Tjednima već u Hrvatskoj ne jenjava žestoka medijska kampanja potaknuta posljednjim izvještajem Svjetske banke po kojoj, bar nam tako prenose pojedine novine, ova zemlja ponire u krizu dosad neviđenih razmjera, i to baš kad smo povjerovali da je u tom smislu sve viđeno. Iz dana u dan tzv. sredstva masovnog informiranja zasipaju nas jednako kritikom proizvodnog sektora i poreznog sustava, ili uprave nad javnim resursima i ukupne konkurentnosti... Bez obzira što izvještaj Svjetske banke doista nije sam po sebi bio toliko strašan koliko se sad čini, domaća štampa očito nastoji doprinijeti integralnoj projekciji nadolazeće katastrofe, u kojoj pored dva spomenuta izvora sudjeluje, vidjet ćemo, barem još jedan - Vlada RH.

I sve to uz bitnu napomenu, naime, da ipak postoji izlaz, ako budemo pomno slušali i slijedili upute.

Kampanja u koju su se, u većoj ili manjoj mjeri, uključile gotovo sve relevantnije dnevne i tjedne novine i web-portali, a o televizijskim programima da i ne govorimo, podrazumijeva i jednu žurnalistički nepodnošljivu navadu. Jer, samu Svjetsku banku kao instituciju ovdje malo tko dovodi u pitanje; ona je bogomdana, njezine su procjene neupitne. Tako je, recimo, Jutarnji list - ovom prilikom najuporniji posrednik između olimpskih visina te međunarodne ustanove i hrvatskog publikuma - vijesti iz Svjetske banke stao čitateljima gurati pod nos kao rijetku ekskluzivu, te će se narednih dana još pojačavati dojam o naročitoj milosti što je obasjala prvenstveno dotičnu redakciju... Na stranu sad to što su se odmah zatim mnogi priključili, Jutarnji list je zbog takve svoje probitačnosti zavrijedio da ga ovdje navedemo kao paradigmu. I ne samo da je taj medij spremno preuzeo osnovnu tendenciju Svjetske banke, nego ju je istom radikalizirao kao obiman spin.

Vrišteći naslovi od subote, 29. kolovoza, tako nam poručuju: „Ekskluzivno - Svjetska banka razotkrila skandalozni hrvatski nerad i lijenost", pa zatim: „Hrvati ne žele raditi, uživaju u povlasticama i novcu države, a imaju najveće plaće u regiji!" I ovo što je masno otisnuto, vjerno prenosimo iz originala, sa stranice br. 2, a nadalje se u Svjetsku banku kao instituciju ovdje malo tko dovodi u pitanje; ona je bogomdana, njezine su procjene neupitne izdvojenom entrefiletu stavovi Svjetske banke naoko citiraju, ustvari interpretiraju s viškom slobode, tako da svih šest zastupljenih nalaza o prevelikim socijalnim pravima završava bolno zašiljenim uskličnikom. Uz također zaseban naslov: „Svjetska banka: U šoku smo!"

I mi smo, pravo za reći, jer nismo pojma imali da nam je sve dosad bilo tako dobro.

Članak preko dvije strane ilustriran je fotografijom dvojice radnika, sa zaštitnim kacigama podignutih vizira, kako sjede na klupi. Očito dokoni, zabušanti jedni...

Prije ove briljantne ekskluzive, međutim, valjalo bi obratiti pažnju na pripremne radove u istom tabloidu Europa Press Holdinga. Tri dana ranije objavljen je tekst o prevelikom poreznom opterećenju rada u Hrvatskoj, temeljen uglavnom na istraživanju međunarodne revizorske kuće KPMG. Sugovornici Jutarnjeg lista, predstavljeni kao „neovisni ekonomisti", na čelu s Ivicom Mudrinićem, valjda primjerom opće neovisnosti, zaključuju da nas porezi i doprinosi čine nekonkurentnima, da je u Hrvatskoj teško dati otkaz zaposlenom koji neće raditi, da ključ zapošljavanja i razvoja leži u smanjenju javne potrošnje, da su nam troškovi za zdravstveni i mirovinski sustav golemi, itd.

