Desetljeće nekritičke upotrebe i ubrzani razvoj uzrokovan ratom osudio je civilno društvo u Hrvatskoj na slabo bilježenje vlastite historije i uspostave kontinuiteta s onim prije, kao i na nedostatak kritičke refleksije u odnosu na ono danas. Rijetki glasovi bez većeg odjeka i javne rasprave – spomenut ćemo tekstove Aide Bagić i Vesne Janković - govore o procesu NVO-izacije, pomaku od autentičnih socijalnih pokreta i političkog aktivizma u tehnokratsku rutinizaciju u kojoj dobro vođen NVO postaje ekvivalent društvene promjene.

U želji da raščistimo sam pojam civilnog društva i njegovu kratku povijest na ovim prostorima, te da se kritički osvrnemo na neke od problema, razgovarali smo s dr. Paulom Stubbsom, teoretičarem civilnog društva, Britancem koji je početkom devedesetih došao živjeti i raditi u Hrvatsku. Najprije je radio u Sunockretovom kampu za izbjeglice, a danas je zaposlen kao viši znanstveni savjetnik na Ekonomskom instuitutu u Zagrebu. U specifičnoj poziciji insider-outsidera, Stubbs je sudjelovao u brojnim inicijativama, istraživanjima, publikacijama, ne libeći se ulaska u javnu raspravu o mnogim "nedodirljivim" problemima.

Postoji li u Hrvatskoj kvalitetna teorijska rasprava o pojmu civilnog društva ili je on prepušten samorazumljivosti – kako na razini civilne tako i mainstream medijske i političke scene? Koja su dominantna shvaćanja civilnog društva danas u Hrvatskoj?

Drago mi je što ste postavili ovo pitanje jer je problem u tome što se nalazimo tek u začecima teorijskog diskursa o civilnom društvu, ali taj je teorijski diskurs često centriran na samoga sebe zbog prirode svjetonazora NVO-a. Moj prilog cijeloj debati o civilom društvu je jednostavno upozorenje: civilno društvo nije magičan koncept koji u svakom vremenu, kontekstu ili u svakom društvu znači isto; on nije magični lijek, morate ga staviti u kontekst. U hrvatskom kontekstu dogodio se teorijski vakuum, jer je pozitivni prostor prisvojen od strane progresivnih, prodemokratskih nevladinih organizacija automatski pretpostavio da su oni vrsta progresivnog civilnog društva. Upravo sam pročitao knjigu Transformacija Hrvatske: sljedeći korak (2005., ur. S. Dvornik, C. Solioz) u kojoj su i eseji ove trojice autora: Srđana Vrcana, Srđana Dvornika i Žarka Puhovskog – niti jedan od njih ne promatra ovaj koncept u svoj njegovoj složenosti. Čini se da se radi o nekoj vrsti autocenzure. Moj rad je također o vezi između teorije i prakse – tu mora postojati dijalektika, ali istovremeno morate identificirati neki teorijski prostor u kojem možete biti kritični o konceptu. Jedna od nesretnih konzekvenci te kakofonije kreirane od strane progresivnih NVO-a je da nema kritičke teorije. U Sloveniji se na tom polju malo više radi – spomenut ću autore poput Tomaža Mastnaka i Vlaste Jalušič – vjerojatno zato što u Sloveniji postoji duga povijest kritičkog diskursa. Bili ste na promociji knjige Mobilizacija i razvoj zajednica, i vjerojatno ste primjetili da u svom govoru nisam koristio riječ civilno društvo. Moja je pozicija kao i Mastnakova: radi se o terminu koji je, poput termina socijalnog kapitala, zapravo lijena fraza i ne znači ništa. Ako moramo koristiti riječ civilno društvo, to znači da smo prestali razmišljati o problemu. Moramo razmisliti o drugim riječima. Činilo se da su drugi govornici na promociji knjige, Dražen Lalić i Tea Škokić, koristili civilno društvo kao neteoretizirani centar svijeta i progresivne promjene. I to me brine, iako mi se glavnina njihova rada jako sviđa, jer mislim da ovaj koncept treba vratiti na njegovo mjesto – kao koncept koji postoji samo u relacijama prema drugim konceptima, a ove relacije variraju od vremena i prostora u kojem se nalaze.

