U noći sa 21. na 22. travnja 1945. godine, neposredno pred kraj Drugog svjetskog rata, posljednji preživjeli logoraši odlučili su se za proboj iz ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac. Svjesni svog skorog poraza, a kako bi prekrili tragove zločina, ustaše, predvođene koljačem Maksom Luburićem odlučili su se za likvidaciju posljednjih zatvorenika i miniranje logora. Nakon što je 21. travnja likvidirana posljednja grupa žena, 600 logoraša iz Jasenovca, i 176 logoraša iz Krapja odlučilo se za herojski proboj. Iz prve grupe spasilo se 106 zatočenika a iz druge samo 11.

Jasenovac je bio prvi sustavno izgrađeni kompleks logora na području NDH koji je sačinjavalo nekoliko logora osnovanih u kratkim vremenskim razmacima, na većoj ili manjoj udaljenosti od samoga mjesta Jasenovac. Neprekidno je djelovao za vrijeme čitavog rata, a najveći je po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli i po broju žrtava koje su u njemu stradale. Bio je istovremeno sabirni, prolazni, radni, zarobljenički i kažnjenički logor. Bio je gubilište za većinu onih koji su u njega ušli, za sve one koji su bili druge rase, vjere i nacionalnosti ili su se protivili ustaškoj vlasti. U logoru je stradalo između 80.000 i 100.000 ljudi dok postoji poimenični popis za 80.914 žrtava od čega 19.911 djece do 14. godina starosti.

I ove godine održana je komemoracija žrtvama logora Jasenovac na kojoj smo i mi sudjelovali kako bi odali dužno poštovanje nevinim žrtvama koje nikada ne smijemo zaboraviti. No nažalost, u Jasenovac je osim antifašista, logoraša i njihovi obitelji, došao i državni vrh radi vlastite samopromocije. Bez imalo srama dolaze na mjesto gdje su prije nekoliko godina otvorili revizionistički i sramotni postav muzeja, na mjesto gdje njihove prazne riječi o zahvalama logorašima odražavaju svu njihovu licemjernost. Tako su i na ovoj komemoraciji njihovi govori ostavili gorak okus u ustima jedinim preživjelim logorašima romske nacionalne manjine, bračnom paru Fati i Nadiru Dedić, koji su izbačeni iz svog stana. Prvo su živjeli u prihvatilištu za beskućnike u Heinzelovoj, a sada u Kosnici. Ni brojni apeli državnom vrhu nisu uspjeli riješiti njihov problem, a izgleda da ni u vrijeme lažnog suosjećanja prema logorašima njihov stambeni status neće biti riješen. Ima li uopće još onih koji žive u zabludi i misle da ova država poštuje borce Narodnooslobodilačke borbe i preživjele logoraše?