H-Alter
Bildanje najslabije karike
Slavni Max Weber davno je zaključio kako postoje ljudi koji žive za politiku i ljudi koji žive od politike. Današnja politička elita, nesumnjivo, pripada u drugu skupinu. U složenoj političkoj svakodnevici lideri političkih stranaka doista na jednostavan način ostvaruju cilj politike - moć i borba za nju. Druge stvari su tek popratna sredstva kojima se moć ostvaruje.
Iako je sve to vrlo poznato, teško je oteti se eurofilskoj fasadi hrvatskih stranaka i slatkim riječima boraca protiv neoliberalnih poduzetnika. Barem se tako čini kad ministar Šuker najavljuje izdvajanja i do 600 milijuna kuna kako bi se ublažio strujni udar na novčanike, dok premijer Sanader žustro opominje domaće tajkunske uspješnike poput Todorića i Keruma da su visoke cijene u njihovim dućanima neprihvatljive. Gorka je realnost da su se cijene spustile tek za pokoju kunu pa je odlazak u trgovinu u susjedstvu postao luksuz za svakog trećeg hrvatskog građanina. Oni žive od danas do sutra, a otprilike isto tako žive i vladini ekonomski programi i dalekosežne vizije razvoja hrvatskog gospodarstva i socijalne politike.
Foto: Todorić je smatrao oportunim brže-bolje provesti u djelo Sanaderovu preporuku
U općoj transformaciji političkih stranaka i njihovog pomaka od ideoloških polova prema neoliberalnom centru, čitanje je stranačkih programa kao učenje iste pjesmice napamet. Ne samo hrvatski, već i europski lijevi i desni centar nemaju moć alternative liberalnoj pobjedi i catch-all politici pa se, uz nagli ali limitirani razvoj ekstremnih stranaka poput švicarskih i danskih narodnjaka ili flamanskih pokreta, izmjenjuju karizmatični vođe i eurokrati. Hrvatski je problem složeniji po tome što su stranački programi jednaki u svom programskom vakuumu.
U zemlji gdje je bolje uvoziti i trgovati nego izvoziti i proizvoditi, premijer populistički upozorava da je Hrvatska jaka onoliko koliko je jaka njezina najslabija karika. Doista, da li je premijer ikad bio na Udbini ili u banijskim selima? Plan razvoja najslabije karike nije dan ni u koalicijskom sporazumu HDZ-HSS-HSLS, a bogami ga nema ni socijaldemokatska strana koja bi, prema prirodi naziva, trebala upozoravati na potrebu socijalne dobrobiti. Borci u političkoj areni razglabaju o visokoj centralizaciji, lošoj regulativi, nedovoljnoj obrazovanosti i reformama, a najveći doseg po tom pitanju su komisije i nacionalni programi u kojima sjede poslušni stručnjaci te mainstream medijima zanimljivi ad hoc istupi političara koji služe jednostavnom popunjavanju stranica ograničenim brojem riječi. Kad je Nadan Vidošević u Dnevniku nedavno upitan što je potrebno mijenjati da se ostvari kakav takav pomak umjesto rušenja ka recesiji, predsjednik Hrvatske gospodarske komore je zaključio da je potrebna preobrazba čitavog društva. Međutim, nije objasnio kako se to ostvaruje i odakle treba početi. Primjeri iz inozemstva su na kratko vrijeme poslužili kao orijentiri.
Vratimo se malo u prošlost, u 1989. godinu, do tadašnjih predizbornih obećanja HDZ-a. Franjo Tuđman je obećavao javne politike i socijalnu državu kakvu imaju skandinavske zemlje. Nakon toga više nikada nije spominjana Skandinavija ili je, kao povjesničar možda, prvi predsjednik mislio na vikinšku Skandinaviju koja je živjela od pljačke. Ako se usudimo sanjati, poželjeli bismo socijalne povlastice koje su i individualne, a ne nužno obiteljske, visoke izdatke za istraživanja i visoko obrazovanje umjesto Primorčevog društva znanja, informatizaciju svakog sela i odbacivanje zlokobnog Hayekovog upozorenja da je u jakim demokracijama velikodušna socijalna država put u kmetstvo, već uvjerenje da ona vodi poštenju, ekonomskoj jednakosti i međunarodnoj koknurentnosti. Naravno, daleko je Skandinavija i od mnogih drugih europskih zemalja.
