26.07.2010.
Ministarstvo uneređenja i pogodovanja
Tko je sve sjedio u komisiji koja je ocijenila da golf teren na Vranskom jezeru ne šteti okolišu, koji ornitolog je sudjelovao u takvoj odluci, koja se to osoba jedina protivila prihvaćanju studije utjecaja na okoliš - ministarstvo krije podatke o tome kao zmija noge. Hoće li mu sudstvo udariti packe kao što se dogodilo u primjeru SAD-a?
Što nas čeka
Trg Burze
- Nagrada za novinare
- Zagrebačka banka - Natječaj za dodjelu donacija u 2010.
- Informiranje i edukacija potrošača/ Natječaj za projekte
- Natječaj EIDHR-a za podršku organizacijama za ljudska prava
- Raspisan natječaj u sklopu programa IPA INFO 2009 Civilno društvo EU Info
- Natječaj za projekte zaštite okoliša i energetske učinkovitosti
- Poziv istraživačkim novinarima za dodjelu financijskih sredstava
- Natječaj za međunarodnu suradnju
- → Više
Deutsche welle
- Politika Kamiondžije paralizirale Grčku
- Panorama Istine o Balkanu na britanski
- Gospodarstvo Troše li Njemci premalo ili su s pravom štedljivi?
- Kultura Povrat umjetnina vrijednih 100 milijuna eura
- Priča dana Sarkozyjeva "objava rata"
GDJE LI JE UDBINA?
Stara priča kaže kako je Bog stvarao svijet davajući svakom kutku Zemlje nešto blagotvorno. Kad mu je ostalo samo golo kamenje, istresao ga je na jednu hrpu, a ona se danas zove Lika. Ništa zato, Bog je stanovnicima tog kršnog kraja darovao osjećaj ponosa i otada je Lika vazda kršna, ponosna i – siromašna.
Da li je doista? Šef ličkog HDZ-a i ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović tvrdi da Lika danas ostvaruje bruto domaći proizvod od 8916 eura po stanovniku, što smješta Ličko-senjsku županiju na treće mjesto u Hrvatskoj, odmah iza Zagreba i Istarske županije. Dapače, 70 posto tvrtki posluje s dobitkom, što je blago iznad prosjeka države, a broj zaposlenih stalno raste. Gradovi kao što su Gospić i Otočac svake se godine sve više uljepšavaju, turisti hrle prema Lovincu, Smiljanu i Gackoj, a pivovara Ličanka Karla Starčevića iz Donjeg Pazarišta postala je nezamjenjiv hit među pivopijama koji uživaju u tamnoj i svijetloj Velebitskioj pivi kao i miješanom Kasačkom pivu.
Nezaustavljiv rast
Da bismo potvrdili tvrdnje Darka Milinovića, uputili smo se prema tom gospodarskom čudu. Otišli smo na Udbinu, jer ako se Lika naglo diže na noge, onda se to mora vidjeti na svakom pedlju njezinog područja. Uostalom, sami Udbinjani upozoravaju da se dolazi na Udbinu, a ne u Udbinu, jer je ona na povišenom terenu, baš kao kad se kaže na Pantovčaku, a ne u njemu. Usporedba Udbine i Pantovčaka bi, prema spomenutim brojkama, morala biti umjesna, ali, pokazalo se, nije baš sve tako puno vila i šokantno luksuznih automobila pod Ozeblinom kao što je pod Sljemenom.
Zovem ja u Zadar i tražim neki podatak, pa im kažem neka mi se jave na Udbinu, a žena me pita di je Udbina, jer kao ona ne zna pozivni. Ženo Božja, kako ne znaš di je Udbina, matere ti? Pa pljuneš o' Zadra! Eto di mi živimo, brate, kad ni žena ped'est kilometara udaljena ne zna da smo u Lici, tragikomično se smije Franjo, doseljenik iz Banja Luke. Razgovaramo s njim u selu Mutilić, podno Udbine. Ironija sudbine na ovom povijesno krvavom terenu dovela je gradskog čovjeka na selo, iz grada kojeg su preuzeli brđani, da bi se našao popravljati kuću jednom Srbinu, koji se još ne usudi vratiti u Mutilić. Nekoć je Franjo mlatio debele pare vodeći poslove za bivšu državu po Iraku, Iranu, a danas, kaže, mora živjeti ovdje, kamo ni'ko ne dolazi slučajno, jer taj koj' dođe mora biti posebno lud! Ispred nas pasu krave i putnik namjernik bi možda pomislio da se našao u najidiličnijem kraju u državi. Vlasnik krava žive podalje u brdu, podno moćnog Kremena, završetka Ličke Plješivice koja je, kao i cijela istočna Lika zapostavljena prema zapadnoj, ispod Velebita. Krave nitko ne čuva, čuvaju se same, jer nemaju gdje pobjeći.
Foto: Franjo - ženo božja, kako ne znaš di je Udbina, matere ti?
One su u zatvoru, k'o i ja. Slobodan ali u zatvoru. Ovaj grad, ma koji grad... To je veliko selo, stalno puše prokleti vjetar i nemo'š otić' odavle. Bolje je onom koj' čami u gospićkom zatvoru šta je ženu ubio nego nama ovdje, jada nam se Franjo koji se i nakon 13 godina života na Udbini sa svojom ženom i djecom ne može naviknuti na život u maloj sredini. Ima, kaže rođake u Njemačkoj, i sve više razmišlja da zauvijek napusti ovu pustopoljinu. Pitamo ga kako se živi sa Srbima povratnicima, ima li tenzija u zraku?
Ma nema više, oni su mirni sad. A šta se vratilo, sve ti je to starčad. Imaju nešto krava i ovce, dobili su poticaje, a mi doseljeni Bosanci nemamo prava na zemlju ni na stoku. Svi smo ti mi u istim problemima. A ovi ovdje, u Mutiliću, to ti nema nego tri naseljene kuće, a i jedan je musliman. Šta rade čitav dan? A šta će, sjedu i mole Boga da umru.