Odvojeno, tu stoji i pomalo sramežljiva reakcija Ministarstva financija RH, tj. primjedba na izračune KPMG-a. Taj revizor, kažu oni, zasniva svoju analizu na mjesečnoj brutto plaći od 43 tisuće kuna, a takve u Hrvatskoj prima manje od tisuću ljudi. Ali, nigdje ne stoji što je uopće taj nevjerodostojni KPMG, tko su oni... Spominje ih, pak, slavna kanadska novinarka Naomi Klein u svojoj posljednjoj knjizi „Doktrina šoka", na tri mjesta. Po njoj sudeći, KPMG je velika međunarodna knjigovodstvena tvrtka s karakteristikama klasičnog ratnog profitera u Iraku, i ujedno s golemim utjecajem na detaljno uređenje liberalno-ekonomskog poslovnog ambijenta u toj uništenoj zemlji.

Drugim riječima, trebalo bi upaliti alarm čim se takvi nađu u blizini.

No, još gore nam stvari stoje kad je posrijedi Svjetska banka, koju naši mediji malne sakraliziraju, premda je itekako znano da je s njom bolje imati što manje posla. Naomi Klein u istoj knjizi citira Danija Rodrika, čuvenog ekonomskog stručnjaka sa Sveučilišta Columbia, bliskog suradnika Svjetske banke: „Svjetskoj se banci mora odati počast što je izmislila i uspješno prodala koncept 'strukturnih prilagodbi', koncept koji u jedno spaja mikroekonomske i makroekonomske reforme. Strukturna prilagodba prodavala se kao proces koji države moraju proći u cilju spašavanja vlastitih ekonomija od krize. Time se vladama koje su prihvatile taj paket zamućuje razlika između zdrave makroekonomske politike koja održava vanjski balans i stabilnost cijena, i politike koja određuje otvorenost (slobodna trgovina, na primjer) s druge" (Doktrina šoka, VBZ, Zagreb, 2008. g., s engleskog preveo Petar Vujačić).

Sam termin „prodaja", mora se reći, iz jednog neoliberalnog uma nema nipošto pejorativno značenje, čak naprotiv, ali mi svejedno moramo razvidjeti što to nama i Lako je izlučiti dva namjerena momenta koja bi nam otvorila izlaz iz krize: Prvo, trebali bismo smanjiti porezna opterećenja na rad.  Drugo, trebali bismo se odreći glavnih dijelova preostale državne imovine pošto prodaje Svjetska banka, kakve „strukturne prilagodbe"... Što nam sve ide „u paketu", što nam sve „zamućuje" razliku između zdrave ekonomske politike i one koja se mučki protura uz nju, a koja je - mada to Rodrik neće otvoreno priznati - bolesna?

O tome nešto kazuju i naši sugovornici čije izjave donosimo uz ovaj tekst. A o tome je svoje rekao i Jutarnji list.

Nekoliko dana prije hipereksponiranog izvještaja Svjetske banke, te novine objavile su, opet pod egidom „Skandalozno", članak o brojnim upravnim zgradama i odmaralištima javnog poduzeća Hrvatske šume, no koja su odmarališta u tako lošem stanju da ih se ne može iznajmiti na tržištu, pa u njima ljetuju radnici toga poduzeća (koji najam otplaćuju na rate). Nekoliko dana kasnije, otpočela je privatizacija „mrtvog kapitala", kako je sporna imovina Hrvatskih šuma nazvana u Jutarnjem listu. A zatim je na zub uzeta gubitaška Hrvatska elektroprivreda, i njezina odmarališta, u kojima radnici ljetuju još povoljnije nego oni iz Hrvatskih šuma, isti oni lijeni radnici s početka ove priče, i zapravo još ljeniji, jer rade u državnoj firmi...  Tu se nešto mora učiniti, zaključuje Jutarnji list u podnaslovu, i nudi logičan odgovor: „Da počnu s rasprodajom skupih zgrada uz more?"

Kad se naviknemo na rasprodaju toga dijela, bit će lakše nastaviti s krčmljenjem ostatka javne energetike, koja se najavljuje već duže vremena, za trenutak kad vlada ne bude imala više ništa za prodati, da bi pokrila gubitke u vlastitom rukovođenju državom. To je spomenuo i Darko Tipurić, dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, koji je prošlog tjedna održao press-konferenciju povodom optužbi za financijske malverzacije i kazao da je riječ o progonu motiviranom njegovim zalaganjem da HEP ostane u državnom vlasništvu.

