Svašta se o tom gradu pisalo i svakakve su mu etikete u javnosti lijepljene. Bio je i vražji otok i crveni Split, leglo ultradesnice, grad s Lorom na duši i grad-slučaj. U konačnici, prije par dana postao je i središte homofobne Hrvatske. A istina je vrlo jednostavna: Split je sve to i nije ništa od toga.

Mi smo hrvatski blok

Bio sam u paradi ponosa i uživo svjedočio kanaliziranoj mržnji koja nas je dočekala u koridoru na Rivi. Jednako kao što sam bio na derbiju protiv Dinama prije deset godina kad je u organizaciji radikalne desnice i pod parolom Mi smo hrvatski blok, samo čudo zadržalo onu ogradu na sjeveroistoku Poljuda na svome mjestu. Jer da je ona pala, politički plan o državnom udaru na novoizabranu koalicijsku vlast koji je imao krenuti iz Splita, zasigurno bi uzeo danak u nedužnim ljudskim životima. Također sam prisustvovao i utakmici protiv

ruskog Zenita na kojoj je dobrih deset minuta skoro cijeli sjever skandirao za dom, dok je ogromna većina na istoku odgovarala da je spremna, da bi onda čisto da se razbije monotonija, sjever povikao ubij, na što bi istok odgovorio da treba ubit Srbina. Svakakvih mučnih scena sam se nagledao posljednjih godina u Splitu, radi dvaju razloga. Jedan je onaj, kojeg dobar dio javnosti svakako zna. Radi se o snažnoj demografskoj eksploziji grada tijekom procesa industrijalizacije s jedne strane, te značajnoj izmjeni stanovništva u posljednjem ratu s druge strane. No, razlog kojeg dobar dio javnosti ne zna ili svjesno ne želi znati, leži u činjenici da je Split tijekom posljednjih nešto više od 150 godina, gotovo u pravilu bio u kontinuiranom sukobu s dominantnim političkim raspoloženjem nacionalnih romantičara i nacionalista te mu je kao takvom jednostavno višestruko izbrisana memorija, dok su razni dušebrižnici zaduženi za nadgledanje čvrstoće betonske ploče koja je na spomenutu memoriju položena.

 

Taj grad je naime u novijoj povijesti bio sklon svakakvim političkim projektima, dosta često i oštro suprostavljenim, ali nikad nije bio većinski sklon radikalnom hrvatstvu, sve do posljednjih dvadeset godina. Budući da je tome zaista tako i da radikalna desnica, makar i u svojim limitiranim intelektualnim dometima, podsvjesno osjeća tu činjenicu, kod nje se javlja potreba da uvjeri prvo samu sebe, a onda i ostatak nacije da Split nije crveni i neprijateljski grad.

Gradonačelnik - vizionar

Ne tako davno, prije 150 godina, Hrvatski Sabor odlučio je na temelju povijesnog prava tražiti pripojenje Dalmacije Hrvatskoj. Car im je odgovorio, potpuno svjestan realnosti situacije, da on naravno nema ništa protiv, ali da pristaje na to traženje isključivo ukoliko se Dalmatinci s tim prijedlogom slože. Općepoznato je da je ta akcija u tadašnjoj autonomaškoj Dalmaciji završila potpunim debaklom, pri čemu je najžešći otpor toj ideji organiziran upravo od strane splitske općine. Ono što je vodilo intelektualnu elitu Splita ka potpunom odbacivanju tog prijedloga, kasnije je uobličeno u program Autonomaške stranke, do kraja iskristaliziran pod vodstvom legendarnog splitskog gradonačelnika Antonija Bajamontija. Autonomaši su, pojednostavljeno govoreći, tvrdili da je slavenski

karakter Dalmacije neupitan, no da je ona trajno i presudno obilježena talijanskom kulturom te da kao takva, osim daleke povijesne povezanosti, nema ništa sa prekovelebitskom Hrvatskom. Štoviše, stranka je krenula u izgradnju Slavo-dalmatske nacije, uz tvrdnju da bi svako vezivanje s Banskom Hrvatskom nužno dovelo do potčinjenosti Dalmacije stranim pravnim i društvenim običajima, čime bi se izgubila njezina posebnost. Koliko je njihova procjena bila ispravna ostavljam čitateljima da prosude, no ono što u cijeloj toj priči jeste neupitno, je činjenica da je stranka s takvim programom najsnažnije glasačko uporište u gradu imala među težacima iz Varoša, odreda etničkim Hrvatima. Oni su do te mjere bili odani gradonačelniku Bajamontiju da se čak i varoška crkva na Soluratu u Splitu prepoznavala kao crkva Sv. Ante Tolomaškog, sve do kraja drugog svjetskog rata. Antonio Bajamonti bio je inače jedan od najvećih vizionara među splitskim gradonačelnicima.