Mislite li da je civilno društvo u Hrvatskoj ideološki obojeno?

Civilno društvo zapravo znači da smo uspjeli izbjeći lijevo i desno. To je najfleksibilniji mogući koncept – možete ga pronaći kod ljevičara poput Gramscija, ali i kod de Tocqueville koji je očito desničar; to je zapravo koristan način za izbjegavanje lijevog i desnog pristupa. Iako ne postoji anarhističko stajalište o civilnom društvu, ono je viđeno kao buržoaski pojam. U Hrvatskoj se civilno društvo smatra antitezom nedemokratskom nacionalističkom populizmu. Civilno društvo je bilo nenacionalističko – što je usput vrlo upitno; i intelektualno – što je po mom mišljenju uvijek vrlo problematično jer znači da nema političkih projekata koji pokušavaju dosegnuti običnog čovjeka, i prodemokratsko po definiciji. Civilno društvo je najfleksibilnije i, čini se, progresivno, i zato je imalo tu ideološku težinu. A zapravo je čudno – jer to je svežanj struktura i praksi. Možete uvijek reći – ja sam civilno društvo, to smo ja i moji prijatelji intelektualci i intelektualke.

Mislite na brand names civilnog društva?

Branding specifičnih karaktera je izuzetno interesantan i problematičan. Ali ovdje se zapravo radi o kultu vodeće organizacije. To je slično procesu koji nazivam Nike-izacija – nitko naravno ne vjeruje da Nike nužno proizvodi najbolje tenisice, ali ono u čemu je Nike uspio je da ga određena konzumentska i tržišna grupa identificira kao trendi, hit stvar. Slično tomu - znam da ćeš me pitati za otvoreno pismo Zakladi prije dvije godine - grupa NVO-a i njihovih predstavnika koja se te večeri pojavila u emisiji Otvoreno, nakon što su saznali da nisu dobili grant (natječaj za institucionalnu potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva u 2005., op.a.) nastupila je s otprilike ovakvim diskursom: Mi smo vodeći NVO-i i nismo dobili grant. Neke organizacije za koje nikad nismo čuli su dobile grant. Počeo sam razmišljati što zapravo znači biti vodeći NVO – to zasigurno mora biti NVO iz Zagreba koji ima 3 do 4 ključne osobe koje se često pojavljuju na televiziji i u medijima, te su dio intelektualne elite glasnogovornika ili opinion leadera. Takvi, vodeći NVO-i, bi obično organizirali male lokalne NVO-e, ne nužno prema vlastitoj slici, već u svoje projekte, a sami bi se direktno bavili, recimo, Šveđanima ili Amerikancima. Primjer su ženske grupe, iako one naravno nisu jedine: ove tzv. vodeće ženske organizacije bi pronašle male lokalne ženske grupe u područjima pogođenim ratom i organizirale ih na hijerarhijski način. Znači, ne radi se doslovno o brendiranju, ali je vrlo slično tome. I to me uzrujalo na intuitivnoj razini, jer su se tu nalazili ljudi koji su tvrdili da su vodeći NVO-i i moj bože – s druge strane su bile neke male udruge, daleko od Zagreba, za koje nitko nikad nije čuo, koje nisu imale intelektualne veličine, a koje su upravo pokupile naše novce.

Počeci civilnog djelovanja i organiziranja u Hrvatskoj se vežu uz Svarun. Mislite li da su ove inicijative predstavljale autentičnu lokalnu formu djelovanja; koliko su bile u vezi sa strujanjima i pokretima u regiji, a koliko pod utjecajem definicija i praksi civilnog društva Zapadne Europe?