Foto: Spomenik Franje Tuđmana, najdosljednijeg zastupnika ideje skandinavizacije hrvatske socijalne politike :-)
Kočenje hrvatskog gospodarstva često se dovodi u vezu i s komunističkim naslijeđem. No, ni tu nisu branioci hrvatskog modela u pravu. Češka je, primjerice, imala malo žešći komunizam pod čvrstom ruskom čizmom, pa se razvila u jednu od najuspješnijih novih demokracija. To se ne može bolje prikazani nego nedavnim posjetom češkog premijera Mireka Topolaneka Zagrebu. U Novinarskom domu održao je predavanje u kojem je istakao okruženje u kojem ljudi žive koji potiče razvoj, a ne tek puke investicije.
Inozemni nam primjeri ne mogu u potpunosti pomoći, iako su dobre naznake pozitivnih i negativnih kretanja koja mogu zahvatiti društvo u cjelini. Platon je utvrdio da se države razlikuju koliko se razlikuju i ljudi u njima, jer nisu države načinjene od drveta i kamena, već od ljudi i njihovih karaktera. Stavovi i vrijednosti te uvjerenja pripadnika jedne zajednice stvara sociokulturni činitelj koji je najznačajniji za funkcioniranje demokracije, a iz njega proizlaze učinkovite institucije i ekonomski aspekt koji jačaju tu demokraciju. Varaju se oni koji misle da će fizičkim resursima i novcem skupljenim u Kanadi i Njemačkoj ili ukradenim umirovljenicima, moći stvoriti Smithovu nevidljivu ruku. Nevidljiva ruka je vodila Miroslava Kutlu pa je završio u pritvoru, a još nevidljivija ga je spasila zaslužene zatvorske kazne. Upravo je poradi jamitelja (onih koji jame) važan ljudski kapital jedne zemlje koji se ogleda u obrazovanju, znanju, sposobnosti, konkurenciji u međunarodnim razinama. Ljudi su ti koji bi trebali dijeliti institucionalnu odgovornost za opće djelovanje države, a u ovom slučaju makroekonomske, socijalne i ostalih javnih politika.
Foto: Miroslav Kutle, tajkun kojim upravlja nevidljiva ruka
Mnoge zemlje provode stalna ispitivanja indeksa institucionalne odgovornosti koji je kod nas neprobojan do znatiželje potplaćenih novinara ili zabarikadiran iza akademika vođenih veberovskim životom od politike. Socijalni kapital, a ne ekonomska razvijenost određuju institucionalnu odgovornost. Za razliku od bankovnog računa, Putnamov socijalni kapital jest način kako se ljudi međusobno ophode, kako su povezani u službenim i neslužbenim organizacijama i kakvo je socijalno povjerenje. Koliko hrvatski građani mogu vjerovati liječniku koji je možda platio svoju diplomu, koliko će biti uspješan u probijanju karijere bez korupcijskih transakcija i koliko će mirno moći uživati svoju poduzetničku slobodu bez straha od kriminala. Na pitanje smatraju li da mogu većini ljudi vjerovati ili drže da u odnosu prema drugim ljudima valja biti oprezan, dali su jedan od najporažavajućih odgovora u Europi. Dok je 1995. Hrvatska zabilježila u World Values Survey koeficijent 23 u vezi povjerenja (najviši koeficijent 65 imala je Norveška), European Social Survey je 2003. pokazao da je taj koeficijent pao na 9 s trendom daljeg pada, dok je istovremeno Danska postigla 71, a nove demokracije općenito 21. Hrvatska pada prema najvećoj zemlji s najmanje povjerenja među ljudima, Brazilu. Naravno, pitamo se zašto je to tako i otkad zaključavamo vrata, ne pričamo sa susjedima i čuvamo torbu kao da smo u Cite Soleilu na Haitiju.
