Profesore Bežovan, Centar za razvoj neprofitnih organizacija nedavno je završio dvogodišnje istraživanje o civilnom društvu u Republici Hrvatskoj. Koje je jakosti i koje slabosti pokazalo to istraživanje?

Istraživanje je pokazalo da se s obzirom na razdoblje od sredine devedesetih do 2000. ipak pokazuju pozitivni pomaci, da su građani spremni više davati, da je to davanje posredovano novim tehnologijama davanja, sada se može davati i telefonom iz svojeg stana, iz svoje kuće. Druga je jakost civilnog društva da je dio organizacija značajno uložio i izgradio ljudske kapacitete koji mogu dati neke značajne doprinose. Nadalje, aktivnosti civilnog društva počinje prepoznavati Vlada, država, ministarstava i različiti fondovi. Organizacije civilnog društva počinju stjecati povjerenje i potporu i lokalnih općinskih vlasti, no to opet ovisi o tome kako se gdje kreću gospodarske prilike.
Ono što se također može reći jest da u Hrvatskoj društveno odgovorno gospodarstvo postaje tema među gospodarstvenicima i to je parametar koji bilježi pozitivan pomak spram istraživanja prije četiri godine.

Što je to društveno odgovorno gospodarstvo?

Društveno odgovorno gospodarstvo je načelo gdje je gospodarski subjekt prepoznat i viđen kao društveno odgovoran građanin koji djeluje u lokalnoj zajednici. On bi trebao imati odgovornosti prema dionicima s kojima ima gospodarstveni odnos, dakle to su prije svega njegovi zaposlenici, prema partnerima i dobavljačima i kako se on odnosi prema zajednici u kojoj mu je sjedište. Tu se također postavlja pitanje, je li on odgovoran da dio njegovog profita ide u opće korisne svrhe kako bi njegova šira zajednica osjetila da oni i takvim nastojanjima onda daju aktivnu potporu.

Koliko ljudi drže gospodarstvenike odgovornima da to čine?

Još uvijek relativno malo, u ranijim istraživanjima to je bilo ispod pet posto a sad to ide iznad 20 posto, imajući u vidu da su neke kompanije napravile svoja prva socijalna izvješća gdje pokazuju svoju društvenu odgovornost da su neki zaposlili osobe koje se time sustavno bave, da su neki na transparentan način počeli dijeliti sredstva nekim inicijativama.

Nakon ove društveno odgovorne digresije vratimo se na ostale jakosti civilnog društva...

Što se tiče ostalih jakosti značajan je doprinos OCD (organizacija civilnog društva) u zaštiti okoliša, pomogle su nekim marginalnim skupinama poput osoba s invaliditetom kojima je pomogao Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida koji je na taj način postao partner Vladi, primjerice po pitanju poreznih povlastica za kupnju pomagala koje nisu imali. Druga su takva marginalizirana skupina djeca. Imali smo jako puno problema s djecom koja su žrtve nasilja, a upravo su OCD to dovele na dnevni red i organizirale neke vrlo inovativne programe poput skloništa za žene i djece žrtve nasilje. Gotovo da su Vlada i lokalne vlasti to potpuno prepustili OCD.

Jakost je da su organizacije bile prepoznate kao partneri lokalnim vlastima i nacionalnim vlastima. Dakle, oni više nisu pod jednom sumnjom, kako se to prije građani prepoznavali, da su OCD inozemni špijuni i da se bave samo pravima Srba u Hrvatskoj, već se prepoznaje da oni mogu nešto učiniti za potrebe građana, prije svega u lokalnoj zajednici, da im mogu pomoći u rješavanju problema i oni se polako, reklo bi se gotovo stidljivo, pojavljuju kao partneri države na različitim razinama organizacije.

A što je sa slabostima civilnog društva?

To je prije svega konstantan problem sredstava, rekao bih više nedostatak suvisle politike od strane države u financiranju raznih programa OCD. Tu postoji problem održivog razvoja. Organizacije koje dobro rade, veći dio svojeg vremena troše na pisanje prijedloga projekata, a gdje se zapravo vrlo malo vodi računa što oni doista rade. To stavlja na dnevni red pitanje održivosti tih organizacija. Naprosto mogu li te organizacije potpisati s državom ili s nekim drugim dugoročnije ugovore kojima će se financirati njihovi programi aktivnosti.
Tu je i problem povjerenja kao slabost ovih organizacija. Država ali i građani imaju jednim dijelom veliko nepovjerenje prema OCD. Građani zasigurno mijenjaju stav kada se oni tim organizacijama javljaju za neku pomoć i oni su onda u prilici vjerovati tim organizacijama. Kada pitamo običnog građanina što misli o tim organizacijama, dolazimo do zaključka o slaboj medijskoj predstavljenosti. One se u medijima predstavljaju po određenim skandalima, dakle postaju više dio problema koje mi imamo u ovoj zemlji a ne da nude neka rješenja.

