^{"Kad se donose izmjene Kaznenog zakona, nitko ne pita kriminalce za mišljenje, pa zašto bi za Zakon o znanosti pitali znanstvenike?"}

^{- Visokorangirani dužnosnik NSZVO-a na tribini Pomorskog fakulteta u Rijeci}

Jedno od otvorenih pitanja jest i jesu li zauvijek propali, ili je činom Odbora kupljeno vrijeme za regrupiranje i nastavak otpora. Praksa je takva da se prijedlozi koji ne prođu odbore ne šalju u Sabor na raspravu, međutim procedura ipak omogućuje Vladi da pošalje na raspravu prijedlog koji je dobio negativno mišljenje, stoga Odbor nije donio odluku.

Nedonošenje odluke ne bi bilo moguće bez većinskog broja glasova, a bez suradnje različitih stranaka koje sjede u Odboru većinskog broja glasova ne bi bilo. Možda je važno napomenuti i da je jedan od članova - Ivan Čehok -  u to vrijeme bio pritvoren; no vladajuća koalicija mogla je brzo i jednostavno njegovo mjesto u Odboru popuniti novim članom. Tako bi vladajuća koalicija stekla većinu te bi prijedlozi zakona otišli u Sabor na raspravu. Međutim, koalicija nije zamijenila Čehoka te je odnos glasova bio 8:8. Odluka o nepuštanju zakonskih prijedloga u proceduru bila je politička odluka te bi bez aktivnog sudjelovanja vladajuće koalicije, blokadama, štrajkovima, prosvjedima akademske zajednice usprkos, štetni zakoni bili doneseni. Događaji na odboru čine se velikom pobjedom protivnika zakona, međutim, u stvari su rezultat prešutnog stopiranja zakona iz same koalicije i "davanja časnog izlaska HDZ-u i Fuchsu" iz ove političke i pravne blamaže. Neka od otvorenih pitanja su zašto bi u predizbornoj godini po ovom pitanju moćnija opozicija davala ikakav častan izlaz ministru koji je u najmanju ruku zaslužio da ga se prisili da podnese ostavku, s obzirom na to da u cijeloj proceduri pisanja i pokušaja donošenja ovih zakona nikakvu (po)čast nije ni zaslužio.

Ministrovi medijski istupi karakterizirani su marketinškim spinovima kanaliziranima posredstvom EPH, a sastojali su se od blaćenja cjelokupne akademske zajednice - a ponajviše onih koji su se usudili okupiti u inicijativu, pa zatim i sindikat Akademske solidarnosti, pokušavajući ih prikazati poput kakvih "društvenih parazita", zatim od opetovanog iznošenja laži o sadržajima zakonâ - poput one da zakoni osiguravaju potpuno javno financirano obrazovanje, te da novi način financiranja omogućuje veću sigurnost sveučilištima i znanstvenicima - pa sve do poopćavanja i kriminalizacije čitavog resora visokog obrazovanja zbog revizijom otkrivenih nepravilnosti za koje su bili odgovorni pojedinici (većinom bivši dekani pojedinih fakulteta). Pitanja rezultata revizija posebna su tema, ovdje je dovoljno, ako ne i previše, postaviti nekoliko osnovnih pitanja: koliko se od nepravilnosti moglo dogoditi bez znanja Ministarstva i zašto je revizija oblikovana na primjer tako da legitimizira rasipanje novaca na skupe mjesečne najamnine peterokatnice na Sveticama? Dekan Filozofskog fakulteta svima je omogućio uvid u rezultate državne revizije, a i sama revizija našla se objavljena na internetu, na portalu Slobodni Filozofski. Filozofski fakultet objavio je rezultate mjesecima prije medijske kampanje EPH koja je lansirana neposredno pred slanje zakona u proceduru s ciljem antagoniziranja javnosti spram akademske zajednice. Također, vrijeme slanja zakona u proceduru pažljivo je (na kraju se pokazalo i neuspješno), tempirano u vrijeme završetka nastave na fakultetima - kako bi se umanjile sve šanse za uspjeh najavljenog štrajka Akademske solidarnosti. Ako je i moguće da netko pomisli da su to sve legitimne borbene taktike, sjetimo se da demokratska procedura pretpostavlja omogućavanje uvida zainteresiranoj javnosti u nacrte prijedloga zakona, te javnu raspravu.

