Informacija da će građanski odgoj i obrazovanje postati obvezni dio školskog programa od nove školske godine, odnosno od ove jeseni, čini se da nikoga nije previše uzbudila, a niti iznenadila. Politička odluka je tu, izrada predmetnog kurikuluma je u tijeku, učenici/učenice, kako je vidljivo iz obrazloženja prezentiranim u medijima, dobro reagiraju na  "sadržaj s modernim konceptom", a posljednjih je deset godina, prema informacijama iz Agencije za odgoj i obrazovanje, "u sklopu obveznog stručnog usavršavanja osposobljeno  više od deset tisuća odgajatelja, učitelja i nastavnika za provođenje građanskog odgoja i obrazovanja" (Izvor: Mirela Lilek, Građanski odgoj napokon obvezan u svim školama, Vjesnik, 17.siječnja, 2011.).  Osim toga, čini se da je javni interes gotovo konsenzualne naravi, te da su ideje, inicijative, napori i angažman ponekih civilnih inicijativa, grupa i  centara, kao i zajedničkih mreža i koalicija,  integrirani u ovaj projekt. 

Čemu  onda moja zabrinutost?  Iako mi se vijest na  prvi mah učinila pozitivnom, a dijelom sam bila i upućena u prijepore  oko uvođenja spomenutog predmetnog kurikuluma recenzirajući nedavno objavljeno istraživanje/studiju Demokracija i ljudska Vijest o uvođenju ovog predmeta, a koincidencije su znakovite,  pojavljuje se u trenutku kada profesori/profesorice s nekoliko fakulteta  i jednog instituta jasno upozoravaju  na invaziju neoliberalne mašinerije u prostor akademske zajednice prava u osnovnim školama : teorija i praksa (Ivana Batarelo, Benjamin Čulig, Jagoda Novak, Tomislav Reškovac i Vedrana Spajić Vrkaš, autori/ autorice, op.) nastalu u okviru Centra za ljudska prava, vrlo brzo shvatih što je posrijedi.

Razlog moje zabrinutosti  tiče se  tek dijelom sadržaja onoga što se da iščitati iz obrazloženja ove afirmativno-konotirane vijesti, no ponajprije  njegove intencionalne graničnosti, kako koncepcijske tako i pedagoške. U kojoj će mjeri ponuđeni projekt građanskoj odgoja i obrazovanja demonstrirati nešto od kritičke pedagogije koju  zastupa vrsni Joe Kincheloe u svojoj knjizi Knowledge and Critical Pedagogy iz 2008. godine,  stavom da je rad  na   razobličavanju i raščinjavanju ljudske štete  prouzrokavane  nekritičkim  načinom spoznavanja moguć tek demistifikacijom obmana i samorazumljivih istina, stalnim propitivanjem autoriteta i raskrinkavanjem matrica moći, otvaranjem prostora za kritičku refleksiju i dekolonizaciju spoznaje od  mnogostrukih  predrasuda?

Vijest o uvođenju ovog predmeta, a koincidencije su znakovite,  pojavljuje se u trenutku kada profesori/profesorice s nekoliko fakulteta  i jednog instituta jasno upozoravaju  na invaziju neoliberalne mašinerije u prostor akademske zajednice, a koja se izvodi  putem   prijedloga  zakona o visokom obrazovanju, sveučilištu i znanosti. I pritom zahtijevaju  štrajk jer je problem u intenciji, a na koju korektura nema učinak.

U najavljenom  projektu o građanskom odgoju  i obrazovanju,  koji sebi unaprijed priskrbljuje značajke  jedinstvenosti i  primjerenosti hrvatskom sustavu i društvu (?),  uz sadržaje kao što su  odgoj za mir, nenasilno rješavanje sukoba i ljudska prava, učenje osnova demokracije i ljudskih prava, suzbijanje stereotipa o predrasuda prema nacionalnim manjinama, zaštitu i promicanje ravnopravnosti spolova i dr., pojavljuju se dvije "zgodne", naizgled usputne, odgojno-obrazovne smjernice: učenje za poduzetništvo i obrazovanje za zaštitu potrošača.  Je li riječ o komodifikaciji  znanja ili o  ideologijskoj pripremi za komodifikaciju budućih građana/građanki u društvo neoliberalnog  proizvodno/potrošačkog režima, nije posve razvidno.  No, da nije riječ o usputnosti već o eksplicitnoj  nakani, ovjerava iskaz  Nevenke Lončarić - Jelačić, više savjetnice za nacionalne programe, da "Građanski odgoj  i obrazovanje razvija poduzetnički duh" (?).  Kada se ovaj stav sumjeri  diskursno  "mekanom", gotovo trivijalnom  objašnjenju   jedne od  ravnateljica u spomenutom članku, da, citiram,  "djeca vole i rado sudjeluju u humanitarnim akcijama",  to signalizira da je projekt,  i prije početka izvedbe,  u ozbiljnoj gabuli, ili bolje rečeno, glibu.