Dežurni Turci
Općina Udbina jedna je od najslabije naseljenih područja Like. Nakon što je sagrađena autocesta, većina vlasnika je zavorila svoje ugostiteljske objekte, a ljudi pričaju kako su neki svoje i zapalili da bi dobili odštetu. Barem nešto u propaloj zemlji. Krbavsko polje je široko, ravno i pusto, tek tu i tamo se naiđe na poneko stado ovaca. Ceste i sela su također sablasno prazni, a i to malo stanovništva prosječno je prestaro da bi se brinulo o budućnosti. Budućnost, a to su djeca, odavno je napustila Krbavu i otišla za Zagreb, Beograd i Zadar. Okruženo golim brdima i turskim putevima, Krbavsko polje je poznato po nazivu krvave haljine. Ovdje su se mlatili stoljećima Hrvati s Turcima, Srbi s Turcima, Hrvati sa Srbima, a sad je vjerojatno nastupilo poluvrijeme, čekajući da se Lika napuni životom pa da se ponovno krene u obranu časti. Turski zulum se i dalje pamti. Sjećam se zgode kad sam razgovarao s jednim Ličaninom, čobanom u mom Perušiću, pa sam ga priupitao kako život. Odgovor je bio značajan; Sve su to Turci sjebali.
Zanimljivo je kako Hrvati nisu uspjeli zadržati mitsku Krbavsku bitku u kolektivnom sjećanju, kao što su Srbi zapamtili kosovski zavjet. Sada Katolička crkva nastoji sagraditi modernu ličku katedralu pod nazivom Crkva hrvatskih mučenika, obilato se služeći poluzaboravljenim pokoljem cvijeta hrvatskog plemstva prije 500 godina. Gradi se na mjestu nekadašnjeg hotela, s pogledom na Krbavsko polje. Radovi su nešto stali u zadnje vrijeme, navodno se traže novi izvođači radova jer je trenutačni raskinuo posao s Gospićko-senjskom biskupijom i svugdje cjenjenim biskupom Milom Bogovićem. Čudno, ali istinito, i Srbi na Udbini vole 9. rujna kad se ovdje okuplja mnoštvo vjernika, pokoji s ustaškim znamenjem za sjećanje na koban Božić 1943. kad su četnici napali uporište Crne legije na Udbini, ali zajedno s njima protjerali sve Hrvate, prema Velebitu i usput zapalili Lovinac. Crna legija je prije toga, naravno, terorizirala srpska sela.
Svi idemo na tu proslavu, bar se nešto konačno događa na Udbini, govori nam mlada autorica općeg programa pododbora Srpskog kulturnog društva 'Prosvjeta' na Udbini, Biljana Milić. Predsjednika čoku Opalića nismo našli jer je otputovao za Prvi maj na odmor.
Bilo je ljudi koji su se pitali zašto je morao biti srušen hotel koji je bio na tom mjestu, kaže Biljana, ali mene osobno ne smeta gradnja, a niti naročito druge ljude. Možda bude Udbina nakon toga živnula iz ovog mrtvila. Bit će i veći doprinos preko komunalija, a možda će se i sama Udbina urediti.
Foto: Biljana Milić - čak i proslava Krbavske bitke nezaobilazan je događaj...
I sama Prosvjeta je aktivna kod uređivanja. Tako su uredili crkvu iz 14. stoljeća u obližnjem napola srušenom selu Jošane na Krbavskom polju, a nastoje požurivati i obnovu crkve u Mutiliću koja je parohijalna udbinska crkva. Na samoj Udbini nema pravoslavne crkve, a u Mutilić dolazi paroh iz Korenice. Slava je za Preobraženje, 19. kolovoza, a uskoro će i čurđevdan pa se pripremaju kulturni događaji.
Želimo da što više ljudi stekne naviku da mogu doći u naše prostorije, da pročitaju novine, da budu aktivni u društvu. Svakog četvrtka održavamo folklornu večer, a broj članova se povećava i smanjuje, kako kada. Za sada ide solidno. Inače, mi radimo svaki dan od 8 do 12 sati, a služimo i kao fotokopiraona, skeniramo, ispunjavamo isprave ljudima koji slabo vide, slabo čuju, a služe se i telefonom za neku sitnu nadoknadu.
I doista, ured razgovora prekida nas stariji gospodin. Mora ispuniti neke formulare, ali ne zna kako, i Biljana odmah uskače u pomoć. Nove osobne iskaznice nemaju matični broj građana, a čovjek ne zna gdje bi ga uopće mogao naći. Vraća se za par minuta sa cijelim svežnjem raznih dokumenata, iz svih država koje su postojale od osamdesetih. Pitamo se, kako se snalaze povratnici u općini?
Foto: Jošane - ljudi baš i nema, ali važno je da se crkve obnavljaju
Najmanje danas ovdje ima starosjedilaca, a većina je i prodala svoje kuće. Najviše se ovdje doseljavaju Hrvati iz Bosne, naročito iz Kaknja. Borave ovdje neko vrijeme, ali onda se brzo odluče da idu negdje dalje jer nema posla, nema mogućnosti za zapošljavanje. Ono što se vratilo su najviše stariji, naročito po selima. Mladih ima nešto malo, ali nije to onaj pravi povratak. Osim toga, često nestane struje, ljeti imamo problem s vodom, ali sad je to navodno popravljeno. I promet je opao nakon što je sagrađena autocesta, pa su se zatvorili restorani gdje su se ljudi opet mogli zaposliti. Nitko tu ne traži golemu plaću, samo posao. Ovdje radi tek jedna pilana, a nešto se govori da bi se otvorila i duhanska industrija. Što se povratnika tiče, većina se bavi poljoprivredom, drži ovce ili krave. Hrvata ima malo koji se bave time. Dolazi redovito 'Lura' da pokupi mlijeko, a oko prodaje sira se ljudi sami snalaze. Dosta ih ima koji se brinu samo da dobiju socijalnu pomoć. Nisu stari, mogu raditi, ali im je draže dobivati socijalu nego okopavati krompir. Imamo ovdje i jedan starački dom koji je velik, lijepo uređen, s korisnicima iz cijele županije i svi su vrlo zadovoljni.
Ekstremisti na službenom putu
Društvo se povezuje regionalno s drugim društvima po Gračacu, Donjem Lapcu, Korenici i Vrhovinama, radi se na koreografijama ličkog prela. Pozovu i nekog umjetnika, a redovno imaju i izložbe. Trenutačno se ljudi mogu upoznati sa slikama Nikole Tesle. U kutku prostorije koči se plazma televizor, donacija kojoj mogu pozaviditi mnoge udruge u metropoli.
Mladi odlaze na jedno mjesto, i Srbi i Hrvati, priča nam dalje Biljana o životu mladih. Izlazi se u kafić u centru ili u restoran Ličko selo. Prije se odlazilo u Donji Lapac, ali to je daleko, pa se češće ide u Korenicu. Sluša se sve, od narodnjaka do rocka i tu nema nikakvog probira. Među mladima trenutno nema nacionalnih tenzija. Možda svatko ima nešto u svojoj glavi, kaže nam mlada Udbinjanka, ali odavno nije bilo sukoba na nacionalnim osnovama.
