Forum za etičnost i razvoj znanosti i visokog obrazovanja pozdravlja osnovnu premisu prijedloga Zakona o osiguravanju kvalitete u znanosti i visokom obrazovanju kao usmjerenu nužno potrebnom povećanju kvalitete i konkurentnosti sustava znanosti i visokog obrazovanja u RH te usvajanju europskih mjerila na tom području. Upravo zato nas čudi što u prijedlogu Zakona nedostaje sama definicija kvalitete kao i mjerljivih pokazatelja njenog postizanja, ali i naglasak na metodama njenog utvrđivanja putem neovisnih instrumenata vrednovanja kvalitete, pa definicija mjera za povećanje pouzdanosti i povjerenja društva i tržišta kako u domovini tako i u inozemstvu prema rezultatima tih sustava te naglasak na odgovornosti svih dionika sustava koja bi bar djelomično trebala biti srazmjerna pravima koja ti dionici imaju i/ili si prisvajaju.

To je posebice zabrinjavajuće ako se uzme u obzir da se već evidentno kasni s uspostavom sustava jamstva kvalitete i vanjskim vrednovanjem visokoškolskih institucija i programa koje je sama Vlada RH predvidjela Planom razvoja sustava odgoja i obrazovanja.

Zbog navedenog smatramo da bi tekst prijedloga Zakona bilo najbolje ispočetka napisati. Ukoliko će sadašnji prijedlog ipak poslužiti kao osnova budućeg Zakona, htjeli bismo upozoriti na sljedeće:

(1) U Ocjeni stanja prijedloga Zakona se navodi da će se njime definirati uloge svih sudionika sustava u osiguranju kvalitete, pa tako i Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, ali se ta namjera iz teksta zakona nigdje ne može isčitati. Također, nejasno je zašto se u prijedlogu ne predviđaju nikakve mjere kontrole kvalitete rada tih i ostalih dionika sustava poput same Agencije za znanost i visoko obrazovanje, Nacionalne zaklade za znanost i njenih postupaka recenzije i provođenje znanstvenih projekata, organizacijske, administrativne i djelatne kvalitete Rektorskog zbora i rektorata hrvatskih sveucilišta, pa područnih i matičnih vijeća te kvalitete resornog ministarstva?

(2) Posebno smo zabrinuti što se kontrola kvalitete kako je definirana prijedlogom Zakona usmjerava na osnivanje ustanova i studijskih programa, a ništa se ne kaže o kvaliteti znanstvenog rada na znanstveno-nastavnim institucijama pa čak niti na znanstvenim institutima.

(3) Pri tome uopće nije jasno zašto se toliko inzistira na vrednovanju novih studijskih
programa (vidjeti posebice članak 20. prijedloga Zakona), čime se otežava njihovo uvođenje i prilagođavanje s potrebama tržišta rada. Umjesto toga, trebalo bi naglasak staviti na kvalitetu akreditacije ustanova kojima bi se onda u potpunosti prepustila autonomija donošenja studijskih programa u okvirima dostupnih kapaciteta (ljudskih, prostornih i materijalnih) za njihovo izvođenje, a koji su sada često više nego upitni. Posebice je to važno u situaciji kada smo svjedoci velikih
dubioza u interpretiranju nastavnih normi, u „torbarenju" nastavnika na mnogobrojnim institucijama i/ili dislociranim studijima i sličnim pojavama.

(4) Vrlo smo zabrinuti brojem od 24 nova visoka učilišta i 250 novih studijskih programa koje su si nadležna tijela dopustila odobriti u protekle tri godine, te podsjećamo da je Forum višekratno javno upozoravao na problematičnost proliferacije broja učilišta i programa u visokom obrazovanju. Podsjećamo i da si, primjerice, Švicarska može priuštiti cetiri javna znanstvena instituta dok ih RH, trenutačno, ima već tridesetak. Nisu li sami ti brojevi dovoljan dokaz potrebe uvođenja postupaka neovisne međunarodne prosudbe institucija našeg sustava?

(5) Već iz navođenja posljedica koje ce proisteći donošenjem predloženog Zakona jasno je da se Zakon usmjerava na kontrolu sustava osiguranja kvalitete ustanova a ne na kontrolu same kvalitete znanstvenog i nastavnog rada (vidjeti s time u vezi clanke 1. i 2. prijedloga Zakona).

(6) Nije jasno zašto se Zakonom o kvaliteti u znanosti i visokom obrazovanju reguliraju zadaće statistickog prikupljanja podataka o uspjehu učenika na državnoj maturi (članak 14.) te tko i kako kontrolira kvalitetu rada Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja? Posebice je zabrinjavajuće što se time opet državna matura promatra samo kao uvjet pristupa visokoškolskom obrazovanju, a ne primarno kao pokazatelj dostignute kvalifikacijske razine odgovarajuće niže
obrazovne razine.

