U kriznoj redukciji mnijenja slijedi se ova logika: kriza je ekonomska, dakle nije politička. A da je baš i shvatimo na način političke ekonomije, ona još uvijek nije povijesna. Jer paradigmu, za vlast dobitne kombinacije globalne neoliberalne ideologije, u "nacionalnoj" izvedbi ne treba mijenjati. Kao što su cinici dobro primijetili, naša nacionalna ekonomija ne može propasti zato što i ne postoji. No možemo propasti mi, radni ljudi koji opslužujemo u regiju investirani kapital za čije zube, kao da je poklonjeni konj, odavno ne pitamo. Zato je moguće da ispitivanje mnijenja mjesecima potvrđuje kako većina ispitanika misli da smo na krivom putu, no lijek se i dalje traži u još više istoga onoga što je bolest i izazvalo.

Mračni Baltik i Poljska

To je kontekst u kojem je svečanost obilježavanja 70. godišnjice od početka Drugog svjetskog rata u nas sada jednostavno ne-događaj. Džaba onda predsjednik države Mesić piše epistolu protiv revizionističke desnice, o opravdanosti, usprkos svemu, naše Narodnooslobodilačke borbe. Srećom, sada nije izjednačio borbu protiv fašizma u Drugom ratu s državotvornom borbom svih naših, a najviše našeg "našeg" naroda u 90-ima, a protiv novih postfašizama 90-ih, kojih su nosioci naravno - oni drugi. Napisao je predsjednik nešto, posebno ekumenski, o pogubi svakog rata. Tako se uporno, ali sigurno naknadno stilizira u mirotvorca 90-ih, što je njegov najveći, ne samo teorijski, doprinos aktualnom "revizionizmu" najnovije prošlosti u nas. Revizionizmu pod navodnicima zato što se "puna istina o Domovinskom ratu", izvan estetskog zabrana, u nas ne izgovara, a teorije katarzičnog pomirenja sa sobom i drugima polako ostaju bez novih zainteresiranih investitora.

Ipak, Mesić nije ni Putin ni Medvedev koji, svoj postfašističkoj bagaži društvenog života u današnjoj Rusiji usprkos, kao državnici čvrsto staju u obranu tekovina antifašizma, ne samo protiv izjednačivanja velikih totalitarizama 20. stoljeća, već i protiv svakog relativiziranja ključne uloge Sovjetskog Saveza i Crvene armije u razrješenju svjetskog sukoba s fašizmom. Naročito kad to dolazi iz sredina i od ideologa u današnjoj Poljskoj ili u baltičkim zemljama, koji su i sami doprinijeli novom mračnom postsocijalističkom revizionizmu. Opravdanu kritiku s te strane dobila je i EU, za svojedobno izglasavanje desničarske rezolucije, koja izjednačava fašizam i komunizam te zabranjuje javno isticanje njihovih simbola.

"Naši" nikako da izgube

Skicirana je situacija, dakle, optimistična varijanta, po kojoj sada ima važnijih stvari od slavlja sumnjive pobjede nad fašizmom. Ili barem preinake "sjećanja" u nekakvu borbu revizionizmom protiv revizionizma (light euroatlantskim, žrtvoslovnim, arendtovskim redukcijama na hard core crnu desnicu).

Pesimistična varijanta govori naravno da se i dalje ne slavi poraz "naših". U domaćem žargonu: da Drugi rat u nas još nije završio. Na koji način je ova konstatacija točna, a na koji netočna, nebrojeno puta smo pokušali dokučiti, pa i na ovome mjestu. Sada ponavljamo: "vraćanje" u Drugi rat sigurno ima veze s dekuražiranjem angažmana oko političke suvremenosti i postmodernim gubljenjem vremena u pastišima prošlih bitaka, reakciji i pasatizmu, narodnjaštvu i folklorizmu svake vrste.

No tu nije dovoljna psihologizirajuća priča o usmenim narativima, porodičnim povijestima i opterećenjima i sl. Najmanje u što možemo biti sigurni jest sistemska potreba za revizionizmom, kao nuspojavom postfašizama nakon prevrata 90-ih. Na djelu je bio paradoks novoga kapitalizma, koji je manje paradoksalan shvati li se njegovo uvođenje i kao kontrarevolucija. Da bi kapitalizam ponovno, a po mnogo čemu i više no ikad prije, bio na djelu, moraju mu pomoći razne "predkapitalističke", mračnjačke, "srednjovjekovne" ideologije. Nekima se činilo da je samo oživjelo nešto plemensko, barbarsko, balkansko itd. No to nasilje, nekad ratno, sada poratno, bilo je i jest novo. Cinično bi se moglo reći i ovako: nije fer svu krivnju za nove fašizme 90-ih svaliti na klasične povijesne fašizme (nacizme, kleronacionalizme itd). Sjećanje na njih "samo" je dobro poslužilo svrsi, a ono što bi bilo od analitičkog interesa upravo su razlike između npr. povijesnih i neo četnika, ustaša i sl.

Čišći od prosjeka EU

Staru ljevičarsku tezu da su liberalne demokracije uvijek latentna predvorja fašizma, u ime novoga slavlja političke stranačkosti i "parlamentarizma" ne treba ukinuti. Treba je možda samo proširiti konstatacijom da to vrijedi i za razne oblike više ili manje realnih socijalizama. Drugo je pitanje treba li to pripisati njihovom "totalitarnom", antiliberalnom karakteru ili baš obrnuto, procesu sveopće "liberalizacije", a ustvari entropije političnosti i društvenosti, u društvima koja su postala isuviše a ne premalo građanska? Isto tako, možda bi se dalo razlikovati "autohtone" postfašizme, u antikomunističkom trijumfalizmu prvoga vala, od "uvoznih" euroatlantskih postfašizama, koji nam dolaze kao i svaka druga roba. No to je razlikovanje samo generičko i jasno je da se odmah prevazilazi u lokalnoj varijanti "žargona autentičnosti".

Kakve sve rečeno veze ima s obilježavanjem 70. godišnjice od početka Drugog svjetskog rata? Iz svega skiciranog je jasno da "posljedice Drugog rata" u onom pozitivnom smislu, kao osnova ne samo sjećanja na vojne pobjede nad fašizmom, već i stvaranja društva u kojem se fašističko zlo nikad više neće moći ponoviti, posvuda u Evropi sve više nestaju. Otvara se čistina na kojoj neki novi fašizmi ne samo da su mogući, već su (npr. kao diferencijalni rasizam) svakodnevnica migrantske politike EU-a. Mi još nismo u EU-u, ali smo - politikom humanog preseljenja, viza, davanja azila i sl. - već natprosječno čisti.