Zagrebački holding je travnju prošle godine izvansudskom nagodbom oprostio petrokemijskoj kompaniji Dioki gotovo polovinu dugovanja na ime naknade za korištenje gradskog pročistača voda, a tu je ekskluzivnu pogodnost najvećemu hrvatskom kemijskom proizvođaču omogućio tadašnji premijer Ivo Sanader. Naime, prema saznanjima što ih je ova redakcija dobila od izvora bliskog najvišim krugovima Gradskog poglavarstva Grada Zagreba, Sanader je osobno urgirao kod Milana Bandića da se vlasniku Diokija te premijerovu intimusu i također članu HDZ-a Robertu Ježiću izađe ususret, pa je ukupni iznos duga od oko 46 milijuna kuna potom navodno smanjen za čak 21 milijun. Sve do danas, međutim, javnost nije znala ništa o istinskim motivima te nagodbe, kao niti o visini i točnom porijeklu otpisane svote; doznajemo tako da je riječ bila zapravo o kamatama na dugovanje što se gomilalo kroz duže razdoblje.

Ježić u to vrijeme nije bez razloga zatražio pomoć baš kod svog prijatelja na čelu hrvatske vlade, budući da zagrebački gradonačelnik sam nipošto nije bio sklon popustiti riječkom tajkunu. Taj odnos ima svoju povijest, no za ovu je priču ipak najbitnije podsjetiti na javnu kampanju koju je Dioki u prethodnim godinama vodio kontra Holdinga, dakle, upravo zbog naknade za korištenje pročistača i načina za obračunavanje iste. Kao najveći od gradskih dužnika te vrste, Dioki se tome uporno i sustavno protivio s argumentom da ima vlastiti pročistač, ali još i više od toga stavljao je naglasak na tvrdnju kako se naknada određuje prema količini preuzete vode koja na kraju proizvodnog lanca postaje otpadnom vodom u omjeru jedan naprema jedan, a što po mišljenju Diokijevih stručnjaka ne odgovara realnom stanju. Jer, čak se 30 posto vode korištene za hlađenje njihovih pogona pretvara u vodenu paru i potom odlazi u slobodnu atmosferu.

Članica uprave Zagrebačkog holdinga za pravna pitanja Vlasta Pavić protumačila nam je u e-mailu da je gornja teza Diokija naposljetku podržana ekspertizom trgovačkog društva Mašinoprojekt, a revizijom potvrđena s Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, pa je zbog toga i uprava Holdinga - na sastanku na kojem, inače, nije prisustvovao njezin predsjednik Ivo Čović - pristala umanjiti dug za 30 posto; naš izvor, pak, upućuje na otpis dijela od preko 45 posto

 

od čitavog dugovanja. Na ovome mjestu ipak upada u oko kontradikcija između njezina iskaza i onoga što je rekao član Uprave Diokija Leo Dolezil u magazinu Lider prije tri godine, tvrdeći kako Dioki "uredno podmiruje 70 posto iznosa računa, koliko smatra da je ispravno, jer je protiv plaćanja 'nameta na paru'". Ukratko, nije jasno zašto bi Holding zatim poništio Diokiju samo dio duga, ako je čitav iznos već nastao neplaćanjem isključivo onog dijela naknade čiji je rezon uspješno osporen.
Ispada kako je visinu "nameta na paru" i samog duga koji će doći na naplatu moguće procijeniti na više načina, osim ako Dioki nije u međuvremenu počeo uskraćivati Holdingu i onih 70 posto, "koliko smatra da je ispravno".

 

Nadalje, upitali smo Vlastu Pavić je li neki drugi dužnik - u tom se momentu za pročistač bilježilo ukupno oko 127 milijuna kuna nenaplaćenih potraživanja - zatražio izvansudsku nagodbu i djelomično poništavanje duga, te smo dobili odgovor da takvog nije bilo, "s obzirom na to da je riječ o specifičnoj situaciji". A na molbu da prokomentira našu informaciju o Sanaderovoj intervenciji prema Gradu Zagrebu, odgovoreno nam je da "Grad Zagreb niti u jednom trenutku nije bio stranka u navedenim postupcima".

Istina, stranka je s te, javne strane, bio Zagrebački holding, no inzistiranje na distinkciji između toga poduzeća i Grada Zagreba odvela bi nas malo predaleko u smjeru već svojski prežvakane medijske i upravno-političke teme o dvostrukoj liniji zapovijedanja i financijskog poslovanja u metropoli. Činjenica je da se u ono doba ponad dvaju polova ekscentričnih gradskih vlasti dominantno kočila figura gradonačelnika Milana Bandića, danas ponešto razvlaštenog. "Specifična situacija" koju spominje ova članica Holdinga tako bi se mogla ticati Bandićeve i Sanaderove volje na istoj frekvenciji, prije negoli fakata koji Diokiju objektivno idu u prilog, jer smo dosad naučili barem to da objektivnost s rješenjima u ovoj domeni nema puno veze. Uostalom, u rečenoj javnoj kampanji sam je Dioki naveo dosta onih koji su se iz više razloga s pravom bunili zbog nepravednog izračuna naknade za pročistač.

Prvo, tu su na tisuće kućanstava što godinama plaćaju naknadu, a njihove četvrti nisu ni do danas priključene na pročistač, niti im se itko udostojio pojasniti kako je to moguće; drugo, tu su i brojne velike firme kojima plaćanje naknade svakako nije bilo ništa draže negoli Diokiju, uza slično uvjerljivu njihovu argumentaciju - Dukat, Zvijezda, Coca Cola, Pliva, Zagrebačka pivovara, Kraš, Jamnica, Labud itd. - među kojima su neki Bandiću priprijetili da bi svoje pogone zbog toga mogli preseliti u industrijske zone jeftinijih gradova, koji im neće kao otpadnu vodu zaračunavati i onu koja iz tvornice izlazi umiješana u napitke iz njihova proizvodnog asortimana.

Povrh svega, upravo se projekt gradnje pročistača u proteklom desetljeću ističe kao gradski slučaj na koji uz neke ekološke mane i dvojbenu efikasnost pada i više nego osnovana sumnja za najveću razliku između službene informacije o potrošenom novcu i onoga što se pretpostavlja da bi mogla biti istina: Grad Zagreb počeo je tu dugogodišnju operaciju s podatkom o cijeni od oko 170 milijuna eura, i zaustavio se na 256 milijuna, ali je Europska banka za obnovu i razvoj paralelno izvijestila kako je Zagrepčane pročistač koštao 326 milijuna eura.

I tako, sva je prilika da je čak 70 milijuna eura u jednom jedinom gradskom projektu naprosto prekrila sjena, no tim neovjerenim izdatkom građani Zagreba nisu automatski pošteđeni od onoga permanentnog, naime, od obaveze da plaćaju mjesečnu naknadu za korištenje pročistača bez obzira na to što žive u kvartovima poput Dubrave ili naselja podsljemenske zone, a koji nemaju veze sa sustavom odvodnje o kojem se ovdje radi. Robert Ježić, kojem smo također poslali nekoliko pitanja o izvansudskoj nagodbi i Sanaderu, te o ekskluzivnosti dotične privilegije, nije nam se javio premda nam je njegova tajnica rekla da više puta dnevno provjerava elektronsku poštu. Možda samo bez njegove izjave ostali baš stoga što smo mu e-mailom odmah poručili i to da problem uopće ne nalazimo u polaznoj poziciji Diokija u odnosu na Holding i pročistač, nego u onoj dolaznoj što nam je naknadno predočena, između svih malih i velikih dužnika evidentno rezerviranoj samo za njega.