H-Alter
BOGATA HRVATSKA, SIROMAŠNA HRVATSKA
Prvo masovnije okupljanje nakon dugo godina, prosvjed radnika i građana nezadovoljnih gospodarskim i socijalnim stanjem u organizaciji nekoliko sindikata najavljen je za subotu 12. 4. na Trgu Francuske Republike od 10 sati. Prosvjedna povorka kreće u 11 sati Ilicom do Trga bana Jelačića, gdje će se u podne okupljenima obratiti sindikalni čelnici. Ana Knežević predsjednica je najveće sindikalne središnjice, Saveza samostalnlih sindikata Hrvatske.
Povod našeg razgovora jest subotnji prosvjed nezadovoljnih sindikata, radnika i građana na glavnom zagrebačkom trgu koji traže da porast cijena prati i porast plaća. Može li se izlaskom građana na ulice u ovom trenutku nešto postići?
Naš prosvjed je upozorenje Vladi, Saboru i poslodavcu da se u Hrvatskoj nešto mora mijenjati, da je ovo stanje neodrživo. Prosvjed se održava pod motom Zajedno za veće plaće u javnom i privatnom sektoru, tražimo da se porast plaća uskladi sa porastom troškova života, po modelu po kojem se usklađuju plaće u cijeloj Europi.
Šezdeset posto zaposlenih prima plaću manju od prosječne. Sa prosječnom plaćom može se podmiriti tek 75posto troškova iz sindikalne košarice, dakle samo 75posto samo osnova za život. Imamo 1 100 000 umirovljenika, od kojih 75posto prima mirovinu manju od granice siromaštva – dakle manje od 1845 kuna. Imamo 250 000 nezaposlenih, od kojih samo 50 000 prima novčanu naknadu. Imamo 170 000 korisnika socijalne pomoći, koja je povećana sa 400 na 500 kuna, i to je za njih 90posto jedini izvor prihoda. Dakle, socijalna slika je katastrofalna, ali još je gora tendencija da se situacija ne poboljšava, nego pogoršava. Želimo poručiti da smo mi ti koji plaćamo Sabor i Vladu, i da oni moraju raditi u interesu naroda. Oni su tu zbog nas, a ne mi zbog njih. Nadamo se da će im postati jasnije nakon što deseci tisuća građana izađu na ulice.
Nije li val poskupljenja zahvatio i druge, daleko stabilnije države od Hrvatske?
Paritet kupovne moći hrvatskog građanina daleko je manji od europskih – u Hrvatskoj se na hranu i režije potroši barem 60 posto plaće, dok je u europskim zemljama taj postotak 30 posto. Osim toga, podaci govore da su EU cijene porasle za 2-4 posto, a kod nas su neki artikli poskupili i za 30 posto.
Za ovo sadašnje stanje nisu nimalo krive globalne promjene, nego isključivo tekuća vlast?
Treba razlučiti za što su zaslužne promjene u svjetskoj politici i tržištu, a za što je odgovorna vlast. Mi smo prodali našu telekomunikacijsku tvrtku pod izlikom da se moramo privatizirati, a kupio ju je Deutche Telekom, koji je u to vrijeme bio državni. U startu je 4000 ljudi ostalo bez posla, cjelokupan profit se slijeva u Njemačku. Kakva je korist od toga? Prodana je Pliva, nakon što je tamo ostvaren dobar istraživački institut, umjesto da je ta tvrtka postala regionalni igrač i pokupovala lokalne farmaceutske kompanije, što je industrija budućnosti. Prema tome, ne moraju uvijek globalne tendencije imati negativan utjecaj na nas. Hrvatska, recimo, proizvodi dovoljno pšenice da može nadomjestiti domaće potrebe, tako da cijena žita na svjetskom tržištu ne mora biti razlog da i kod nas poskupi kruh. Nafta je pak, druga priča. Mi je nemamo, pa je uvozimo, ali se i tu može voditi trezvena politiku. Na primjer, Vlada se odrekla trošarina i održavala cijenu Super 95 na osam kuna dok nisu prošli izbori. No čim su opet izabrani, cijena se povisila. Vlast bi trebala voditi politiku uravnotežene bilance, da uvoz bude barem jednak izvozu, ako ne i manji. No kod nas to nikako nije slučaj, što se direktno odražava na život malog čovjeka.
Što točno tražite od Vlade?
Da bi se nešto postiglo, mora postojati stabilna komunikacija između Vlade, poslodavaca i sindikata, nijedan socijalni partner ne može ništa samostalno promijeniti. Stanje se mora promijeniti od prepričavanja i opisivanja stanja na konkretne akcije. Navest ću primjere Finske, Portugala i Irske, koje su potpisivanjem socijalnog sporazuma među socijalnim partnerima i točnim definiranjem što će koja strana u toku zacrtanog vremena napraviti, postigle napredak. Poslali smo Vladi i poslodavcima jasne poruke o sadržaju tog socijalnog sporazuma, što bi trebalo mijenjati. To smo napravili po uzoru na slovenski model, a kod njih se ipak u posljednje vrijeme nešto promijenilo nabolje. Sve što smo predlagali, nije se ozbiljno shvaćalo, sad je vrijeme da građani iskažu nezadovoljstvo izlaskom na ulice.
