Državne institucije (ili tijela javne vlasti) su mjesta od kojih se građanima uglavnom diže kosa na glavi, ili zbog  strahopoštovanja, ili zbog netrpeljivosti, koju u njima budi posvojni pridjev ove sintagme. A još vjerojatnije zbog nekog neugodnog iskustva s jednom od njih, koje potpadaju pod ovu klasifikaciju, bilo da je riječ o birokratskom cjepidlačenju na  šalteru, primjerice, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, ili nemogućnosti da se dobije jednostavna informacija  od Lučke uprave ili neke druge s dugačkog popisa. Već sam taj popis je sročen tako da ne slijedi ni alfabetnu, a bogme ni nikakvu drugu samorazumljivu logiku, osim možda da vas na samom početku upozori da se radi o  „traljavom"  poslu.

Svjedoče o tome istraživanja koja je provodio GONG ili pak Udruga za nezavisnu kulturu  i Hrvatsko novinarsko društvo. I najnovije istraživanje Transparency Internationala,  koje propituje implementaciju Zakona o pravu na pristup informacija, tj. otvorenost i pravovaljanost pružanja informacija građanima, upućuje na samovolju institucija i pravo na izigravanje Zakona o pravu na pristup informacijama. Ova nevladina udruga u sklopu projekta Upalimo svjetlo istražuje transparentnost tijela javne vlasti u različitim područjima. U prvoj etapi upita tražili su informacije od državnih institucija nadležnih za privatizaciju i javnu nabavu.

„Od institucija smo tražili informacije o mjesečnim zaradama zaposlenih, godišnja i revizorska izvješća, troškove telefona i reprezentacije predsjednika, broj zaprimljenih zahtjeva za pristup informacijama i sl. te informacije vezane uz rad samih institucija. U prvoj fazi predmet istraživanja bili su Državna komisija za kontrolu postupka javne nabave (DKOM) i Hrvatski fond za privatizaciju (HFP). Od DKOM-a smo dobili sve tražene informacije dok od HFP-a nismo dobili ništa, dakle naišli smo na šutnju

Marina Lasić - U HFP-u "nisu dobili ništa", pa namjeravaju iskoristiti mogućnost žalbe

U Hrvatskom fondu za privatizaciju pokušali smo doći do objašnjenja zašto nisu odgovorili na upite Transparency Internationala. Na njihovim web stranicama se može naći informacija da je osoba nadležna za ostvarivanje prava na pristup informacijama Damir Severinac. No, on nije znao ništa o „slučaju". „Hm, ja vas mogu uputiti na glasnogovornicu, ali vam ona ništa neće znati reći. Najbolje da zovete tajnika Daniela Škugora". Prema toj uputi okrenuli smo broj gospodina Škugora, no njegova tajnica nas je zamolila da zovemo malo kasnije. Nakon što se javio, gospodin Škugor nas je ljubazno uputio na glasnogovornicu Mihaelu Felker davši do znanja da zna o čemu je riječ, no nije ovlašten za davanje izjava.  Gospođa Felker je rekla da ne zna o čemu se radi te jedino može reći da upit nije poslan na pravu adresu. Uvjeravala je da Hrvatski fond za privatizaciju pravovremeno i bez iznimke odgovara na postavljene upite u skladu sa zakonskom procedurom, te da ne radimo skandal oko jednog pitanja. Na njega ne može odgovoriti u jedan dan jer bi trebala točno utvrditi što se dogodilo. Nakon što smo joj rekli da nazove gospodina Škugora, koji je rekao da zna u čemu je problem, ali ne može davati izjave, glasnogovornica nam je rekla da se javimo za sat vremena. „Ne mogu se referirati na taj pojedinačan slučaj, ali mi uvijek nastojimo i odgovaramo na upite koji su nam poslani", rekla je gospođa Felker nakon što smo je ponovo nazvali.  Neslužbeno, gospođa Felker je objasnila kako su iz TIH-a vjerojatno upit slali na adresu koja se nalazi na njihovim web stranicama, no njihove web stranice nisu Kako to da se "gospođe felker" koje rade u državnim institucijama mogu ponašati tako? E, pa mogu, jer im Zakon o pravu na pristup informacija, koji bi trebao štiti građane, to omogućavažurirane. Ipak, uvjerava, neslužbeno, da nema problema sa novinarima jer je oni ionako poznaju i upite pišu na njen mail. Kojeg nema na službenim stranicama. Ako ovo i jest točno, što je s onima koji nju ne poznaju, i informaciju žele dobiti putem službenih kanala i na način koji bi trebao biti transparentan i svima dostupan? Mentalitet poznanstva izgleda da je toliko ukorijenjen da gospođa Felker nije ni svjesna onoga što je, doduše, neslužbeno rekla. Iako nije pristojno pisati ono što netko neslužbeno kaže, u ovom slučaju, ne zato što se radio o gospođi Felker, ipak je potrebno opisati kako se odvija komunikacija sa javnim tijelima. I nije gospođa Felker jedina koja tako postupa. Prije će biti da je pravilo nego iznimka.