Prije se to češće događalo, i svačega je bilo, ali ekstremniji ljudi su otišli s Udbine, u veće gradove za poslom. Sada već sve to pomalo zaboravlja i posao je na prvom mjestu. I među starijima više nema onakvih napetosti kakve su postojale kad su se vratili.
Tu bi se trebala otvoriti neka tvornica gdje bi ljudi mogli imati koliko-toliko stabilan i stalan posao, a ne da se pitam da li ću za tri dana imati za kruh. Ljudi su pomalo apatični jer ovdje zaista nema ničega osim nešto poljoprivrede, nešto drvne industrije i vojske, poručuje Biljana, ciljajući na zračnu luku na Krbavskom polju. Već se duže vrijeme šuška da je oko na taj aerodrom bacio NATO, ali ništa nije potvrđeno. Drugi mještani smatraju da je to teško moguće, ali nije ni to za odbaciti. Ljudi se ne bune previše, osim što ne znaju kud bi sa silinom mladih momaka koji vole popiti, pa se trebaju štititi djevojke.
Foto: Disco u Jošanima - može rock, a mogu i narodnjaci...
Biljana je vedra, iako riječi koje izlaze iz nje nisu nimalo optimistične. Jedna je od rijetkih koja radi, pa makar od osam do dvanaest. Nakon osnovne škole, djeca idu u Gospić i Korenicu, a rijetko tko se vraća u rodni kraj. Na Udbini smo bili baš na dan kad se obilježava Dan Škole kralja Tomislava. Oko škole gomila djece skače i viče. Ako u ičemu Udbina obiluje, tada su to djeca, najčešće prvorođenci doseljenih Hrvata iz Bosne. Jedna od majki školaraca razgovara s nama i tuži se kako u tako malenom mjestu određeni ljudi sve preuzimaju i nema mogućnosti za samostalan napredak, pa čak ni da se napravi jedno pošteno igralište za djecu.
Vjerujte, ja više ovdje ne mogu živjeti. Ne mogu! Ta oholost tih ljudi je grozna, oni sve moraju imati prvi, a kad mi imamo neku zamisao i želimo je ostvariti, okreću cijelu Udbinu protiv nas. Jedino nas općina podržava, a za druge smo maltene neprijatelji države! Trideset godina su me tlačili komunisti svojim pričama i maltretirali nas djecu svojim idejama, a sad mi pop želi prodike držati mojoj djeci. E, ne dam im!
Položaj civilnog društva na Udbini nimalo se ne razlikuje od ostalih malih sredina. Tomislav Saftić, član udruge Lumen, govori nam kako su u početku njihove aktivnosti usmjerene na uređenje mjesta i ekološku održivost bile proglašene antidržavnim aktivnostima. Odbojnost je bila čak i prema uređenju Gradine, ostataka stare utvrde ponad Udbine s koje puca predivan pogled na sve strane. Samo su crkve dobrodošle.
Foto: Tomislav Saftić, jedan od predvodnika antidržavnih aktivnosti
Tko god dođe ovamo gradi crkve, a ruši tuđe, i tako u nedogled, pa Udbina ima više crkava po stanovniku nego igdje drugdje, ironičan je Tomislav. Aktivisti udruge pokosili su visoku travu, postavili natpise i eko-parole, utrli stazu i donijeli klupe, a uspjeli su uključiti i solarne lampe koje su svjetlile po noći. Domaći hajdučki romansijeri su ih razbili, ne bi li tako osigurali mrak za svoje romantične avanture na vrhu Gradine. No, moć nekih lokalnih struktura i manjak potpore izvan općine navele su članove prvo na pasivnost, a zatim i na sve vjerojatniju odluku o prestanku većih radova.
Ne možeš ni u Zagrebu, a kamoli na Udbini. Mislila sam da će u Hrvatskoj biti puno veća aktivnost civilnog društva, ali nije tako. U Bosni je veća, smatra Marica Tunjić, također iz udruge Lumen. Ona nam pokazuje igralište koje su sagradili pored škole i također priča o problemima koji se javljaju pri radu te još uvijek nedorasloj svijesti za djelovanje udruga i njihovom značaju izvan folklornih predstava. Očito se ovdje radi o teškom i neželjenom sudaru različitih mentaliteta, ne samo srednjoeuropskih i balkanskih, nego još važnije, nemogućnosti pronalaženja zajedničkog jezika sela i grada. I sve to zamotano u kornični problem nezaposlenosti, besperspektivnosti i nebrige države za mnoge udbine ove države.
Foto: Marica Tunjić - ne možeš ni u Zagrebu, kamoli u Udbini!
Slikaj me! - viče korisnica Doma za starije i nemoćne osobe na Udbini. Vidjela je da slikamo najljepšu fasadu u mjestu pa je poželjela imati vlastiti photo-session. Baka je sasvim zadovoljna životom u ovom domu, po nekima jednim od ponajboljih i izvan županije. Ima 70 korisnika u stambenom dijelu i stacionaru i 27 do 30 zaposlenih, ovisno o bolovanjima. Korisnici pristižu iz svih dijelova županije, a i šire, iz Dalmacije i Zagreba. Najveći problem im je stručni kadar, jer čak ni nakon opetovanog traženja njegovateljice po Zadru i Zagrebu, Dom nije dobio niti jedan jedini upit za posao.
Foto: Slikaj me!
Loše ceste, zatvoreni i porazbijani restorani, stalni vjetar i malodušje, to ipak ne odgovara županiji koja se diči trećim mjestom po bruto domaćem proizvodu! Razlog se katkada pronalazi u antagonizmu prema SDSS-u koji obnaša vlast u općini. Očito je to razlog zbog kojeg mora ispaštavati narod ove općine. Zato nismo htjeli razgovarati s političarima, državnim ili lokalnim, nego upravo s malim ljudima, kako ih se često posprdno naziva. Suvremene dahije pustoše ostatke ostataka Udbine. Tko će ih zaustaviti, pa mi ionako ne znamo gdje je Udbina...