Između ostalog, ovaj prosvjed treba upozoriti da vlast radi protiv Ustava, u kojem stoji da je Hrvatska demokratska, jedinstvena, nedjeljiva i socijalna država. Socijalna država nije, jer imamo očito raslojavanje – imamo jedan uski krug ljudi koji se sve više bogate i sve veći broj siromašnih koji si mogu priuštiti sve manje i manje. U medijima se pokazuje nekolicina onih koji si bez problema kupe auto od 300 000 eura, a svakodnevna je slika ljudi koji kopaju po kantama u potrazi za plastičnim bocama. Dakle, imamo dvije Hrvatske – jednu kojoj ništa nije skupo, i drugu koja jedva preživljava.
Što je Vlada napravila krivo, odnosno, što nije poduzela da bi poboljšala standard građana i spriječila val poskupljenja?
Brojka od oko 250 000 nezaposlenih se vrti već 5 godina. Donesen je akcijski plan zapošljavanja, donijeli su se zakoni o posredovanju pri zapošljavanju, no ništa se ne dešava – dakle, država ne provodi ni politiku ni zakone koje je samo donijela i to joj očito ne smeta. Na Zavodu za zapošljavanje ogroman je broj onih koji su nezaposleni dulje od tri godine.
Ne može Zavod biti puki evidentičar broja nezaposlenih – on treba preuzeti i funkciju ponude. Ako sam ja na Zavodu tri godine, i mene nitko nije tražio, onda me Zavod treba prekvalificirati i ponuditi onome tko me treba. Vlada kao izvršna vlast je generalno odgovorna za makroekonomsku politiku koju provodi, zato i imamo ministarstvo poljoprivrede, ministarstvo gospodarstva itd., da bi se poduzimale aktivnosti koje će riješiti probleme u pojedinim djelatnostima. Na Vladi je i zakonodavna inicijativa. Imaju otvorene ruke da urede na način da bude bolje. No oni to ne žele, ili nisu sposobni. Ako ne znaju kako, trebaju otići. A ne smiju imati druge prioritete, kad sve proizlazi iz gospodarsko-socijalne situacije, koja je tragična. Nama je konstantno uvoz duplo veći od izvoza. Uvoziti trebamo ono što ne možemo proizvesti sami. Ali kod nas se uvoze rajčice, mrkve i krumpiri, hrana i mnogo toga što možemo i sami proizvesti. Na taj se način, za početak, direktno smanjuje broj radnih mjesta u proizvodnji, poljoprivredi...
Kako se aktualna vlast odnosi prema radniku? Često ističete da Vlada i Sabor ne razumije stvarne probleme svojih građana.
Iz svega je evidentno da vlast pogoduje privatnom kapitalu i da čini nedovoljno ili ništa u brizi za radnika. Na primjer, sve se više radnika zapošljava na određeno vrijeme, a ugovori im se obnavljaju iz godine u godine. To osim egzistencijalne nesigurnosti ima i psihičke posljedice. A za to nisu toliko odgovorni poslodavci, koliko Vlada koja stvara normativni, zakonodavni okvir unutar kojeg poslodavci posluju. Sindikati konstantno upozoravaju da se po tom pitanju treba nešto mijenjati, ali vlast ne čini ništa. Osim toga, sve više se ljudi bune da rade prekovremeno, a da im se to ne plaća. Država, osim potpune nebrige za radnika, ne brine ni o svojim interesima. Na toliki broj prekovremenih sati, u državnu blagajnu bi ušlo više novca od poreza i doprinosa. Država mora da je u velikom broju slučajeva u sprezi s privatnim poslodavcima.
Vlada uopće ne razumije položaj radnika u zemlji. Sa Saborom je još gore. Jedan od naših zahtjeva je i ukidanje saborskih mirovina, povlaštenog statusa koji zastupnici zasluže nakon dvije godine i jednog dana mandata, bez obzira na učinke. Zastupnici ručaju u Saboru za petnaestak kuna, dakle ni za hranu se ne brinu. Nitko ih ne evidentira kad su došli, ni kad su otišli na posao, a bolovanje se gotovo nikad ne prijavljuje. Đurđa Adlešić je prijavila bolovanje kad je išla na operaciju, pa se čudom čudila i zgražala što je dobila 4700 kuna plaće. Prema tome, političari su izolirani otok nasred Hrvatske i najčešće nemaju nikakvog dodira sa stvarnim ljudima i njihovim problemima.
Kakav je položaj radnika danas u odnosu na socijalizam?
Kad se usporedi položaj radnika onda i danas, vidimo da je prije bilo lakše školovati se, i zaposliti, i ostati na istom radnom mjestu bez straha od otkaza. Ljudi su imali i auto, i za otići na more, i nije se ovoliko trošilo na puku egzistenciju. Nije bila ovako drastična razlika između najniže i najviše plaće. Ističem da je u 2006. godini najniža isplaćena plaća bila 1700, a najviše isplaćena 257 000 kuna. Recimo, u Norveškoj je najniža mirovina 10 000, najniža plaća 11 000, a najviša 40 000 kuna, pri čemu se sa 11 000 kuna može sasvim pristojno živjeti.
Je li to demokratsko postupanje vlasti? Bi li išta bilo drugačije da je na izborima pobijedila lijeva opcija koja je u osnovi socijalno orijentirana?