A kako to da se gospođe felker koje rade u državnim institucijama mogu ponašati tako? E, pa mogu, jer im upravo Zakon o pravu na pristup informacijama, koji bi trebao štiti građane, to omogućava. I nije samo riječ o novinarki koja pokušava u zadanom roku doći do informacije, već i o svim građanima koji do nje pokušavaju doći.

Koliko je puta nebrojeni građanin Hrvatske oblijetao jedan, pa drugi, pa treći šalter u potrazi za pravovaljanom informacijom, i nije ju dobio.  Koliko formulara, gdje se treba prijaviti ovo, kako napraviti ono... Svatko stariji od osamnaest godina sjetit će se nekog takvog primjera i mrzovoljnog izraza lica žene za šalterom, koja još mrzovoljnije kaže: „Ne znam", ili ozbiljno uzrujanog glasa sa druge strane telefonske žice, koji vam poklopi slušalicu, i prije nego što ste stigli postaviti drugo pitanje. Pa u potragu za informacijom uz pomoć usmene predaje od nekog tko je već prošao sličnu proceduru.

A ne d'o Bog da tražite neki podatak kao što je potrošnja sredstava od nekog Za neka od ministarstava, kao što je Ministarstvo pravosuđa, morat ćete se itekako pomučiti da uopće shvatite tko je zadužen za odnose s javnošću, jer ni oni sami nisu baš sigurni ministarstva ili da pošaljete upit Hrvatskom fondu za privatizaciju. Za neka od ministarstava, kao što je ono pravosuđa, morat ćete se itekako pomučiti da uopće shvatite tko je zadužen za odnose s javnošću, jer ni oni sami nisu baš sigurni. Doduše,  građanima uglavnom takve informacije i ne služe u svakodnevnom životu, osim ako se ne bave novinarstvom. Novinar, posebno u današnje vrijeme, treba informacije od različitih državnih tijela, a obično ih treba, i prije negoli ih je dobio. U protivnom, prođe voz. A državne institucije, u kojima su  brojne gospođe felker zadužene za davanje informacija, to dobro znaju, kao što znaju da im i Zakon u tom slučaju ide na ruku.

I kako je taj hrvatski građanin, u većini slučajeva novinar, zaštićen? Zaštićen je Zakonom o pravu na pristup informacija, a pravo na pristup informacija odnedavno je i ustavna kategorija. Nedavno je donesen prijedlog izmjena Zakona, ali kako se čini ni on još uvijek ne štima. Po ustaljenoj praksi promjene koje su donesene više su kozmetičke prirode i ne mijenjaju baš suštinu stvari.

Prema sadašnjem Zakonu, na postavljeni upit dotična je ustanova dužna odgovoriti u roku od dva tjedna, osim ako se upit ne odnosi na informaciju koja je označena kao državna tajna. Ukoliko nadležni u dotičnoj ustanovi to ne naprave, piše se žalba, a ako ni na žalbu ne odgovore, može se podignuti upravi spor pred Upravnim sudom  RH. To u praksi znači da na presudu mogu čekati i do osam mjeseci. I to  ako imaju sreće da im sud tužbu ne odbaci zbog birokratskog cjepidlačenja.  A tad dobiju tek rješenje,  a ne i informaciju. Dotad se u današnjem užurbanom svijetu, željena informacija valjda već tri puta promijenila.