Da li je doista? Šef ličkog HDZ-a i ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović tvrdi da Lika danas ostvaruje bruto domaći proizvod od 8916 eura po stanovniku, što smješta Ličko-senjsku županiju na treće mjesto u Hrvatskoj, odmah iza Zagreba i Istarske županije. Dapače, 70 posto tvrtki posluje s dobitkom, što je blago iznad prosjeka države, a broj zaposlenih stalno raste. Gradovi kao što su Gospić i Otočac svake se godine sve više uljepšavaju, turisti hrle prema Lovincu, Smiljanu i Gackoj, a pivovara Ličanka Karla Starčevića iz Donjeg Pazarišta postala je nezamjenjiv hit među pivopijama koji uživaju u tamnoj i svijetloj Velebitskioj pivi kao i miješanom Kasačkom pivu.
Nezaustavljiv rast
Da bismo potvrdili tvrdnje Darka Milinovića, uputili smo se prema tom gospodarskom čudu. Otišli smo na Udbinu, jer ako se Lika naglo diže na noge, onda se to mora vidjeti na svakom pedlju njezinog područja. Uostalom, sami Udbinjani upozoravaju da se dolazi na Udbinu, a ne u Udbinu, jer je ona na povišenom terenu, baš kao kad se kaže na Pantovčaku, a ne u njemu. Usporedba Udbine i Pantovčaka bi, prema spomenutim brojkama, morala biti umjesna, ali, pokazalo se, nije baš sve tako puno vila i šokantno luksuznih automobila pod Ozeblinom kao što je pod Sljemenom.
Zovem ja u Zadar i tražim neki podatak, pa im kažem neka mi se jave na Udbinu, a žena me pita di je Udbina, jer kao ona ne zna pozivni. Ženo Božja, kako ne znaš di je Udbina, matere ti? Pa pljuneš o' Zadra! Eto di mi živimo, brate, kad ni žena ped'est kilometara udaljena ne zna da smo u Lici, tragikomično se smije Franjo, doseljenik iz Banja Luke. Razgovaramo s njim u selu Mutilić, podno Udbine. Ironija sudbine na ovom povijesno krvavom terenu dovela je gradskog čovjeka na selo, iz grada kojeg su preuzeli brđani, da bi se našao popravljati kuću jednom Srbinu, koji se još ne usudi vratiti u Mutilić. Nekoć je Franjo mlatio debele pare vodeći poslove za bivšu državu po Iraku, Iranu, a danas, kaže, mora živjeti ovdje, kamo ni'ko ne dolazi slučajno, jer taj koj' dođe mora biti posebno lud! Ispred nas pasu krave i putnik namjernik bi možda pomislio da se našao u najidiličnijem kraju u državi. Vlasnik krava žive podalje u brdu, podno moćnog Kremena, završetka Ličke Plješivice koja je, kao i cijela istočna Lika zapostavljena prema zapadnoj, ispod Velebita. Krave nitko ne čuva, čuvaju se same, jer nemaju gdje pobjeći.
Foto: Franjo - ženo božja, kako ne znaš di je Udbina, matere ti?
One su u zatvoru, k'o i ja. Slobodan ali u zatvoru. Ovaj grad, ma koji grad... To je veliko selo, stalno puše prokleti vjetar i nemo'š otić' odavle. Bolje je onom koj' čami u gospićkom zatvoru šta je ženu ubio nego nama ovdje, jada nam se Franjo koji se i nakon 13 godina života na Udbini sa svojom ženom i djecom ne može naviknuti na život u maloj sredini. Ima, kaže rođake u Njemačkoj, i sve više razmišlja da zauvijek napusti ovu pustopoljinu. Pitamo ga kako se živi sa Srbima povratnicima, ima li tenzija u zraku?
Ma nema više, oni su mirni sad. A šta se vratilo, sve ti je to starčad. Imaju nešto krava i ovce, dobili su poticaje, a mi doseljeni Bosanci nemamo prava na zemlju ni na stoku. Svi smo ti mi u istim problemima. A ovi ovdje, u Mutiliću, to ti nema nego tri naseljene kuće, a i jedan je musliman. Šta rade čitav dan? A šta će, sjedu i mole Boga da umru.
Dežurni Turci
Općina Udbina jedna je od najslabije naseljenih područja Like. Nakon što je sagrađena autocesta, većina vlasnika je zavorila svoje ugostiteljske objekte, a ljudi pričaju kako su neki svoje i zapalili da bi dobili odštetu. Barem nešto u propaloj zemlji. Krbavsko polje je široko, ravno i pusto, tek tu i tamo se naiđe na poneko stado ovaca. Ceste i sela su također sablasno prazni, a i to malo stanovništva prosječno je prestaro da bi se brinulo o budućnosti. Budućnost, a to su djeca, odavno je napustila Krbavu i otišla za Zagreb, Beograd i Zadar. Okruženo golim brdima i turskim putevima, Krbavsko polje je poznato po nazivu krvave haljine. Ovdje su se mlatili stoljećima Hrvati s Turcima, Srbi s Turcima, Hrvati sa Srbima, a sad je vjerojatno nastupilo poluvrijeme, čekajući da se Lika napuni životom pa da se ponovno krene u obranu časti. Turski zulum se i dalje pamti. Sjećam se zgode kad sam razgovarao s jednim Ličaninom, čobanom u mom Perušiću, pa sam ga priupitao kako život. Odgovor je bio značajan; Sve su to Turci sjebali.
Zanimljivo je kako Hrvati nisu uspjeli zadržati mitsku Krbavsku bitku u kolektivnom sjećanju, kao što su Srbi zapamtili kosovski zavjet. Sada Katolička crkva nastoji sagraditi modernu ličku katedralu pod nazivom Crkva hrvatskih mučenika, obilato se služeći poluzaboravljenim pokoljem cvijeta hrvatskog plemstva prije 500 godina. Gradi se na mjestu nekadašnjeg hotela, s pogledom na Krbavsko polje. Radovi su nešto stali u zadnje vrijeme, navodno se traže novi izvođači radova jer je trenutačni raskinuo posao s Gospićko-senjskom biskupijom i svugdje cjenjenim biskupom Milom Bogovićem. Čudno, ali istinito, i Srbi na Udbini vole 9. rujna kad se ovdje okuplja mnoštvo vjernika, pokoji s ustaškim znamenjem za sjećanje na koban Božić 1943. kad su četnici napali uporište Crne legije na Udbini, ali zajedno s njima protjerali sve Hrvate, prema Velebitu i usput zapalili Lovinac. Crna legija je prije toga, naravno, terorizirala srpska sela.