Naravno da se ova vlast ne smije smatrati demokratskom. Prosvjedom želimo poručiti da ih financiramo iz poreza koji plaćamo i da smo ih izabrali da rade u našu korist, ne da nas uvjeravaju kako nam je dobro. Sjetit ćete se izjave ministra Šukera kako građani Hrvatske žive bolje, samo što to ne primjećuju. Dakle, osim što nam je loše, još smo i toliko tupavi da ne primjećujemo kako nam je dobro. Da je pobijedio SDP, nisam sigurna da bi bilo išta drugačije. Imali smo mi i njih na vlasti, pa su izmijenili Zakon o radu na štetu radnika.
U Hrvatskoj je u posljednjim godinama bilo malo prosvjeda, posljednje masovne demonstracije su bile 1997. kad je 100 000 ljudi izašlo na ulici protiv samovoljne odluke vlasti da ukine Radio 101. Kako komentirate taj nedostatak bunta i neposluha?
Godine 2003. smo izašli na Markov trg protestirati protiv izmjena Zakona o radu, bilo je oko 10 000 ljudi. I bio je još jedan manji prosvjed djelatnika javnih službi. Dakle, ima nešto prosvjeda i štrajkova, ali ne u onim razmjerima u kojima bi se očekivalo s obzirom na situaciju. Mi smo relativno kratko u kapitalizmu, prije smo živjeli u sustavu u kojem nije bilo toliko nezaposlenih, zdravstveno i socijalno osiguranje se podrazumijevalo pa se ljudi nisu ni morali boriti za neka prava. Onda je bio rat, pa poraće, sve su to izgovori za lošu situaciju u zemlji. Sad više nema opravdanja. Ovakvim se prosvjedima i izjašnjavanjima trenira građanska svijest. Na primjer, Hrvatska institut referenduma nije iskoristila ni jedamput. Slovenci su izlazili na refendum devet puta, posljednji puta kad se građane pitalo treba li privatizirati osiguravajuće društvo Triglav.
U Hrvatskoj je sindikalna scena poprilično razjedinjena? Čini mi se da to usporava razvoj radničkih prava i pogoršava status sindikata u društvu. I pri samoj organizaciji prosvjeda su se čuli neki različiti stavovi.
Točno, tu smo malo zahirili, iz jednoumlja jednog sindikata smo otišli u pluralizam bez svrhe i razloga. Trenutno imamo šest sindikalnih središnjica, sa otprilike 500 000 članova, što je otprilike jedna trećina ukupnog radnog stanovništva. Očito je da naša nesloga ima negativnih posljedica, jer zajedno bi bili jači. Trebali bismo zajednički štititi i promicati prava radnika. Recimo njemački sindikat ima jednu jedinu središnjicu sa 8,5 000 000 članova, i naravno da kad kod njih sindikat metalaca 3 000 000 ljudi nešto zaprijeti, da se vladajućima trese stolica. Mi ovako razbucani, ne uspijevamo dovoljno dobro prezentirati ono za što se borimo. I ovaj će nas prosvjed možda donekle ujediniti - nastupa pet od šest središnjica. Radnike i građane treba učiti solidarnosti – u Europi kad se štrajkaju liječnici, onda ih podrže i čistači ulica, jer kad sutra oni budu u štrajku, znat će da će ih druge struke podržati. Mislim da ljudi nisu ni dovoljno svjesni uloge sindikata i koje im dobro to članstvo donosi.
Poznato nam je nekoliko primjera da su čelnici sindikata otišli u politiku, primjerice Lesar iz SSSH u HNS, Kunst iz URSH-a u HDZ. Također, jedan sindikalni povjerenik sinjske tvornice konca Dalmatinka viđen je nekoliko puta na gozbi sa talijanskim poslodavcima koje su neki radnici tužili za zlostavljanje.
Sindikati na Zapadu su tradicionalno vezani uz politiku, ili uz socijaldemokratsku ili uz laburističku opciju. No to su stranke koje se bore za radničke interese. Kod nas su odlasci u politiku vlastito zbrinjavanje, rješavanje osobnog statusa. Privatno druženje dotičnog sindikalnog povjerenika sa poslodavcima protiv kojeg radnici štrajkaju svakako je vrlo ružno, iako naravno, ne treba očekivati da se sindikat i poslodavac trebaju razgovarati preko nišana. Boris Kunst je zabio nož u leđa sindikalnom pokretu i nikako ne može reći da su sindikati neefikasni, pa da stoga odlazi u politiku. Zna se da vlada stranačka stega i da će morati glasovati onako kako to bude dogovoreno u stranci.
Nedavno su vaša i neke druge hrvatske sindikalne središnjice sudjelovale na internacionalnim demonstracijama sindikata u Ljubljani.
To su bili prosvjedi u organizaciji Europske konfederacije sindikata koji se održavaju svake godine, svaki put s nekom aktualnom temom, ove godine to je zalaganje za povećanje plaća koje prati povećanje životnih troškova. Meni je to prekrasan primjer solidarnosti. Nema ujedinjene Europe dok se ne usklade prava svih radnika i građana, kako na zapadu, tako i na istoku. Pozivam sve građane Hrvatske, i radnike, i studente, i nezaposlene, i domaćice, i umirovljenike, sve koji su nezadovoljni svojim položajem u društvu da dođu u subotu na Trg podržati našu borbu. Zajedno se bolje čujemo.
Povod našeg razgovora jest subotnji prosvjed nezadovoljnih sindikata, radnika i građana na glavnom zagrebačkom trgu koji traže da porast cijena prati i porast plaća. Može li se izlaskom građana na ulice u ovom trenutku nešto postići?