Bio za ovaj konkretan slučaj Tipurić u pravu ili ne, činjenica je da već i samo protivljenje privatizaciji HEP-a znači sukob s vladinom politikom.

Iz svega iščitanog, slijedeći misao Svjetske banke i domaće bande, lako je izlučiti dva namjerena momenta koja bi nam, rekosmo, otvorila izlaz iz krize. Prvo, trebali bismo smanjiti porezna opterećenja na rad, što znači i doprinose za javne fondove. To nadalje znači da bi se drastično rezala sredstva za npr. javno zdravstvo i obrazovanje, i da bi socijalna prava na ovom prostoru zapala u najgoru situaciju, još od prve agrarne reforme i skončavanja feudalističkog poretka naovamo. Drugo, trebali bismo se odreći glavnih dijelova preostale državne imovine, energetike, šuma, voda, javnog prometnog sustava poput željeznica itd. Država je najgori gazda, kažu pobornici bezrezervno slobodnog tržišta, i treba joj oduzeti sve čime mogu upravljati privatnici...

Ono malo što joj preostane, ionako služi tek simboličkom ispunjenju funkcije sustava demokratskog odlučivanja, koje postaje suštinskim zastupnikom interesa privatnog kapitala.

Nije to ništa novo niti slabo poznato; Svjetska banka kao vrli eksponent multinacionalnog korporacijskog interesa, uza srodne organizacije kao što su MMF i WTO, dokazala se na sličnim poslovima posljednjih desetljeća u već mnogo zemalja diljem svijeta, pa i u Europi nakon raspada Istočnog bloka. Tek poneki čitatelji na (friziranom) web-forumu Jutarnjeg lista nazvat će tu instituciju „tajkunskim službenikom". Onim koji bolnim zahvatima najavljuje opravak od krize, da bi se pokazalo kako po društvo slijede još gora iskušenja.

Ali, s tako nečasnim društvenim operacijama na umu, kod nas se po centrima moći koji planiraju gornji liberalno-ekonomski pothvat, općenito računa na relativnu neinformiranost i široku društvenu apatiju, tzv. nepolitičnost - i to s pravom, jer je ovdašnja radnička klasa ionako dopustila da ju se potjera u kut. Eno je i sad tamo, dok hrvatska premijerka Jadranka Kosor nakon medijske kampanje o zgražanju Svjetske banke nad hrvatskom radničkom lijenošću, javno poručuje da je toga bilo dosta, i da će odsad loše proći oni koji ne žele raditi.

Naravno, daleko od toga da nam porezni sustav, državna uprava ili zdravstvo nisu jako loši, umnogome čak katastrofalni... Potpuno rasturanje javnog sektora i zajamčenih socijalnih prava zbog te činjenice, namjesto osmišljene reforme slijedom nikad raspravljene i jasno profilirane društveno-ekonomske strategije, međutim, ravno je zločinu. A prvo je kroz protekla dva desetljeća jedna te ista politička elita - uz novostasalu, partnersku joj, gospodarsku kremu - uništavala hrvatsku privredu i samu onu globalno-tržišnu konkurentnost hrvatskog radnika i rada u koju se inače kunu, da bi sad kao jedini spas u vidu gole ucjene zagovarala opću rasprodaju ostataka nekadašnje društvene imovine i socijalnih prava za čiju su se afirmaciju borila pusta pokoljenja radništva.

I to je upravo ono što zamućuje razliku između iole zdrave ekonomske politike i mjera u suštu korist podivljalog krupnog privatnog poduzetništva, nauštrb društvene zajednice i nesretnoga nacionalnog suvereniteta o kojem su ovdje već odguslane (krvave) bajke, a o čemu na svoj osebujan način govori Rodrik.

