Javna televizija započela je s prikazivanjem obrazovnog showa naziva Razred 2011 koji prati 23 učenika strukovne Kemijske škole Vladimir Prelog u procesu pripreme za državnu maturu. Učenici su odabrani po ključu slabijeg uspjeha u školi i nepripremljenosti za ispit čije je polaganje nužan preduvjet upisa na fakultet. Cilj je emisije da se izabranoj skupini  učenika omogući poboljšanje neobećavajuće startne pozicije, polaganje mature i upis na željeni fakultet. Ukratko, da im se u nekoliko mjeseci zagarantira svijetla budućnost. Za to će se pobrinuti timovi navodno najboljeg nastavničkog i psihološkog kadra u državi.

Cijeli projekt nastao je u koprodukciji HRT i producentske kuće Adrenalin i kao takav nije morao proći natječaj jer, kako su nam objasnili na HRT-u, "u slučajevima koprodukcije zakon ne predviđa natječaj". Spomenuta produkcijska kuća kupila je prava od švedske Strix TV koja je prva započela s ovakvom vrstom medijsko-obrazovnog eksperimenta i svoju inačicu Class of 2007 dobro utržila diljem Europe. Urednica projekta, Sunčica Findak, novinarka na javnoj televiziji specijalizirana za pitanja obrazovanja, prije početka emitiranja emisiju je proglasila edukativno-dokumentarnim serijalom kojim se želi "ukazati koliko je obrazovanje važno, te pokazati da svaki učenik bez obzira na svoje startne pozicije može napredovati". Ne manje bitno, serijal bi trebao gledateljima pružiti 45 minuta dobre zabave.

Za tako rijetko plemenit cilj dobiven je pristanak svih nadležnih institucija, od Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa i Agencije za odgoj i obrazovanje, do Ureda pravobraniteljice za djecu. Agencija za odgoj i obrazovanje predložila je profesore koji se "ističu svojim radom i zalaganjem, sudjelovanjem na državnim natjecanjima i stručnom usavršavanju". Konačnu odluku o odabiru profesora donijeli su producenti emisije i urednica.

Iako se producentici Tei Koroliji i urednici Sunčici Findak digla kosa na glavi od nazivanja ovog projekta reality showom, nakon odgledane prve dvije epizode ostaje nejasno koje bi bilo glavno razlikovanje ove emisije od uobičajenih reality showa kojih su prepune komercijalne televizije. Recept je, naime, vrlo sličan, samo su protagonisti neuobičajeni. Umjesto odraslih osoba, koje iz raznih vrsta egzibicionističkih poriva izlažu svoju privatnost masovnoj publici, u ovom eksperimentu sudjeluju učenici koji formalno zadovoljavaju uvjet punoljetnosti, mjesto radnje nije neki izdvojeni studio već javni prostor javne škole, a njihovi nastavnici, osim nastojanja da u svoje eksperimentalne učenike usade znanje u kratkom roku, također imaju zadatak svidjeti se publici svojim specifičnim nastupom i pristupom. Imamo tako "šašavu" profesoricu biologije, strogog ravnatelja, i sve ostale profile koji bi, valjda, trebali zadovoljiti formu dobre zabave.

"Naš serijal nema glavni cilj zabavljati ljude, nego ih informirati i educirati, i ne stavlja učenike i profesore u neke inscenirane situacije, nego dokumentira uobičajeni i normalni rad u pripremi učenika za jedan važan događaj u njihovom životu koji će imati utjecaja na njihovu budućnost", kaže producentica Tea Korolija. Naglašava da se pojam reality showa u pravilu vezuje za zabavnu emisiju koja se sastoji od live stream pokazivanja ljudi u nekim specifičnim (obično umjetno organiziranim) okolnostima koje ih stavljaju u ekstremne, a ne uz normalne životne situacije.