Naš prosvjed je upozorenje Vladi, Saboru i poslodavcu da se u Hrvatskoj nešto mora mijenjati, da je ovo stanje neodrživo. Prosvjed se održava pod motom Zajedno za veće plaće u javnom i privatnom sektoru, tražimo da se porast plaća uskladi sa porastom troškova života, po modelu po kojem se usklađuju plaće u cijeloj Europi.
Šezdeset posto zaposlenih prima plaću manju od prosječne. Sa prosječnom plaćom može se podmiriti tek 75posto troškova iz sindikalne košarice, dakle samo 75posto samo osnova za život. Imamo 1 100 000 umirovljenika, od kojih 75posto prima mirovinu manju od granice siromaštva – dakle manje od 1845 kuna. Imamo 250 000 nezaposlenih, od kojih samo 50 000 prima novčanu naknadu. Imamo 170 000 korisnika socijalne pomoći, koja je povećana sa 400 na 500 kuna, i to je za njih 90posto jedini izvor prihoda. Dakle, socijalna slika je katastrofalna, ali još je gora tendencija da se situacija ne poboljšava, nego pogoršava. Želimo poručiti da smo mi ti koji plaćamo Sabor i Vladu, i da oni moraju raditi u interesu naroda. Oni su tu zbog nas, a ne mi zbog njih. Nadamo se da će im postati jasnije nakon što deseci tisuća građana izađu na ulice.
Nije li val poskupljenja zahvatio i druge, daleko stabilnije države od Hrvatske?
Paritet kupovne moći hrvatskog građanina daleko je manji od europskih – u Hrvatskoj se na hranu i režije potroši barem 60 posto plaće, dok je u europskim zemljama taj postotak 30 posto. Osim toga, podaci govore da su EU cijene porasle za 2-4 posto, a kod nas su neki artikli poskupili i za 30 posto.
Za ovo sadašnje stanje nisu nimalo krive globalne promjene, nego isključivo tekuća vlast?
Treba razlučiti za što su zaslužne promjene u svjetskoj politici i tržištu, a za što je odgovorna vlast. Mi smo prodali našu telekomunikacijsku tvrtku pod izlikom da se moramo privatizirati, a kupio ju je Deutche Telekom, koji je u to vrijeme bio državni. U startu je 4000 ljudi ostalo bez posla, cjelokupan profit se slijeva u Njemačku. Kakva je korist od toga? Prodana je Pliva, nakon što je tamo ostvaren dobar istraživački institut, umjesto da je ta tvrtka postala regionalni igrač i pokupovala lokalne farmaceutske kompanije, što je industrija budućnosti. Prema tome, ne moraju uvijek globalne tendencije imati negativan utjecaj na nas. Hrvatska, recimo, proizvodi dovoljno pšenice da može nadomjestiti domaće potrebe, tako da cijena žita na svjetskom tržištu ne mora biti razlog da i kod nas poskupi kruh. Nafta je pak, druga priča. Mi je nemamo, pa je uvozimo, ali se i tu može voditi trezvena politiku. Na primjer, Vlada se odrekla trošarina i održavala cijenu Super 95 na osam kuna dok nisu prošli izbori. No čim su opet izabrani, cijena se povisila. Vlast bi trebala voditi politiku uravnotežene bilance, da uvoz bude barem jednak izvozu, ako ne i manji. No kod nas to nikako nije slučaj, što se direktno odražava na život malog čovjeka.
Što točno tražite od Vlade?
Da bi se nešto postiglo, mora postojati stabilna komunikacija između Vlade, poslodavaca i sindikata, nijedan socijalni partner ne može ništa samostalno promijeniti. Stanje se mora promijeniti od prepričavanja i opisivanja stanja na konkretne akcije. Navest ću primjere Finske, Portugala i Irske, koje su potpisivanjem socijalnog sporazuma među socijalnim partnerima i točnim definiranjem što će koja strana u toku zacrtanog vremena napraviti, postigle napredak. Poslali smo Vladi i poslodavcima jasne poruke o sadržaju tog socijalnog sporazuma, što bi trebalo mijenjati. To smo napravili po uzoru na slovenski model, a kod njih se ipak u posljednje vrijeme nešto promijenilo nabolje. Sve što smo predlagali, nije se ozbiljno shvaćalo, sad je vrijeme da građani iskažu nezadovoljstvo izlaskom na ulice.
Između ostalog, ovaj prosvjed treba upozoriti da vlast radi protiv Ustava, u kojem stoji da je Hrvatska demokratska, jedinstvena, nedjeljiva i socijalna država. Socijalna država nije, jer imamo očito raslojavanje – imamo jedan uski krug ljudi koji se sve više bogate i sve veći broj siromašnih koji si mogu priuštiti sve manje i manje. U medijima se pokazuje nekolicina onih koji si bez problema kupe auto od 300 000 eura, a svakodnevna je slika ljudi koji kopaju po kantama u potrazi za plastičnim bocama. Dakle, imamo dvije Hrvatske – jednu kojoj ništa nije skupo, i drugu koja jedva preživljava.
Što je Vlada napravila krivo, odnosno, što nije poduzela da bi poboljšala standard građana i spriječila val poskupljenja?