Ako ostavimo po strani jednostavne  pedagoške  nedoumice tipa  kako  je moguće interaktivnim metodama razvijati  poduzetnički "duh", a pritom ne poticati kompeticiju,  ključno pitanje  koje se postavlja jest: kako razumjeti ovu vrstu   odgojno-obrazovnog hibrida?  Kao  nemuštu kombinatoriku  karitativnog prosvjetiteljstva, jer će se učenike/učenice odgajati da čine dobra djela (ono što se kolokvijalno  naziva humanitarnim akcijama jer je humano društvo skinuto s dnevnog reda), građanskog  odgoja i obrazovanja kao pristojnog, civiliziranog  i pripitomljenog, a unutar kojeg se pojmovi mira, nenasilja i tolerancije razumiju kao umirenost,  uljuđenost i snošljivost, i vještina  važnih, ne samo za preživljavanje i snalaženje u  kapitalizmu, već  i za njegovo promicanje? Ili  pak, kao  svjesnu  politiku pacificiranja kritičkog  razmišljanja  mladih, u kojoj  se "igricama"  za mir, ravnopravnost spolova i  toleranciju   nudi  privid   društvenog angažmana a la Latinica, kojem smo imali/imale prigodu svjedočiti posljednjih nekoliko emisija, a prije  posljednjeg političkog "mlata". Ili, kao najviši doseg sinergije svih dionika u obrazovanju, kako institucionalnih tako i izvaninstitucionalnih, uključujući i civilne udruge, ako se poslužim  administrativnom Uvođenje građanskog odgoja  nanovo je zacaklilo motrište o  uzaludnom  horizontu očekivanja od  institucija  temeljenima na sustavu pretpostavki  koji društvenim nadzorom, licemjernom moralnošću  i tehnologijom  biopolitike  regulira  i kontrolira  "kultiviranje"  odgoja i obrazovanja terminologijom civilnih eksperata/ekspertica?   

Ili  kao   paket  već ustajalih i provjerenih   odgojno-obrazovnih sadržaja koji se mogu pripustiti u odgojno-obrazovni mainstream jer nisu ugroza, a niti konkurencija  vjeronauku (što se u samocenzuriranoj objavi bez razložnih povoda više puta ističe, op. B. Kašić), a ipak, komotno ovjeren i kultiviran javni potez  da se ništa ne riskira?  Potez koji se ne samo temelji na uslužnom i društveno prihvatljivom etosu, već funkcionira kao uslužni etos ne bi li  zataškao svoju gorespomenutu  graničnost?

Ne tako davno, sjećanja su tu i bez priziva, vodila se  javna rasprava o tome kakav tip spolnog odgoja treba uvesti u škole, a kao  javni  predstavnici dviju nepomirljivih i nespojivih  koncepcija  oglašavali su se  Forum za slobodu odgoja i  Grozd (Glas roditelja za djecu). Nije mi namjera, ovom prigodom objašnjavati znane argumente koji su cirkulirali niti razloge žestoke rasprave, no uvođenje građanskog odgoja  nanovo je zacaklilo motrište o  uzaludnom  horizontu očekivanja od  institucija  temeljenima na sustavu pretpostavki  koji društvenim nadzorom, licemjernom moralnošću  i tehnologijom  biopolitike  regulira  i kontrolira  "kultiviranje"  odgoja i obrazovanja. Spolni odgoj je čini se više no ogledni medij.     

Područje spolnosti je iz feminističkog motrišta i libertetske etike, uz  informativnu korisnost,  imalo biti  test kritičkog spoznavanja i obrazovanja  odnosno ona granična zona  u kojoj se najviše odčitavaju predrasudna polazišta, žudnje i fantazmi, norme i normalnosti, te  osvješćivanje  odnosa spram drugog/druge, ako bi se poslužila teorijom tumačenja feminističke književne teoretičarke Shoshane Felman. I  mjesto denaturalizacije spolne diskriminacije, čime bi  obrazovanje o spolnoj razlici za sve pojedince/pojedinke među učeničkom populacijom imalo smisla.  Uvođenje  ovog predmeta   učinilo bi time bespredmetnim brušenje političke predanosti, "doličnosti ponašanja" i isključivanja drugih i drukčijih,  te demontiralo nakanu državnog ćudoređa zapjenjenog neoliberalnim šlagom.

Znači li uvođenje  građanskog odgoja i obrazovanje javno brisanje potencijalnog predmeta o spolnom odgoju i seksualnosti, te sobom označava i njegovu graničnost, uskoro ćemo vidjeti.