskom izvana. Već je početkom desetljeća pao neoliberalistički nacrt zakona u kojem je stajala privatizacija sveučilišta, koji je Novi list dosjetljivo objavio kao prvotravanjsku šalu ove godine, no zatim je 2001. potpisan GATS (opći sporazum o trgovini uslugama) kojim se obrazovanje počinje tretirati kao roba. To je jedan od ugovora koji svaka zemlja mora potpisati pri pristupu WTO-u. Zatim je 2005. navrat nanos provedena bolonjska reforma samo da se zatvori poglavlje o obrazovanju u pristupnim pregovorima EU. Te iste godine ministarstvo počinje - neformalno - šuškati o tome kako će financirati diplomske studije svima u državi.

Godine 2008. studente se obavještava da će sami financirati diplomske studije, tri godine ni riječi o tome, tri godine borbe s tim što su ECTS-ovi, koje su obveze i prava studenata, a koje profesora. Umorni od obećanja, od mijenjanja pravila u hodu, od toga da budu pokusni kunići i mačići koje se baca u vodu, zabrinuti za kvalitetu obrazovanja koju dobivaju, studenti se bude. Nije to bila reakcija na učeničke prosvjede niti je bilo ad hoc reagiranje, već pravi trenutak u vremenu kad su stvari toliko zahuktale, kad su se napokon popisali svi problemi i kvalitete i plaćanja da se jednostavno moralo reagirati. Bilo nam je dosta!

Prije godinu dana nismo znali što je to GATS, što se sve događa, da budemo iskreni nismo znali ni na kojim sve razinama možemo utjecati i mijenjati stvari, znali smo samo da možemo i hoćemo. Imali smo toliko pitanja na koja nismo dobivali odgovore, imali smo toliko popisanih nepravilnosti da vladajući na svim razinama jednostavno nisu imali izbora nego udovoljiti nekim zahtjevima, shvatiti nas ozbiljno i početi razgovarati. Uzrok neefikasnosti vidjeli smo u međusobnom nekomuniciranju različitih razina (ministarstvo - sveučilište) i državnih tijela međusobno, te prebacivanju loptice odgovornosti jednih na druge. Ta navika još uvijek je sveprisutna, stoga ako želimo išta riješiti moramo vršiti pritisak.

Iz koje god perspektive promatrali, ne može se poreći činjenica da država treba visokoobrazovani kadar, ne može se niti zanemariti korelacija razvijenosti neke države s postotkom visokoobrazovanih građana, stoga se zahtjev za besplatnim školstvom ne može smatrati sebičnim prohtjevom studenata.

Ne mogu se zanemariti dezinformacije koje bez zadrški širi resorni ministar kad govori o 20 posto visokoobrazovanih u Hrvatskoj

Ne mogu se zanemariti dezinformacije koje bez zadrški širi resorni ministar kad govori o 20 posto visokoobrazovanih u Hrvatskoj. Kojim se on izvorima pritom koristi ostaje nepoznato, no prema Državnom zavodu za statistiku i podacima za 2008. od stanovništva starijeg od 15 godina više - ili visokoobrazovano je 11,2 posto žena i 12,8 posto muškaraca. Za dobnu skupinu 35-44 godina starosti i tamo imamo 17,5 posto visokoobrazovanih žena i 15,9 posto visokoobrazovanih muškaraca. Statistikama se može manipulirati na razne načine, no koliki god da je broj, činjenica je da država treba još više visokoobrazovanog kadra nego što ga ima.

Pravo na obrazovanje je pravo prema svim konvencijama i poveljama i statutima, pravo na visoko obrazovanje prema Ustavu RH dostupno nam je na temelju vlastitih sposobnosti, a ne prema imovinskom statusu naših obitelji. S obzirom na konstantni rast školarina i razne druge financijske namete koji se iz godine u godinu povećavaju, stvara se diskrepancija u strukturi građanstva. Prijeti realna opasnost da javna i teoretski svima dostupna sveučilišta postanu jednako skupa kao privatni fakulteti. Neko pravo nije pravo ako se ne primjenjuje i ako nema veliki broj korisnika. Pravo na obrazovanje postaje ugrožena vrsta koju treba zaštititi. Borba za besplatno obrazovanje borba je za pravo na obrazovanje.

Besplatno školstvo je termin kojim se koristimo kako bismo postigli ukidanje svih vidova plaćanja obrazovanja na svim obrazovnim razinama. Kako bi se to odredilo jednom u konačnici, tražimo zakon kojim bi se obrazovanje u Republici Hrvatskoj odredilo i provelo kao pravo, svima dostupno na temelju sposobnosti (to znači zadovoljiti na razredbenom postupku i završiti fakultet).

Pritiskati se može toliko dugo koliko je potrebno, godinu, dvije, tri... Pritiskati se hoće dok se ne dobije zakon koji će visoko obrazovanje u Republici Hrvatskoj određivati kao besplatno. Modeli su razni, mogućnosti je mnogo. Da bi školstvo bilo besplatno, nužna je preraspodjela proračunskih sredstava i veće ulaganje u visoko obrazovanje. Da bi obrazovanje bilo pravo, ne smije se popustiti pod pritiskom smanjivanja sadašnjih upisnih kvota na sveučilištima za 50 posto - kao što se čini da bi se moglo dogoditi.

 


Autorica je studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu

 

<
Vezane vijesti