Brojka od oko 250 000 nezaposlenih se vrti već 5 godina. Donesen je akcijski plan zapošljavanja, donijeli su se zakoni o posredovanju pri zapošljavanju, no ništa se ne dešava – dakle, država ne provodi ni politiku ni zakone koje je samo donijela i to joj očito ne smeta. Na Zavodu za zapošljavanje ogroman je broj onih koji su nezaposleni dulje od tri godine.
Ne može Zavod biti puki evidentičar broja nezaposlenih – on treba preuzeti i funkciju ponude. Ako sam ja na Zavodu tri godine, i mene nitko nije tražio, onda me Zavod treba prekvalificirati i ponuditi onome tko me treba. Vlada kao izvršna vlast je generalno odgovorna za makroekonomsku politiku koju provodi, zato i imamo ministarstvo poljoprivrede, ministarstvo gospodarstva itd., da bi se poduzimale aktivnosti koje će riješiti probleme u pojedinim djelatnostima. Na Vladi je i zakonodavna inicijativa. Imaju otvorene ruke da urede na način da bude bolje. No oni to ne žele, ili nisu sposobni. Ako ne znaju kako, trebaju otići. A ne smiju imati druge prioritete, kad sve proizlazi iz gospodarsko-socijalne situacije, koja je tragična. Nama je konstantno uvoz duplo veći od izvoza. Uvoziti trebamo ono što ne možemo proizvesti sami. Ali kod nas se uvoze rajčice, mrkve i krumpiri, hrana i mnogo toga što možemo i sami proizvesti. Na taj se način, za početak, direktno smanjuje broj radnih mjesta u proizvodnji, poljoprivredi...
Kako se aktualna vlast odnosi prema radniku? Često ističete da Vlada i Sabor ne razumije stvarne probleme svojih građana.
Iz svega je evidentno da vlast pogoduje privatnom kapitalu i da čini nedovoljno ili ništa u brizi za radnika. Na primjer, sve se više radnika zapošljava na određeno vrijeme, a ugovori im se obnavljaju iz godine u godine. To osim egzistencijalne nesigurnosti ima i psihičke posljedice. A za to nisu toliko odgovorni poslodavci, koliko Vlada koja stvara normativni, zakonodavni okvir unutar kojeg poslodavci posluju. Sindikati konstantno upozoravaju da se po tom pitanju treba nešto mijenjati, ali vlast ne čini ništa. Osim toga, sve više se ljudi bune da rade prekovremeno, a da im se to ne plaća. Država, osim potpune nebrige za radnika, ne brine ni o svojim interesima. Na toliki broj prekovremenih sati, u državnu blagajnu bi ušlo više novca od poreza i doprinosa. Država mora da je u velikom broju slučajeva u sprezi s privatnim poslodavcima.
Vlada uopće ne razumije položaj radnika u zemlji. Sa Saborom je još gore. Jedan od naših zahtjeva je i ukidanje saborskih mirovina, povlaštenog statusa koji zastupnici zasluže nakon dvije godine i jednog dana mandata, bez obzira na učinke. Zastupnici ručaju u Saboru za petnaestak kuna, dakle ni za hranu se ne brinu. Nitko ih ne evidentira kad su došli, ni kad su otišli na posao, a bolovanje se gotovo nikad ne prijavljuje. Đurđa Adlešić je prijavila bolovanje kad je išla na operaciju, pa se čudom čudila i zgražala što je dobila 4700 kuna plaće. Prema tome, političari su izolirani otok nasred Hrvatske i najčešće nemaju nikakvog dodira sa stvarnim ljudima i njihovim problemima.
Kakav je položaj radnika danas u odnosu na socijalizam?
Kad se usporedi položaj radnika onda i danas, vidimo da je prije bilo lakše školovati se, i zaposliti, i ostati na istom radnom mjestu bez straha od otkaza. Ljudi su imali i auto, i za otići na more, i nije se ovoliko trošilo na puku egzistenciju. Nije bila ovako drastična razlika između najniže i najviše plaće. Ističem da je u 2006. godini najniža isplaćena plaća bila 1700, a najviše isplaćena 257 000 kuna. Recimo, u Norveškoj je najniža mirovina 10 000, najniža plaća 11 000, a najviša 40 000 kuna, pri čemu se sa 11 000 kuna može sasvim pristojno živjeti.
Je li to demokratsko postupanje vlasti? Bi li išta bilo drugačije da je na izborima pobijedila lijeva opcija koja je u osnovi socijalno orijentirana?
Naravno da se ova vlast ne smije smatrati demokratskom. Prosvjedom želimo poručiti da ih financiramo iz poreza koji plaćamo i da smo ih izabrali da rade u našu korist, ne da nas uvjeravaju kako nam je dobro. Sjetit ćete se izjave ministra Šukera kako građani Hrvatske žive bolje, samo što to ne primjećuju. Dakle, osim što nam je loše, još smo i toliko tupavi da ne primjećujemo kako nam je dobro. Da je pobijedio SDP, nisam sigurna da bi bilo išta drugačije. Imali smo mi i njih na vlasti, pa su izmijenili Zakon o radu na štetu radnika.
U Hrvatskoj je u posljednjim godinama bilo malo prosvjeda, posljednje masovne demonstracije su bile 1997. kad je 100 000 ljudi izašlo na ulici protiv samovoljne odluke vlasti da ukine Radio 101. Kako komentirate taj nedostatak bunta i neposluha?