Međutim, procedura pisanja zakona započinje u vrijeme kada je sadašnji ministar bio državni tajnik za visoko obrazovanje. U vrijeme kad se sastaje prvo Povjerenstvo za izradu promjene zakonske regulative nacrt Zakona o sveučilištima već je postojao te je na traženje Sveučilišta u Zagrebu dan na uvid samo povjerenstvu. Nacrti zakona nisu bili dostupni akademskoj zajednici ni zainteresiranoj javnosti sve dok "tajne" dokumente koji odlučuju o budućnosti znanosti i visokog obrazovanja Republike Hrvatske nije 10. listopada 2010. objavio Slobodni Filozofski. Svaki nacrt zakona koji je javnost dobila na uvid, isplivao je protiv volje MZOŠ-a. Sve nacrte objavio je prvo Slobodni Filozofski, zatim su prenijeli drugi portali, pa tek onda objavio MZOŠ.

MZOŠ je odlučio pobrinuti se da se s drugim nacrtima zakona ne dogodi isto što i s prvim, stoga se dobro pazilo kome će se primjerci nacrta dati na uvid, a ako nacrti procure, kako bi bilo jasnije odakle su procurili na svaki podijeljeni primjerak vodenim žigom utisnuto je ime pojedinca koji je dobio primjerak zakona. Iz primjeraka koje je 10. listopada objavio Slobodni Filozofski jasno se vidi da su zakoni dobiveni putem Sveučilišta u Zagrebu i rektora Alekse Bjeliša. Još jednom podsjetnik da se radi o zakonima, ne o državnoj tajni, te da su zakoni od primarne važnosti za one na koje se odnose. Ako pogođeni zakonima imaju tisuće i tisuće prigovora na zakone, onda sa zakonima nešto ne valja.

Međutim, Ministarstvo se na sve to oglušuje. Sve promjene koje su unesene u nacrte samo su kozmetičke prirode, dok su prigovori na zakone suštinski, načelni i vrijednosni. Ministar tvrdi da su zakoni donošeni transparentno i u suradnji sa zainteresiranom javnosti. Točno je da je kontakata bilo, no u obliku pritisaka javnosti, formalnih i medijskih prigovora. Ministar u javnost plasira neistine o tome koliko fakulteta podržava zakone, međutim, od ukupnog broja fakulteta polovica ih se izjasnila o zakonima, od te polovice niti jedan fakultet nije podržao zakone. Bilo je situacija da rektor nekog sveučilišta podrži zakone, a njegov senat ih odbije. Takve situacije zapravo su zorni prikazi što novim zakonima nedostaje - demokratičnost. Prema novim zakonima, senati bi postojali, ali ne bi imali nikakvu moć koja bi im omogućila donošenje političkih i strateških odluka, a kao što smo upravo imali priliku vidjeti, rektori kao pojedinci nisu dovoljno snažni da se odupru političkom pritisku. Isto se događalo i na institutima.

Ravnatelji instituta su bogovi i batine na svojim institucijama.  Pojedini su bili ucijenjeni ili pak kupljeni obećanjima da će upravo oni biti proglašeni nacionalnim institutom jer novi zakoni predviđaju samo pet nacionalnih instituta, dok bi ostali bili državni instituti. Zauzvrat će ravnatelji podržati zakone. Razlika u vrstama instituta je u tome što će nacionalni instituti lakše dobivati sredstva za znanstvena istraživanja, dok će državni biti prepušteni sebi i tržištu. Prevedeno u praksu: etnološki institut će tako ubuduće raditi na projektima čiji je cilj poboljšanje turističke ponude, ostavljajući neistraženim korpus nacionalne folklorne i etnografske baštine koji ne zadovoljava potrebe turističke ponude te sezone Institut za filozofiju možda više ne bude niti postojao. Zaposlenici šute, potajno tapšaju glasne buntovnike, projekata je i ovako malo, a svi imaju kredite. Egzistencijalna ugroženost kupuje socijalni mir.