Ako pažljivo čitate moj tekst Civil Society or Ubleha – vidjet ćete da kritiziram samoga sebe zbog ove predstave o autentičnosti. Ali da pogledamo – zašto su te osamdesete godine tako važne? Prije nego što su došli svi ovi donatori sa svojim fancy idejama – već su ovdje postojali vokabular i praksa, odnosno set ljudi, ideja i praksa koji su artikulirali nešto što iz današnje perspektive izgleda kao civilno društvo. I to je važno iz dva razloga: zato što je došlo prije donatora, i zbog znanja da postoji kontinuitet koji nam omogućava da ljude postavimo u određenu vremensku liniju. Biografije ljudi su važne. Tranzicija ponekad lomi biografije – svjestan sam da su komunisti postali nacionalisti, ali postoje ljudi koji su tada sudjelovali u inicijativama i borbama za okoliš, ljudska prava, pitanja roda i izgradnje mira, a koji su ostali na istom životnom putu, baveći se istim pitanjima. I to je važno, posebno u sklopu propitivanja ustaljene ideje da tada ovdje nismo imali civilno društvo, već smo u tom segmentu bili tabula rasa. Mislim da nije učinjeno dovoljno u području historijske sociologije između 1968-1989. To je dugačako razdoblje koje obuhvaća tri različite generacije aktivista i bilo bi iznimno važno imati informacije o formama, praksama i ljudima u tom razdoblju.

U kojem trenutku se dogodilo nekritičko i prebrzo importiranje koncepata (ili cijelog sustava) sa Zapada i da li je rat u tome odigrao ključnu ulogu?

Rat je u određenom smislu od krucijalne važnosti za ovo pitanje. Knjiga koju sam čitao nedavno bavi se usporedbom Hrvatske i Slovačke – to što u Slovačkoj nije bilo rata, znači da nije bilo toliko mirovnih i ženskih organizacija. Mark Duffield, čiji rad jako cijenim, tvrdi da su ovo bili ratovi u koje su se direktno upleli mirovni i feministički pokreti, podržavajući različite aktivnosti. Neke od tih aktivnosti su se zapravo nastavljale na linkove koji su postojali osamdesetih, a neke su vrlo brzo postale projektizirane. Znači, dobili ste uobičajenu USAID, UNHCR vrstu pomoći, demokratizaciju kroz civilno društvo, ali ste isto tako dobili i europske i sjeveroameričke feminističke i mirovne grupe koje su nudile potporu koja počinje kao solidaristička, ali završava ukalupljena u diskurs projekata, i tako vrlo brzo postaje neokolonijalna. Nije uvijek moralo završiti tako: postojale su vrlo dobre veze između švicarskih organizacija poput Groupe pour une Suisse sans Armée i Antiratne kampanje Hrvatske, postojali su i ljudi koji su došli u Hrvatsku i radili drugačije stvari. Ovdje mislim prvenstveno na Wama Kata (nizozemski aktivist koji je devedesetih živio i radio u Hrvatskoj, op.a.). Ali s druge je strane brzo došlo do nametanja zapadnjačko/sjevernog razumijevanja stvari i nametanja koncepata u lokalne realnosti. Moj rad je često bio kritiziran zbog upravo iznesenog stava i to s pravom – jer ljudi su se opirali tom procesu nametanja, prilagođavali, nalazili načina da rade s tim konceptima, kao i da ih zaobilaze. Ali čitav paket je ipak bio tu. Ovo su bili prvi ratovi u Europi nakon četrdeset godina i zbog toga se stvorila drugačija konfiguracija. Dijelom se radi i o psiho-socijalnom obliku ranih intervencija – bili smo workshopirani do smrti. Sada, kada gledate evaluacijske izvještaje, i ako vidite šest ljudi koji sjede u krugu, i netko vješa flipchart na zid – to pokazuje da se tu događa učenje. Ne kažem da bismo trebali imati ex katedra predavanje poznatog profesora jer smo i toga imali dovoljno. Ali ova ideja, da je radionica ta forma u kojoj se sve događa, zapravo je vrlo čudna.

Koja je uloga civilnog društva u političkom grupiranju koje je nosilo tranziciju iz socijalizma u tržišnu ekonomiju i višestranački sustav? Koja je uloga hrvatskih NVO-a u rušenju prvih demokratskih režima? Odnosno, koji je mobilizacijski i politički potencijal civilnog društva u procesima demokratizacije?

