To ukazuje, upozoravaju sa zagrebačkog Instituta za financije, da se država vodi neplanski i stihijski, od danas do sutra

Dvije stručnjakinje s Instituta, Dunja Beneš i Katarina Ott, napravile su kratku povijest rebalansa proračuna u zadnjih 11 godina. Njihova analiza pokazuje da su sve Vlade od 1999. do danas, i SDP-ova i HDZ-ova, više mislile kako se održati na vlasti nego smisleno voditi javne financije.

"Nešto što bi trebalo biti izvanredno i zbog čega u dobro uređenim državama znaju padati ministri financija, pa čak i čitave vlade, u Hrvatskoj je tako normalno da se s time kalkulira već na samom početku godine, pa i sam ministar financija pri donošenju proračuna najavljuje da će se problemi rješavati rebalansom, a opozicija i mediji sredinom godine čak i prozivaju vladu zbog kašnjenja s rebalansom", ističu autorice u svom radu.

Hrvatske vlade, pokazuje njihova analiza, redovito pripremaju i predlažu proračune za koje se od samog početka znaju da nisu ostvarivi, bez obzira što ih na to stručnjaci redovito upozoravaju.

Da se prilikom planiranja proračuna vladajući većinom vode političkim interesima a ne stručnim dokazuje i to da su se svake godine kad su bili parlamentarni izbori (2000., 2003 i 2007.) rađeni rebalansi kojim su značajno povećavani rashodi za zaposlene i socijalne naknade.

Tako su 2007. godine za oko 700 milijuna kuna povećana davanja zaposlene dok su socijalne naknade povećane kao nikad prije i nikad poslije, za čak 1,7 milijardi kuna.

Znanstvenice s Instituta za financije ističu kako bi u daljnjem istraživanju trebalo saznati zbog čega su te godine toliko povećane socijalne naknade dok su u većini ostalih godina u promatranom razdoblju redovito smanjivane ili su ostajale iste.

Pravilo je za Hrvatsku da gotovo svaki rebalans znači povećanje rashoda bez obzira da li prihodi rastu ili se smanjuju. Primjer je i zadnji rebalans gdje su rashodi porasli za gotovo milijardu kuna dok su planirani prihodi srezani za čak 4,5 milijardi kuna.

Mjesec u kojem su se najčešće donosili rebalansi u zadnjih 11 godina je srpanj što može ukazivati, ističu Beneš i Ott, na pogoršanje planiranja proračunskih prihoda i rashoda, ali i na bolji nadzor izvršenja proračuna.

U svom zaključku znanstvenice naglašavaju kako je ministra financija taj koji bi trebao paziti na fiskalnu odgovornost i on bi trebao grčevito braniti doneseni proračun. On ne bi trebao popuštati pritiscima te zbog političkih razloga povećavati socijalne naknade, rashode za zaposlene i razne pomoći. Ukoliko je u vladi u tome onemogućen uvijek mu preostaje mogućnost ostavke.

Savjeti za bolje vođenje fiskalne politike

• izbjegavati krupne i nagle promjene u proračunskom sustavu bez pravovremenog planiranja njihovih učinaka 
• poboljšati kvalitetu procjena makroekonomskih pokazatelja relevantnih za izradu proračuna;
• preciznije planirati sve, pa i najmanje prihode i rashode;
• usredotočiti se na kvalitetnije planiranje rashodne strane proračuna koja je stalni generator rebalansa,
• donijeti kvalitetni zakon o fiskalnoj odgovornosti i njegovim provođenjem onemogućiti povećavanje rashoda u predizbornim razdobljima