A moguća istina o pritisku na Hrvatsku (ne samo na Sloveniju, kako bi se to ovdje voljelo vidjeti) mogla bi glasiti: rasprodajte javne ustanove i tvrtke koje upravljaju vašom elektroprivredom, željeznicama, šumama i vodama - rekli su moguće, ili samo dali naslutiti, anglosaksonski tržišni fundamentalisti - a mi ćemo zauzvrat pritijesniti Sloveniju! Posrijedi bi, dakle, mogla biti enormna cijena ulaska Hrvatske u Europsku uniju, kao što smo svojedobno platili cijenu za priznanje države. Jučer supermarket, danas diskont, ili obratno.

Ako dva naoko nepovezana medijska top događaja iz posljednjih mjeseci - prvi je hajka na radnike i državna poduzeća koju vode privatni mediji, a drugi napredak u pregovorima oko ulaska Hrvatske u EU - ne gledamo odvojeno nego u međuzavisnosti, vidjet ćemo da kronologija vrlo lako potvrđuje iznesenu pretpostavku.

Difamiranje javnih poduzeća u privatnim medijima

"Bilo je znakovito to što je premijerka, kada je uvodila nova porezna opterećenja u srpnju, vrlo jasno kazala da je uvođenje 'kriznog poreza' dogovoreno u suradnji s predsjednikom Europske komisije Joseom Manuelom Barrosom", piše američki ekonomist i geopolitičar William Engdahl u zadnjem "Globusu". I nastavlja: "To puno govori. Agenda Bruxellesa je agenda globalizacije, inzistiranje na privatizaciji industrija, kao što su brodogradnja, slamanje radničkih sindikata koji brane radnička prava, smanjivanje plaća i prihoda kako bi države članice EU ili kandidati kao što je Hrvatska, bili 'privlačniji' stranim multinacionalnim kompanijama. Predsjednik Barroso i EU (...) neće se buniti ako nezamjenjiva i jedinstvena hrvatska ekonomska dobra završe u rukama stranih multinacionalnih kompanija."

Vidi vraga, premijerka je dakle najprije, s jasnim ciljem koji s krizom ima malo veze (osim što je ona iskorištena kao povod za nametanje inače krajnje nepopularnih mjera), krajem srpnja s Europskom unijom dogovorila uvođenje kriznog poreza! Nakon toga u "Jutarnjem listu" - tim zidnim novinama Svjetske banke i domaćih "poduzetnika", zaduženih za stvaranje kapitalu "prijateljskog okruženja", dok s druge strane bez poslovanja s državom ne bi mogli ostvarivati ekstraprofite - kreće dirigirana kampanja u cilju difamiranja javnih poduzeća, senzibilizacije domaće javnosti na tzv. fleksibilizaciju radne snage, realno smanjenje dohotka i pad sindikalnog utjecaja.

Na meti su ponajduže domaći škverovi, za koje se uporno tvrdi da su nerentabilni, da je radna snaga u njima nepojmljivo skupa te da smo zbog svega toga u tom sektoru beznadno daleko od konkurencije u npr. jednoj Koreji. Nakon tragedije kod Splita krenula je hajka i na Hrvatske željeznice, dok se o javnom sramoćenju HEP-a zna baš sve. Pomalo skrivećki pojavljuje se i četvrta tema, ona o šumama. Te da valja rasprodati zgrade Hrvatskih šuma, posebno njihova odmarališta jer da su u njima, zamislite samo, radnici jeftino ljetovali, pa da valja rasprodati i šumarske domove za puno profitabilniji turizam, a najave u tom smjeru spominjao je i resorni ministar. "Hrvatske vode - štedjet će netko drugi, njima će plaće uskoro porasti" piše pak tjednik "Lider", premda to ima malo veze s istinom o plaćama i poslovanju ove javne ustanove, ali koga briga - njihov demati nikad u cijelosti nije bio objavljen.

Ako niste sigurni, okrivite korupciju

Prema receptu "ako niste sigurni, slobodno okrivite korupciju", koji spominje Naomi Klein povodom tržišne i ine preobrazbe Rusije u domovinu oligarha tokom devedesetih, vlasnici i urednici medija u Hrvatskoj inzistiraju na korupciji u državnim poduzećima, ali ne zato da bi ona bila iskorijenjena, već u cilju daljnjeg neobuzdanog širenja kapitalizma i rasprodaje nezamjenjivih resursa (a nije li baš to pravi izvor korupcije?).