Svi idemo na tu proslavu, bar se nešto konačno događa na Udbini, govori nam mlada autorica općeg programa pododbora Srpskog kulturnog društva 'Prosvjeta' na Udbini, Biljana Milić. Predsjednika čoku Opalića nismo našli jer je otputovao za Prvi maj na odmor.
Bilo je ljudi koji su se pitali zašto je morao biti srušen hotel koji je bio na tom mjestu, kaže Biljana, ali mene osobno ne smeta gradnja, a niti naročito druge ljude. Možda bude Udbina nakon toga živnula iz ovog mrtvila. Bit će i veći doprinos preko komunalija, a možda će se i sama Udbina urediti.
Foto: Biljana Milić - čak i proslava Krbavske bitke nezaobilazan je događaj...
I sama Prosvjeta je aktivna kod uređivanja. Tako su uredili crkvu iz 14. stoljeća u obližnjem napola srušenom selu Jošane na Krbavskom polju, a nastoje požurivati i obnovu crkve u Mutiliću koja je parohijalna udbinska crkva. Na samoj Udbini nema pravoslavne crkve, a u Mutilić dolazi paroh iz Korenice. Slava je za Preobraženje, 19. kolovoza, a uskoro će i čurđevdan pa se pripremaju kulturni događaji.
Želimo da što više ljudi stekne naviku da mogu doći u naše prostorije, da pročitaju novine, da budu aktivni u društvu. Svakog četvrtka održavamo folklornu večer, a broj članova se povećava i smanjuje, kako kada. Za sada ide solidno. Inače, mi radimo svaki dan od 8 do 12 sati, a služimo i kao fotokopiraona, skeniramo, ispunjavamo isprave ljudima koji slabo vide, slabo čuju, a služe se i telefonom za neku sitnu nadoknadu.
I doista, ured razgovora prekida nas stariji gospodin. Mora ispuniti neke formulare, ali ne zna kako, i Biljana odmah uskače u pomoć. Nove osobne iskaznice nemaju matični broj građana, a čovjek ne zna gdje bi ga uopće mogao naći. Vraća se za par minuta sa cijelim svežnjem raznih dokumenata, iz svih država koje su postojale od osamdesetih. Pitamo se, kako se snalaze povratnici u općini?
Foto: Jošane - ljudi baš i nema, ali važno je da se crkve obnavljaju
Najmanje danas ovdje ima starosjedilaca, a većina je i prodala svoje kuće. Najviše se ovdje doseljavaju Hrvati iz Bosne, naročito iz Kaknja. Borave ovdje neko vrijeme, ali onda se brzo odluče da idu negdje dalje jer nema posla, nema mogućnosti za zapošljavanje. Ono što se vratilo su najviše stariji, naročito po selima. Mladih ima nešto malo, ali nije to onaj pravi povratak. Osim toga, često nestane struje, ljeti imamo problem s vodom, ali sad je to navodno popravljeno. I promet je opao nakon što je sagrađena autocesta, pa su se zatvorili restorani gdje su se ljudi opet mogli zaposliti. Nitko tu ne traži golemu plaću, samo posao. Ovdje radi tek jedna pilana, a nešto se govori da bi se otvorila i duhanska industrija. Što se povratnika tiče, većina se bavi poljoprivredom, drži ovce ili krave. Hrvata ima malo koji se bave time. Dolazi redovito 'Lura' da pokupi mlijeko, a oko prodaje sira se ljudi sami snalaze. Dosta ih ima koji se brinu samo da dobiju socijalnu pomoć. Nisu stari, mogu raditi, ali im je draže dobivati socijalu nego okopavati krompir. Imamo ovdje i jedan starački dom koji je velik, lijepo uređen, s korisnicima iz cijele županije i svi su vrlo zadovoljni.
Ekstremisti na službenom putu
Društvo se povezuje regionalno s drugim društvima po Gračacu, Donjem Lapcu, Korenici i Vrhovinama, radi se na koreografijama ličkog prela. Pozovu i nekog umjetnika, a redovno imaju i izložbe. Trenutačno se ljudi mogu upoznati sa slikama Nikole Tesle. U kutku prostorije koči se plazma televizor, donacija kojoj mogu pozaviditi mnoge udruge u metropoli.
Mladi odlaze na jedno mjesto, i Srbi i Hrvati, priča nam dalje Biljana o životu mladih. Izlazi se u kafić u centru ili u restoran Ličko selo. Prije se odlazilo u Donji Lapac, ali to je daleko, pa se češće ide u Korenicu. Sluša se sve, od narodnjaka do rocka i tu nema nikakvog probira. Među mladima trenutno nema nacionalnih tenzija. Možda svatko ima nešto u svojoj glavi, kaže nam mlada Udbinjanka, ali odavno nije bilo sukoba na nacionalnim osnovama.
Prije se to češće događalo, i svačega je bilo, ali ekstremniji ljudi su otišli s Udbine, u veće gradove za poslom. Sada već sve to pomalo zaboravlja i posao je na prvom mjestu. I među starijima više nema onakvih napetosti kakve su postojale kad su se vratili.
Tu bi se trebala otvoriti neka tvornica gdje bi ljudi mogli imati koliko-toliko stabilan i stalan posao, a ne da se pitam da li ću za tri dana imati za kruh. Ljudi su pomalo apatični jer ovdje zaista nema ničega osim nešto poljoprivrede, nešto drvne industrije i vojske, poručuje Biljana, ciljajući na zračnu luku na Krbavskom polju. Već se duže vrijeme šuška da je oko na taj aerodrom bacio NATO, ali ništa nije potvrđeno. Drugi mještani smatraju da je to teško moguće, ali nije ni to za odbaciti. Ljudi se ne bune previše, osim što ne znaju kud bi sa silinom mladih momaka koji vole popiti, pa se trebaju štititi djevojke.
Foto: Disco u Jošanima - može rock, a mogu i narodnjaci...
Biljana je vedra, iako riječi koje izlaze iz nje nisu nimalo optimistične. Jedna je od rijetkih koja radi, pa makar od osam do dvanaest. Nakon osnovne škole, djeca idu u Gospić i Korenicu, a rijetko tko se vraća u rodni kraj. Na Udbini smo bili baš na dan kad se obilježava Dan Škole kralja Tomislava. Oko škole gomila djece skače i viče. Ako u ičemu Udbina obiluje, tada su to djeca, najčešće prvorođenci doseljenih Hrvata iz Bosne. Jedna od majki školaraca razgovara s nama i tuži se kako u tako malenom mjestu određeni ljudi sve preuzimaju i nema mogućnosti za samostalan napredak, pa čak ni da se napravi jedno pošteno igralište za djecu.