Hrvatskoj predstoji veliki korak pridobivanja socijalnog povjerenja, no iza svih akcija koje teoretičari javne i socijalne politike savjetuju (obrazovanje, pa opet obrazovanje, a potom civilno društvo, tradicija, institucije) opet stoji glavni kamen međaš - politička volja onih moćnika koji žive od politike.
Iako je sve to vrlo poznato, teško je oteti se eurofilskoj fasadi hrvatskih stranaka i slatkim riječima boraca protiv neoliberalnih poduzetnika. Barem se tako čini kad ministar Šuker najavljuje izdvajanja i do 600 milijuna kuna kako bi se ublažio strujni udar na novčanike, dok premijer Sanader žustro opominje domaće tajkunske uspješnike poput Todorića i Keruma da su visoke cijene u njihovim dućanima neprihvatljive. Gorka je realnost da su se cijene spustile tek za pokoju kunu pa je odlazak u trgovinu u susjedstvu postao luksuz za svakog trećeg hrvatskog građanina. Oni žive od danas do sutra, a otprilike isto tako žive i vladini ekonomski programi i dalekosežne vizije razvoja hrvatskog gospodarstva i socijalne politike.
Foto: Todorić je smatrao oportunim brže-bolje provesti u djelo Sanaderovu preporuku
U općoj transformaciji političkih stranaka i njihovog pomaka od ideoloških polova prema neoliberalnom centru, čitanje je stranačkih programa kao učenje iste pjesmice napamet. Ne samo hrvatski, već i europski lijevi i desni centar nemaju moć alternative liberalnoj pobjedi i catch-all politici pa se, uz nagli ali limitirani razvoj ekstremnih stranaka poput švicarskih i danskih narodnjaka ili flamanskih pokreta, izmjenjuju karizmatični vođe i eurokrati. Hrvatski je problem složeniji po tome što su stranački programi jednaki u svom programskom vakuumu.
U zemlji gdje je bolje uvoziti i trgovati nego izvoziti i proizvoditi, premijer populistički upozorava da je Hrvatska jaka onoliko koliko je jaka njezina najslabija karika. Doista, da li je premijer ikad bio na Udbini ili u banijskim selima? Plan razvoja najslabije karike nije dan ni u koalicijskom sporazumu HDZ-HSS-HSLS, a bogami ga nema ni socijaldemokatska strana koja bi, prema prirodi naziva, trebala upozoravati na potrebu socijalne dobrobiti. Borci u političkoj areni razglabaju o visokoj centralizaciji, lošoj regulativi, nedovoljnoj obrazovanosti i reformama, a najveći doseg po tom pitanju su komisije i nacionalni programi u kojima sjede poslušni stručnjaci te mainstream medijima zanimljivi ad hoc istupi političara koji služe jednostavnom popunjavanju stranica ograničenim brojem riječi. Kad je Nadan Vidošević u Dnevniku nedavno upitan što je potrebno mijenjati da se ostvari kakav takav pomak umjesto rušenja ka recesiji, predsjednik Hrvatske gospodarske komore je zaključio da je potrebna preobrazba čitavog društva. Međutim, nije objasnio kako se to ostvaruje i odakle treba početi. Primjeri iz inozemstva su na kratko vrijeme poslužili kao orijentiri.
Vratimo se malo u prošlost, u 1989. godinu, do tadašnjih predizbornih obećanja HDZ-a. Franjo Tuđman je obećavao javne politike i socijalnu državu kakvu imaju skandinavske zemlje. Nakon toga više nikada nije spominjana Skandinavija ili je, kao povjesničar možda, prvi predsjednik mislio na vikinšku Skandinaviju koja je živjela od pljačke. Ako se usudimo sanjati, poželjeli bismo socijalne povlastice koje su i individualne, a ne nužno obiteljske, visoke izdatke za istraživanja i visoko obrazovanje umjesto Primorčevog društva znanja, informatizaciju svakog sela i odbacivanje zlokobnog Hayekovog upozorenja da je u jakim demokracijama velikodušna socijalna država put u kmetstvo, već uvjerenje da ona vodi poštenju, ekonomskoj jednakosti i međunarodnoj koknurentnosti. Naravno, daleko je Skandinavija i od mnogih drugih europskih zemalja.