Ako se ne radi o umjetno organiziranoj situaciji koju spominje producentica, u čemu se to ogleda "prirodnost" snimanja učenika tijekom učenja u školi koju inače pohađaju? Selektivno su odabrani, stalno su svjesni kamere, poučavaju ih nastavnici izabrani po kriteriju "izvrsnosti", koji, za pretpostaviti je, neće pred kamerama pokazivati loše pedagoške metode i ponašanja. Na kraju krajeva, za svoj dodatni rad, dodatno su i plaćeni. Također, u postojećem sustavu obrazovanja učenici se obično ne stavljaju u privilegiranu poziciju da im se plaćaju pripreme za državnu maturu. Za tako nešto trebala bi ih pripremiti upravo njihova škola, bez vanjske pomoći. Tvrdnja da se učenicima ne ulazi u

Kako da dođem do najboljih nastavnika? Zar mi za pripremu mature ne bi trebali biti dovoljni i moji?

intimne sfere vrlo je upitna, s obzirom da učenici tijekom emisije iznose detalje svojih odnosa s roditeljima i vršnjacima. Tako je, odmah u prvoj epizodi, jedna od učenica pred kamerama pročitala pismo majci, valjda u pokušaju osvjetljavanja jednog od problema zbog kojih je dosad imala problema u školi.

Filozof Bruno Ćurko u timu "najboljih nastavnika" vidi problem, iz razloga što se šalje poruka kako nisu svi nastavnici najbolji: "Postoje oni koji spadaju u tu elitu, ali to nisu 'moji' nastavnici, jer oni najbolji su u ovoj emisiji. Dakle, za pripremu ispita mi treba dodatno vrijeme, ali i dodatni nastavnici, oni najbolji. Samo, kako da dođem do njih? Zar za polaganje Državne mature ne bi trebalo biti potrebno samo malo više rada, ali s 'mojim' nastavnicima?!" Time cijela učenička populacija, naglašava Ćurko, dobiva poruku "morate imati dodatne sate i dodatne nastavnike kako biste se dobro pripremili za državnu maturu."

Pedagoginja Vedrana Spajić Vrkaš postavlja pitanje što zapravo u našem sustavu znači biti najbolji nastavnik? "Radi se naprosto o izabranoj grupi učenika, koji su iskorijenjeni iz stvarnog sustava. Toj grupi dodijeljeni su izabrani nastavnici, koji zaista i mogu biti izuzetni, međutim, kazati da se radi o najboljim nastavnicima u zemlji, naprosto je vrsta prejudiciranja, jer ne postoje nikakvi instrumenti koji bi tako nešto izmjerili. To što se netko često pojavljuje u određenim projektima ne znači da je automatski izuzetan. Veliki

Radi se o davanju mogućnosti privatnim inicijativama da uđu u sektor javnog obrazovanja

broj isto tako izuzetnih nastavnika ostaje anoniman i nema mogućnost ovakve medijske promocije." Kaže da se radi o potpuno pomahnitaloj situaciji, konstruiranoj od strane voditelja projekta koji u ovom trenutku ne mogu znati kako će se cijeli eksperiment reflektirati na kasnije stanje u školama. Upozorava da se radi o primjeru komercijalizacije obrazovanja, odnosno davanju mogućnosti privatnim inicijativama da uđu u sektor javnog obrazovanja i rade posao za koji su inače zadužene institicije na čelu sa resornim ministarstvom.

"Kako neka škola može biti neprilagođena za Državnu maturu ako u RH svi načelno imaju pravo na jednako obrazovanje?", pita se Spajić Vrkaš. Ona smatra kako je Ministarstvo odobravanjem ovoga projekta pokazalo da je diglo ruke od obrazovanja i pustilo privatnim rukama da osiguraju "jednako obrazovanje". Podsjeća da se država obvezala na ovakav scenarij još 2000. godine, kada je potpisala Opći sporazum o trgovinskim odnosima sa Svjetskom trgovinskom organizacijom. "Tim dokumentom cijeli sektor obrazovanja stavljen je na pladanj privatnim inicijativama, a da država nije postavila nijednu ogradu u sporazum". Sve je, podsjeća, prošlo bez ikakve diskusije u javnosti, sporazum je potpisao tadašnji ministar gospodarstva, a u Saboru se čak nije preveo cijeli tekst sporazuma, već samo njegova manje bitna prva polovica. "Radi se o napuštanju ideje izražene u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, po kojoj je obrazovanje izdvojeno kao ljudsko-pravno načelo. Svjetska trgovinska organizacija nastoji, posebno u tranzicijskim zemljama, prepustiti dio sektora javnog obrazovanja privatnim inicijativama, koje ne moraju raditi u općem, već isključivo privatnom interesu". Na takvu situaciju upozoravaju već godinama pobunjeni studenti hrvatskih sveučilišta, međutim, uvođenje tržišnih načela u obrazovanje teško i nikako se osvještava u javnosti.