Godine 2003. smo izašli na Markov trg protestirati protiv izmjena Zakona o radu, bilo je oko 10 000 ljudi. I bio je još jedan manji prosvjed djelatnika javnih službi. Dakle, ima nešto prosvjeda i štrajkova, ali ne u onim razmjerima u kojima bi se očekivalo s obzirom na situaciju. Mi smo relativno kratko u kapitalizmu, prije smo živjeli u sustavu u kojem nije bilo toliko nezaposlenih, zdravstveno i socijalno osiguranje se podrazumijevalo pa se ljudi nisu ni morali boriti za neka prava. Onda je bio rat, pa poraće, sve su to izgovori za lošu situaciju u zemlji. Sad više nema opravdanja. Ovakvim se prosvjedima i izjašnjavanjima trenira građanska svijest. Na primjer, Hrvatska institut referenduma nije iskoristila ni jedamput. Slovenci su izlazili na refendum devet puta, posljednji puta kad se građane pitalo treba li privatizirati osiguravajuće društvo Triglav.
U Hrvatskoj je sindikalna scena poprilično razjedinjena? Čini mi se da to usporava razvoj radničkih prava i pogoršava status sindikata u društvu. I pri samoj organizaciji prosvjeda su se čuli neki različiti stavovi.
Točno, tu smo malo zahirili, iz jednoumlja jednog sindikata smo otišli u pluralizam bez svrhe i razloga. Trenutno imamo šest sindikalnih središnjica, sa otprilike 500 000 članova, što je otprilike jedna trećina ukupnog radnog stanovništva. Očito je da naša nesloga ima negativnih posljedica, jer zajedno bi bili jači. Trebali bismo zajednički štititi i promicati prava radnika. Recimo njemački sindikat ima jednu jedinu središnjicu sa 8,5 000 000 članova, i naravno da kad kod njih sindikat metalaca 3 000 000 ljudi nešto zaprijeti, da se vladajućima trese stolica. Mi ovako razbucani, ne uspijevamo dovoljno dobro prezentirati ono za što se borimo. I ovaj će nas prosvjed možda donekle ujediniti - nastupa pet od šest središnjica. Radnike i građane treba učiti solidarnosti – u Europi kad se štrajkaju liječnici, onda ih podrže i čistači ulica, jer kad sutra oni budu u štrajku, znat će da će ih druge struke podržati. Mislim da ljudi nisu ni dovoljno svjesni uloge sindikata i koje im dobro to članstvo donosi.
Poznato nam je nekoliko primjera da su čelnici sindikata otišli u politiku, primjerice Lesar iz SSSH u HNS, Kunst iz URSH-a u HDZ. Također, jedan sindikalni povjerenik sinjske tvornice konca Dalmatinka viđen je nekoliko puta na gozbi sa talijanskim poslodavcima koje su neki radnici tužili za zlostavljanje.
Sindikati na Zapadu su tradicionalno vezani uz politiku, ili uz socijaldemokratsku ili uz laburističku opciju. No to su stranke koje se bore za radničke interese. Kod nas su odlasci u politiku vlastito zbrinjavanje, rješavanje osobnog statusa. Privatno druženje dotičnog sindikalnog povjerenika sa poslodavcima protiv kojeg radnici štrajkaju svakako je vrlo ružno, iako naravno, ne treba očekivati da se sindikat i poslodavac trebaju razgovarati preko nišana. Boris Kunst je zabio nož u leđa sindikalnom pokretu i nikako ne može reći da su sindikati neefikasni, pa da stoga odlazi u politiku. Zna se da vlada stranačka stega i da će morati glasovati onako kako to bude dogovoreno u stranci.
Nedavno su vaša i neke druge hrvatske sindikalne središnjice sudjelovale na internacionalnim demonstracijama sindikata u Ljubljani.
To su bili prosvjedi u organizaciji Europske konfederacije sindikata koji se održavaju svake godine, svaki put s nekom aktualnom temom, ove godine to je zalaganje za povećanje plaća koje prati povećanje životnih troškova. Meni je to prekrasan primjer solidarnosti. Nema ujedinjene Europe dok se ne usklade prava svih radnika i građana, kako na zapadu, tako i na istoku. Pozivam sve građane Hrvatske, i radnike, i studente, i nezaposlene, i domaćice, i umirovljenike, sve koji su nezadovoljni svojim položajem u društvu da dođu u subotu na Trg podržati našu borbu. Zajedno se bolje čujemo.
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 8 komentara
E-AMIL PISMO BRANKU STOJKOVIĆU OD GOSPOĐE IRENE (17.07.2009.)
From: "Irena Beyeler" Add sender to ContactsTo: brankostojkovic152@yahoo.com
Postovani g.Stojkovic!
Ja sam rodena Bjelovarcanka, te radi toga voljela bih sa vama ako ste voljni porazgovarati o nekim dogadajima iz proslosti a kojima sam i sama bila sudionik.
naime o cemu se radi. Na portalu necenzurirano.com naisla sam na vas jedan interviju iz 2007g pod naslovom--JE LI STIPE MESIC RATNI ZLOCINAC --
Mene interesira onaj dio gdje vi izjavljujete---pod brojem 19 no, dana 27.lipnja1991 itd,itd u tome stavku zanima me vasa konstatacija---A U BJELOVARU 29. rujna 1991 g ----NAPADA SE I RUSI KASARNA JNA KOJA GORI U PLAMENU DOK GLAVNO RUKOVODSTVO VOJSKE JE POUBIJANO.
postovani g.STOJKOVICU moram priznati da ne razumijem potpuno smisao te vase izjave. Sta vi smatrate pod izjavom---napada se i rusi kasarna--te vasa izjava --glavno rukovodstvo vojske je poubijano.