Hrvatskoj smo televiziji ponudili izvještaj ovog istraživanja kao temu za raspravu. Ugledni nam se novinari nisu udostojili niti odgovoriti na poruku odaslanu elektronskom poštom.

U tom kontekstu one se uvijek prepoznaju po nečemu što je reaktivan pristup. Ako nemate održivog razvoja tih organizacija zašto bi netko djelovao za opće dobro, ako on sam se ne može baviti svojim problemima. Dakle, razvoj civilnog društva nose srednji slojevi. Civilno društvo je zapravo aktivnost građana koji su prosvijećeni i pritom imaju dovoljno materijalnih dobara i koji sebe prepoznaju kao neovisne. Civilno društvo i civilne aktivnosti nose ugledni građani koji su u stanju mobilizirati lokalnu zajednicu. Nažalost, uvijek se djeluje reaktivno.

Znači nakon što se neki problem pojavio...

Da, djeluju nakon problema, jako je mali broj organizacija koje bi djelovale unaprijed, koje bi recimo lobirale prije donošenja nekog zakona, nego djeluju tek kad se odredbe nekog zakona moraju primjeniti.
Problem je civilnog društva da je ono još uvijek urbani fenomen. U djelovima gdje nema dovoljno urbanog stanovništva i gdje nema dovoljno visokoškolski obrazovanih ljudi nemate ni civilnih aktivnosti. Kada smo gledali rasprostranjenošću civilnog društva vidjeli smo da to nema veze ni sa čim drugim nego s obrazovanošću stanovništva.
U tom kontekstu javlja se kao slabost civilnog društva i njegova relativno slaba umreženost. OCD ne vide da mogu postići više ako se povežu.

Proizlazi li to i iz konkurencije među udrugama zbog javljanja na iste natječaje, borbe oko fondovskih kolača?

Jednim dijelom bi se to moglo i tako tumačiti. Kod nas je vrlo rijetko da se organizacije zajedno jave na neki natječaj kako bi dobili izdašnija sredstva kako bi mogli dulje i pouzdanije djelovati. U taj dio problema ide i to da u Hrvatskoj postoji relativno ograničen dijalog između civilnog društva i države. Postoji ozbiljan problem da na najvišim razinama nisu razvijeni pouzdani kanali komunikacije.

Kako uspostaviti taj dijalog?

Taj bi dijalog trebalo uspostaviti ovisno o tome što i kako rade neka tijela. U saborskom Odboru za rad, zdravstvo i socijalnu politiku trebala bi postojati lista organizacija koje po svojim misijama imaju interes za to područje i oni bi trebali biti informirani što radi taj Odbor, što kroz njega prolazi, da daju svoje prijedloge i svoja mišljenja i da po potrebi čak kao vanjski članovi ili gosti sudjeluju u radu tog tijela.

Možda ih političari ne zovu jer ih smatraju troublemakerima koji bi samo smetali svojim suprotstavljanjima drugim lobijima, recimo poduzetničkim pritiscima?

Vjerojatno se ne može to jednostavno objasniti. Sigurno da postoji određena rezerva, jedan dio ljudi s kojima smo razgovarali kaže da kod dijela političara postoji prijezir spram nečega što je civilno društvo jer ih oni vide kao neke koji stalno nešto cjepidlače. Vjerojatno to nikad nije stavljeno na dnevni red jer drže da je to njihov monopol. Budući da ne postoji kanal komunikacije onda se ovi ljudi žele dodvoriti političarima i to postaje slabost jednog dijela organizacija da su posve ovisni o politici.

Je li u redu da neka organizacija dobije od političara prostor u zamjenu za privrženost i instrumentaliziranost te udruge u političke svrhe?

Ako vi tražite od Ministarstva i socijalne skrbi novce, ako ste im ozbiljan partner i ako dođete u situaciju da ih u javnosti kritizirate, vi ćete biti u ozbiljnoj nevolji ne samo od njih vi ćete imati problema i od strane donatora. Ako vi kritizirate programe stranih donatora mnogi će vas prekrižiti.