Filozof medija Sead Alić uspoređuje snimanje ovakve emisije s praksom uzvoza bofl robe, odnosno robe s greškom. "Nastavlja se uobičajena hrvatska praksa siromašenja svega domaćeg. Praksu uvoza krumpira, mesa, voća, ribe i svega ostaloga, što bismo trebali izvoziti, već dulje vrijeme unapređuje i Hrvatska televizija. Uz mnoštvo licencnih programa

S Razredom 2011 započela je konačna bigbraderizacija HRT-a i njegovih pretplatnika

uz koje se igramo kvizova, plešemo, pjevamo (jer to "ne znamo sami") - sada iz inozemstva kupujemo i ideju za emisiju razgovora s maturantima i njihovim profesorima", kaže Alić. Naglašava da se emisija prikazuje u prime timeu i time se daje do znanja da je Razred 2011 trenutno perjanica ostatka ostataka nekada bogatog znanstveno-obrazovnog programa. "Emisija je to kojom je započela konačna bigbraderizacija HRT-a i njegovih pretplatnika", zaključuje.

Ništa manje kritičan nije ni Bruno Ćurko. On rijetku vrijednost ove emisije vidi u, makar skrivenom, promicanju znanja kao sredstva za polaganje državne mature. Za razliku od Razreda 2011, u Big Brotheru "jedina vrednota jest pokazivanje obnaženih dijelova tijela i besprizorno ljenčarenje".

Na HRT-u, međutim, ne misle tako. Tvrde da se radi o "višestruko provjerenom i isprobanom projektu u zemljama visokih obrazovnih standarda i kriterija", iz čega zaključuju da ni u Hrvatskoj nema razloga za paniku. Ured pravobraniteljice za djecu dao je svoj blagoslov jer u emisiji vide poticaj učenicima da budu što uspješniji, a posebno im se sviđa najava producenata da će najbolji biti stipendirani. Zaključuju da je namjera projekta "afirmirati vrijednosti učenja i obrazovanja, te ulaganja osobnih napora kako bi se učenjem dostigao željeni cilj".

Bruno Ćurko kaže da pretpostavlja kako su Ministarstvo i Agencija "morali" dati podršku ovakvoj emisiji. "Vjerovatno rijetko dobivaju upite za podršku emisijama o obrazovanju, tako da je ovako nešto za njih osvježenje. Pretpostavljam da Pravobraniteljica za djecu mora ili može dati potporu svim emisijama u kojima se djeca ne iskorištavaju, omalovažavaju i slično. U emisiji se ne promoviraju, ili barem ja nisam primijetio, dječja i ljudska prava ili zakonske norme o zaštiti djece i mladih, tako da tu ne postoji uporište za podršku, osim gore navedenih nepostojanja povreda dječjih prava. Sasvim drugo je pitanje jesu li ovdje ugrožena prava televizijskih pretplatnika, koji mjesecima, godinama i desetljećima plaćaju pretplatu i sufinanciraju ovakve emisije. Ipak, sufinancirali su oni i puno gore stvari od Razreda 2011, zaključuje Ćurko.

Kako napominje pedagoginja Spajić Vrkaš, nakon gledanja ovakve emisije ostaje pitanje smatramo li obrazovanje stvarno ljudskim pravom ili samo robom? Sudeći po onom što imamo priliku gledati svakog četvrtka u prime timeu javne televizije, vrijednost učeničkog i profesorskog rada svodi se na tempirano ispunjavanje rezultata. Dodatnu aromu simulacije i realitya vjerovatno ćemo dobiti ukoliko netko od djece slabijeg socio-ekonomskog statusa uspije položiti maturu s izvrsnim rezultatima, upisati studij i još dobiti stipendiju. Imat ćemo tada priliku na ekranima gledati iskonsko ispunjenje američkog sna u hrvatskoj verziji. Slabiji učenici će uz pomoć kapitala postati jaki i uspješni, a javnost će sa suzama u očima promatrati rast pojedinca kojem sustav nije u mogućnosti osigurati napredak. Zaludu sve nacionalne strategije koje proizvodi Ministarstvo obrazovanja, dovoljan je reality show da nam napokon pokaže koja je stvarna vrijednost obrazovanja.