Da li vi time zelite reci da je Hr. vojska bez veze napala jugo kasarnu te pobila rukovodstvo jugo vojske. Pa mi svi znamo koliko je jugo vojska prije toga razarala Bjelovar i Hrgovljane.Mi svi koji smo imalo rodoljubi znademo sta su srbi i jugo vojska radili u okolici. Napr: KUSONJE posto znam da ste rodoljub i da imate problema sa aktualnom politickom vrhuskom ( imamo ih svi koji mislimo rodoljubno) voljela bih sa vam o toj temi malo popricati.Pratila sam sudenje Hr. policajcima te znam da su dva puta bili oslobodeni.Mislila sam da je time konacno sve zavrseno no medutim odprilike mislim jedne god. slucajno sam na internetu vidjela da je slucaj aktualiziran te da su decki (njih 4) na inzistiranje --veritasa i strbca ipak osudeni.Svi znamo da su nevini. Da je istina sve ono sto je strbac naveo i navodno snimio -- postavlja se pitanje --TKO JE KRIV--
toliko za sada irena
Poštovana gospođo Irene !
Čim sam otvorio e-mail odmah sam uoćio Vaš e-mail, pa stoga Vam odmah odgovaram. Ti ljudi koji su zarobljeni u vojarni JNA, ubijeni su kao zarobljenici - znači ne u borbi. Ja sam protiv toga - jer moj ujak Ante Pezer je ubijen u Grubišnom Polju. Njega su ubili partizani koji su 1943-1944 upali u Grubišno Polje. Moj ujak Ante kao balonja obukao je ustašku uniformu.. Moja majka Drina doselila je iz Hercegovine, iz Donjih Mamića u Grubišno Polje 1941. godine, sa svoje četiri sestre i majkom Danicom, i bratom Antom Pezerom.Mog ujaka su ubili partizani bez suđenja i desetak njegovih bojovnika. Moja baka Danica svog sina je našla nadomak Grubišnog Polja zaklanog u jednoj rupi. Trupla i drugih ustaša su tu nađena. Zato sam protiv da se ubijaju zarobljenici bez sudenje, tj. dokazane neke krivnje. Protiv sam da bilo koga se ubije bez suđenja - bez obziraa na ime i prezime, naciju, ispovijestt...Tako kukavice rade. Činjenica je - da je vojska JNA rušila Bjelovar, i u tom rušenju je srušila moju kuću. Hvala Bogu što su moja rodbinauspijela iz zapaljene kuće izaći i skloniti se u podrum kod susjede. izašli su pod kišom metaka od Jugo-srpske vojske. Žalosno je što je bilo i u njihovim redovima skoro pola Hrvata. Ja bi im se trebao osvetiti - zbog toga što u tom granatiranju i tenkova je stradala komplet imovina od mojih. sradale su moje uspomene - fotografije i stvari...Možda da je netko od mojih stradao - i ja bih u trenm trenu možda tako postupio... Ti Jugo-oficiri nikada mi nisu bili mili ljudi.Jar ja sam od uvijek mrzio petokraku i komuniste. Nisam htio služiti JNA jer uvijek sam se sječao kako je pod petokrakom ubijen moj ujak Ante Pezer, koji je jedva bio mladuć od 20-tak godina. Zbog toga i ja sam trebao ubiti sve one koji su nosili petokraku, jer su krivi...
Ja samo govorim o poštenju, odgovornosti i moralu - ako i mi tako radimo - onda smo kao i oni - nismo ništa bolji od tih Titovih zločinaca. Krivce treba kažnjavati - ali tako da oni pate i da shvate - žašto moraju patiti. Vi njega ubijete i gotova je stvar... Ja sam drugačiji čovjek od ostalih i imam svoj mozak da s njim razmišljam. Kada sam rekao da je poubijano rukovodstvo vojarne JNA, to sam mislio - ne da bih ih ja branio - nego oni su lijepo trebali počistiti naš grad i izgraditi - grad koji i danas od granata nije obnovljen. Tu štetu koju su oni učinili - trebali su vratiti na bilo koji način....Mene krasi upravo pravda što i imam obzira za svoje neprijatelje - zaao me Bog voli i daje mi razum...
Lijepi pozdrav !
drago mi je što ste mi se javili - uvijek slobodno možete se javiti u koja god doba hoćete i možemo komunicirati...
Još jednom pozdrav od Branka Stojkovića
- 20:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Javljaju se lažni proroci i lecemjeri – kao na primjer: Centar za mirovne studije (CMS), nevladina udruga koja pronovira izgradnju mira - ona je dala sve pohvale Mesićevom govoru pred vijećem sigurnosti UN-a. Isto tako i farizeji – kao Davor Gjenero, između ostalog koji u medijima kaže: „Hrvatska je napravila svoj evropski kvantni skok, koji kao što je to uobićajno, nismo primjetili. Primjetio ga je međutim Bruxelles.“
U Hrvatskoj se silom potiskiva istina i gasi svijest Hrvata. Narod sve više gubi bitku za svoj identitet u zla doba u kojim živimo. A to su sloboda i ljudska prava, i sva moralna načela… Još uvijek smo pod Mesićevim virusom laži. On je kao konačni arbitar života i smrti i svakolikog zbivanja. Hrvatska se je borila protiv Srbske agresije, dok s druge strane borila se je protiv očuvanja Jugoslavije.