Vjerujte, ja više ovdje ne mogu živjeti. Ne mogu! Ta oholost tih ljudi je grozna, oni sve moraju imati prvi, a kad mi imamo neku zamisao i želimo je ostvariti, okreću cijelu Udbinu protiv nas. Jedino nas općina podržava, a za druge smo maltene neprijatelji države! Trideset godina su me tlačili komunisti svojim pričama i maltretirali nas djecu svojim idejama, a sad mi pop želi prodike držati mojoj djeci. E, ne dam im!
Položaj civilnog društva na Udbini nimalo se ne razlikuje od ostalih malih sredina. Tomislav Saftić, član udruge Lumen, govori nam kako su u početku njihove aktivnosti usmjerene na uređenje mjesta i ekološku održivost bile proglašene antidržavnim aktivnostima. Odbojnost je bila čak i prema uređenju Gradine, ostataka stare utvrde ponad Udbine s koje puca predivan pogled na sve strane. Samo su crkve dobrodošle.
Foto: Tomislav Saftić, jedan od predvodnika antidržavnih aktivnosti
Tko god dođe ovamo gradi crkve, a ruši tuđe, i tako u nedogled, pa Udbina ima više crkava po stanovniku nego igdje drugdje, ironičan je Tomislav. Aktivisti udruge pokosili su visoku travu, postavili natpise i eko-parole, utrli stazu i donijeli klupe, a uspjeli su uključiti i solarne lampe koje su svjetlile po noći. Domaći hajdučki romansijeri su ih razbili, ne bi li tako osigurali mrak za svoje romantične avanture na vrhu Gradine. No, moć nekih lokalnih struktura i manjak potpore izvan općine navele su članove prvo na pasivnost, a zatim i na sve vjerojatniju odluku o prestanku većih radova.
Ne možeš ni u Zagrebu, a kamoli na Udbini. Mislila sam da će u Hrvatskoj biti puno veća aktivnost civilnog društva, ali nije tako. U Bosni je veća, smatra Marica Tunjić, također iz udruge Lumen. Ona nam pokazuje igralište koje su sagradili pored škole i također priča o problemima koji se javljaju pri radu te još uvijek nedorasloj svijesti za djelovanje udruga i njihovom značaju izvan folklornih predstava. Očito se ovdje radi o teškom i neželjenom sudaru različitih mentaliteta, ne samo srednjoeuropskih i balkanskih, nego još važnije, nemogućnosti pronalaženja zajedničkog jezika sela i grada. I sve to zamotano u kornični problem nezaposlenosti, besperspektivnosti i nebrige države za mnoge udbine ove države.
Foto: Marica Tunjić - ne možeš ni u Zagrebu, kamoli u Udbini!
Slikaj me! - viče korisnica Doma za starije i nemoćne osobe na Udbini. Vidjela je da slikamo najljepšu fasadu u mjestu pa je poželjela imati vlastiti photo-session. Baka je sasvim zadovoljna životom u ovom domu, po nekima jednim od ponajboljih i izvan županije. Ima 70 korisnika u stambenom dijelu i stacionaru i 27 do 30 zaposlenih, ovisno o bolovanjima. Korisnici pristižu iz svih dijelova županije, a i šire, iz Dalmacije i Zagreba. Najveći problem im je stručni kadar, jer čak ni nakon opetovanog traženja njegovateljice po Zadru i Zagrebu, Dom nije dobio niti jedan jedini upit za posao.
Foto: Slikaj me!
Loše ceste, zatvoreni i porazbijani restorani, stalni vjetar i malodušje, to ipak ne odgovara županiji koja se diči trećim mjestom po bruto domaćem proizvodu! Razlog se katkada pronalazi u antagonizmu prema SDSS-u koji obnaša vlast u općini. Očito je to razlog zbog kojeg mora ispaštavati narod ove općine. Zato nismo htjeli razgovarati s političarima, državnim ili lokalnim, nego upravo s malim ljudima, kako ih se često posprdno naziva. Suvremene dahije pustoše ostatke ostataka Udbine. Tko će ih zaustaviti, pa mi ionako ne znamo gdje je Udbina...
prethodno1
Vezane vijesti
E-Milinovićeva reforma
Udruga hrvatskih pacijenata strahuje da će do povjerljivih podataka o dijagnozama pacijenata moći pristupiti bilo tko nakon što je…
Objavljeno: 27.05.2010.
Lomača za Milinovićevo cjepivo
Ministar zdravstva Darko Milinović tvrdi da će se preostale doze cjepiva koristiti za iduću sezonu gripe, no kako je to moguće s…
Objavljeno: 24.05.2010.
Darkova kitica
Ministar zdravstva Darko Milinović predstavio je uštede veće od 100 milijuna kuna i to kroz objedinjavanje različitih zagrebačkih…
Objavljeno: 26.04.2010.
Zašto nam je Srb važan?
Jedan datum koji je desetljećima bio važan, a mjesto Srb u južnoj Lici po njemu poznato, posve je potisnut, piše povjesničar Tvrtko Jakovina
Objavljeno: 27.07.2009.
Zašto feministkinje i feministi šute?
U osudi Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji ujedinili su se partijski i nepartijski mediji, velik dio opozicije, stručnjaci i…
Objavljeno: 21.07.2009.
POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE
27.07.
Obilježili dan ustanka protiv fašizma
Predsjednik Josipović je na skupu rekao da se, dok je on išao u školu, više učilo o Drugom svjetskom ratu, a da u današnjim udžbenicima "nema pune istine"
26.07.
Na braniku komercijalizacije
Senat prihvaća ulogu partnera MZOŠ-a i ostatka političkih struktura koje nesmetano ruše svaki oblik socijalne politike, stav je Plenuma FFZG-a
23.07.
Zagreb, Split, Zadar…
Na zadarskim bedemima sinoć je osvanuo transparent "Danas Varšavska sutra Kapetanski"
10.07.
Nova dežurstva u Varšavskoj!
Stotinjak građana okupilo se sinoć u Varšavskoj zbog najave da Hoto grupa namjerava nastaviti s gradnjom
09.07.
Nervoza Glavaševih odvjetnika
Glavaševi branitelji su tijekom istrage i postupka za ratne zločine puno puta plesali na granici odvjetničke etike - optuživali preživjele žrtve zločina, omalovažavali svjedoke, upirali prstom u "nepoćudne" novinare
09.07.