Zanimljivo pitanje, ali čini mi se da na tu temu nemamo dovoljno provedenih istraživanja. U prvom valu postsocijalističkih demokracija i promjena ne vidim civilno društvo kao bitnog agensa promjena na način na koji je ono bilo u Sloveniji. Mastnak je briljantno pisao o ulozi civilnog društva u tim promjenama i ujedno me inspirirao da kritički razmišljam o ovim pitanjima. Osnovna poanta je da su civilno društvo i društveni pokreti u Sloveniji ubrzo postali kooptirani, podijeljeni na nacionalitičko i anti-nacionalističko civilno društvo. O tome sam pisao u tekstu Novo vrijeme? (Stubbs P.: Politička ekonomija civilnog društva , u: Meštrović M. (ur.): Globalizacija, Ekonomski institut) o kojem sam predložio tezu da je HDZ u svojim savezništvima sa dijasporom, žrtvama rata, majkama nestalih itd, bio neka vrsta mobilizatora civilnog društva. Tada sam tvrdio da se nešto zaista čudno i interesantno dogodilo za vrijeme izbora 2000. – a to je da su donatori počeli razgovarati jedni s drugima. OSI, USAID, Britanci i drugi akteri u inicijativama demokratizacije počeli su raditi zajedno i financirati razne spontane mreže kampanja poput Mreže mladih, GONG-a, Glasa 99, itd. Znam da su postojale ogromne diskusije između ta dva sučelja, unutar tih grupa, kao i između grupa i donatora, koje su se kretale u smjeru - zašto poslati devetnaestogodišnjeg američkog studenta da te uči kako se vodi kampanja?!

Dio inicijativa civilnog društva, osobito onih koje su se bavile promjenama 2000. osnažio je mlade ljude. Ali naravno, stariji političari su ih odmah nakon toga htjeli staviti na njihovo mjesto; GONG-ova reakcija je bila – ah, samo jedan dan imam 24 godine i mogu razgovarati s predsjednikom, idući dan on me ignorira. Ali da, upravo tako funkcionira politika, i to se na neki način treba očekivati. Također donatori, nakon što se promjena dogodila, više nisu zainteresirani. Ali ovo su zanimljivi setovi interesa, alijansi i borbi za moć. Naravno danas su još kompleksniji jer su međunaradni akteri također dio toga. Ne smijemo međunarodne igrače gledati kao na nešto izvana, a lokalne aktore kao nešto čisto i autentično. Globalne agencije postaju dio projekta izgradnje države – možda to više vrijedi za Kosovo i Bosnu, ali u Hrvatskoj je također bilo važno.

Koja je razlika između civilnog društva u socijalističkom i postsocijalističkom periodu – s obzirom na njegov odnos prema državi, razini političnosti; koja je razlika u tipu zahtjeva koji ono postavlja? Zašto danas civilno društvo odustaje od političkog aktivizma?

To je bilo vrijeme socijalizma koji dolaskom ratova i nacionalizma gubi i globalno i lokalno. Ono s čime završavate su Stipe Šuvar i Branko Horvat; ne želim ih stereotipizirati jer su obojica važne figure, briljantni, ali na kraju karikaturalni, dinosauri u svojoj nostalgiji i gruboj obrani sistema koji više nije mogao postojati. Svi ostali su zaboravili da je sistem ikada postojao, ili su govorili o njemu kao najgorem od svih mogućih svjetova. Nismo dobili novo razumijevanje tog vremena, a to je izuzetno važno, posebno zbog pokreta o kojima smo ranije razgovarali. Čini se da smo sučeljeni sa situacijom u kojoj nema intelektualnih i praktičnih alternativa kapitalizmu osim neke vrste apsurdnog anarhističnog ljevičarskog nihlizma ili obezvrijeđene socijal demokracije trećeg puta. Uvijek me zbunjuje MAMA-ina ljubav prema Hardt-Negrijevim knjigama. MAMA je lijepo mjesto na koje ljudi odlaze, uče, čitaju lijepe knjige ali nemojmo se pretvarati da je to politika. To je radikalizam buržoaskog salona, odnosno konzumentski socijalizam. Jednako kao što smo mi prije mnogo godina konzumirali knjige Gramscija i Althusera, sada su Negri i Hardt komodificirani u ikone slobodnog duha radikalizma. Što sam stariji, sve više vjerujem u praktični radikalizam, u ideju da se zapravo trebate angažirati sa običnim ljudima i običnim okolnostima.