Najveći spin ministarstva ipak je onaj da novi zakoni osiguravaju potpuno javno financirano obrazovanje. Međutim, u isto vrijeme dok traje fama oko zakona donose se odluke o znatnom smanjenju subvencija na iksici, ukida se javni prijevoz, poskupljuje studentski dom i uvode se novi financijski nameti i toj jednoj osmini studenata koji imaju dovoljno sreće ili veze da dobiju mjesto u domu. Također se naplaćuju i ECTS-ovi. Svaki kolegij koji ne položite na vrijeme naplaćuje se minimum 100 kuna. Dakle, na najjeftinijem fakultetu poput Filozofskog za jedan nepoloženi kolegij platit ćete 500 kuna. Na drugim fakultetima ECTS-ovi su trostruko skuplji, kolegiji nose dvostruko ili kao na Medicini peterostruko više bodova, a s bolonjskom reformom, broj kolegija se udvostručio. Također je ukinuta apsolventura. Stoga, ako ne diplomirate tri mjeseca nakon što ste odslušali sva predavanja na najjeftinijem fakultetu, diplomski ćete platiti 1500 - 3000 kuna.

Od ministrova potpuno javno financiranog obrazovanja dobijete samo besplatan prvi semestar - možda jer je zakonska formulacija da će ministarstvo subvencionirati (dakle može i samo dio), a ne financirati u cijelosti - sve ostalo ovisi o vama. Jedini način da zadržite besplatno do diplome je da ne radite, da se ne razbolite, da baš ništa na predavanjima ne propustite, ili da su vam roditelji dovoljno situirani da vam "neuspješnost" mogu priuštiti.

Elementi nužni za potpuno javno financirano obrazovanje tek trebaju biti doneseni pravilnikom o studentskom standardu, koji je, kako smo već više puta naglasili trebao biti četvrti u ovom paketu zakona, no čak se ni MZOŠ nije usudio te odredbe ozakoniti. Puno je lakše donijeti pravilnik, lakše ga je izmijeniti, nije potrebna javna rasprava, a studenti možda i ne primijete...

Na sve to Akademska solidarnost upozoravala je štrajkom, akcijama, tekstovima, tablicama, čak i samizdatom Zašto štrajkamo koji je dostupan na njihovim stranicama, a koji je popisao sve prigovore koje su fakulteti, studenti i instituti upućivali MZOŠ-u.

Rijetko kad se u samostalnoj Hrvatskoj događa tako snažna mobilizacija o nekom političkom pitanju kakva se dogodila po pitanju paketa zakona koji pogađaju akademsku zajednicu. Neoliberalne izmjene Zakona o radu te reforme mirovinskog i zdravstvenog sustava, privatizacija banaka i INA-e te uništenje industrije, prošle su gotovo bez snažnije organiziranog otpora, a izravnije  pogađaju veći dio društva nego što su to znanost i visoko obrazovanje. "Socijalni mir" i "socijalni dijalog" osnovne su diskurzivne formule političkih elita i velike većine sindikata koje bi narod trebale uvjeriti da se sve reforme rade u njihovu najboljem interesu te da sami trebaju preuzeti određene rizike, na primjer rizik socijalne (ne)sigurnosti. Takav diskurs - uz političke elite koje djeluju u interesu krupnog kapitala koji im zauzvrat financira predizborne kampanje - jedan je od čimbenika koji je doveo do toga da samo dvadesetak posto birača izlazi na izbore. No, sustav je i to legitimirao.