Samo s tom svrhom, dakle, nastupa golema većina medija u Hrvatskoj, kao i golema većina etabliranih političkih snaga. Samo zato i HTV prije nekoliko dana, u vehementnom javljanju svoje suradnice iz New Yorka („Ekskluzivno!"), javlja kako u tom trenu još nema potvrde da je američki kapital zainteresiran za hrvatsku brodogradnju, ali kako postoje ozbiljne naznake o interesu istog za hrvatsku elektroprivredu, „kad se otpočne s privatizacijom tog sektora". Samo zbog toga Svjetska banka autoritarno gura hrvatsku brodogradnju u avanturu pošto-poto privatizacije, jer bogatija društva u protivnom ne bi mogla na zapravo tek uvjetno slobodnom tržištu ispravljati vlastite gadne greške i ponovno vraćati pojedine slične grane natrag u javni sektor; Francuzi, recimo.

A mi ćemo po svoj prilici mirno odgledati skori coup de grâce nad domaćom ekonomijom i socijalom, uz dekor sindikalnih prosvjeda s ciljevima oko kojih se ne uspijevaju usuglasiti ni njihovi predvodnici. Izuzetak je tek zbilja nam epohalna studentska inicijativa koja se ne da zavarati, koja traži za sve jednako dostupno, javno financirano visoko obrazovanje. Ne i besplatno, jer ništa od javnog nije i besplatno. Pogotovo to nije jedna ovako nedvojbeno skupa historijska škola, dakle, od koje su barem oni nešto valjano naučili.

Slavko Kulić, znanstveni savjetnik na Ekonomskom institutu u Zagrebu:

Kapital diktira uvjete

Sve što smo znali o odnosu rada i kapitala isključeno je iz obrazovnog sustava, i mi o tome ne znamo više ništa. Rad je prepušten igrama kapitala. Budući da je subjekt i komandant društvene proizvodnje kapital, a ne rad, na snazi su okolnosti u kojima on diktira i cijenu rada kako mu odgovara. Mi kao društvo nismo svjesni da oko toga više ne možemo pregovarati s kapitalom, niti mu proturječiti. Plaće ionako nemaju veze s onim što se radi, ili ono što se radi nema veze s plaćom. Višak rada ide u korist kapitala, posebno u onom dijelu aktivnosti koje počivaju na uvozu. A mi živimo u autokratskoj državi koja stoji u isključivoj funkciji interesa kapitala.

Uostalom, i hrvatska znanost stoji iza najnovijeg izvještaja Svjetske banke. To su pisali hrvatski znanstvenici, s istim već spomenutim motivima stranog kapitala, a ne domaće radničke klase. Bez obzira što je točno da je rad preopterećen davanjima državi, jer se država pojavljuje prvenstveno kao nabavna služba stranih roba koje su temelj ostvarivanja dobiti u hrvatskom poduzetništvu. Ali, rasterećenje rada od doprinosa uopće ne mora značiti bolju budućnost zaposlenih, jer nemamo pojma u što će se usmjeriti nastali višak. Tako da nam se stanje krize produbljuje, odnosno već ulazimo u stanje stabilne krize na sve nižoj razini života. Izlaz je u višem stupnju produktivnih snaga rada, a ne u rasprodaji imovine i inozemnom zaduživanju. Nemojmo zaboraviti da nitko nije dobio mandat da državnu politiku navodi u tome smjeru.

Dragutin Lesar, nezavisni zastupnik u Hrvatskom saboru (s njegovog bloga „drlesar.bloger.hr"):

Hrvatska pod "baražnom pripremom"

(...)U posljednjih mjesec dana Hrvatska je izložena političko-gospodarskoj baražnoj pripremi: Svjetska banka objavila je rezultate nekog svog istraživanja o Hrvatskoj i zaključila da za nas nema nade. U svojim zaključcima o razlozima lošeg gospodarskog stanja u našoj zemlji stručnjaci SB-a, između ostaloga nabrojili su: imate neobrazovanu radnu snagu; imate velike troškove otpuštanja radnika; vlast potiče ovisnost o socijalnim primanjima; nezaposleni nisu motivirani tražiti posao; ne kažnjava se raniji odlazak u mirovinu; odnos prema radu vam je nikakav; nedostaju vam stručnjaci; mirovine branitelja su previsoke; u odnosu na produktivnost, plaće radnika se prevelike; zbog zakona o radu po liberalnosti otpuštanja radnika ste na 146. mjestu u svijetu; stopa zaposlenosti radnoaktivnog stanovništva vam je samo 57,1 posto, a u Europi ona iznosi 70 posto.