Ipak kad smo kod financiranja, zašto recimo nizozemska vlada financira samozapošljavanje osoba s invaliditetom u našoj zemlji?

Meni se čini da su nizozemski programi ponajmanje kolonijalni u odnosu na druga programe, primjerice američki. Nizozemski su programi vrlo često neuvjetovani, oni daju lokalnim ljudima da vide što je najbolje, što bi se najbolje moglo napraviti.


Zašto su onda američki programi kolonijalni?

Jer oni dolaze s onim što bi to trebalo napraviti i oni «znaju» tko bi to trebao napraviti. Njihovi su predstavnici rekli da ovdje provode politiku svoje vlade. To je ostalo bez odjeka u našoj javnosti. O ovim temama s njima treba otvoriti javni dijalog. Meni su poznati pozitivni rezultati takvog dijaloga u Mađarskoj.

Tko bi trebao razgovarati s njima?

Mi, građani, mediji bismo trebali razgovarati s njima. To je taj problem, mi smo presretni kad dobijemo donacije i ljudi sve otrpe i onda se dolazi u situaciju da se potroši jako puno sredstva na uzaludne stvari. Često se nedovoljno respektiraju i marginaliziraju sposobnosti naših ljudi nego se dovode marginalni ljudi izvana zapravo nemaju jasnu predodžbu gdje su došli. Često se događalo da se vode naši ljudi van i da su im se pokazivale nerelevantne organizacije, nerelevantne stvari. Jedno vrijeme je postojao NGO turizam, njegovo je vrijeme prošlo, ljudi su išli u Ameriku da obave šoping.

Nećete reći konkretno o kome se radilo?

Bio je taj slučaj s kraja devedesetih, gdje su se naši ljudi pokazali hrabrima i pisali o svojem nezadovoljstvu američkom veleposlaniku. To treba shvatiti kao pozitivnu stvar, kao sposobnost naših ljudi da se dignu na svoje noge, da kažu: Lijepo je da nas vodite ali vodite nas na relevantna mjesta i daje nam priliku da sretnemo ozbiljne i sposobne ljude od kojih možemo nešto naučiti.

Odmaknimo se malo od toga, zašto zastupate termin organizacije civilnog društva a ne uvriježeni nevladine organizacije?

Sve su anketa koje su kod nas vođene pokazale da «nevladine organizacije» ima negativnu konotaciju. Mi nešto što je vrijedno definiramo kao negativno i to definiramo prema vladi, i kažemo da će to za prosječnog građanina imati vrijednost. Pojam «nevladina organizacija» ne opisuje suštinu onoga što mi želimo napraviti, zbog čega smo se udružili. Taj pojam je izvor kolonijalnog značenja, nastao je 50-tih godina u postkolonijalnim režimima Afrike i dijela Azije u koje su došle strane organizacije i htjele pomoći tim zemljama. Zatekle su korumpirane vlade i da bi tamo stekle bilo kakvu legitimnost oni su rekli: Mi smo nevladine organizacije jer od organizacija postoji samo vlada. I onda se taj koncept prenio kod nas koji nismo baš tako nerazvijeni. Druga stvar, što je već prepoznato u drugim tranzicijskim zemljama, da ako se nas dvojica nađemo i u našem susjedstvu i želimo urediti okoliš škole zašto bi se mi zvali nevladina organizacija? Što mi bitno time opisujemo, a što mi radimo? Pojam organizacije civilnog društva ima integrativno značenje, on se od nikoga ne ograđuje, on izgrađuje jednu novu strukturu. Mi nikoga ne plašimo, mi smo organizacija koja želi napraviti nešto dobro, razviti i mobilizirati potencijale društva kako bi se ono moglo nositi sa problemima. Tako se detaljno i učeno objašnjenje poslao e-mailom Hrvatskoj televiziji, Hrvatskom radiju i državnim tijelima i začudo sam dobio zahvalu jedne državne tajnice koja je time riješila neke svoje dileme. Žalosno je da je malo ljudi na Hrvatskoj televiziji otvoreno za suradnju i spremno za učenje.

Kako se dijeli državni novac organizacijama civilnog društva, postoji neko opće mišljenje kako se to događa po principu poznanstava i lobija ili hvali političara i dobit ćeš?