Akademska solidarnost organizirana u inicijativu započinje s radom početkom 2010. kao reakcija na prijedloge zakona. Prvih se godinu dana rad inicijative sastojao od samoedukacije. U javnost izlazi u siječnju 2011. prikupljanjem potpisa protiv nacrta zakona te pozivom na štrajk akademskih radnika. Iako je nastala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Inicijativa od samih početaka djeluje na području cijele Hrvatske, te osim sveučilištâ obuhvaća i javne institute, a među potpisnicima proglasa nalaze se i članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U ožujku članovi inicijative osnivaju direktnodemokratski sindikat Akademska solidarnost koji započinje s pripremama za štrajk. Sindikat je osnovan kao izravna reakcija na sve očitije odvajanje vrhuške NSZVO-a od svoje sindikalne baze čije se mišljenje sve manje tražilo i uvažavalo. Nakon burne rasprave na sastanku Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji je sazvan na uporno insistiranje baze kako bi se vrhuška izjasnila o štrajku, postalo je očito da se na Nezavisni sindikat ne može računati te u  izjavi od 9. veljače 2011. Akademska solidarnost traži: 1) ostavke sindikalnih vijećnika i vodstva NSZVO-a; 2) preispitivanje zakonitosti Statuta NSZVO-a i Kolektivnog ugovora od strane pravosudnih organa; 3) potpuno odbacivanje sadašnjih nacrta zakonâ o znanosti, sveučilištu i visokom obrazovanju; 4) te provedbu širokih i opsežnih konzultacije s akademskom zajednicom o načelima i strategiji razvoja znanosti i visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj.

U takvom su okruženju sindikati dobili svoju priliku da budu glas radnika, pa tako i akademskih radnika. I savršeno su se sa svojim agendama uklopili u dominantni diskurs formulama iza kojih se kriju "bliski", "suradnički" i "partnerski" odnosi velike trijade - vlade, predstavnika poslodavaca i žutih sindikatâ. Najveći sindikati odvojeni su od radničke baze te igraju ulogu poniznih slugu vlasti i poslodavaca.

Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja najbolji je primjer takve prakse. Veliki sindikat čiji se točan broj članova već godinama ne zna, središnjica koja svakih nekoliko godina navuče bijes baze na sebe te gubi članstvo na najvećim fakultetima: Pravni, Medicinski, te sad i Filozofski fakultet u Zagrebu. Središnjica koja se blaćenjem i obračunavanjem odnosi prema svojoj bazi.  Diskurs NSZVO-a čak i na službenim stranicama već neko vrijeme više sliči religioznim propovijedima nego političkom govoru.

Usprkos tome, ono malo kanala što je postojalo za lansirati u javnost istinu kako je vidi akademska zajednica dobro je iskorišteno. Delegati Akademske solidarnosti posjetili su predsjednika Republike, bili su prisutni na saborskom odboru na obje sjednice, dobijali su minute na javnoj televiziji (uglavnom zahvaljujući "buntovnijim" novinarima i novinarkama javne televizije), organizirali su brojne okrugle stolove i tribine, te proširili svoju suradnju na druge društvene podskupine i sindikate drugih resora.

Za jesen, osim s novom fazom rada Akademske solidarnosti, Ministarstvo će se morati suočiti i s odlukama Senata Sveučilišta u Zagrebu koji je na prijedlog Medicinskog, Pravnog i Filozofskog fakulteta, baš kao i Filozofski fakulteti u Rijeci i Splitu donio odluku o odgodi početka nove akademske godine ukoliko se zakoni donesu.

Važno je istaknuti da odluke senatâ nisu imale ključnu ulogu u odluci saborskog odbora za visoko obrazovanje da ne donese nikakvu odluku, već su članovi odbora istim procesom kao i sveučilišta, te studenti prije njih, uvidom u sadržaj donijeli zaključke da bi zakoni mogli imati pogubne posljedice za znanstveni i visokoobrazovni sustav, te posredstvom toga, na članove društva pa i društvo u cjelini. Ovime se ne želi reći da se otpor zakonima kalio neovisno među različitim aktantima i bez međusobnog doticaja, već da se otpor prenosio odozdo (od studenata i profesora) prema gore (političkoj eliti), predstavljajući stvarni otpor, a ne uobičajene političke kalkulacije.