Foto: Spomenik Franje Tuđmana, najdosljednijeg zastupnika ideje skandinavizacije hrvatske socijalne politike :-)
Kočenje hrvatskog gospodarstva često se dovodi u vezu i s komunističkim naslijeđem. No, ni tu nisu branioci hrvatskog modela u pravu. Češka je, primjerice, imala malo žešći komunizam pod čvrstom ruskom čizmom, pa se razvila u jednu od najuspješnijih novih demokracija. To se ne može bolje prikazani nego nedavnim posjetom češkog premijera Mireka Topolaneka Zagrebu. U Novinarskom domu održao je predavanje u kojem je istakao okruženje u kojem ljudi žive koji potiče razvoj, a ne tek puke investicije.
Inozemni nam primjeri ne mogu u potpunosti pomoći, iako su dobre naznake pozitivnih i negativnih kretanja koja mogu zahvatiti društvo u cjelini. Platon je utvrdio da se države razlikuju koliko se razlikuju i ljudi u njima, jer nisu države načinjene od drveta i kamena, već od ljudi i njihovih karaktera. Stavovi i vrijednosti te uvjerenja pripadnika jedne zajednice stvara sociokulturni činitelj koji je najznačajniji za funkcioniranje demokracije, a iz njega proizlaze učinkovite institucije i ekonomski aspekt koji jačaju tu demokraciju. Varaju se oni koji misle da će fizičkim resursima i novcem skupljenim u Kanadi i Njemačkoj ili ukradenim umirovljenicima, moći stvoriti Smithovu nevidljivu ruku. Nevidljiva ruka je vodila Miroslava Kutlu pa je završio u pritvoru, a još nevidljivija ga je spasila zaslužene zatvorske kazne. Upravo je poradi jamitelja (onih koji jame) važan ljudski kapital jedne zemlje koji se ogleda u obrazovanju, znanju, sposobnosti, konkurenciji u međunarodnim razinama. Ljudi su ti koji bi trebali dijeliti institucionalnu odgovornost za opće djelovanje države, a u ovom slučaju makroekonomske, socijalne i ostalih javnih politika.
Foto: Miroslav Kutle, tajkun kojim upravlja nevidljiva ruka
Mnoge zemlje provode stalna ispitivanja indeksa institucionalne odgovornosti koji je kod nas neprobojan do znatiželje potplaćenih novinara ili zabarikadiran iza akademika vođenih veberovskim životom od politike. Socijalni kapital, a ne ekonomska razvijenost određuju institucionalnu odgovornost. Za razliku od bankovnog računa, Putnamov socijalni kapital jest način kako se ljudi međusobno ophode, kako su povezani u službenim i neslužbenim organizacijama i kakvo je socijalno povjerenje. Koliko hrvatski građani mogu vjerovati liječniku koji je možda platio svoju diplomu, koliko će biti uspješan u probijanju karijere bez korupcijskih transakcija i koliko će mirno moći uživati svoju poduzetničku slobodu bez straha od kriminala. Na pitanje smatraju li da mogu većini ljudi vjerovati ili drže da u odnosu prema drugim ljudima valja biti oprezan, dali su jedan od najporažavajućih odgovora u Europi. Dok je 1995. Hrvatska zabilježila u World Values Survey koeficijent 23 u vezi povjerenja (najviši koeficijent 65 imala je Norveška), European Social Survey je 2003. pokazao da je taj koeficijent pao na 9 s trendom daljeg pada, dok je istovremeno Danska postigla 71, a nove demokracije općenito 21. Hrvatska pada prema najvećoj zemlji s najmanje povjerenja među ljudima, Brazilu. Naravno, pitamo se zašto je to tako i otkad zaključavamo vrata, ne pričamo sa susjedima i čuvamo torbu kao da smo u Cite Soleilu na Haitiju.
Hrvatskoj predstoji veliki korak pridobivanja socijalnog povjerenja, no iza svih akcija koje teoretičari javne i socijalne politike savjetuju (obrazovanje, pa opet obrazovanje, a potom civilno društvo, tradicija, institucije) opet stoji glavni kamen međaš - politička volja onih moćnika koji žive od politike.