Problem je u tome što ne postoji diskurs (ili praksa) koji bi konstruirao novu politiku koja bi mogla biti politika socijalnog pokreta. Neuspjeh da se integrira socijalizam koji je bio prije postsocijalizma znači da je izgubljena moguća kritička politička opcija. Jer danas postoji pseudo-radikalna ljevica, zapravo poprilično buržoaska i literarna, koja u sebi opet nosi neki oblik kulta ličnosti ili ovo depolitizirano mjesto. Dio razloga za sudjelovanje u knjizi Mobilizacija i razvoj zajednica je ideja da možda postoji nova grassroots politika, neka ideja politika zajednica, jer ova depolitizacija je užasna.

Iz prvih inicijativa tokom osamdesetih, poput Svaruna i Antiratne kampanje Hrvatske s početka devedesetih, što je po mnogima herojsko doba civilnog društva u Hrvatskoj, polako dolazi do trenda osnivanja samostalnih NVO-a, odnosno pretvorbe pokreta u formalne NVO strukture. Možete li ocrtati što se time dobilo, a što izgubilo, do kojih promjena je došlo na razini organizacijske strukture, sustava vrijednosti, političnosti zahtjeva, načina djelovanja?

Moram spomenuti tekst Movement Giorgia Agambena, koji je prema mojem mišljenju sličan Hardtu i Negriju, ali iznosi ključnu točku kad kaže: stanimo malo, nismo teoretizirali koncept društvenog pokreta. Postoji mnogo literature o pokretima, međutim ta literatura vidi pokrete na način na koji optužuje druge ljude da vide civilno društvo. Ako je pokret – onda je dobro, ako je civilno društvo koje je tehnokratsko i NVO-izirano, onda je loše. Zato moramo biti oprezni.

U trenutku u kojem se u Hrvatskoj dogodila NVO-izacija, mladi, obrazovani, engleski govoreći ljudi nisu imali kuda otići, osim napustiti zemlju. Trebali su novac da bi preživjeli. Istovremeno, to je bilo doba kompjutera. Sjećam se Suncokreta, lokalnog NVO-a za koji sam neko vrijeme radio – postepeno je rad koji se događao u kampu za izbjeglice postajao nekako manje važan od rada u glavnom uredu. A rad u glavnom uredu je bio vrlo važan jer su ljudi sjedili za kompjuterima – pisali prijedloge projekata, komunicirali s ostatkom svijeta. Ne želim biti viđen kao tehnokratski determinist, ali nešto je važno u načinu na koji kompjuter i ured ulaze u priču. Arkzin počinje u podrumu nečijeg stana koji poplavi voda, a onda se seli na jednako neprikladno mjesto, ali potom dobiva neki veći grant i odlazi na veće mjesto, onda opet izgubi grant i pada. Možete izmjeriti svojevrsnu kvadraturu NVO-a, koliko komjutera imaju, koliko su kompjuteri moderni, koliko prostora imaju, koliko je ljudi zaposleno. I rađa se jedna čudna hijerarhija. Naravno vrlo je teško reći: shit, ovo nije ono što sam želio raditi, ovo nije moja karijera; to je bio trenutak u vremenu i sada bih trebao raditi druge stvari. Jednom kada imate full time posao u NVO-u, želite izgraditi organizaciju, jer za to postoji tehnički imperativ. Zato mislim da je kombinacija okolnosti, tipova aktivnosti koje su željeli financirati donatori i tehnokratsko-birokratsko-kompjutersko doba konfiguriralo stvari zajedno. A možda su to bili ljudi koji su rođeni da budu javni službenici i uredski radnici, i onda su završili radeći u NVO-u; možda su u jednom trenutku imali malu iskru koja se ne bi ni dogodila da nije svih ovih faktora.

