Iako kao krajnje realna osoba nije imao ni zrno faraonske iluzije o vječnom životu, ipak je kao jedan od (dokazano) najvještijih političara u 20. stoljeću (u svjetskim razmjerima), još za svog života pokušao nemoguće, pa je na vrhuncu političke moći povukao niz poteza, kako bi »i poslije Tita (ovdje) bio Tito«. Ustavom iz 1974. razdijelio je izvorni suverenitet na šest republika, dajući ispod žita i kosovskim Albancima da grade svoju gotovo potpunu autonomiju, ali u tom konfederalnom jugoslavenskom okviru. Uveo je i sustav jednogodišnjeg mandata na čelu SFRJ te sustav kolektivnog Predsjedništva. Zatim je kroz sustav općenarodne obrane svim republikama i pokrajinama razdijelio dobar dio oružja, radi zaštite ravnoteže snaga u slučaju bilo čijeg političkog ludila. Od proizvodnje lakog i srednjeg oružja stvorio je najveći izvozni biznis (raspoređen po republikama više-manje ravnomjerno), usput pomažući oslobodilačke pokrete širom svijeta, pa su sve članice konfederalne Jugoslavije i nakon njegove smrti mogle računati da će u slučaju novog naftnog šoka dobivati arapsku naftu po sniženim cijenama (kao i u svim prijašnjim godinama, od osnivanja OPEC-a).

Dopustivši za života i jednoj američkoj multinacionalki, petrokemijskom Dow Chemicalu, da skupa s INA-om na Krku pokrene prvi veliki joint-venture posao, još je u socijalističkoj eri pokazao pragmatičan put, kojim Jugoslavija treba ići u nadolazećoj eri globalizacije biznisa. Dakle, dopuštati ulazak stranog kapitala u proizvodno-izvozno usmjerene poslove, a istodobno se za pokrivanje državnih minusa umjereno zaduživati u raspršenoj mreži inozemnih banaka (malo kod američkih, malo kod njemačkih, malo kod japanskih), i ne prodavati im, a pogotovo ne poklanjati najkvalitetnije industrijske, financijske i prirodne potencijale. Zato je na tom tragu, čak i devet godina nakon Titove smrti, Jugoslavija bila primljena u Phare-program, kako se tada zvala ključna poluga za priključivanje neke nove zemlje u članstvo Europske zajednice (preteče današnje EU).

No, zato se i ta uzaludna spekulacija što bi bilo, da je i poslije Tita bio Tito, na cjelokupnom postjugoslavenskom prostoru svodi na znatno jednostavniji upit: što bi bilo sa svim jugoslavenskim republikama i pokrajinama do danas, da ovdje, tijekom 1990-ih nije bilo ni jednog rata.

Da ovdje nije bilo ni jednog rata, a da su sve ondašnje republike i pokrajine dobile međunarodno priznanje, ostavši istodobno u jugoslavenskoj carinskoj i u monetarnoj uniji, uz preobrazbu JNA u »mali NATO« (kao sustav zajedničkih sigurnosnih obveza, no zasnovan na mreži posebnih nacionalnih vojski), Jugoslavija bi već od 1995. trebala biti članica Europske zajednice, ali ne i NATO-a. Ako zbog toga, što - držeći se Titove doktrine - postjugoslavenske države ne bi bile zajednički primljene u EZ zato što ne žele ući u NATO i ratovati na Srednjem istoku za američke naftne interese, nego žele podržavati arapsku obranu, jer im ona, usput, donosi i jeftiniju naftu, pa i velike izvozne poslove, tada ne bi trebale više nikog ni moliti da ih primi.

Da nije bilo ratova iz 1990-ih, Hrvatska bi danas najvjerojatnije imala viši BDP po stanovniku i od Češke, pa i od Portugala, Grčke i svih baltičkih država, možda i od Slovenije, i sve to pod uvjetom da je opstala Jugoslavija kao jedinstveno tržište i zajednička carinska i monetarna unija. Ali bi i Srbija imala viši BDP po stanovniku i od Mađarske, Bugarske, Slovačke i Malte. Uostalom, južnoslavenska je ideja, ne samo iz kulturoloških, nego i iz gospodarskih razloga rođena u Hrvatskoj, dok je pokopana, najviše na račun iracionalnih poriva, ludilom iz Miloševićeve Srbije.

Tko su glavni profiteri ratnog raspada Jugoslavije ili nasilnog sprečavanja opcije, prema kojoj je ovdje i poslije Tita mogao biti Tito? Dosta je zaviriti u vlasničku strukturu postjugoslavenskog prostora, na kojem - nakon operacije »divide et impera« - više od dvije trećine potencijala stoje pod nadzorom velikih europskih banaka i kompanija, te međunarodne i s njom povezanih lokalnih mafija, dok hrvatski vojnici nacionalne boje, za početak, brane u apokaliptičnom Afganistanu.