 

Razilaženje s dominantnim raspoloženjem

Dovoljno je spomenuti da je izgradio Prokurative, doveo vodovod u grad u kojem je oskudica pitke vode bila redovita i izgradio splitsku luku. Njezin današnji izgled u potpunosti je djelo gradonačelnika Bajamontija. Taj čovjek koji je bio na čelu grada dvadeset godina u Splitu nema ni svoj trg ni ulicu, a trg kojeg je on sagradio zove se po Franji Tuđmanu. Po definitivnom porazu Autonomaške stranke i njezinom povlačenju na margine te preuzimanja uskog talijanskog manjinskog identiteta, Split u prvoj Jugoslaviji nastavlja tradiciju razilaženja s dominantnim političkim raspoloženjem ostatka Hrvatske. Dok u sjevernim dijelovima zemlje Radićeva seljačka stranka redovito odnosi uvjerljivo najviše glasova, dotle u Splitu dobro prolaze demokrati Svetozara Pribićevića, Zemljoradnička stranka sa snažnom bazom u Srbiji te na koncu i Komunistička partija Jugoslavije.

U Splitu se 1921. godine osniva i ORJUNA, organizacija militantnih jugoslavenskih nacionalista, čije članstvo su sačinjavali isključivo pripadnici autohtonih hrvatskih građanskih obitelji. U gradu se također formira i grupacija Srbo-katolika, znatno manje utjecajna nego u Dubrovniku, no značajno prisutna u životu grada. O njima je pisao jedan od njih, Lujo Bakotić, u knjizi Srbi u Dalmaciji. Projugoslavenske orijentacije bio je i, uz Bajamontija, jedan od najvećih splitskih gradonačelnika dr. Ivo Tartaglia. Čovjek koji je zaslužan za elektrifikaciju grada, otvaranja zoološkog vrta, utemeljenje Oceanografskog instituta, utemeljenje Galerije umjetnina, izgradnju Ličke pruge i brojnih stanova, te za brojne

Fenomeni snažnog autonomaštva, jugoslavenstva i komunizma, vezani su prvenstveno uz prostor srednje Dalmacije

iskorake u modernizaciji grada. Ivo Tartaglia umro je u zatvoru 1949. godine kao žrtva političkog procesa, unatoč činjenici što je tijekom rata bio predsjednik Narodnog fronta. Treba li napomenuti da i taj legendarni splitski gradonačelnik nema svoju ulicu u Splitu, dočim je npr. ima Alojzije Stepinac.

Anacionalni projekti

Tu dolazimo do fenomena anacionalnih i zapravo antihrvatskih političkih projekata na području Dalmacije, o čemu, zahvaljujući huškačkoj atmosferi posljednjih godina, malo tko piše. Naime, fenomeni snažnog autonomaštva, jugoslavenstva i komunizma, vezani su prvenstveno uz prostor srednje Dalmacije i to iz prostog razloga što je njezino kopneno zaleđe gotovo u poptunosti naseljeno hrvatskim stanovništvom.

Razvoj takvih ideja u Splitu stoga nije nimalo začuđujući, budući da je taj grad, još od selidbe stanovnika iz Salone u zaštitu Dioklecijanove palače, uvijek tražio utočište od civilizacijski nedoraslih osvajača s istoka. Da splitsko odbijanje da se poistovjeti s državotvornim hrvatskim projektom nije bez vraga, svjedoči i ovih dana objavljen podatak da je čak i Stjepan Radić Italiji nudio Dalmaciju u zamjenu za postizanje samostalnosti.