Pored dvije ankete koje smo proveli unutar istraživanja, obavili smo i razgovor s tridesetak ljudi koji na različita načine sudjeluju u OCD. Oni su pokazali da ako netko je toliko aktivan u nekom području da stavlja na dnevni red i kritiku vlasti da ne može računati na sredstva od te vlasti. I što se pokazalo kao problem oko raspodjele sredstava koja ima na raspolaganju Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva. Pokazalo se da postoje opravdane sumnje u transparentnost kriterija i procedura kako se dijele državna sredstva. Jedan dio uglednih osoba s kojima sam razgovarao drže da neki ljudi sjede u tijelima koja odlučuju o novcima samo zato da bi osigurali sredstva za svoje organizacije, a istovremeno nikad nisu stavili na dnevni red kriterije i neke druge probleme koji postoje u civilnom društvu.

Kako to promijeniti?

Tako da se taj problem raspravi. Organizirane su dvije –tri rasprave kad se problem pojavio umjesto da se to napravilo unaprijed. Kad je bila prva distribucija novaca iz proračuna onda je najviše novaca dobila udruga čiji je predstavnik bio istovremeno i jedan od glavnih koji su odlučivali. To je bila Hrvatska glazbena mladež koja je OCD, ali je li ona baš najvažnija. Dakle, problem su kriteriji i procedure, jasna politika, naspram neformalnih utjecaja.

Koliko vam se čini dobrim rješenje da postoje i Nacionalna zaklada i Ured za udruge?

To je prilično veliki košmar. Ako bi netko gledao izvana koliko mi imamo institucija pomislio bi, tamo sve cvjeta, ali ako biste pitali ljude u ministarstvima, što smo mi pitali, što radi Ured a što Nacionalna zaklada, začudo oni ne znaju. Ako biste vi vidjeli koliko neke odgovorne osobe unutar pojedinih ministarstava koji dijele mnogo novca za razvoj civilnog društva međusobno surađuju, oni ne surađuju. U Hrvatskoj postoji dakle prilično velika infrastruktura, postoje velika sredstva ali se ona ne troše na učinkovit način kako bi oni proizvodili društvo koje bi se ukorjenjivalo ili pripadalo nečem. Mi imamo problema sa stranim programima jer razvijaju nešto što se zove virtualno civilno društvo koje postoji na internetskim stranicama, na sastancima koji se odvijaju na engleskom jeziku, to ne pripada našim lokalnim zajednicama i kad se zatvore vrata tih donatorskih , kada svi iziđu, tamo kao da ništa nije bilo. Ako oni imaju tako velika sredstva, a s druge strane ne moraju pokazati rezultate, barem nekim neovisnim evaluatorima, onda oni rade prilično neozbiljan posao.
Razvojem civilnog društva mi bi trebali potaknuti građane da oni budu zauzeti i da rješavaju probleme u svojoj zajednici, da su spremni dati dio svojeg ugleda, vremena i sredstava za općekorisnu stvar i to je suština civilnog društva. Ako bi to provjerili da li se to proizvodi, vidjeli bi da se prosječni ljudi i dalje čude: što je to njima da daju tolike novce da za opću stvar. Prosječnom je građaninu teško dokučiva korist općeg dobra.Da li civilno društvo kod nas razvije građanske vrline? Može li netko prakticirajući neke građanske vrline zaista doživjeti u ovoj zemlji zadovoljstvo i barem javne pohvale?
Sa stranim programima postoji još jedna opasnija stvar. Selekcija zaposlenih u programima radi se temeljem činjenice da je netko fluent english speaker, drugo, da vas sve sluša što vi govorite i da to sve to ispunite. Dakle, neupućenim ljudima, bez ugleda i društvenog statusa povjerite da rade jako važnu stvar, da potiče druge da oni budu civilno zauzeti, da oni prakticiraju građanske vrline. Kako će takve osobe izići pred javnost i govoriti o nečem za što su nedorasli i što im je nedokučivo. Civilno je društvo ljepilo cijelog društva. Civile nas aktivnosti drže zajedno, jačaju nas, međutim, ovakve osobe često devalviraju vrednotu civilnosti.


Kako se onda postaviti, treba li raskrinkati projekte zapošljavanja za koje se tvrdi da su zaposlili 90 ljudi, a dali su zapravo džeparac za njih 50, ili reći: I to je nešto, bolje to ne dirati!?