Komentatori cijelu stvar prate riječima da smo, eto, na pragu druge privatizacije, da je to korak do ulaska u EU... Svi znamo kako je završila prva privatizacija. Strancima su budzašto prodane banke, rasprodane su telekomunikacije... Danas se vrlo dobro zna da je to bila cijena međunarodnog priznanja Hrvatske, s tim da ona danas po financijskoj ovisnosti o Zapadu nije izuzetak u odnosu na ostale postkomunističke zemlje, samo što je banke morala prodati još u prvom krugu, daleko prije starta utrke za ulazak u Uniju. Catherine Samary (predaje ekonomiju na Sveučilištu Paris-Dauphine i na Institutu za Europske studije u Parizu, stalna je suradnica "Le Monde diplomatiquea") u svom članku "Zapadna kolonizacija Istočne Evrope", objavljenom u "Novom Plamenu", navodi da je "'velika kapitalistička transformacija' Istočne Europe tijekom prošlog desetljeća bila obilježena visokom razinom duga i financijske ovisnosti o zapadnoeuropskim bankama koja je bez presedana još od razdoblja dekolonizacije". Dalje iznosi porazne podatke o tome koliki je udio stranih banaka u bankovnom sektoru novih članica Unije. Recimo, u Estoniji on iznosi 98 posto, u Bugarskoj, Češkoj i Litvi 90 posto, Mađarskoj 61, Rumunjskoj, Latviji i Poljskoj više od 55 posto. Iznimka je Slovenija u kojoj je on samo 35 posto. "Kontrola bankovnog sistema budućih članica, ohrabrena Europskom komisijom i institucijama globalizacije", dodaje Catherine Samary, "postignuta je na razini od više od 50 posto već do 2001. godine."

Što se tiče Hrvatske, podataka o njoj u tom članku nema, budući da još nije članica Unije, ali prema domaćim izvorima za 2008. godinu, od 33 banke u Hrvatskoj 16 njih je u stranom vlasništvu, 15 u domaćem privatnom i dvije u domaćem državnom vlasništvu, s tim da najvećih šest banaka, sve u stranom vlasništvu, sudjeluje u ukupnoj dobiti s više od 84 posto. "Zemlje centralne i istočne Evrope koje su primljene u EU u isto se vrijeme nalaze na ovisnoj (perifernoj) poziciji i u samome srcu konstrukta neoliberalne Evrope", lako zaključuje Catherine Samary.

Najprije banke, zatim ostalo

A da se taj neoliberalni konstrukt ne namjerava promijeniti ni u sljedećem razdoblju najbolje govori sam predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso koji je, kandidirajući se za još jedan petogodišnji mandat na čelu EK-a, rekao da će pod njegovim vodstvom Komisija "iskoristiti sve mogućnosti koje pruža Ugovor o EU kako bi osnažila konvergenciju ciljeva i koherentnost učinaka gospodarske politike, osobito u euro zoni". Dodao je da će EK primjenjivati europska pravila o državnoj pomoći na fleksibilan način kako bi pomogla vladama u borbi s krizom, brinući se istodobno da time ne nanese štetu jedinstvenom tržištu EU-a.

Dakle, kad se cijela Istočna Europa našla praktički u neokolonijalnoj poziciji, zašto bismo mi bili izuzetak? Uz ono malo preostalih banaka u domaćem privatnom i državnom vlasništvu, što još ono Hrvatska vrijedno ima? Ah da, HEP, HŽ, Hrvatske šume i Hrvatske vode!

Ulazak u Europsku uniju ima svoju cijenu, a na nju će, po svemu sudeći, naša politička klasa pristati. Premijerka je to očito već učinila, a daleko nije ni predsjednik Stjepan Mesić koji je upravo ovih dana, nakon sastanka s ovdašnjim predstavnicima Američke gospodarske komore (AmCham) izjavio - osim što se založio za ukidanje kriznog poreza - da kao potencijalno najsnažnija područja suradnje sa SAD-om vidi energetiku, ekologiju i infrastrukturu!

Ah da, HEP, Hrvatske šume, Hrvatske vode i HŽ...