Prije nekoliko dana Bruxelles je ponovo bio sjedište sveopćeg europskog bunta radnika, najvećeg u proteklih nekoliko godina. Tradicionalni prosvjed Europske konfederacije sindikata okupio je desetke tisuća radnika iz cijele Unije nezadovoljnih mjerama štednje što ih planiraju mnoge vlade. Europski radnici, tvrde sindikati, mogli bi postati najveće žrtve financijske krize koju su začeli bankari i trgovci.
Španjolsku od srijede potresa opći štrajk, Grčka je mjesecima u izvanrednom stanju, prosvjedi i štrajkovi zbog mirovinske reforme usporili su Francusku. Na ulice planiraju izići i radnici u Poljskoj, Italiji, Irskoj... Španjolska je u samo tri godine udvostručila nezaposlenost, dok su stope nezaposlenosti u Grčkoj i Irskoj na najvišoj razini u proteklom desetljeću. Britanska vlada, pak, u nekim područjima planira smanjiti potrošnju i do 25 posto što bi moglo izazvati saocijalne buntove. I Slovenija je ovih dana osjetila što znači opći štrajk u javnim i državnim službama izazvan zamrzavanjem plaća. Srbiju bi također uskoro mogao pogoditi radnički bunt.

Kad voda dođe do grla

Tako se cijela »socijalna Europa« trese. Međutim, ti potresi ove kao i svih ranijih godina zaobišli su Hrvatsku. Na ulice se izlazi iskazati nezadovoljstvo tek kada više nikakvog drugog rješenja nema. Radnice nekada tekstilnog diva Kamenskog tada će štrajkati glađu, prošetati ulicama glavnog grada ne bi li ukazale na nevjerojatnu poziciju rada bez plaća. U takvoj situaciji danas se nalazi na tisuće radnika u zemlji, no, malo njih o tome govori. Kad voda dođe do grla, međutim, nije teško ni ugroziti život i zdravlje, štrajkom glađu ili »veranjem« po dimnjacima, što je učinilo nekoliko radnika splitske željezare.

U prosvjede, štrajkove odlaze pojedinačne tvrtke, no generalnih akcija nema. I tako je to godinama. Potpisivanje referendumske peticije protiv izmjena Zakona o radu, zapravo je jedina velika akcija domaćeg sindikalnog pokreta. S prikupljenih više od 800 tisuća potpisa građana i službeno priznatih više od 700 tisuća, sindikati su ove 2010. godine, pokazali da postoje i da su snaga koja može zaprijetiti. Ako to želi i ako se dobro organizira. Međutim, evidentno je da domaći sindikati u stvarnosti nikada nisu ni imali priliku pokazati svoju snagu.

Slabosti vlasti

- To ništa ne govori o sindikatima, već o politici. Naši sindikati su i bez štrajkova uspjeli spriječiti rezove - smatra sociolog Dragan Bagić. Pritom, on apostrofira sindikate javnih službi koji su i bez štrajka uspjeli Vladu prisiliti da odustane od planiranih rezova potrošnje. Štoviše, u konačnici su uspjeli dogovoriti i kolektivni ugovor na rok od tri godine. Stoga, Bagić ističe kako je kada se promatraju zbivanja u europskim zemljama i Hrvatskoj, najjočitija razlika u djelovanju politike.
Vlade u europskim zemljama koje pokreću oštre rezove u potrošnji, ustrajne su u svojim programima protiv kojih radništvo okupljeno u sindikatima demonstrira. U Hrvatskoj situacija nije takva. Naime, politika je proklamirane poteze nebrojeno puta povukla i prije no što su sindikati bili spremni nešto učiniti. No, to ne znači da su sindikati jaki, već bi se moglo govoriti o slabostima vlasti. Pa kada sadašnja predsjednica Vlade za sebe ustvrdi da je glavna sindikalka u zemlji, to zvuči u najmanju ruku smiješno iako je dijelom istinito i vrijedi ne samo za nju nego i sve njene prethodnike. No, njihov navodni sindikalizam svodi se na strah i nespremnost da provedu vlastite programe.

»Igra« s mirovinskim sustavom

Sindikatima je mogućnost organiziranja velikog bunta politika, nespremna provoditi vlastite programe, nebrojeno puta izbila iz ruku. To se dogodilo i nedavno, nakon što je vlast najavila rezove u mirovinskom sustavu. Sindikati su nešto malo komentirali vladin zakonski prijedlog, nešto najavljivali moguće akcije pa onda s ministrima sjeli za stol i cijelu priču omekšali u korist budućih umirovljenika. Da je vlast imala snage ustrajati u svom prijedlogu, možda bismo imali priliku vidjeti sindikate u općoj akciji. Naime, mirovinski sustav za njih je posebno osjetljivo područje, jer su koncem devedesetih kada je stvarana mirovinska reforma propustili »odraditi posao« i ta stara rana nikako da zaraste.

- Bilo je nekoliko slučajeva da je Vlada bila čvrsta, a sindikati na nacionalnoj razini nisu uspjeli stvoriti otpor - veli Bagić podsjećajući kako su sindikati zapravo ranih devedesetih bili aktivni, nakon čega je nastupilo mrtvilo sve do ovogodišnje najave izmjena Zakona o radu. A kada Bagić govori o mrtvilu, onda govori o činjenici da velikih akcija na nacionalnoj razini nije bilo, odnosno da su provođene akcije okupljale manji broj ljudi. Izuzme li se prošlogodišnji prosvjed u Zagrebu na koji su sindikati doveli više od 40 tisuća demonstranata. Iako se tim prosvjedom ništa nije utržilo, možda su ipak tada stvoreni temelji za ovogodišnji anti-ZOR bunt.

Sindikalna neorganiziranost u privatnom sektoru 

Kada se pogleda struktura sindikalno organiziranih radnika, ne čudi izostanak akcija za koje su zapravo najspremniji zaposleni u javnim i državnim službama i javnim poduzećima. »Prema mojim istraživanjima u privatnom sektoru svega je 17 posto sindikalno organiziranih radnika, a u državnom 60 posto«, veli Bagić. Taj podatak dovoljno govori zbog čega nema akcija i zbog čega vođe akcija nisu upravo gospodarski sindikati.

Bez generalnog štrajka 

Premda su prijetili, domaći sindikati nikada nisu organizirali generalni štrajk. Istina, ranih '90-tih godina u začecima pretvorbe i privatizacije, javnost je uspjela čuti radničke sirene. Tada je dio sindikata pokušao organizirati petominutni generalni štrak, slikovita naziva »pet minuta do dvanaest«. Bio je bučan, ali ne i generalan. Do ovoljetne akcije prikupljanja potpisa protiv izmjena Zakona o radu, domaće su centrale imale tek nekoliko zajedničkih akcija - 2003. godine zbog tadašnjih izmjena radnog zakonodavstva i 2005. godine u Maksimiru na obilježavanju Međunarodnog praznika rada. Sve ostale akcije sindikalnih centrala bile su krnje, pa i prošlogodišnji travanjski prosvjed u kojem su sudjelovale četiri od tada aktivnih šest sindikalnih centrala.