Četnički pokret je tijekom drugog svjetskog rata u Splitu bio snažno prisutan i aktivan te sastavljen od brojnih uglednih građana Hrvata, poput uglednog kirurga dr. Jakše Račića, četničkog povjerenika za Dalmaciju, kasnije stradalog od posljedica atentata izvedenog od strane partijskih ilegalaca. Na četničkom kongresu u selu Ba, čija je temeljna motivacija bila stvaranje pravnog pandana zasjedanju Avnoj-a, Hrvate su predstavljala dva intelektualca i književnika sa splitskog područja, Niko Bartulović i Đuro Vilović. O herojstvu antifašističkog, partizanskog Splita, masovnosti sudjelovanja u otporu i herojskoj pobjedi koju je splitska mladost iznijela u krvavim ratnim borbama, javnost je umnogome upoznata, čemu je u novije doba pridonijelo dopunjeno reizdanje knjige Antifašistički Split 1941.-1945. Treba li napominjati da nijedan od splitskih boraca nema više svoju ulicu u Splitu. Nema je niti antifašistička borba u cjelini. Grad čijih je tri četvrtine stanovnika na ovaj ili onaj način sudjelovalo u partizanskom pokretu, ne slavi službeno 26. listopada, dan

oslobođenja grada. Čak ni Prvi splitski partizanski odred, sastavljen mahom od golobradih mladića, igrača Radničkog nogometnog kluba Split, koji su već u prvoj akciji masovno stradali nema svoju ulicu.

Planski urbicid

Split je početkom devedesetih godina doživio temeljiti i planski urbicid. Oduzeta mu je svaka mogućnost da se sjeća svoga povijesnog nasljeđa i njeguje vlastiti identitet. U tom gradu oteto je gotovo devet tisuća vojnih stanova. Brojni civili brutalno su mučeni i zvjerski umoreni u Lori, a njihovi mučitelji i dalje slobodno šetaju gradom. Sve gradske institucije su okupirane od ljudi koji te institucije niti cijene, niti poznaju. Tako je Slobodna Dalmacija,

 Kad se gradu oduzme svako sjećanje na ono što ga je formiralo, on reagira kao čovjek

utemeljena u pojati na Mosoru, kao glasilo partizanskog pokreta, jedno vrijeme sijala najcrnji fašizam preko svojih stranica. Hajduk se srami svoje prošlosti i svoje antifašističke epopeje, a njegovi navijače pjevaju ustaške budnice i nose crne majice s natpisom Hajduk Jugend.

Jedan Enzo Betizza, kojemu je u vlastitom gradu, kojeg nesumnjivo voli i o kojem je izrazito emotivno pisao u svoje dvije posljednje knjige ne može u rodnom gradu dobiti počasni doktorat Filozofskog fakulteta samo zato što je Talijan. Kad se gradu oduzme svako sjećanje na ono što ga je formiralo, on reagira kao čovjek. Dezorijentiran je, ne uspijeva gajiti pozitivne emocije jer ih nema uz što vezati i preostaje samo mržnja. Kao osjećaj pobune protiv stanja nesvijesti i akumuliranog bijesa usmjerenog protiv bilo koga tko je drukčiji. Na kraju krajeva i red je da se splitska Riva prozove obalom dr. Franje

Dajte mu više RivuTuđmana, kad je već HDZ započeo projekt uništavanja grada, da ga simbolično i zaključi. Ako taj prijedlog prođe, a nema razloga da ne bude tako, gledajući aktualni sastav gradskog vijeća, čovjeka će konačno moći veseliti činjenica da ti ljudi ništa ne znaju o ovom gradu i njegovoj povijesti.

Jer nosila je ta Riva i imena Benita Mussolinija i Ante Pavelića i Josipa Broza Tita pa dajte i Tuđmana da više završimo s tim. O obalama Majora Stojana, Bratstva i jedinstva i Gatu Kralja Aleksandra suvišno je i govoriti. U konačnici grad svaki put preživi. Vitalan je to i drevni mediteranski grad, a svi moćnici dođu i prođu, namuče samo konvertite koji se moraju domišljati kako objasniti svoje idejne preokrete, dok svi zločini i nečista savjest dođu jednom na naplatu.

Tagovi: Split, antifašizam