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 12 komentara
Pa naravno, nedostatkom politicke volje onih koji vladaju!
Dakle, ako oni koji vladaju uvide probleme i odluce da ih rijese, pa ako onda narod jos podrzi te odluke, sve bi se jos moglo lijepo zavrsiti i Hrvatska bi mogla procvjetati!?!
Zvuci krasno, zar ne? Samo sto se to nikad nece ostvariti!!!
Jer, vlade u globalnom kapitalizmu sluze zato da servisiraju interese korporacija, a ne gradjana!
Od koga su Obama i McCain prikupili svaki po pola milijarde dolara? Od Petra i Ivana? Ili od americkih korporacija?
Za koga ce dakle raditi kad dodju na vlast?
Pa ako je vjerovati svjetskim i hrvatskim medijima (koji su opet u vlasti tih istih korporacija) Obama i McCain ce vladati tako da Petru i Ivanu bude bolje! I Hrvati ce se i dalje neizmjerno diviti kako je demokratska ta Amerika i samo kad bi takva demokracija bila i u Hrvatskoj!?
Pa jest, takva je demokracija i u Hrvatskoj! Ni tu nema velike razlike izmedju stranaka: SVI SMO MI HDZ! I HDZ polako guta jednu po jednu stranku, i SDP je vec davno, davno zaokrenuo debelo u desno ne bi li se dodvorio HDZ-u. Dakle, nece biti bitne promjene, ma ko dosao na vlast!
Jedino u cemu se Hrvatska razlikuje, jest to da i hrvatska vlada slusa americke (i ine) korporacije, dok Obama i McCain (sa svojim ogromnim znanjem vanjske politike) ne znaju niti da Hrvatska postoji!
Ipak, ono sto je najinteresantnije je to da je Hrvatska IMALA RADNICKA PRAVA, OBRAZOVANJE I SVOJU VLASTITU INDUSTRIJU! Ali tko to smije spomenuti?
Ne, ni slucajno, nismo mi imali nista, mi nismo ni postojali 45 godina, mi nismo imali nikakve povijesti iz koje bismo ucili, ne, nama jedino preostaje da radimo ono sto nam stranci kazu. Jer oni su dobri kapitalisti, oni znaju kako sa lovom, oni su nasi najbolji prijatelji i sve bi ucinili da nama bude dobro! A ne kao one nase komunjare koje su nam nametale ono odvratno besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo, posao u hrvatskim firmama...
Uf, zaista strasno,hvala bogu da smo to tako uspjesno ubili i duboko zakopali, tako da vise nitko tko se rodio iza 1980.-te niti ne zna da je to postojalo...
A ne kao one nase komunjare koje su nam nametale ono odvratno besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo, posao u hrvatskim firmama...
Uf, zaista strasno,hvala bogu da smo to tako uspjesno ubili i duboko zakopali, tako da vise nitko tko se rodio iza 1980.-te niti ne zna da je to postojalo...
dakle, nije stvar u p.v. nego u izgradnji solidnih institucija koje bi osnažile taj famozni socijalni kapital. a i taj termin mi malo ide na živce -- jednom terminu koji bi trebao biti problematiziran daje "human touch"
1. U Jugoslaviji smo imali socijalizam, a ne komunizam.
2. Bitna razlika izmedju socijalizma i kapitalizma je u vlasnistvu nad sredstvima za proizvodnju koja su u socijalizmu DRUSTVENA, a u kapitalizmu PRIVATNA.
3. Zbog toga sadasnji sistem u Hrvatskoj nije usporediv sa socijalizmom.
4. Usporedjivati kapitalizam u Skandinaviji i Latinskoj Americi je pogresno, zato sto su Skandinavija i Latinska Amerika na suprotnim stranama u odnosu na to tko eksploatira, odnosno tko je eksploatiran. Latinska Amerika je vec vise od 500 godina pod ovakvom ili onakvom kolonijalnom vladavinom: njezino originalno stanovnistvo je istrijebljeno, a njezino zlato i srebro ( a kasnije i druge sirovine) je dalo kapital za razvoj evropskog kapitalizma. Dakle, Latinska Amerika je vec 500 godina na strani onih od kojih se (najblaze receno) uzima, a Skandinavija na strani onih koji uzimaju.