(7) Uvjet kojim se definira da je za izdavanje dopusnice novom visokom ucilištu nužno potrebno da to novo učilište tijekom prve dvije godine mora izvoditi studijski program koji mu je povjerilo već postojeće visoko učilište (vidjeti primjerice članak 19. prijedloga Zakona) je neprihvatljiv. To je put u hibernaciju stanja, očuvanje inertnosti, generiranje očiglednih sukoba interesa i potencijalni izvor nebrojenih oblika korupcije kao i političkih i politikanskih utjecaja na postupak osnivanja novih visokih učilišta.

(8) Pozdravljamo namjeru da kvaliteta nastave utječe na financiranje učilišta iz državnog proračuna, iako je ta namjera samo naznačena, što opet otvara mogućnost zlouporabe pri njenoj implementaciji.

(9) Posebice pozdravljamo izraženi stav da se rezultati provedenih evaluacija, za koje bi bilo poželjno da su dobivene putem neovisnih medunarodnih prosudbi, učine javno dostupnima, ali smatramo nedopustivim da nisu definirane konzekvence tih rezultata, a nije definiran čak niti postupak sljedbe da li i kako institucije uklanjaju nedostatke uočene tijekom postupka vrednovanja (tzv. follow-up).

(10) Zabrinjavajuće je da se predviđeni rast rashoda iz državnog proračuna u svrhu
ostvarivanja Zakona uglavnom usmjerava na rast administracije, a ne na instrumente i troškove viskokvalificiranog (po mogućnosti inozemnog) osoblja koje će provoditi neovisno vrednovanje temeljeno na principima peer-reviewa.

(11) U članku 2. pa opet u članku 23. prijedloga Zakona nije jasno koji uvjeti moraju biti zadovoljeni da bi se izdao „certifikat vanjske neovisne periodične prosudbe unutarnjeg sustava osiguravanja kvalitete (dakle, opet ne same kvalitete) objekta vrednovanja", koja je njegova svrha, tj. koja prava i obveze proističu iz njegovog ishodovanja. Također, nije jasno da li je i po čemu Agencija kompetentna i mjerodovna za taj postupak, te koja je korelacija tog postupka s registracijom Agencije u Europskom registru za osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju
(EQAR).

(12) Iako je dobro da Agencija preuzme ingerencije nad nostrifikacijom diploma stečenih u inozemstvu (članci 4. i 13. prijedloga Zakona), nije dobro da se predviđa da se to i dalje radi na individualnoj osnovi, a ne nostrifikacijom svih diploma stečenih na odredenoj instituciji i/ili studijskom programu u inozemstvu.

(13) Iako se u prijedlogu Zakona Agencija definira kao samostalna i neovisna, način izbora članova Upravnog vijeca koji njome upravlja, a koji je definiran člankom 8. prijedloga, nimalo ne garantira samostanost i neovisnost Agencije. Nije također uopće definirano kome Upravno vijeće odgovara za svoj rad niti kako se kontrolira kvaliteta njegovog rada. Nije jasno niti da li se članstvo u Upravnom vijeću može izgubiti zbog neaktivnosti ili nekvalitete djelovanja u njemu, te tko i kako to
utvrđuje.

(14) U članku 15. prijedloga se kaže da Agencija svoja izvješca i informacije dostavlja nadležnom ministarstvu koje vrši nadzor nad zakonitošcu rada, ali se ne predviđaju nikakve mjere ako ta zakonitost ne bude utvrđena.

(15) Članci 16. i 17. bi trebali biti spojeni s člankom 5. prijedloga Zakona.

(16) Pozdravljamo instrument uvodenja strateških dokumenata o mreži visokih učilišta te javnih znanstvenih organizacija predviden člankom 18. prijedloga Zakona. U tom članku posebice pozdravljamo i mjeru integracije sustava kvalitete sastavnica u sustav kvalitete sveučilišta kao instrument zakašnjele daljnje funkcionalne integracije hrvatskih sveucilišta.

(17) U člancima 19. i 20. nije jasno zašto se pobliže ne definira recenzentski postupak u sklopu postupka vrednovanja, te zašto se tu eksplicitno ne predvidi sudjelovanje eminentnih inozemnih stručnjaka. Potonji bi svakako trebali sudjelovati i u izradi elaborata o osnivanju novih institucija sustava.

(18) Umjesto korištenja termina „minimalni uvjeti" preporučamo usvajanje terminološki ispravnijih „nužnih i dovoljnih uvjeta".

(19) U člancima 19. i 20. se predviđa i da Agencija može donijeti negativno mišljenje i/ili odbiti zahtjev za akreditaciju, ali se, što smatramo lošim, ne predviđa da ona mora argumentima potkrijepiti to mišljenje, dati prijedloge za poboljšanje i ispravljanje uočenih nedostataka te dati priliku evaluiranoj instituciji da se o tome očituje i da u primjerenom roku ispravi uočene nedostatke.