Što se meni dogodilo, mi tome pristupamo drugačije, mi hoćemo razumjeti što se to događa, hoćemo to istražiti, nešto o tome napisati i dobiti neki feedback i dakle iz toga proizvesti neko upotrebljivo znanje. Mi smo, kako bismo vidjeli kakve su rezultate postigli, stoga molili domaće i strane donatore izvještaje projekata, da vidimo koje su probleme imali te kako su se s njima nosili...Nismo dobili nikakav pozitivan odgovor od državnih vlasti, samo smo od Europske unije dobili pozitivan odgovor. Nas nisu zanimala financijski izvještaji već suština stvari. Tu se pišu gomile i gomile izvještaja koje nitko ne čita i mi sada u jednom drugom programu želimo vidjeti kakva je kvaliteta ponuđenih programa na području socijalne skrbi jer jedino tako možemo procijeniti koliko mi u Hrvatskoj napredujemo. Mi vjerujemo da ćemo to dobiti od Europske unije jer su oni suradljivi i to je način kako da se uspostavi dijalog kojeg u civilnom društvu nema bez mržnje i bez naklonosti. Svi bi se trebali založiti s obzirom da je Hrvatska relativno mala zemlja da se ti ogromni novci za civilno društvo svrhovitije troše.

Kolika su ta sredstva?

Od 1995. do 2000. godine, prema jednoj našoj anketi, i to samo kod tri glavna donatora više stotina milijuna kuna. Posebni je problem što točne evidencije nema.

S druge strane, kad pogledate u srednje škole, koliko profesori koji predaju društvene predmete govore o temama vezanima uz civilno društvo, ideju općeg dobra i aktivnog građanstva....ili do kućnog odgoja koliko se građane upućuje da su oni sami odgovorni prije svega, a ne država za rješavanje njihovih problema. I kada se dođe to tih tema onda se vidi pogubnost te kolonijalne podložnosti te se vidi da nismo mi ksenofobični već ksenomanični jer neograničeno vjerujemo strancima i mislimo da će oni riješiti sve naše probleme. Kada je Svjetska banka prije dvije godine ovdje radila reformu sustava socijalne skrbi domaći su stručnjaci apsolutno bili zapostavljeni, pa i ja. Nakon toga su došli stranci pitati me kako bi se organizacije civilnog društva učinkovitije bavile problemima socijalne skrbi. Zahvalio sam im i rekao da to ne mogu učiniti, da me je sramota njima davati informacije koje će onda oni prepisati i dati našoj Vladi da ih usvoji. Taj je program jako loše išao i na poticaj nekoliko suradnika napisao sam pristojno prosvjedno pismo direktorici Svjetske banke za Hrvatsku, pretpostavimo da je to moja civilna zauzetost. Jasno, odgovora nisam dobio. I kad je napisan izvještaj na engleskom i preveden je na hrvatski, kad bi ste to čitali pitali biste se o čemu se tu radi. Kada bi to dali nekome tko radi u sustavu socijalne skrbi, tko ima fakultetsku diplomu on bi pitao: O čemu se tu govori? Sasvim nerazumljivo i nesuvislo štivo.

Okrenimo se budućnosti civilnog društva, nedavno je Institutu Ivo Pilar odnosno jednom djelatniku povjereno od strane Vlade da izradi Strategiju civilnog društva. Zbog čega je ona važna te zbog čega je važno tko je piše?

Strategija civilnog društva bila bi važna star kada bi se barem jedan dan učinila temom javne rasprave jer mediji nisu osjetljivi na tu temu u pozitivnom smislu. Bilo bi interesantno staviti na dnevni red javne rasprave, Vlade i Sabora temu razvoja civilnog društva, aktivnog građanstva, ključnih problema ove zemlje. To nije ono što nam donose strani donatori, što odlazi u vjetar, to je suština našeg postojanja. Zato bi trebalo vidjeti koji su problemi tu i kako se može s postojećim sredstvima, koja nisu mala, zaista poduprijeti nešto što je aktivno građanstvo. Ta bi rasprava trebala pozabaviti i ovim problemom: gledao sam jedan natječaj Ministarstva za zaštitu okoliša, koje podupire rad udruga koje se time bave, i vidio što i kako to treba napraviti prijedlog projekta. Čujte, to treba biti fakultetski obrazovana osoba s pet do deset godina rada u službi da biste to vi napravili. Je li to jamstvo da ćete vi zaštiti neku rijeku ili potok koji je zagađen pokraj kojeg živite? Kakve to veze ima s tim problemom? Mi smo toliko isfabricirali stvar tako da smo sve stavili na papire a jako malo na aktivnosti. Puno je formalne procedure. Znači Strategija bi trebala reći da se novci dijele s manje formalne procedure. Drugo što bi Strategija trebala raspraviti jest pitanje o tome kakva je uopće uloga civilnog društva, zašto smo mi tu kao građani, kojoj tradiciji mi pripadamo, da li je država svemoćna, da li su stranke svemoćne, ili građani imaju pravo da se udružuju, nalaze oko zajedničkih problema i da u tom smislu budu prepoznati kao partneri.