Suzana Jašić: Ako vam neko tijelo ne želi dati informaciju, bit ćete ulovljeni u birokratski apsurd."

Kako je državi postalo jasno, kroz prosvjetljenje izmjena potrebnih da bi se pristupilo EU, da je Zakon disfunkcionalan, tako su krenule i njegove izmjene. Kako to obično biva, promjene koje su predložene nisu uključile, onu bitnu, koja bi ubrzala pristup željenoj informaciji. A ta je, prema prijedlogu, predstavnica civilnog društva, Marine Lasić iz Transparency Internationala i Suzane Jašić - uvođenje institucije povjerenika za informacije.

„Predlagali smo uspostavu neovisnog tijela koje bi rješavalo žalbe, provodilo test javnog interesa i test proporcionalnosti, provodilo nadzor, educiralo tijela javne vlasti i građane, izvještavalo Sabor i javnost. Na ovaj način bi se procedura učinila jednostavnijom i bržom, tijela javne vlasti i Upravni sud oslobodili bi se rješavanja velikog broja žalbi, Ministarstvo uprave oslobodilo bi se nadzora i izvještavanja. Dakle, nije riječ o značajnim ulaganjima u neko novo tijelo, već o preraspodjeli Transparency International i GONG zahtijevali su uvođenje institucije povjerenika za informiranje u novu verziju Zakona o pravu na pristup informacijam, ali sadašnji tekst izmijenjenog Zakona ipak ne sadrži odredbu o povjereniku postojećih sredstava u efikasniji model", objašnjava Jašić. No, iako je i sam državni tajnik Edmond Miletić objašnjavao, prilikom javne rasprave, da povjerenik za informacije postoji u brojnim europskim državama pa čak i u nekim susjednim državama (Slovenija, Srbija), te kako  „je takva institucija vrlo korisna u otvaranju tijela javne vlasti prema građanima te efikasnijem obavljanju svojih zadaća, unaprjeđenju provedbe Zakona o pravu na pristup informacijama te šire i jako važno - u borbi protiv korupcije", Hrvatska je neće dobiti. I to zato jer nema para.

„U Vladu je na kraju upućena verzija zakona bez povjerenika, s argumentom da je recesija i da povjerenik košta. Na to smo javno reagirali, jer smatramo da se borba protiv korupcije ne može voditi s nula kuna, to je neozbiljno. Korupcija košta više! Stoga je ovaj zakon, ključan za borbu protiv korupcije, pravi test političke volje Vlade da se njome ozbiljno pozabavi", objašnjava Jašić.

Izmijenjena verzija pak uključuje provođenje testa javnog interesa i proporcionalnosti u slučaju uskrate informacije, postupak vezan uz žalbu na rješenje o odbijanju zahtjeva za  pristup informaciji sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku, svrsishodnije provođenje nadzora nad provedbom Zakona, oslobađanje „ovlaštenika prava na informaciju", tj. građana, od plaćanja upravnih pristojbi u postupcima pred tijelima javne vlasti, te utvrđenje jedinstvenih kriterija za naplatu stvarnih materijalnih troškova tijela javne vlasti pri davanju traženih podataka.

U konačnici to valjda znači da onaj tko traži informacije barem neće morati plaćati nikakve pristojbe.

„Verzija izmjena Zakona, koja je prošla prvo čitanje u Saboru, u teoriji rješava brojne probleme, no u praksi će zasigurno dovoditi do sličnih problema koji postoje i sad. Primjerice, umjesto žalbe čelniku istog tijela koje nije dalo informaciju, žalba ide tijelu nadležnom za upravno područje na koje se odnosi predmet zahtjeva, što će izazivati zbunjenost građana koji neće uvijek znati kojem tijelu podnose žalbu. „Decentralizirani" sustav primjene ovog Zakona ostaje, što znači da su i dalje u proceduru uključena brojna tijela javne vlasti (žalbe), upravni sud (žalbe) te Ministarstvo uprave (nadzor, edukacija, izvještavanje). Puno baba, kilavo dijete, reklo bi se", kaže Jašić.

Ipak, ona se nada da će Sabor u drugom čitanju prijedloga izmjena zakona uvrstiti i tu važnu stavku o uvođenju povjerenika. Hoće li do toga doći, tek slijedi za vidjeti.