U Bjelovaru, 13.12.2008.
BRANKO STOJKOVIĆ – ŠTIT
CROATIA / BJELOVAR
brankostojkovic152@yahoo.com
Mob/tel: 095/814-82-90
EUTANAZIJA
Pitaju neki ljudi Branka Stojkovića po ulici – za koga da glasamo? I tako oni mene iskušavaju – pa im ja kažem: Glasajte opet za ove iste. Oni se čude mojim odgovorom i nije im ništa jasno. Ja im opet kažem: Neka vas unište do kraja. Ova stranačka politika je sektaška i izdajnička – na kraju ako vam oni budu rekli „ubite se“, vi će te to učiniti.
Tko želi da se spasi – neka slobodno razgovara i prihvati BRANKA STOJKOVIĆA – ŠTIT. Veliki ljudi, tj. proroci javljali su se kroz povijest iznenada, gotovo u svakom stoljeću, dolazili su kao grom i munja u najcrnjim noćima – poput božanskog navješćavanja. I to kada je narod duhovno zalutao, kada je narod bio u porođajnim mukama. Kada se je rađalo veliko zlo…
Sve to nam Stjepan Mesić kuha! Haag traži od Hrvatske, odnosno od HV-a koliko je granata ispalila u „Blijesku i Oluji“, u tim vojno redarstvenim akcijama. Neka Mesić dade svoj „topnički dnevnik“, koliko je njegova JNA, s kojom je zapovijedao seadam njeseci, Kao Vrhovni komandant, te koliko je njegova vojska ispalila granata na Hrvatsku?
Ono što je bilo zanimljivo u toj Jugoslavensko – nacionalnoj politici je: Dva Vrhovna zapovijednika su sjedila u Zagrebu, i igrali su se rata. Jedina razlika je bila u tome: Što jedan je bio zapovijednik Jugoslavenske armije, a drugi Hrvatske vojske Tuđman. Oba su bila u istoj stranci HDZ-u.
Mesić kada siđe sa vlasti 2010. Godine, zapamtite što vam ja kažem – on će se afirmirati u stranci. I kao takav u Istri će politički prevladavati, ili bolje rečeno dići ustanak sa svojim bivšim komunistima i antifašistima.
Hrvati sad nose svoju „žutu zvijezdu“ pod Mesićem. Ovo je nasilno zaustavljanje Hrvatskog procesa. Hrvate ćeka novi egzodus. Stranke u Hrvatskoj uvijek uvijek su se samo identificirale – samo sa životom svoje partije, sve ostalo je u biti nestvarno. Narod je totalno ograničena uloga. Pokušavam prodrijeti do srži zbivanja i snagom svog zapažanja raskrinkati tu podlu i prevarantsku igru. Klimanje Mesiću i Sanaderu, tako ponovno se vračamo još dublje u prikriveni komunizam.
Kakvo je Hrvatsko pitanje u svijetu? Stranci i EU nam govore – prodajte sad ovo, a sutra ono… Izdajnička je sve to politika! Svi oni koji su zanjekali Branka Stojkovića – ŠTIT, bolje je da se nisu nikada ni rodili. Promašili su svoj vrlo nečasni život. Kamen temeljac koji su odbacili, posta im kamen na grobu zaglavni.
Nesposobna i korumpirana vlada, tj. izdajnička vlast, gura nas hrvate u sve veču bijedu. Možda nas uskoro preuzme MMF, uzeće cijelu državu pod dugove – koje ne vračamo.
Javljaju se lažni proroci i lecemjeri – kao na primjer: Centar za mirovne studije (CMS), nevladina udruga koja pronovira izgradnju mira - ona je dala sve pohvale Mesićevom govoru pred vijećem sigurnosti UN-a. Isto tako i farizeji – kao Davor Gjenero, između ostalog koji u medijima kaže: „Hrvatska je napravila svoj evropski kvantni skok, koji kao što je to uobićajno, nismo primjetili. Primjetio ga je međutim Bruxelles.“
U Hrvatskoj se silom potiskiva istina i gasi svijest Hrvata. Narod sve više gubi bitku za svoj identitet u zla doba u kojim živimo. A to su sloboda i ljudska prava, i sva moralna načela… Još uvijek smo pod Mesićevim virusom laži. On je kao konačni arbitar života i smrti i svakolikog zbivanja. Hrvatska se je borila protiv Srbske agresije, dok s druge strane borila se je protiv očuvanja Jugoslavije.
U Bjelovaru, 13.12.2008.
BRANKO STOJKOVIĆ – ŠTIT
CROATIA / BJELOVAR
brankostojkovic152@yahoo.com
Mob/tel: 095/814-82-90
SVI OSTALI morali bi se zapitati,zbog čega se ne borim za svoja prava,tko je tako jak da se za to može izboriti ako "mu ja ne pomognem" razmislite nemamo puno vremena.
nekoliko sindikalnih lidera, u prvom redu Sever i onaj Ozren, donekle i Vesna, kad nebi bilo te nedjelje, proklete nedjelje, ulijevaju mi povjerenje. svi u sindikate!
Dodaj komentar