(20) U članku 19. se i prvi puta spominje ministar, ali se nigdje ne navodi koji je to ministar.

(21) Nije jasno zašto se u postupku akreditacije za obavljanje znanstvene djelatnosti (članak 21. prijedloga) ne uvodi institut dopusnice. Nadalje, nije jasno što točno u tom članku znači da institucija treba imati „dokaze o osiguranom potrebnom broju znanstvenika izabranih u odgovarajuce znanstveno zvanje ili s odgovarajucim brojem znanstvenih radova"? Što je tu „odgovarajuce" i u odnosu na što? Ova formulacija omogućuje zamjenu "odgovarajućeg znanstvenog zvanja" "odgovarajucim brojem znanstvenih radova", pri čemu niti je definiran "odgovarajući broj" znanstvenih radova niti se u obzir uzima kvaliteta znanstvenih radova. Kako će se uopće vrednovati znanstvena djelatnost i njena kvaliteta (vidjeti i gore)?

Također, u ovom članku se uopće ne navode rokovi i postupci za donošenje pozitivne akreditacijske preporuke.

(22) U članku 21. se predviđa instrument „pisma očekivanja" kao načina da institucija otkloni uočene nedostatke. Nije jasno zašto isto ne vrijedi za visokoškolske institucije, a posebice zašto se ne navode nikakvi rokovi i postupci za osiguravanje otklanjanja nedostataka te što se zbiva u međuvremenu.

(23) U članku 22. prijedloga se predviđa da „privatne znanstvene organizacije i druge pravne osobe koje se financiraju iz državnog proracuna podliježu periodicnoj reakreditaciji samo u dijelu u kojemu se financiraju iz državnog proračuna". Znači li to da privatne organizacije, ako se financiraju iz drugih izvora, mogu izvoditi svoju djelatnost bez obzira na bilo kakve paramatre kvalitete te djelatnosti?

(24) U članku 23. se uopće ne definiraju postupci i recenzenti (poželjno bi bilo medunarodni) potrebni za provedbu postupka reakreditacije. Rok od 3 godine koji se tu navodi kao moguć za uklanjanje nedostataka je predug, a i u ovom slučaju se ne predviđaju nikakve mjere sljedbe da li i kako institucije uklanjaju nedostatke uočene tijekom postupka vrednovanja (tzv. follow-up).

(25) U stavku 7. ovog clanka izraz „Akreditacijska je preporuka visokih ucilišta i znanstvenih organizacija javna i može utjecati na razvojni proracun visokih ucilišta i znanstvenih organizacija" treba zamijeniti s „Akreditacijska je preporuka visokih ucilišta i znanstvenih organizacija javna i utjecat ce na razvojni proracun visokih učilišta i znanstvenih organizacija".

(26) Nije jasno zašto na postupak rekareditacije iz clanka 22. prijedloga Zakona na nikakav nacin ne utjecu dotadašnji rezultati postignuti na instituciji?!?

(27) U clanku 23. prijedloga Zakona ponovno se ne predvidaju nikakve mjere sljedbe da li i kako institucije uklanjaju nedostatke uocene tijekom postupka vrednovanja (tzv. follow-up).

(28) Smatramo predvidanje instrumenta tematskog vrednovanja korakom u pravom smjeru, iako bi ministar (koji?) trebao ipak imati definirane argumente za korištenje ovlasti predvidenih stavkom 2. u clanku 24. prijedloga.

(29) Iako se u Obrazoloženju odredaba prijedloga Zakona govori o „ucincima provedenih postupaka", smatramo da isti nisu na odgovarajuci nacin nigdje predvideni u samom tekstu prijedloga Zakona.

(30) Opravdavanje potrebe donošenja Zakona po hitnom postupku uskladivanjem s propisima Europske unije na jednom od rijetkih podrucja gdje su pretpristupni pregovori vec zakljuceni ili nemogucnošcu da se sustavno pristupi osiguranju i unaprijedenju kvalitete i bez donošenja Zakona potpuno je neprihvatljivo. Navodenje, pak, da je donošenje Zakona važno za postupak provodenja državne mature nakon što je ista pripremana više godina da bi se onda njeno uvodenje naprasno odgodilo svjedoci o nekoordiniranosti i odredenoj smušenosti u radu resornog ministarstva. Snažno se zato zalažemo da Zakon ide u redoviti postupak.

Na kraju, Forum izražava svoju zabrinost što u postupku predlaganja cijele skupine zakona na području znanosti i visokog obrazovanja predlagatelj ne radi dovoljno koordinirano, što dovodi do parcijalnih i nekonzistetnih rješenja.

11. ožujka 2009., Forum za etičnost i razvoj znanosti i visokog obrazovanja