Fokus na zapošljavanje često se ističe kao jedna od osnovnih karakteristika procesa NVO-izacije, i to uglavnom u negativnom smislu. Čini mi se da se pri tom zanemaruju socijalna klasifikacija onih koji rade u tim organizacijama i činjenica da je Hrvatska jednostavno siromašna zemlja u kojoj ne postoji duga tradicija nezavisnog i na samoodrživost usmjerenog djelovanja?

Opet ću spomenuti svoj članak Ubleha – gdje sam pokušao ispitati odakle dolazi termin NVO-izacije, tko ga je koristio i što je s njim mislio. Posuđujemo ga iz feminističkog rada u Latinskoj Americi, i ne radi se isključivo o fokusiranju na zapošljavanje. Aida Bagić, na primjer, tvrdi da NVO-izacija ne znači da ne treba biti fundiranih aktivističkih centara, jer i aktivisti trebaju novac. Nije riječ o tome da kada jednom uzmeš novac za nešto i imaš posao, automatski postaješ konzervativan, birokratiziran i imobiliziran. Govorili smo o mnogo kompliciranijim stvarima – da NVO-izacija prihvaća cijeli set vrijednosti, principa i načina rada. Najprije morate imati chief executive officera, morate imati head of office, morate imate odbor – opasnost se nalazi u tome što se ove forme donose od nekud gdje su se razvijale stotinjak godina, i onda su transplantirane da bi producirale protjecanje novca.

Ideja iz jednog od mojih eseja govori o tri vala ili generacije aktivista - hipi aktivisti, tehnokratski aktivisti i haktivisti. Ali ako su te stvari o NVO-izaciji točne, onda se samo radi o pozicioniranjima ljudi i njihovim izborima. Ono što nas je zapravo brinulo je da su modaliteti demokratizacije i razvoja civilnog društva zatvorili neke od tih opcija ili ih učinile manje dostupnim. Moj rad trenutačno se više bavi sposobnošću ljudi da se opiru, sposbnošću ljudi da budu kompleksnjji, da budu u spontanoj akciji, da subvertiraju dominantne projekte moći.

Čini se da su nam sposobnosti male?

Jesu, ali za to ne trebamo radionice iz capacity buildinga. Neću čitati Tonija Negrija i tvrditi da mnoštvo (multitude) čeka iza ugla da bude mobilizirano. Ali mislim da je sposobnost ljudi da realnim životima daju smisao zapravo puno kompliciranija stvar od svih ovih teorijskih stvari o kojima razgovaramo.

Sve su češće su kritike civilnog društva kao države u državi koja u potpunosti preslikava politički sustav?

To je moj pojam meta NVO-a koji je puno sposobniji za upravljanje (governmentality), mišljeno u Foucaultovom smislu, nego što je to vlada. Koliko često vidimo Gordanu Buljan Flander kada se govori o zlostavljanju djece? Ona ima artikuliranu poziciju i okupira čudan prostor: radi u bolnici i dio je NVO-a, s Hrabrim telefonom koji je nedavno uspio preživjeti popriličnu krizu. Ona ustvari formira naše razumijevanje tog specifičnog pitanja, i to više od Jadranke Kosor. Ali Kosor, po mom mišljenju, više sliči osobi iz meta NVO civilnog društva. Usporedite li Jadranku Kosor i BaBe, vidjet ćete da se zapravo radi o sličnoj stvari, jer Kosor se ne oslanja na formalnu politiku, već na direktne kontakte s ratnim veteranima i njihovim obiteljima. Zato sam tvrdio da je HDZ-ova mobilizacija civilnog društva početkom rata bila vrlo uspješna jer se nije služila metodama tradicionalne politike. Meta NVO kontrolira javni diskurs i javnu debatu mnogo bolje nego što to uspijevaju političari. To je neka vrsta anti-politike, post-politike, koja nama zapravo vlada. I to me zapravo brine, jer se čini da se govore i rade stvari koje ne možeš kritizirati. Civilno društvo se počinje ponašati kao država unutar države ili kao supravladajuća struktura, i to je zapravo ironično, jer ono teorijski ima malo moći s obzirom da imamo jaku državu i novu vrlo problematičnu biznis elitu. Ali pogledajte kako civilno društvo zrcali sve te stvari. Pogledajte kako neformalno razumijevanje ili veze više vrijede: važno je koga znate, a ne što znate. Važno je gdje ste u civilnom društvu pozicionirani. Možda se civilno društvo treba ponovo izmisliti svake tri godine. Sada zvučim kao maoisti sa pojmom kontinuirane revolucije; ali ako ste bili lider u civilnom društvu dvije godine, ne bi vam trebalo biti dopušteno da to budete idućih trideset godina. Kada u ime bilo čega počinjete uspostavljati hijerarhije, onda imate problem.