Govor mržnje na splitski način
Ususret Davis Cup-u splitski primitivci nisu razočarali - na ulazu u grad postavljen je natpis Srbe na vrbe
09.07.
Stjuardese i stjuardi započeli štrajk
Zbog štrajka stjuarda i stjuardesa, koji je započeo jutros u Croatia Airlinesu otkazano je 33 od ukupno 96 letova
dodaj komentar 140 komentara
ivan rvat rajkovic je pun zla,a premezuje se finom emulzijom.u "stanju mirovanja"je mrzitelj.
zadani carkar.
Doista vjerodostojna reportaža (ha, ha). A sugovornici - boli glava jet-set Udbine (ha, ha).
Pozdrav sa Hrvatske Udbine!
UNAPRED HVALA
vidim da si sve lijepo povezao. Moje porjeklo i sve ostalo.
Moje porjeklo je iz Podlapače , ali tamo nisam živio ( malo dalje ).
Ni Lovinac mi nije nepoznat i sva sela oko njega. Nadam se da će mo se nekada sresti kada dođe vrijeme.
Lijepo je znati da još netko zna prošlost i da su nas naši ipak uspjeli upoznati sa istinitom prošlošću.
Budi mi živ i zdrav.
Pozdravlja te od srca Princ od Krbave
gdje sam bio dok ste vi vladali Udbinom i okolicom?
Nisam smio reći da sam HRVAT a kamoli da mi loza vuče od prinčeva krbavskih.
sada poslije rata u kojem sam bio SRPKINJO 5 godina izborio sam se da smijer reći da sam HRVAT i da su moji prinčevi.
Više ne mislim komentirat tvoje gluposti.
A što se tiče pogrdnih tvojih naziva za Mesić planinu shvati da znam samo za pogrdne nazive tvojih sunarodnjaka sela PIŠAĆ , SVRAČKOVO SELO i t. d.
Pozdrav Ivanu Horvat.
ako ti neznaš gdje je Mesić planina onda si ti iz neke druge LIKE.
Dođi do Sela Tolića pa pogledaj planimu iznad njega e to ti je MESIĆ planina po popu Mesiću.
Nemam snage da se prepucavam s tobom jer vidim da si još u 41-j.
Mržnja ti izvire iz pokvarene duše pa vidi po tome zašto ste tako jadni
( svi vi izbjegli srbi )
Eto zašto sada moram da govorim ekavski.
Zar tenzije još nisu prošle..
A ko briše komentare?
I kako cemo tako u Evropu, i vi i mi, a?
nikakve price ti vise ne pomazu. Moj razgovor s tobom je zavrsen. Tvoj pretprosli post je nesto najstrasnije sto sam cuo. Nemam komentara. Odvratan, perfidan koljacki pamflet. Nije ni cudno sto ti ne smeta pridjev cetnichiki. S takvim ljudima ne razgovaram. Nema razgovora. Cak ni online. Lijepo je znati da nisi blizu.
Ovo je nesto najstrasnije sto sam u zivotu cuo.
Ovo je uzas!!!
Naravno da i ja imam podrijetlo, kao i moji roditelji.
Drago mi je da volis Liku. Samo mi je zao da ti je netko stradao u prokletoj oluji. Jel to neko nevrijeme bilo? Jak vjetar? Zna toga biti po Lici. Jos mi je zao da te progone neke utvare? Sto ima tamo nekih duhova? Nisam znao za to? Ili ti jadna od tog silnog ushichenja i te silne ljubavi vidis neke duhove? A da odes do lekara??
Udbina, zauvek u meni.
sa svim napisanim slušao sam od roditelja i sa svim se slažem.
Hvala Ivane.
Udbina je ČINI MI SE namjerno "zaobiđena" zaobilaznicom, ne moram biti u pravu, svejedno čini mi se da je tako jer je time skroz odsječena od prometa, a promet je donosio život u Udbinu. Pozdrav svim Ličanima, novopridošlim i starim.
Nigdje ljepšeg od Like.
Još LIKA živi a i bude dok mi živimo. Kako samo žive sjećanja. Kako maviru sjećanja. Ma gdje si sada ljubavi moje mladosti. Vidio sam naše puteve i naše prve susrete. Vidiš li i ti maglu nad MESIĆ PLANINOM.
Sjećaš li se da smo mogli sanjati iste snove.
Nema tebe a LIKA će i dalje živjeti i bez naših propuštenih snova.
VOLIM TE LIKO I JEDNU CRNKU IZ MLADOSTI
PROHUJALA RSK A IZGLEDA DA BUDEŠ I TI SA TAKVIM SNOVIMA.
Stara priča kaže kako je Bog stvarao svijet davajući svakom kutku Zemlje nešto blagotvorno. Kad mu je ostalo samo golo kamenje, istresao ga je na jednu hrpu, a ona se danas zove Lika. Ništa zato, Bog je stanovnicima tog kršnog kraja darovao osjećaj ponosa i otada je Lika vazda kršna, ponosna i – siromašna.
Ovo je tipični kretenizam. Takva priča vjerojatno ne postoji nigdje - Vi ste je izmislili. Lika nipošto nije golo kamenje, već bi to prije bile Dalmacija ili Hercegovina, a Vi očito nikad niste bili u Španjolskoj ili južnoj Italiji.
Ovdje su se mlatili stoljećima Hrvati s Turcima, Srbi s Turcima, Hrvati sa Srbima, a sad je vjerojatno nastupilo poluvrijeme, čekajući da se Lika napuni životom pa da se ponovno krene u obranu časti..
Ne znam kako su se na Kravi stoljećima Hrvati, a pogotovo Srbi mlatili (krasan izraz!) s Turcima jer su mene uškoli učili samo o jednoj Krbavaskoj bitki (1493.) kada Srbi i nisu došli u ove krajeve. Druga bitka mogla je eventalno biti u 18. st. prilikom oslobađanja Like od Turaka. Hrvati i Sri nisu se pogotovo mlatili, sve do ovog nesretnog rata i četnike pobune ( Drugi svjetski rat bio je prvenstveno ideološki, a partizani su bili i Hrvati i Srbi). Ne sumnjam da Vi jedva čekate drugo poluvrijeme kada biste pobjegli iz zemlje i uživali gledajući kakao se kolju balkanski divljaci. Iratovi se vode za obranu života,a ne časti!
Šef ličkog HDZ-a i ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović tvrdi da Lika danas ostvaruje bruto domaći proizvod od 8916 eura po stanovniku, što smješta Ličko-senjsku županiju na treće mjesto u Hrvatskoj, odmah iza Zagreba i Istarske županije.