Iako je moguće, malo je vjerojatno da će zakoni biti doneseni u kratkom periodu koji je ostao do izbora. Hoće li nastava na sveučilištima početi, još je uvijek nejasno. Akademska zajednica izjasnila se protiv zakona. Saborski zastupnici i zastupnice koji /koje su ujedno i sveučilišni profesori u toj su fazi prije ljeta postavili protivljenje zakonima iznad stranačke pripadnosti. Novi zakoni gori su od postojećeg poruka je koja je time poslana. Oko toga su se složili opozicija, koalicijski partneri trenutne vlade te dijelovi samog HDZ-a. Čak i rušenje ovih zakona ne znači zaustavljanje procesa komercijalizacije znanstvenog procesa i visokog obrazovanja.

Nova vlada koju ćemo imati od sljedeće godine može za resornog ministra postaviti još uvjerenijeg menadžera koji pak može donijeti još i gore zakone od ovih, na primjer takve koji bi predviđali izravnu i sigurnu privatizaciju sveučilištâ i koji bi dodatno smanjili davanja za socijalna prava studenata ili ih čak ukinuli. Stoga Akademska solidarnost ni akademska zajednica ne mogu mirovati dok se ne donesu strategije i zakoni koji će biti u skladu s njihovim zahtjevima:

"Zahtijevamo potpuno odbacivanje prijedloga zakonâ o znanstvenoj djelatnosti, visokom obrazovanju i sveučilištu, kao prvi korak u obrani i daljnjem razvitku visokog obrazovanja i znanosti kao javnog dobra. Autonomija sveučilišta, sloboda znanstvenog istraživanja i poučavanja, kao i potpuno javno financirano visoko obrazovanje dostupno svima - temeljne su vrijednosti koje mora prihvatiti svatko tko se poduhvati zakonskog uređenja ovih područja, uz aktivno sudjelovanje akademske zajednice."

Za očekivati je da će Akademska solidarnost imati važnu ulogu u kreiranju strategije koja bi doista sadržavala načela za ostvarenje potpuno javno financiranog obrazovanja svim hrvatskim državljanima, očuvanje autonomije, sigurnost financiranja socijalnih prava putem javnog proračuna, znanost i obrazovanje kao prioritet koji vodi zemlju u napredak i omogućava lakše izlaske iz kriza, sigurnost financiranja znanstvenog procesa kao i njegovu slobodu. Za očekivati je i da će Akademska solidarnost nastaviti primjenjivati metodu djelovanja "odozdo prema gore", stoga je vjerojatno da će se izrada načela strategije odvijati transparentno, uz široke suradnje, na javnim prostorima, putem javnih tribina i sastanaka, uz prisustvo medija i sve ostale zainteresirane javnosti.

^{Dana 20. rujna u 11.15 sati na e-mail adresu H-Alterove redakcije pristigla je poruka iz NSZVO-a, koju su potpisali prof.dr. sc. Igor Radeka, potpredsjednik Sindikata, i prof. dr. sc. Diana Stolac, predsjednica Regionalnog vijeća Sindikata u Rijeci. Objavljujemo dio pisma koji se odnosi na demanti jednog navoda u tekstu Andree Milat (op.ur.):}

"Demanti neistinitih navoda gđice Andreje Milat (Akademska solidarnost)

Na Vašem portalu objavljen je 14. rujna podugačak tekst gđe Andreje Milat. Tekst vrvi neistinama i konstrukcijama po željama gospođice, no mi Vas molimo da demantirate samo jednu neistinu. Iz toga će svaki čitatelj sve shvatiti o autoru i stupnju vjerodostojnosti drugih sličnih navoda u tekstu.

Potpisnici ovog pisma, a uvjereni smo i još pedesetak ostalih sudionika sastanka na Pomorskom fakultetu u Rijeci mogu potvrditi da se gospođica Andrea Milat poslužila velikom  neistinom kada je napisala za Halter da je visokorangirani dužnosnik NSZVO-a na tribini Pomorskog fakulteta izjavio: „Kad se donose izmjene Kaznenog zakona, nitko ne pita kriminalce za mišljenje, pa zašto bi za Zakon o znanosti pitali znanstvenike?". Na provokativno pitanje jednog prisutnog člana Akademske solidarnosti na toj tribini jesmo li mi to bili izjavili, čelništvo Sindikata je s indignacijom odbilo takvo pitanje kao podmetanje i pokušaj kompromitacije. To njihovo pitanje, nota bene, gđica Milat je sada pretvorila u našu tvrdnju. Takva njena operacija je potpuno deplasirana jer je je opće poznato da se Sindikat itekako zalagao za to da znanstvenici sudjeluju u radu na zakonu. U izradi zakona sudjelovali su i znanstvenici iz Sindikata, instituta i svih sveučilišta, zahvaljujući kojima su zakoni značajno poboljšani. 