Mi državu uglavnom gledamo kao upravu, a ne gledamo je kao javne službe, zdravstvo, školstvo... Kakav je u tom smislu odnos tih javnih ustanova i civilnog društva kako bi se mogla povećati učinkovitost tih institucija ako bi tamo gdje one djeluju bilo aktivnije civilno društvo.
Ono čime sam gotovo opsjednut je da u našem društvu postoje ljudi koji su spremni davati ali, što je pokazalo i naše istraživanja, postoji problem povjerenja. Ako će se vjerovati onim ljudima koji su pokrenuli inicijativu, da iza imena organizacije stoji ugledna osoba, onda su ljudi spremni davati. Jedna od ključnih područja razvoja civilnog društva bilo bi upravo to područje.

Ono što u toj Strategiji ne bi trebalo stajati i čega bi se trebali osloboditi jest taj normativni optimizam, mi mislimo ako o nečemu imamo zakon da će se taj problem odmah riješiti. Ako donesemo Zakon o volonterstvu da će ljudi u Hrvatskoj više volontirati, to su sulude stvari. Ako nešto želimo tu učiniti mi imamo Zakon o radu pa izmjenama tamo nešto napraviti a ne donositi no zakon. Trebali bi napraviti povelju o tome koju bismo raspravili u svim školama i svim organizacijama, a ne pisati zakon u kojem će prvi članak biti sulud da svi građani imaju pravo volontirati.

Druga je stvar da mi imamo neprimjerenu ulogu stranaca i stranih konzultanata koji su plaćeni da nam dijele neupotrebljive često i štetne savjete. Oni nam dolaze s idejom da trebamo napraviti organizacije od nekog općeg interesa, public benefit organizacije, što je zapravo britanska odnosno američka tradicija, nije europska tradicija. Takav su zakon napravili Mađari, koji su napravili glupost. Kako ćete vi jednu udrugu poput lovačkog društva isključiti, kako ćete im reći vi niste public benefit organizacija ili košarkaški klub, kako ćete to diskriminirati u odnosu na jednu organizaciju koja se bavi zaštitom okoliša.

Idemo u nešto što nam drugi stavljaju na dnevni red, a ne idemo u nešto za što mi mislimo da je korisno i svrhovito.
Ono što će u toj Strategiji biti zapostavljeno je uloga Nacionalne zaklade. Nacionalna zaklada je postala tijelo državne vlasti i sad je pitanje do koje mjere može biti uključena u razvoj civilnog društva ili ona ima mandat samo da raspodjeljuje sredstva da financira i nadzire programe. Mi sad imamo situaciju da potičemo državotvorno civilno društvo. Nešto što dolazi odozgo. Građani kao da vjeruju u nešto samo ako iza toga stoji država. Država u tom smislu ne daje baš neke rezultate. I tu imamo dodatnih nevolja jer stranim se konzultantima vjeruje više nego nama.

Kad bismo imali Strategiju koja ukorijenjuje civilno društvo u našu tradiciju i kulturu onda bismo se uvijek mogli obratiti stranim donatorima i ponuditi im financiranje relevantnih programa.

I još jedna poslastica, hrvatska. Nacionalna zaklada odvodi tridesetak ljudi iz različitih ministarstava u Bruxelles da vide kako to funkcionira Bruxelles. Odlaze u krovnu udrugu europskih socijalnih organizacija koja djeluju u Bruxellesu. To je utjecajna organizacija koja organizira Forum o socijalnoj politici na kojem smo i mi sudjelovali. Oni su napravili Platformu europskih socijalnih organizacija civilnog društva. Mi smo tu raspravu preveli prije, tiskali je u nekoliko tisuća primjeraka i organizirali nekoliko rasprava o njoj na lokalnoj razini, zašto je važna da postupamo tako... I sad dolaze ti ljudi iz Bruxellesa gdje su im govorili o toj Platformi i nitko od njih tamo nije rekao: Hej, mi smo to preveli, ima već pet godina!