(...)Baražna priprema! Ajde sada da vidimo onoga ili one koji će tražiti da se plaće ne smanjuju, da se ukine zamrzavanje mirovina do kraja 2010. , da se ukine krizna hdzarina, da se naknada nezaposlenima ne smanjuje, da se ne liberalizira otpuštanje radnika u novom Zakonu o radu, da se ne ukinu otkazni rokovi i otpremnine, da se ne smanjuje dječji doplatak. (...)Hoće li sada Jadranka Kosor odbaciti ovu najnoviju analizu SB-a i zatražiti korekciju? Zašto?

Pa zato što stručnjaci SB-a nisu uzeli u obzir sljedeće: preko 50 tisuća radnika radi a ne primaju plaću; oko 200 tisuća radnika minimalac prima legalno a ispod stola razliku; oko 200 tisuća radnika radi na „crno", neprijavljeni; više od 60 posto radnika prima plaću MANJU od prosječne; više od 55 posto umirovljenika prima mirovinu MANJU od prosječne; radni sporovi na sudovima traju od 3 do 5 godina; naknadu za nezaposlenost prima samo jedna trećina nezaposlenih i to u ograničenom vremenu, a samo 10 posto tu naknadu prima do uvjeta za mirovinu; da je teritorijalna pokretljivost radne snage mala zbog nemogućnosti rješavanja stambenog pitanja (ugovori na određeno stvaraju kreditnu nesposobnost); da opću nelikvidnost gospodarstva uzrokuje država svojim neplaćanjem; da ni jedan stečaj ne završi sa preustrojem tvrtke... Treba još?

 A vi se sada pitate zašto Svjetska banka pomaže Jadranki Kosor? Zato jer ju trebaju za ono što slijedi. A slijedi privatizacija još četiri resursa koji su još uvijek pod hrvatskim suverenitetom: željeznica, elektroprivreda, šume i voda. Jeste li danas otvorili novine? Ima li koja nova afera iz HEP-a ili HŽ-a? Ima, naravno. I to traje već mjesec dana. Baražna priprema! (...)

Saša Antić, MC splitskog hip-hop benda „The Beat Fleet":

Savršeno tempirani obrat

Ovaj obrat u javnosti u kojem Jadranka Kosor, oslanjajući se na međunarodno istraživanje, napada radnu populaciju kao neradnike, tako je savršeno tempiran prije najavljenih prosvjeda, jer - kako to sad neradnici imaju obraza prosvjedovati? Dalo bi se zaključiti kako je u pitanju neka dijabolična rabota hladnih mozgova, ali ipak mislim da je po stvari urođeni instinkt vladajuće elite za održavanjem na vlasti, budući da je napad najbolja obrana. Bez obzira na sve to, mislim da istraživanje Svjetske banke od kojeg je priča krenula nema znanstvenu mjerodavnost, jer se radne navike kod nas ne mogu tek tako uspoređivati sa onima na zapadu i to zbog specifičnih kulturoloških, geografskih i klimatskih faktora, pri čemu nije suvišno spomenuti i Weberovu tezu o protestantskoj etici kao duhu kapitalizma, a to nije za uspoređivati s kod nas dominantnim paganskim praznovjerjem upakiranim u koristoljubivo kršćanstvo.

Znači, bliže Bogu te neće dovesti predani rad u ozračju kreativnosti i fair playa, već poslušnost, robovski mentalitet i strah od svakojakih krkana. Nonsens je da je narod lijen, u pitanju je masovno prešutno prihvaćanje nakaradne etike i poremećenih vrijednosti u društvenoj klimi u koju su nas utopili moćnici, gdje se blagonaklono gleda na zaradu preko noći ozakonjenim prevarama, nepotizam i korupciju, a organizirana kultura stvaranja je zamijenjena stihijskom kulturom varanja, da citiram dr. Kulića. Dakle, Jadranka Kosor napada radnike zbog mana koje je proizvela upravo njena klika i to je pregadljivo. O prodaji šuma i vode nisam još ništa čuo, to me užasava, ali me ne čudi, jer vlada je danas sastavljena od nesposobnih osoba koje na svaki način žele ostati na vlasti, a za to treba novaca,  varajući i sebe i nas da su u nekoj spasilačkoj misiji, kad je očito da se brinu samo za sebe, svoje klijente i potkupljeno biračko tijelo.