Gdje identificirate današnje pokrete?

Kada kažem pokret, mislim na nehijerarhijske, spontane, prema cilju orijentirane aktivnosti, grupe koje nisu spremne na izgradnju, džipove i logoe. Trenutačno pokušavam kritizirati samoga sebe zbog korištenja ovog termina u neteoretiziranom značenju. Mislim na primjer na kritički globalizacijski pokret, ili na neku vrstu socijalne energije u izgradnji zajednica o čemu govorimo u knjizi. Tu su i neki od pokreta koji se bave pravima i pitanjem invaliditeta, kritički pokret mentalnog zdravlja u Italiji i Sloveniji – iako su to možda bili protesti vezani uz jedno pitanje. Ali ne govorim o apstraktnim protestima vezanim uz pojedinačno pitanje kakvih ovdje ima mnogo – i koji su samo jedan dio elitne buržoaske priče.

Na što točno mislite?

Mogući primjer je inicijativa Matija Gubec u kojoj se radi o pravu na demonstriranje na Markovu trgu, pored Sabora. Ne želim zvučati potpuno apsolutistički i esencijalistički, ali pravo na protest nije baš na prvom mjestu Maslowljeve hijerarhije potreba. Ono što ovdje zabrinjava je izbjegavanje pitanja socijalne pravde.

U vezi sa izbjegavanjem pitanja socijalne pravde, dobar primjer je i nedostatak veće aktivističke podrške radnicima Tvornice duhana Zagreb. S jedne strane je odbijanje dijela scene da se solidarizira s radnicima jer su radnici religozni, desničari, itd, a s druge i posve realni problem nemogućnosti artikulacije zajedničke platforme?

Ponovo dolazimo do pitanja depolitizacije. Mi izabiremo svoje borbe, izabiremo ljudska prava, demokratizaciju, radikalni konzumerizam. Ne želim biti šezdesetosmaški intelektualac koji govori o ujedinjenju radnika i intelektualaca, međutim činjenica je da u kontekstu civilnog društva u Hrvatskoj ima vrlo malo mjesta za radničke sindikate. Borim se i smijem sam sebi jer nemam jezik: mi nemamo jezik kojim bi ovo opisali. Imamo ili buržoaske elitističke apstrakcije, ili stari jezik socijalizma i komunizma. Pokušavam pronaći jezik koji će gledati na ljude u njihovim relacijama prema realnom životu u kompleksnosti tih realnih života i mogućnosti pružanja potpore. Jer to što ljudi gube svoje poslove bilo je bitno pitanje koje je u sebi spajalo razne stvari; zašto ih ne bismo podržali ili barem saslušali? Ali otpuštanje s posla je slično onome što opisuje Vlasta Jalušič – zašto bi feministkinje govorile o siromaštvu, to je prljavo pitanje, idemo se baviti drugim stvarima. U tome je opasnost – upuštamo se u mapiranje svijeta koje neka mjesta ostavlja praznima, neteoretiziranima i neosporivima.