5. Koje je onda mjesto Hrvatskoj u danasnjem globalnom kapitalistickom poretku: da bude kolonija ili da bude kolonijalna sila?
6. Kako ostvariti kvalitetu o kojoj ti govoris? I kako tu kvalitetu prodati na svjetskom trzistu gdje se takmicis sa kompanijama koje imaju veci godisnji prihod od cjelokupnog BDP-a Hrvatske?
I u socijalizmu i u kapitalizmu je cilj proizvodnje profit - zar se Marks nije procuo bas po svojoj teoriji viska vrijednosti (tj. profita)? A razlika je u tome sto je Marks tvrdio da profit pripada onome tko ga ostvaruje - tj. radnicima, a ne vlasniku sredstava za proizvodnju kao u kapitalizmu.
Nisam primijetila da je Marks bio proskribiran u bivsoj Jugoslaviji? A nisam niti primijetila da je on bio jako citan, a Lenjin i Engels jos i manje, izuzev, mozda, u najuzem krugu profesionalaca.
Da li si htio reci da je socijalizam decenijama i prije 1989. god. nazadovao? S time se ne slazem, jer je dapace, socijalizam ostvarivao nekih godina vodece stope rasta u svijetu. Neke konzervativne procjene kazu da je, na pr., bivsa Jugoslavija izmedju 1960.-e i 1980.-e rasla po prosjecnoj stopi od 6%. Pa i sam vidis da vlada jos uvijek rasprodaje ono sto je napravljeno za vrijeme Jugoslavije. I jos se pitamo, sto ce biti sa Hrvatskom kad vise nicega od toge ne bude za prodati? A da ne govorimo o tome da je Hrvatska dostigla BDP koji je imala 1989.-e tek u 2004.-oj??? Da industrijska proizvodnja jos uvijek zaostaje!? Da je splitski aerodrom dostigao promet koji je imo u 1989.-oj tek 2007.-e? itd., itd., da ne duljim...
Sve u svemu, nije zlato sve ono za sto propaganeda kaze da sija...
Htio sam reci ono sto sam rekao. Propast tih komunizama nije se sastojala samo u propasti njegove ekonomske baze (otkad je Tito umro govorilo se o ekonomskoj krizi - prije se valjda o njoj nije smjelo govoriti - pa zatim o krizi ekonomskog sistema, i krizi društveno-političkog sistema, pa onda o krizi Partije, pa je onda sve skupa otislo dodjavola.
Propast komunizma na koju sam mislio: komunizam bi trebao biti intelektualna tvorevina, drustvo koje ljudi izmisle pa zatim izgrade, po cemu se ljudi razlikuju od pcelica i mravi, koji svoja zajednice reproduciraju po sili instinkta, ili konformista u kapitalizmu, koji se prepustaju silama "izvanjskih" zakona trzista. Ti sama kazes da su se Marxom i ostalima bavili samo profesionalci, profesionalni ideolozi i profesionalni revolucionari. Ne-bavljenje Marxom u pravom smislu rijeci bavljenje, koja podrazumjeva kriticko bavljenje, i umjesto toga naucavanje doktrine putem partijskih skola, i to doktrine izvedene z Englesa i Lenjina koji su citavu stvar "pojednostavnili" a u biti falsificrali...
I kineski "komunizam" danas ostvaruje najvise stope ekonomskog rasta. Sto ti to govori? Meni govori da u Kini uopce nema komunizma, kao sto ga nije bilo ni u SSSR-u. U Jugoslaviji nije bilo tako zestoko (tradicija ugnjetavanja stanovnistva od strane vlasti u Rusiji i u Kini je ipak malo zesca nego kod nas, premda se i mi mozemo pohvaliti). U Jugoslavji je staljinizam nakon Rankovica bio bevanda. Ali kao sto i u najblazoj bevandi ima vina, tako je i kod nas bilo staljinizma. Najjace se odrzao u JNA.
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.