Koristimo ovu priliku da demantiramo ovu dijaboličnu i malicioznu izjavu  gospođice Andreje Milat, čija je podla namjera ocrnjivanje čestitih ljudi koji su na čelu prvog demokratskog sindikata u Republici Hrvatskoj. Većina zaposlenih u sustavu znanosti i visokog obrazovanja članovi su našeg Sindikata i dobro znaju da se naš rad temelji na istini i poštenju. Umjesto da stvara mostove među organizacijama  Akademska solidarnost koristi se najgorim vrstama podvala i neistina."

^{Dana 20. rujna u 15.18 sati na e-mail adresu H-Alterove redakcije pristigla je poruka iz NSZVO-a, koju je potpisao predsjednik toga sindikata Vilim Ribić. Objavljujemo ju u cijelosti (op.ur.):}

"Poštovana gospođo urednice, molimo Vas i inzistiramo da objavite cjeloviti odgovor dvoje naš¡ih kolega, ozbiljnih ljudi i uspješ¡nih profesora i znanstvenika iz Sindikata na tekst krajnje infantilne naravi jedne neodgovorne osobe kojoj pero služi za ispisivanje svoje željene slike ljudi i svijeta.

Odrezali ste izuzetno važan dio koji se odnosi na studente, školarine i na Akademsku solidarnost i na kojem se vidi sva lažnost i prijetvornost njihovog djelovanja. Vjerujem da Vam se to slučajno dogodilo pa Vas molim da to ispravite.

Naravno, da ste sada u pomalo nazgodnom položaju jer ste sa simpatijama gledali na pokret ljudi koji se izvana doimao plemenito, a iza kojega se kriju najprozaičniji interesi pojedinaca za očuvanjem postojeće sustava visokog obrazovanja u kojem njih nitko ništa ne pita, a koji je po njihovom miš¡ljenju idealan sustav. Ali Vas molimo da pokažete dignitet, objektivnost i profesionalnost. Priča o studentima i školarinama je ključni dio vezan za tekst Andreje Milat.

S poštovanjem, Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća"

^{...pa kad je već tako, objavljujemo i "ključni dio" Demantija neistinitih navoda... (op.ur.):}

"Zašto? Onaj tko je u pravu ne trebaju mu laži.

Očito je da Akademska solidarnost nije u pravu. Akademska solidarnost poduzela je sve da studenti i dalje plaćaju najveće školarine u Europi iako su navodno zastupali besplatno obrazovanje. Oni su zajedno sa svojim saveznicima s Pravnog fakulteta iz Zagreba, rektorom Bjelišem, Gvozdenom Flegom... srušili zakone koji su omogućavali besplatno obrazovanje. S dekanima Pravnog fakulteta u Zagrebu mi smo se godinama sporili oko njihovog inzistiranja na povećanju školarina. No, očito je da besplatno obrazovanje, koje je Akademska zajednica koristila kao jeftini propagandni trik, zapravo nikada nije bio njihov iskreni i stvarni cilj.

Oni zastupaju svoje pojedinačne interese bojeći se promjena s kojima bi mogli izgubiti pozicije izgrađene na javnom dobru čija je komercijalizacija dovela do toga da sada već 60% hrvatskih studenata plaća najskuplje školarine u Europi. Za razliku od njih, mi u besplatno obrazovanje iskreno vjerujemo, za njega se zalažemo, njega smo u zakonima izborili i od njega nećemo odustati. To nam ne mogu oprostiti.

prof.dr. sc. Igor Radeka, potpredsjednik Sindikata

prof. dr. sc. Diana Stolac, predsjednica Regionalnog vijeća Sindikata u Rijeci"