Čudno mi je da takav intektualac kao Vi ne može provjeriti točnost ovog podatka. Ni ja ne vjerujem a priori likovima kao Milinović, ali bih ipak postupao profesionalnije i ne bih ismijavao iznesene tvrdnje.
Zovem ja u Zadar i tražim neki podatak, pa im kažem neka mi se jave na Udbinu, a žena me pita di je Udbina, jer kao ona ne zna pozivni. Ženo Božja, kako ne znaš di je Udbina, matere ti? Pa pljuneš o' Zadra! Eto di mi živimo, brate, kad ni žena ped'est kilometara udaljena ne zna da smo u Lici, tragikomično se smije Franjo, doseljenik iz Banja Luke.
Ovo je primjer odabira neadekvatnog, primitivnog i neobrazovanog sugovornika, koji kako će se kasnije pokazati, mrzi kraj u kojem živi. Kao da svaki službenik u Zagrebu zna gdje je Pušća ili Obrež!
One su u zatvoru, k'o i ja. Slobodan ali u zatvoru. Ovaj grad, ma koji grad... To je veliko selo, stalno puše prokleti vjetar i nemo'š otić' odavle. Bolje je onom koj' čami u gospićkom zatvoru šta je ženu ubio nego nama ovdje,
Da imate imalo, kako bi Crnogorci rekli, čojstva i ponosa, ne biste dopustili ovakvo blaćenje rodnog kraja. Pitali biste uvaženog gospodina zašto nije već otišao u Njemačku ili zašto se ne vrati u Banja Luku.
mlatio debele pare
Ako već koristite ovakav riječnik, koristite i navodne znakove.
Pitamo ga kako se živi sa Srbima povratnicima, ima li tenzija u zraku?
Ovim sugestivnim pitanjem očito želite potencirati postojanje sukoba, kako biste mogli prešutno osuditi primitivne balkanske divljake.
Šta rade čitav dan? A šta će, sjedu i mole Boga da umru.
Očito je riječ o lijenom čovjeku kojemu je nerad životna filozofija.
Sjećam se zgode kad sam razgovarao s jednim Ličaninom, čobanom u mom Perušiću, pa sam ga priupitao kako život. Odgovor je bio značajan; Sve su to Turci sjebali.
Izuzimajući činjenicu da čobanin vjerojatno i ne postoji, moram se osvrnuti na isticanje značaja te izjave, po kojoj Ličani za sve krive druge i gledaju u prošlost, a ne u budućnost. Valjda ne moram dokazivati besmislenost ove tvrdnje.
Nažalost, već je kasno pa ću morati odgoditi do sutra dovršetak analize ovog jadnog tekstića.
Ima li ličkih sokolica da se jave i da li ponosno lete iznad naše prekrasne like.
Pozdrav Milanu V i svim ličanima.
Znam vi bi najrade da vam dode nazad.Braco Corak Mlinar.
i Lukica Popovic ali ta su vremena prosla.U drugom svjetskom ratu vam je pomogao Oreskovic Marko a Vi ste ga Ubili.Znaci jos uvjek ostaje ona stara poslovica sa Hrv,Srbima mozes jest samo do pola zdijele.
Samo se pitam dali još djevojke vole trčati bose orošenim poljima moga rodnog Krbavskog polja.
Nekada sam trčao bos prašnjavim putevima,
gledao naše planine, snivao snove o odlasku u grad, a danas sanjam snove o ponovnom susretu sa jednom Maricom i pitam se dali bi joj još vjetar mrsio kosu i sanja li naše neostvarene snove.
Svima na Udbini i okolici želim bolji životni standard i puno posla (naravno plaćenog)!
DA TI SE USTAŠE JOŠ VRTE PO GLAVI.
MOŽDA SI JOŠ UGROŽEN
A POSEBNO POZDRAVLJAM HRVATE U TOLIĆU I SVE U PODLAPAČI
U Udbini do razdoblja prije drugoda svjetskoga rata postojale su 2 katoličke crkve i 1 pravoslavna. Na mjestu gdje je se danas gradi PONOVNO CRKVA, nalazila se je crkva Sv. NIKOLE prije drugoga svjetskoga rata. Nakon što spomenutu crkvu spalile ČETNIČKE HORDE (NAPOMENA: Uglavnom su to bili SRBI širega područja i največim djelom s područja nama danas susjednih država) 1947 godine izgrađen je hote.
Cijela populacija Udbine bili su KATOLICI a, samo je jedna porodica bila PRAVOSLAVNE vjere.
Udbina je iskreno zapuštena kao najudaljeniji otok. Mislim da je dosta prepucavanja o nacionalnosti i povjesnim događajima. Ne kažem da ih treba zaboraviti nego učiti iz njih.
U Udbini do razdoblja prije drugoda svjetskoga rata postojale su 2 katoličke crkve i 1 pravoslavna. Na mjestu gdje je se danas gradi PONOVNO CRKVA, nalazila se je crkva Sv. NKOLE prije drugoga svjetskoga rata. Nakon što spomenutu crkvu spalile ČETNIČKE HORDE (NAPOMENA: Uglavnom su to bili SRBI širega područja i največim djelom s područja nama danas susjednih država).Cijela populacija Udbine bili su KATOLICI a, samo je jedna porodica bila PRAVOSLAVNE vjere.
Udbina je iskreno zapuštena kao najudaljeniji otok. Mislim da je dosta prepucavanja o nacionalnosti i povjesnim događajima. Ne kažem da ih treba zaboraviti nego učiti iz njih.
LIČANIN do groba!
Princ od Krbave
unapred se zahvaljujem
kolundzija@sbb.co.yu
Što se tiče broja crkvi na Udbini, vjerojatno se misli na Općinu Udbina kao i na ostatke građevina.
P.S. DOBRO BI VAM DOŠAO LEKTOR!!
Ako članak treba biti negativan, onda bi se bar za djecu mogla naći prikladnija riječ, a ne koristiti izraz "gomila djece".
NIGDI BLAGA,NITI LJUDI.SAMO STARCAD.ZA VIKEND SVE MALO OŽIVI PA OPET PUSTOŠ.SAMOBORSKO GORJE-ŽUMBERAKJAD I BIJEDA,,POKUPSKO,KRAVARSKO...
p.s. kako to da čovjek vašega kalibra nema profil na fb-u?
grozno... :))
Dodaj komentar