Previše sam vremena proveo braneći nedužne koji tvrde da su nedužni da bih sad stigao još i braniti krive koji tvrde da su krivi, rekao je Paul Eluard osvrćući se na montirane staljinističke procese, u kojima su žrtve često puta glasnije od tužitelja isticale vlastita zlodjela.

Danijel Ivin radi drugu grešku. On ne priznaje da je kriv, ali ne tvrdi ni da je nedužan; on naprosto šuti, misleći valjda da ustrajnom šutnjom šalje poruku da je nevin.

Predsjednik HHO-a sada opći sa životom preko advokata, kako kaže Arsenov stih.

Šuteći, međutim, Ivin samo daje temelja pretpostavci kako možda nešto ipak skriva. Šutnjom pothranjuje sumnje i demonstrira prezir prema javnosti, iako naizgled samo primjenjuje pravilo po kojemu nitko nije kriv do pravomoćne presude. Danijel Ivin kao predsjednik HHO-a nije, međutim, isto što i građnin Ivin. Za njega ne vrijedi presumpcija nevinosti.

On je čelni čovjek cijenjene organizacije koja štiti ljudska prava, vodeće takve udruge u Hrvatskoj. Građanin Ivin može šutjeti u kutu dovijeka ako ga je volja; može se ne osvrtati na medije i ustrajati na svojoj poziciji do podizanja optužnice ili do Sudnjega dana, ali Predsjednik Ivin to ne smije - čak i ako može.

Jer, sumnje koje su izrečene protiv njega nisu nastale pod autoritarnim kišobranom Franje Tuđmana, nego za vrijeme liberanog Stjepana Mesića. A protiv njega se ne vodi postupak zbog slobode mišljenja, nego zbog materijalnih malverzacija. Ivin nije osumnjičen da je posegnuo za nedozvoljivim sredstvima pomažući uboge, nego da je pogodovao moćniku.

Šutnja i odbijanje demisije, ukratko oholost i vlastoljubivost - uz činjenicu da je u igri novac - izazivaju žgaravicu i kad je riječ o ministrima, a kamoli o onima koji bi trebali biti njihov korektiv.

Na sve strane, dakle, same otegotne okolnosti.

Danijel Ivin kao reprezentant civilnog društva sada zato MORA dati ostavku, ne više zbog eventualne krivnje, nego zbog posve nedvojbenog izmotavanja i vrdanja! To je ponašanje koje ne želimo gledati!

Imamo dovoljno vrdalama uzduž i poprijeko državne hijerarhije da bi nam još i vodeći ljudi civilne scene primjenjivali prezrene recepte tuđmanističke ere ili političke vlasti, jučer ili danas.

Takvim ponašanjem Ivin će samo ojačati argumente protivnika svake alternative u Hrvatskoj. Oni, kako vrijeme prolazi, dobivaju sve više dokaza da se pojedinci s alternativne scene od ratnih profitera razlikuju samo utoliko što su - antiratnim profiteri!

Danijel Ivin morao je dokazati da ključna razlika nije između naših i njihovih ljudi, nego između dobrih i loših načela.

Uspio je međutim tek pojačati sumnje onih koji vjeruju da se sve razlike svode na razlike između naših kurvinih sinova i njihovih. A onda je svaki odabir sužen, ako već nije i praktički ukinut.

Danijel Ivin eliminirao je mogućnost da predstavlja živi dokaz kako se ne razlikuju tek politički predznaci i svjetonazori, nego i dobro i zlo posebi. Zato mora podnijeti ostavku. Neopozivu.